Posl. br. P-344/2024.

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg J. F. Kennedya br. 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Nadi Nekić Plevko, u pravnoj stvari tužitelja KOMRAD d.o.o., Kolodvorska 3, Slatina, OIB: 96537643037, zastupanog po punomoćniku Zoranu Šuniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šunić i Lisec d.o.o., iz Zagreba, Donje Svetice 99A protiv 1. tuženika IZVOR-ING d.o.o., J. J. Strossmayera 5, Valpovo, OIB: 10991393848 i 2. tuženika FUNDUS PROJEKT d.o.o., Barčev trg 15, Zagreb, OIB: 20066800597, zastupani po punomoćniku Vlatku Kregaru, odvjetniku iz Zagreba, Rapska ulica 4, radi; poništaja pravorijeka, nakon zaključenja glavne i javne rasprave dana 9. listopada 2024. s danom objave dana 5. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

1. ) Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi :

" I. Poništava se Pravorijek Stalnog arbitražnog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, posl. br. AS-P-2021/9 od 2. listopada 2023. godine i predmet se vraća na ponovno odlučivanje Stalnom arbitražnom sudištu pri Hrvatskoj gospodarskoj komori.

II. Nalaže se Tuženiku IZVOR-ING d.o.o., J. J. Strossmayera 5, Valpovo, OIB: 10991393848 i Tuženiku FUNDUS PROJEKT d.o.o., Barčev trg 15, Zagreb, OIB: 20066800597, platiti Tužitelju KOMRAD d.o.o., Kolodvorska 3, Slatina, OIB: 96537643037 parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa sve do isplate, u roku od 15 dana "

2. ) Nalaže se tužitelju da tuženicima u roku od 15 dana plati parnični trošak u iznosu od 1.875,00 kn eur.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 15. veljače 2024 . podnio tužbu radi poništaja Pravorijeka Stalnog arbitražnog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, posl. br. AS-P-2021/9 od 2. listopada 2023. godine s prijedlogom da se predmet vrati na ponovno odlučivanje Stalnom arbitražnom sudištu pri Hrvatskoj gospodarskoj komori te je ujedno zatražio i trošak postupka. U navedenoj tužbi tužitelj iznosi da je u naznačenom Pravorijeku navedeno :

"I.1. Nalaže se tuženiku KOMRAD d.o.o. Slatina, Braće Radića 2, OIB: 965376433037, u roku od 15 dana platiti tužitelju IZVOR-ING d.o.o. Valpovo, J.J. Strossmayera 5, OIB: 10991393848,

iznos

od

19.046,65

eur/143.506,98

kn

(devetnasettisućačetrdesetšesteura/stočetrdesettritisućepetstošestkuna i devedeset osamlipa) sa zateznim kamatama koje se obračunavaju od 16. veljače 2021. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunane za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do do dana plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.

I.2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja IZVOR-ING d.o.o. Valpovo, J.J. Strossmayera 5, OIB: 10991393848, da mu tuženik plati zatezne kamate na iznos od 19.046,65 eur/143.506,98 kn (devetnasettisućačetrdesetšesteura/stočetrdesettri tisućepetstošestkuna i devedesetosamlipa) od 16. veljače 2021. do dana plaćanja po stopi višoj od zakonske stope iz točke 1.1. izreke ovoga pravorijeka.

I.3. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja FUNDUS PROJEKT d.o.o. Zagreb, Barčev trg 15, OIB: 20066800597, da mu tuženik plati iznos od 19.046,65 eur/143.506,98 kn (devetnasettisućačetrdesetšesteura/stočetrdesettritisućepetsto šestkuna i devedesetosamlipa) sa zateznim kamatama koje se obračunavaju od 16. veljače 2021. do dana plaćanja.

I.4. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da im tuženik kao solidarnim vjerovnicima plati iznos od 38.093,30 eur/287.014,00 kn (tridesetosamtisuća devedesettrieura i tridesetcenta/stočetrdesettritisućepetstošestkuna i devedesetosam lipa) sa zateznim kamatama.

II.1. Nalaže se tuženiku KOMRAD d.o.o. Slatina, Braće Radića 2, OIB: 965376433037, u roku od 15 dana tužiteljima IZVOR-ING d.o.o, Valpovo, J.J. Strossmayera 5, OIB: 10991393848, i FUNDUS PROJEKT d.o.o. Zagreb, Barčev trg 15, OIB: 20066800597, plati svakom iznos od po 5.352,11 eur/40.325,47 kn (pettisućatristopedestdvaeura i jedanaestcenta/četrdesettisućatristodvadesetpetkuna i četrdesetsedamlipa) sa zateznim kamatama koje se obračunavaju od 2. listopada 2023. do dana plaćanja po stopi koja se prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena

II.2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da im tuženik plati zatezne kamate koje se obračunavaju na iznos od 5.352,11 eur/40.325,47 kn (pettisućatristo pedestdvaeura i jedanaestcenta/četrdesettisućatristodvadesetpetkuna i četrdeset sedamlipa) od 5. veljače 2021. do 1. listopada 2023.

II.3. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da im tuženik kao solidarnim vjerovnicima plati iznos od 10.704,22 eur/80.650,59 kn (desettisućasedamstočetiri eura i dvadesetdvacenta/osmadesettisućašestopedesetkuna i pedesetdevetlipa) sa zateznim kamatama.

III.1. Nalaže se tuženiku KOMRAD d.o.o. Slatina, Braće Radića 2, OIB: 965376433037, u roku od 15 dana tužiteljima IZVOR-ING d.o.o. Valpovo, J.J. Strossmayera 5, OIB: 10991393848, i FUNDUS PROJEKT d.o.o. Zagreb, Barčev trg 15, OIB: 20066800597, platiti svakom iznos od po 95.772,65 eur/721.599,00 kn {devedesetpettisućasedamstosedamdesetdvaeura i šezdesetpetcenta/sedamsto dvadestjednutisućupetstodevedesetdevetkuna) sa zateznim kamatama koje se obračunavaju od 15. travnja 2021. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunane za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do dana plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.

III.2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da im tuženik plati zatezne kamate na iznos od 95.772,65 eur/721.599,00 kn (devedesetpettisućasedamsto sedamdesetdvaeura i šezdesetpetcenta/sedamstodvadestjednutisućupetsto devedesetdevetkuna) po stopi višoj od zakonske stope iz točke 111.1. izreke ovoga pravorijeka.

III.3. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da im tuženik kao solidarnim vjerovnicima plati iznos od 191.545,29 eur/1.443.198,00 kn (stodevedesetjednutisuću petstočetrdesetpeteura i dvadesetdevetcenta/miliončetristotridesettritisućesto devedestosamkuna) sa zateznim kamatama.

IV.1. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljima u roku od 15 dana trošak arbitražnog postupka u iznosu od 74.342,95 eur/560.136,94 kn (sedamdeset četiritisućetristočetredesetdva eura i devedesetpetcenta/petstošezdesettisuća stotridesetšestkuna i devedesetčetiri lipe) sa zateznim kamatama koje se obračunavaju od 2. listopada 2023. do dana plaćanja po stopi koja se prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.

V.2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova arbitražnog postupka u iznosu od 22.041,65 eur/166.072,79 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 2. listopada 2023. do dana plaćanja.“

2. Tužitelj navodi da navedeni Pravorijek tužitelj je zaprimio putem punomoćnika dana 20. studenog 2023. a ako tuženici ospore datum primitka Pravorijeka to tužitelj predlaže da se od Stalnog arbitražnog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori zatraži dostava preslike povratnice/dostavnice predmetnog Pravorijeka. Tužitelj navodi da u otvorenom zakonskom roku podnosi tužbu pred ovim sudom sa tužbenim zahtjevom za poništaj navedenog i citiranog dijela Pravorijeka, temeljem čl. 36. i 43 Zakona o arbitraži ( Narodne Novine br. 88/01. ) budući smatra da je donošenjem pobijanog dijela Pravorijeka nedvojbeno počinjena povreda javnog poretka Republike Hrvatske, odnosno da je pobijani Pravorijek u dijelu koji se odnosi na točke I.1., II.1., III.1. i IV.1. u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske, a iz razloga koje nastavno u tužbi obrazlaže.

3. Tužitelj u tužbi navodi da je početkom 2020. godine, kao javni naručitelj objavio poziv za nadmetanje za dodjelu Ugovora o javnoj nabavi usluga upravljanja projektom izgradnje i rekonstrukcije vodno-komunalne infrastrukture aglomeracije Slatina pod evidencijskim brojem javne nabave: EVV-1/2019., uz koji je objavljena i pripadajuća Dokumentacija o nabavi, u skladu s odredbom članka 200. stavak 5. Zakona o javnoj nabavi. Tužitelji su kao zajednica ponuditelja, dostavili ponudu za nadmetanje 31. ožujka 2020. godine, a koju je tužitelj prihvatio kao ekonomski najpovoljniju. Konačno, tužitelj i tuženici su dana 6. kolovoza 2020. godine sklopile Ugovor - Upravljanje projektom izgradnje i rekonstrukcije vodno-komunalne infrastrukture aglomeracije Slatina. Tužitelj navodi da je Arbitražno sudište u obrazloženju svojeg Pravorijeka navelo kako je za predmetni spor bilo potrebno utvrditi je li Stručnjak 1 obavljao zadatak u skladu s odredbama Ugovora, je li osnovan zahtjev tuženika za zamjenu Stručnjaka 1 te je li tuženik ( u ovom postupku tužitelj ) imao valjan razlog za raskid Ugovora, odnosno je li raskinuo Ugovor u skladu s odredbama Ugovora i zakona. Tužitelj ističe kako je točkom 63.7.2. Projektnog zadataka, koji je bio sastavni dio Dokumentacije o nabavi i sastavni dio Ugovora određeno:

„Stručnjak 1: voditelj projekta (angažman u periodu provedbe projekta - 100% radnog vremena; angažman u periodu pokusnog rada i jamčevnog roka – 20 % radnog vremena) Voditelj projekta je fizička osoba imenovana od strane Naručitelja u čije ime prati realizaciju Ugovora i obavlja komunikaciju između FIDIC Inženjera i Naručitelja a kao Zadaci voditelja projekta naznačeno je prisustvovanje sastancima, vođenje Dnevnika Projekta, što uključuje: zapisnike sa sastanaka i koordinacija. praćenje aktivnosti na gradilištima, redovitu fotodokumentacija stanja radova, evidenciju zahtjeva od strane FIDIC Inženjera i/ili Predstavnika Izvođača , dužnost izvršavanja svih ugovornih obveza Naručitelja, nakon odobrenja plaćanja privremene situacije sa strane FIDIC Inženjera dužnost je je izvršiti kontrolu podnesene dokumentacije za plaćanje, ovjeriti situacije i upoznati naručitelja o obvezi plaćanja. Ukoliko uvidi pogreške u odobravanju mjesečnih prihvatljivih troškova, treba zahtijevati korekcije podnesene dokumentacije. Nastavno izvršitelj je dužan osigurati raspoloživost svih Stručnjaka (1-6) tijekom cijelog trajanja Projekta za pružanje Usluga u svemu prema odredbama ovog Ugovora.“ Tužitelj navodi da je iz gore navedenih odredbi Ugovora razvidno je da je predviđen angažman stručnjaka u periodu provedbe projekta od 100% radnog vremena dok je u odnosu na početak pružanja usluge od strane tuženika, člankom 1.1.2 Posebnih uvjeta Ugovora određeno je " Datum početka ima značenje datuma na koji Izvršitelj dobije pisani nalog Naručitelja o početku izvršavanja usluga, a koji neće biti kasniji danom od 120 dana od dana stupanja Ugovora na snagu.“ Tužitelj dakle smatra nespornim da je za tuženike razdoblje provedbe projekta započelo izdavanjem Naloga za početka izvršavanja usluge (2. listopada 2020. god.) te od toga trenutka Izvršitelj je bio u obvezi poštivati sve odredbe Ugovora pa tako i obvezu glede angažmana G 1 za kojeg je bilo ugovoreno prisustvo od 100% radnog vremena.

4. Tužitelj navodi da je neovisno o navedenim Ugovornim odredbama Arbitražni sud zaključio da voditelj projekta u početku izvođenja konkretnog projekta nije imao obujam poslova koji bi zahtijevao njegov 100%-tni vremenski angažman, a time ni prisutnost na lokaciji projekta. S druge strane, Arbitražni sud navodi kako je odredbom članka 4.1.1. Ugovora određeno da ako Izvršitelji propuste obavljanje neke obveze iz Ugovora, predstavnik naručitelja može putem pisane obavijesti zatražiti od Izvršitelja da izvrši obvezu u odgovarajućem roku. U istoj odredbi stoji da Naručitelj ima pravo raskinuti Ugovor ako Izvršitelji ne postupe prema obavijesti za izvršenje obveze. Iz dokaza koji su dostavljeni tijekom postupka pred Arbitražnim sudištem jasno proizlazi da je Naručitelj upozorio tuženike na neizvršavanje ugovorne obveze glede postotka angažmana te da tuženici nisu uskladili svoj angažman sukladno odredbama Ugovora. Bez obzira na dostavljene dokaze, Arbitražni sud je zaključio da je jednostrani raskid odluka ugovorne strane koja ima za posljedicu prestanak ugovora te da za jednostrani raskid zakon i traži kršenje ugovora, koje u konkretnim okolnostima ne predstavlja neispunjenje neznatnog dijela obveze. Stoga, Arbitražno sudište smatra da tuženik / tužitelj u ovom sporu nije dokazao valjanu osnovu za raskid ugovora zbog neispunjenja od strane Izvršitelja, ovdje tuženika.

5. Tužitelj smatra da je ovakvim zaključkom Arbitražnog sudišta došlo do povrede javnog poretka Republike Hrvatske vezano primarno za odredbu čl. 9 Zakona o obveznim odnosima kojim je određeno da je jedno od osnovnih načela obveznih odnosa (Dužnost ispunjenja obveze) da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje. Tužitelj ističe kako su tuženici predajom svoje ponude u postupu javne nabave te nakon toga sklapanjem Ugovora preuzeli obvezu izvršavati Ugovor onako kako je ugovoreno. Tuženici su podnošenjem ponude i potpisom Ugovora jasno iskazali svoju volju da će izvršiti svoje obveze sukladno odredbama Ugovora pa samim time i Projektnog zadatka koji je bio sastavni dio istoga. Dakle, po stavu tužitelja tuženici su jasno iskazali volju da su spremni za cijelo vrijeme trajanja projekta biti angažirani 100% radnog vremena, a za što im je tužitelj bio dužan isplatiti naknadu kako je ugovorena. Tužitelj smatra kako je sasvim irelevantno jesu li od trenutka pružanja usluge bili ugovoreni svi ugovori o radovima u okviru projekta, samo neki ili niti jedan, jer tuženici su preuzeli jasnu obvezu da Stručnjak 1 bude angažiran 100% radnog vremena.

6. Tužitelj smatra da Iz stava Arbitražnog sudišta proizlazi da nije važna iskazana volja tuženika da će osigurati prisutnost G 100% radnog vremena za vrijeme trajanja projekta, već da ako nema potrebe za takvim angažmanom da ga tuženici nisu niti dužni osigurati. Obzirom na ovakav stav Arbitražnog suda tužitelj postavlja pitanje koje značenje iskazivanja volje ugovornih strana da će ugovor izvršiti onako kako je ugovoreno odnosno jesu li ugovorne strane uopće dužne izvršiti ugovor onako kako je ugovoreno. Naime, iz stajališta Arbitražnog sudišta proizlazi da je nevažno to što su tuženici jasno iskazali volju da će Stručnjak 1 biti angažiran i prisutan na projektu 100% radnog vremena za cijelo vrijeme trajanja projekta jer da ako nisu sklopljeni svi ugovoru u okviru projekta (koji su predmet vođenja projekta) da U 1 ne mora izvršavati tu ugovorenu obvezu. Tužitelj je prilikom izrade Dokumentacije o nabavi s razlogom propisao obvezu prisutnosti G kako bi mu bio na raspolaganju obzirom tužitelj ne može sam provoditi projekt ovakvog opsega i zahtjevnosti, a tuženici su s pristali na takav zahtjev tužitelja podnošenjem ponude i sklapanjem Ugovora. Stoga, obzirom da tuženici nisu izvršavali svoje obveze iz Ugovora, nakon što ih je tužitelj upozorio na ne izvršavanje obveza, isti je osnovano jednostrano raskinuo Ugovor jer tuženici nisu niti iskazali volju da će ispraviti svoje propuste u izvršavanju svojih obveza.

7. Tužitelj vezano uz navedeno ističe kako je Arbitražni sud ovakvim stavom povrijedio javni poredak Republike Hrvatske jer takav stav dovodi do pravne nesigurnosti u smislu značenja preuzimanja obveza sklapanjem ugovora odnosno dužnosti da se ugovori ispunjavanju onako kako su ugovoreni. Po stavu tužitelja ovakav stav Arbitražnog suda predstavlja kršenje ustavnih prava u smislu da svatko ima pravo da nepristrani sud pravično odluči o njegovim pravima i obvezama. Ovo tim više što se u pravom poretku na određeni način kao izvor prava primjenjuju pravorijeci arbitražnog sudišta pa bi priznavanjem ovakvog stava arbitražnog sudišta u potpunosti izgubilo smisao jedno od osnovnih načela Zakona o obveznim odnosima da se ugovori moraju izvršavati onako kako su ugovoreni te da je svaki sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu te da je odgovoran za njezino ispunjenje. Nastavno, tužitelj ističe kako su tuženici svoj tužbeni zahtjev postavili na način da su zahtijevali da se tužitelju naloži da ima isplati kao solidarnim vjerovnicima iznos od 240.342,81 eur zajedno sa zakonskim zateznima kamatama te da im solidarno isplati troškove arbitražnog postupka, no da je arbitražno sudište obrazlažući osnovanost tužbenih zahtjeva navelo kako tuženici nisu solidarni vjerovnici te po stavu tužitelja proizlazi kako sam tužbeni zahtjev nije bio pravilno postavljen, no da je Arbitražno sudište neovisno o tome prihvatilo tužbeni zahtjev na način da se tužitelju naložilo da tuženicima isplati svakome po određeni iznos obzirom se radi o djeljivoj obvezi. Stoga tužitelj ističe kako postavljeni tužbeni zahtjev nije trebao biti usvojen iz razloga što je tužitelj osnovano raskinuo Ugovor zbog tuženikovog ne ispunjavanja ugovornih obveza, a posebice ugovorne obveze angažmana Stručnjaka 1 u 100% radnog vremena za vrijeme trajanja projekta., prema čemu je tužitelj osnovano raskinuo Ugovor, a samim time i osnovano naplatio jamstvo za uredno ispunjenje Ugovora pa stoga je tužbeni zahtjev tuženika trebao biti odbijen.

8. Tužitelj ujedno u tužbi ističe kako je Arbitraži sud prilikom ocjenjivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete (izmakle koristi) naveo kako u nastaloj situaciji nitko ne može sa sigurnošću znati kako bi se odvijala poslovna suradnja stranaka da Ugovor nije raskinut te da je zaključio da bi angažman tuženika u nastavku poslovne suradnje bio usklađen s razvojem projekta odnosno kako je i ugovoren budući su tuženici u prva četiri mjeseca ispunjavali svoje obveze u skladu s razvojem projekta a Arbitražno sudište je prihvatilo nalaz i mišljenje vještaka Krunoslava Komesara na način da izgubljena dobit iznosi 1.443.198,00 kn/191.545,29 eur . Obzirom na gore navedeno, tužitelj ističe kako stav Arbitražnog sudišta protivan javnom poretku Republike Hrvatske i to zbog sljedećih razloga a kao razloge navodi primarno da se da se Arbitražo sudište ne može upuštati u predviđanje što bi se moglo dogoditi u budućnosti izvršavanja Ugovora, već mora donositi svoje odluke na temelju utvrđenih činjenica. Tako s jedne strane navodi kako se ne može sa sigurnošću znati kako bi se odvijala poslovna suradnja stranaka da Ugovor nije raskinut, a s druge strane navodi kako bi angažman tuženika u nastavku poslovne suradnje bio usklađen s razvojem projekta odnosno kako je i ugovoren. Tužitelj smatra kako Arbitražno sudište ne može takve stvari presumirati jer u poslovnom odnosu između dva subjekta može doći do različitih situacija koje mogu dovesti do raskida ugovora a pozitivni propisi Republike Hrvatske ne previđaju mogućnost da sudovi pretpostavljaju što bi se moglo dogoditi u budućnosti jer je isto faktički ne moguće predvidjeti. Međutim Arbitražno sudište u ovom predmetu predviđa (zaključio da bi angažman tuženika u nastavku poslovne suradnje bio usklađen s razvojem projekta odnosno kako je i ugovoren) da bi tuženici uredno izvršavali svoje obveze iako je to ne moguće sa sigurnošću predvidjeti. Nastavno tužitelj navodi da Arbitražno sudište prihvaća stav vještaka Krunoslava Komesara da bi izgubljena dobit iznosila 1.443.198,00 kn/191.545,29 eur te s tim u vezi tužitelj navodi da ako se uzme u obzir da je Ugovorne cijena iznosila 2.870.140,00 kn proizlazi da je zarada tuženika 50% ugovorne cijene, a što ne može predstavljati čisti dobitak gospodarskog subjekta u gotovo niti jednoj industriji te da su tuženici i izvršavali Ugovor u cijelosti i do kraja zasigurno ne bi ostvarili 50% zarade.

9. Zaključno tužitelj smatra kako je Arbitražni sud ovakvim stavom povrijedio javni poredak Republike Hrvatske jer i takav stav dovodi do pravne nesigurnosti u smislu da sudovi na ovakav način presumiraju stvari koje se ne mogu presumirati te na temelju takvih „nemogućih presumpcija“ donose odluke koje utječu na stranke u sporu, a potencijalno i na druge sporove ako se uzme u obzir da Pravorijeci arbitražnih sudova na određeni način predstavljaju izvor prava. Isto tako, ovakav stav Arbitražnog suda predstavlja kršenje ustavnih prava u smislu da svatko ima pravo da nepristrani sud pravično odluči o njegovim pravima i obvezama, a što je povrijeđeno u konkretnom slučaju obzirom da je Arbitražni sud temeljio svoju odluku na činjenici koju je nemoguće presumirati, te kako je navedeno tužitelj u ovom postupku predlaže usvojiti tužbeni zahtjev i obvezati tuženika na naknadu troška ovog parničnog postupka.

10. U svom odgovoru na tužbu od 3. travnja 2024. tuženici ne spore da su s tužiteljem bili stranka u navedenom u arbitražnom postupku koji je okončan Pravorijekom kojim je tužbeni zahtjev u većoj mjeri usvojen te je tužitelj ( u arbitražnom postupku tuženik) obvezan na plaćanje s osnova raskida Ugovora. Tuženik ( u ovom parničnom sporu ) navodi da su stranke 6. kolovoza 2020.g. zaključile Ugovor – Upravljanje projektom izgradnja i rekonstrukcija vodnokomunalne infrastrukture aglomeracije Slatina (dalje: Projekt) kojim se ugovara izvršenje usluge upravljanja projektom gradnje za izgradnju i rekonstrukciju vodno-komunalne infrastrukture aglomeracije Slatina za ukupnu naknadu od 3.587.675,00 kn i to za pretpostavljeno trajanje usluge od 38 mjeseci. U pobijanom Pravorijeku, arbitražno vijeće našlo je da Ugovor nije raskinut zakonito te je obvezao u ovom postupku tužitelja na plaćanje naknade štete te je on u otvorenom roku podmirio sve obveze koje je imao prema Tuženicima po spornom Pravorijeku. Tuženi se protive tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti i traže naknadu troška postupka

11. U odgovoru na tužbu tuženici su primarno istaknuli prigovor suviše nisko naznačene vrijednosti spora, u smislu članka 40. Zakona o parničnom postupku, st. 2 i 3 Zakona o parničnom postupku navodeći da je tužitelj kao vrijednost spora naznačio, po slobodnoj procjeni, iznos od 13.272,01 eur , a ne iznos koji je podmirio po navedenom Pravorijeku, te tuženici i predlažu sudu provjeriti točnost naznačene vrijednosti spora i rješenjem odrediti vrijednost spora prema Pravorijeku čije pobijanje se traži.

12. U svom odgovoru na tužbu tuženi navode da bi se iscrpna argumentacija tužitelja mogla sažeti u jednoj rečenici, a to je da se tužitelj naprosto ne slaže sa pobijanim Pravorijekom te je ponudio najopćenitije obrazloženje moguće; da je Pravorijek protivan javnom poretku Republike Hrvatske jer dovodi do pravne nesigurnosti. Tužiteljevo obrazlaganje pravne nesigurnosti je vrlo neuvjerljivo i tužitelj u dobrom dijelu tužbe ponavlja argumente koji su izneseni tijekom arbitražnog postupka te zapravo govori kako je njegovo viđenje i tumačenje Ugovora – Upravljanje projektom izgradnja i rekonstrukcija vodno-komunalne infrastrukture aglomeracije Slatina jedino moguće i ispravno pa se poziva na opće postulate Zakona o obveznim odnosima – čl. 9, dužnost ispunjenja obveze. Tuženici smatraju kako nije potrebno meritorno raspravljati o predmetu koji se vodio pred Stalnim arbitražnim sudištem pri HGK; no da valja izdvojiti neke ključne činjenice koje su u postupku utvrđene.

13. Tuženici navode da im je tužitelj je dana 2. listopada 2020.g. dao nalog za početak izvršenja usluge koji se prema članku 1.1.2 Ugovora ima smatrati datumom početka, te da su tuženici su odmah po nalogu tužitelja započeli s pružanjem usluga te su tužitelju pružali pravovremenu uslugu i podršku tijekom izvršenja Projekta. Tuženi ističu da bili podosta osujećeni u redovnom, fizičkom obilasku lokacije i poslovnih prostora tužitelja zbog općepoznate epidemiološke situacije tijekom jeseni- zime 2020.g. Unatoč takvoj epidemiološkoj situaciji, tuženici nisu bili spriječeni u pravovremenom pružanju usluga te su svoju uslugu izvršavali pravovremeno, bez ikakvih zadrška i s očekivanom kvalitetom. Tijekom prosinca 2020.g. i siječnja 2021.g. stranke su izmijenile nekoliko dopisa te je održano nekoliko zajedničkih sastanaka na kojima su se pokušala premostiti različita tumačenja ugovorne dokumentacije, a koja tumačenja se ponajprije odnose na navodnu obvezu fizičke prisutnosti osoblja tuženika na lokaciji gradilišta ili točnije na 100% prisutnosti Voditelja projekta (II. tužitelja) na lokaciji Projekta (poslovnim prostorijama tužitelja).Potom je tužitelj, potpuno neočekivano, dana 4. veljače 2021.g. putem punomoćnika dostavio izjavu o raskidu Ugovora zbog navodnog neispunjenja obveza preuzetih Ugovorom kao i zbog razloga odbijanja zamjene Stručnjaka (Voditelja projekta). Nakon raskida, tužitelj je dana 15. veljače 2021.g. u cijelosti naplatio instrument osiguranja za uredno izvršenje ugovora – bankarsku garanciju na iznos od 287.014,00 kn. Tuženici, a i Arbitražno vijeće, našli su da je Ugovor raskinut voljom i krivnjom tužitelja te je tužitelj odgovarao tuženicima za naknadu štete koja im je i dosuđena pobijanim Pravorijekom. Tuženici navode da tužitelj zapravo ni ne daje detalje i ne obrazlaže zašto je Pravorijek protivan javnom poretku Republike Hrvatske osim što navodi kako se ugovori moraju ispunjavati; navedeno nitko ne može osporiti no postoji čitav niz detalja koje je tužitelj namjerno izostavio kao npr. Ugovorom kao i prilozima istom, propisano je kako se prisutnost Izvršitelja na samoj lokaciji treba prilagoditi stvarnim potrebama, a što su tuženici i radili – prilagođavali svoju uslugu stvarnim potrebama Projekta. Tuženici navode da osim što iz samog dopisa tuženika od 24. studenog 2020.g. upućenom voditelju projekta proizlazi kako je stopostotna prisutnost na lokaciji projekta fleksibilna, isto proizlazi i iz naknadnog postupanja tužitelja kad je u ponovljenom natječaju (nakon raskida Ugovora s tuženicima) bitno ublažio zahtjev za prisutnošću na lokaciji gradilišta te u bitnome tuženici ističu da tužitelj želi poništiti Pravorijek budući se s istim ne slaže no da je rezoniranje tužitelja je pogrešno i porozno jer kada bi ovakvo rezoniranje tužitelja bilo dovoljno za poništaj Pravorijeka Stalnog arbitražnog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, arbitraža bi pred istim tijelom izgubila bi sav smisao, a ugovori o arbitraži bili bi gotovo svi ništetni. Tuženici navode da je smisao arbitraže da se strankama koje su prethodno upravo to ugovorile, omogući brzo i efikasno rješavanja sporova i da upravo zato nije predviđeno dvostupanjsko rješavanje sporova te da su pravorijeci konačni i nisu podložni preispitivanju, osim u slučaju teških povreda postupka te da neslaganje sa pravnim rezoniranjem arbitražnog vijeća definitivno nije jedan od razloga za poništaj pravorijeka. Tuženici ističu kako je arbitražno vijeće jednoglasno donijelo pobijani pravorijek te kako nije bilo izdvojenog mišljenja jednog od članova vijeća isto ukazuje da je stvar dovoljno raspravljena te niti jedan od članova vijeća nije imao zadrške spram izreke pobijanog Pravorijeka. Sam Pravorijek je iscrpno obrazložen, zasnovan je na dokazima izvedenim tijekom postupka i na valjanoj pravnoj normi te takav nije i ne može biti protivan javnom poretku. U odnosu na sve navedeno tuženici su predložili da sud provede postupak, odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obveže Tuženika na plaćanje prouzročenih parničnih troškova.

14. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u sadržaj isprava koje prileže spisu i to u pravorijek stalnog arbitražnog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori br. AS-P- 21/9 od 02. 10.2023. ( list 11 – 145); tužbu koju su tuženici u ovom postupku podnijeli protiv tužitelja u ovom postupku radi naknade štete 15. 04.2021. ( list 270-284); odgovor na tužbu koju je tužitelj u ovom postupku podnio 11.05.2021. a protiv ranije naznačenog tužitelja u ovom postupku Komrad d.o.o. iz Slatine ( list 285-293); dopis o raskidu Ugovora koji je tužitelj u ovom sporu dostavio tuženicima u ovom sporu od 03.02.2021. ( list 401); te je održao i dva ročišta i to dana 28. 06.2024. te 09.10.2024.

15. Cijeneći svaki dokaz zasebno, jednako kao i sve dokaze zajedno, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53./91, 91./92, 112./99, 88./01, 117./03, 88./05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 , 70/22., 80/22., 114/22. i 155/22.; dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenjeno da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

16. Predmet spora je zahtjev tužitelja za poništaj Pravorijeka Stalnog arbitražnog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori br. AS-P-2021/9 arbitražnog suda u sastavu Željka Šimića ( predsjednika vijeća ) Jasminke Čorda Truhar i Pave Miškovića ( članova vijeća ) u pravnoj stvari 1. tužitelja društva Izvor -ing d.o.o. iz Valpova i 2. tužitelja Fundus projekt d.o.o., iz Zagreba a protiv tuženika društva Komrad d.o.o. , iz Slatine; radi isplate iznos od 240.342,81 eur, a koja je tužba podnesena radi isplate novčane tražbine u iznosu od 1.900.000,00 kn / 252.173,34 eur s osnove naknade štete zbog raskida ugovora od strane društva Komrad d.o.o. od 4. veljače 2021. i s pripadajućim kamatama.

17. Odredbom čl.36 st.3 Zakona o arbitraži ( Narodne novine broj 88/01, dalje u tekstu: ZA) određeno je da se tužba za poništaj pravorijeka može podnijeti u roku od 3 mjeseca od dana kad je stranci koja ju je podnijela dostavljen pravorijek. Uvidom u predmetni arbitražni spis utvrđeno je kako je predmetni Pravorijek čiji se poništaj traži dostavljen tuženiku u ovom postupku po punomoćniku dana 20. studenog 2023. ( dostavnica za tuženika u arbitražnom sporu na listu 464 spisa ) a imajući u vidu da je ovaj parnični postupak pokrenut predajom tužbe 15. veljače 2024. to je tužba podnesena u navedenom roku od 3 mjeseca.

18. Nadalje, valja istaknuti kako je tužba za poništaj arbitražnog pravorijeka instrument ograničene kontrole privatnog judikata samo zbog izuzetno važnih i bitnih postulata pravičnog suđenja. Razlozi za poništaj pravorijeka propisani su odredbom čl. 36. st. 2. ZA, i to zbog razloga relativizirane ništavosti (toč. 1.a-f) samo ako stranka dokaže njihovo postojanje, te zbog razloga apsolutne ništavosti (toč. 2.a i b) o kojima sud vodi računa po službenoj dužnosti, i kad se stranka ne pozove na njihovo postojanje. Tako je odredbom čl. 36. st. 2. ZA propisano da se pravorijek može poništiti samo ako stranka koja podnosi tužbu dokaže:

a) da ugovor o arbitraži iz članka 6. ovoga Zakona nije uopće bio sklopljen ili da nije bio valjan,

b) da stranka u postupku nije bila sposobna zaključiti ugovor o arbitraži i biti stranka u sporu (članak 7.) ili da stranka nije bila uredno zastupana

c) da stranka koja je podnijela tužbu za poništaj pravorijeka nije bila uredno obaviještena o pokretanju arbitražnog postupka ili da joj je na drugi nezakonit način bilo onemogućeno raspravljanje pred arbitražnim sudom

d) da se pravorijek odnosi na spor koji nije predviđen arbitražnim ugovorom, ili koji nije obuhvaćen njegovim odredbama, ili da sadrži odluke o predmetima koji prekoračuju granice ugovora o arbitraži, s time da se, ako se odluka o predmetima koji su podvrgnuti arbitraži može odvojiti od onih koja joj nisu podvrgnuta, može poništiti samo onaj dio odluke u kome se nalaze odredbe koje se odnose na predmete koji nisu bili podvrgnuti arbitraži,

e) da sastav arbitražnog suda ili arbitražni postupak nisu bili u skladu s ovim Zakonom ili dopuštenim sporazumom stranaka, a to je moglo utjecati na sadržaj pravorijeka, f) da pravorijek nije obrazložen ili potpisan u smislu odredaba čl. 30. st. 3. i 5. tog Zakona

2) ili ako nađe, i kad se stranka nije pozvala na taj razlog:

a) da predmet spora nije arbitrabilan prema zakonima Republike Hrvatske, i b) da je pravorijek u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske.

19. Sud nije ovlašten ocjenjivati pravilnost arbitražne odluke izvan okvira zadanih odredbom čl. 36. ZA te sud ne kontrolira činjenična utvrđenja na kojima se arbitražni pravorijek temelji. Tužba za poništaj pravorijeka nije ni redovni ni klasični izvanredni pravni lijek, već instrument ograničene kontrole arbitražnog pravorijeka koji omogućuje postavljanje zahtjeva za poništaj arbitražne odluke, i to iz točno određenih zakonom propisanih razloga, bez mogućnosti „ponovnog“ suđenja i odlučivanja o samoj stvari. Zadaća suda nije upuštati se u suđenje i provođenje postupka koji bi trebao nadomjestiti citirani pravorijek, a takvo bi postupanje bilo protivno naravi i cilju arbitražnog postupka. Tužitelj u ovom predmetu tvrdi da je predmetni Pravorijek čije poništenje traži u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske (razlog iz čl. 36. st. 2. podstavak 2b ZA). Ovaj sud smatra kako ne postoji niti jedan razlog za poništajem arbitražnog pravorijeka na koje ukazuje tužitelj.

20. Za ocjenu je li povrijeđen javni poredak relevantno i odlučno je samo vrijeđaju li se pravorijekom osnovna načela domaćeg pravnog poretka, a ne jesu li pravilno primijenjene zakonske odredbe, što je pitanje pravilne primjene materijalnog prava, iz kojih razloga se arbitražni pravorijek ne može pobijati. Stoga se pojam javni poredak ne bi trebalo tumačiti u smislu svih kongentnih normi jedne države, već u smislu osnovnih načela pravnog poretka te države. Budući da u Zakonu o arbitraži nije definirano što se treba smatrati pod javnim poretkom, dolazi do poteškoća u određivanju sadržaja istog, kojeg treba cijeniti u svakom konkretnom slučaju i za to dati jasne i uvjerljive razloge. Pojam javnog poretka se stoga ne može poistovjetiti sa prisilnim propisima kako to smatra tužitelj. Javni poredak obuhvaća samo one propise kojima se osiguravaju i štite osnovna načela konkretnog pravnog sustava, a ne je li u arbitražnom postupku došlo do povrede procesnim pravila i načela ili pogrešne primjene materijalnog prava. U kontekstu rečenog, dakle, eventualna pogrešna primjena propisa od strane arbitražnog suda ne predstavlja suprotnost javnom poretku, jer time nisu ugrožena osnovna načela na kojima se temelji javni poredak Republike Hrvatske. Zbog toga ni sud u ovome sporu nije ovlašten ispitivati niti ocjenjivati jesu li ti propisi pravilno primijenjeni u pobijanom pravorijeku, već je jedino odlučno da pravorijek temeljen na tim propisima nije u suprotnosti s javnim poretkom (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 221/16-2 od dana 11. listopada 2016.). Svaka povreda propisa, pa čak i kogentnog propisa, ne čini nužno pravorijek arbitražnog suda protivnim javnom poretku Republike Hrvatske, o čemu sud odlučuje prema okolnostima svakog konkretnom slučaja. Ocjena je ovog suda, da u ovom konkretnom slučaju, povrede procesnih pravila Zakona o parničnom postupku i materijalnog prava na koje ukazuje tužitelj, sve da su i postojale, ne mogu značiti da je predmetni pravorijek protivan javnom poretku Republike Hrvatske.

21. Ocjena je stoga ovog suda da su tužiteljeve tvrdnje o suprotnosti predmetnog Pravorijeka s javnim poretkom Republike Hrvatske zapravo tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju pogrešnoj primjeni materijalnog prava pri donošenju Pravorijeka, stoga u takvom se slučaju ne radi o ocjeni pravilne ili nepravilne primjene materijalnog prava te se u tom smislu ne radi o povredi javnog poretka, jer se pod javnim poretkom smatraju ona pravila i propisi kojima se osiguravaju osnovna načela konkretnog pravnog sustava te se pojam javnog poretka ne može poistovjetiti s pravilnom primjenom materijalnog prava niti je ocjena pravilne primjene materijalnog prava, u konkretnom slučaju, pitanje o kojem se treba odlučivati povodom tužbe za poništaj pravorijeka sukladno ranije navedenoj odredbi ZA (odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1201/2014 od dana 5. srpnja 2017.). Eventualna pogrešna primjena propisa od strane arbitražnog suda ne predstavlja suprotnost javnom poretku, već je jedino odlučno je li pravorijek utemeljen na propisima u suprotnosti s javnim poretkom, a kako je već ranije navedeno. Ističe se da sud u postupku kontrole odluke izbranog suda kontrolira je li se arbitražni sud pridržavao odredaba postupka, postoji li arbitrabilnost prema zakonima Republike Hrvatske i je li pravorijek u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske, a ne ispituje činjenično stanje na temelju kojeg je donesen pravorijek niti sam pravorijek. 22. Između stranaka nije sporno da je predmet spora arbitrabilan prema zakonima Republike Hrvatske. U odnosu na tvrdnje tužitelja da je predmetni Pravorijek u suprotnosti sa javnim poretkom Republike Hrvatske tužitelj se u tužbi ne poziva ni na jednu konkretnu odredbu Ustava Republike Hrvatske a kojom bi pobijani Pravorijek bio u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske. U tom smislu sud ukazuje na odredbu čl.5 st 2 Ustava Republike Hrvatske ( Narodne Novine br. 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14 ) kojom je određeno je da je svatko dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske, dok je čl. 14 određeno da svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama te da su svi svi su pred zakonom jednaki. Nastavno čl. 29 Ustava Republike Hrvatske određeno je da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. Pod pojmom javnog poretka (ordre public) imaju se smatrati temeljna pravna i moralna načela na kojim počiva Ustav Republike Hrvatske. Svaka povreda kogentnog zakonskog i podzakonskog propisa ne znači da bi time arbitražni pravorijek bio suprotan javnom poretku Republike Hrvatske.

23. S tim u vezi sud nastavno ukazuje da se javni poredak, kada se radi o poništaju domaćeg pravorijeka ne može tumačiti kao „sveukupnost prisilnih pravila“ hrvatskog prava. Javni poredak obuhvaća samo one propise kojima se osiguravaju i štite osnovna načela konkretnog pravnog sustava. Zbog toga je za ocjenu je li povrijeđen javni poredak jedino odlučno vrijeđaju li se pravorijekom osnovna načela domaćeg pravnog poretka, a ne jesu li pravilno primijenjene zakonske odredbe što je pitanje pravilne primjene materijalnog prava, iz kojeg se razloga arbitražni pravorijek ne može niti pobijati. Formulacije da je pobijani Pravorijek u dijelu koji se odnosi na t. I.1,II1., III.1 i IV.1 Prvorijeka u "suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske i utvrđenim osnovama društvenog uređenja", kao i "suprotnost s javnim poretkom Republike Hrvatske", predstavljaju pravne standarde koji nisu unaprijed određeni zakonom, već traže interpretaciju suca, imajući u vidu konkretan činjenični supstrat spora.

24. Tužitelj u bitnome smatra da je Pravorijek suprotan javnom poretku Republike Hrvatske jer tuženici nisu izvršavali svoje obaveze iz Ugovora i to nakon što ih je tužitelj na to upozorio te je jednostrano raskinuo Ugovor budući tuženici nisu niti iskazali volju da će ispraviti svoje propuste u izvršavanju obaveze . Stoga tužitelj smatra da je Arbitražni sud ovakvim stavom povrijedio javni poredak Republike Hrvatske budući takav stav dovodi do pravne nesigurnosti u smislu značaja preuzimanja obaveza sklapanjem Ugovora odnosno dužnosti da se ugovori ispunjavaju onako kako su ugovoreni a tužitelj, kako je navedeno, smatra da u Pravorijeku izražen stav predstavlja kršenje ustavnih prava u smislu da svatko ima pravo da nepristrani sud pravično odluči o njegovim pravima i obavezama tim više što s se u pravnom poretku na određeni način kao izvor prava primjenjuju pravorijeci arbitražnog sudišta. Po stavu tužitelj u ovom sporu priznanjem ovakvog stava sudišta u potpunosti bi se izgubio smisao jednog od osnovnih načela Zakona o obveznim odnosima; da se ugovori imaju izvršavati onako kako su ugovoreni te da je svaki sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obavezu i odgovoran je za njeno ispunjenje kako je to određeno čl. 9 Zakona o obveznim odnosima, a sve u vezi s s angažmanom stručnjaka u periodu provedbe projekta od 100 % vremena i stava tužitelja da je izvršitelj bio dužan osigurati raspoloživost svih stručnjaka ( 1-6 ) tijekom cijelog trajanja Projekta za pružanje usluga prema odredbama Ugovora odnosno od 2. listopada 2020. kao datuma izdavanja Naloga za početak izvršavanja usluga. Među strankama nije sporno da stranke nisu uspjele pronaći sporazum o angažmanu voditelja projekta radi čega je tužitelj u ovom sporu ( tuženik u arbitražnom sporu ) raskinuo Ugovor a nakon čega je tužitelj/ tužitelji ( tuženici u ovom sporu ) podnijeli tužbu pred arbitražnim sudom. U svom pravorijeku t. 15.3.19 i 15. 3. 20. ( str 124 i 126 spisa ) arbitražni sud ukazuje da je jasno da u konkretnom slučaju voditelj projekta od dana 2. listopada polazeći od zadatka projekta od 2. listopada 2020. pa do dana raskida Ugovora nije imao mogućnosti obavljati svoj zadatak u punom obujmu , odnosno da nije bilo potrebe za njegovim 100% vremenskom prisutnošću na lokaciji projekta . U to vrijeme sklopljena su samo dva od pet ugovora nužnih za realizaciju projekta pa voditelj projekta nije mogao pratiti realizaciju ugovora koji nisu sklopljeni . Njegov angažman nije mogao biti u punom obujmu , osobito zbog činjenice što nisu sklopljeni Ugovor o izvođenju radova na vodoopskrbi i odvodnji a Ugovor o radovima na uređenju za pročišćavanje otpadnih voda kao ni Ugovor za usluge stručnog nadzora nad izvođenjem radova i usluga FIDIC inženjera nose oko 97 % aktivnosti na projektu. Voditelj projekta nije mogao obavljati komunikaciju s FIDIC inženjerom , nije mogao evidentirati zahtjeve od FIDIC inženjera, a ni obavljati kontrolu podnesene dokumentacije od strane FIDIC inženjera jer nije sklopljen Ugovor za usluge stručnog nadzora nad izvođenjem radova i usluga FIDIC inženjera , a nije bilo ni privremenih situacija jer izvođenje građevinskih radova nije ni počelo . Prema navedenom arbitražni je sud detaljno obrazloživši utvrdio da je osnovan zahtjev tužitelja ( tuženika u ovom sporu ) za iznos od 19.046,65 eur kako je to određeno t. 16.2.5. Pravorijeka ( list 129 spisa i to samo u odnosu na Izvor- ing d.o.o. kao tužitelja u arbitažnom sporu) sve u odnosu na t. I.1 Pravorijeka , da je osnovan za iznos od 5. 352,11 eura svakom od tužitelja u arbitražnom sporu kako je to određeno t. 16.3.1 Pravorijeka ( list 131 spisa u odnosu na t. II.1 Pravorijeka ), da je osnovan za iznos od 95.772,65 eura svakom od tužitelja / tuženika u ovom sporu kako je to određeno t. 16.4 Pravorijeka ( list 133 spisa u odnosu na t. III.1 Pravorijeka , te da je osnovan za troškove postupka u iznosu od 74.342,95 eur kako je to određeno t. 17.14 Pravorijeka ( list 143 spisa u odnosu na t. IV.1. Pravorijeka .

25. Iz sadržaja arbitražnog pravorijeka proizlazi da nije osnovan tužiteljev navod o ostvarenom razlogu za poništaj propisanom odredbom čl. 36. st. 2. b ZA. Naime, kako to sam tužitelj navodi, arbitražni sud je odluku obrazložio, sve sukladno odredbi čl. 30. st. 3 ZA. Činjenica da tužitelju takvo obrazloženje ne odgovara ili da smatra da ono nije adekvatno, predstavlja osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja, a zbog čega nije moguće tužbom tražiti poništaj arbitražnog pravorijeka, kako je ranije navedeno . Iz tužiteljevih navoda ne proizlazi niti da je povrijeđeno njegovo pravom sadržano u u navedenim a i drugim odredbama Ustava Republike Hrvatske niti tužitelj sadržajno iznosi navode iz kojih bi proizlazilo da je postupanjem arbitražnog suda stavljen u nepovoljniji položaj od suprotne strane kao ni da bi postupanjem arbitražnog suda došlo do povrede bilo kojeg ustavnog načela. Prema Zakonu o arbitraži, čl. 2. st. 1. t. 8., pravorijek je odluka arbitražnog suda o biti spora. Prema čl. 31. ZA, pravorijek arbitražnog suda ima prema strankama snagu pravomoćne sudske presude, osim ako su se stranke izričito sporazumjele da se pravorijek može pobijati pred arbitražnim sudom višeg stupnja. Arbitražni sud je tijelo čije se ovlasti za suđenje temelje na sporazumu stranaka a stranke sporazumom kojim ugovaraju arbitražu unaprijed pristaju na arbitražnu odluku. Sud nije ovlašten, kako je navedeno, ocjenjivati pravilnost arbitražne odluke izvan okvira zadanih odredbom čl. 36. ZA te sud ne kontrolira činjenična utvrđenja na kojima se arbitražni pravorijek temelji. Sud nije ovlašten ispitivati niti je li materijalno pravo pravilno primijenjeno u arbitražnom postupku, a eventualna pogrešna primjena materijalnog prava ne čini pravorijek ništavim, jer se u takvom slučaju ne radi o suprotnosti javnom poretku koji podrazumijeva da je pravorijek donesen u suprotnosti s temeljim načelima pravnog poretka Republike Hrvatske. Iz sadržaja pobijanog Pravorijeka kao i iz iz spisa proizlazi da tužitelj u ovom postupku nije bio onemogućen u ostvarenju bilo kojeg svog prava predviđenog odredbama ZA kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima ; on je tijekom postupka i iznosio činjenice, očitovao se na navode suprotne strane, sudjelovao u postupku bez da mu je na bilo koji način to sudjelovanje onemogućeno ili ograničeno, posebno kada se ima u vidu provedeno vještačenje. Odluka arbitražnog suda da o visini zahtjeva odluči po slobodnoj ocjeni ne predstavlja razlog propisan odredbom čl. 36. st. 2 b ZA.

26. Prema stajalištu ovoga suda, tužitelj dakle neosnovano ističe postojanje razloga za poništaj arbitražnog pravorijeka pozivom na odredbu čl. čl. 36. st. 2 b ZA, pogrešno tumačeći smisao te odredbe, odnosno pojam javnog poretka. Naime, kako je navedeno pojam javnog poretka se ne može poistovjetiti sa prisilnim propisima kako to neosnovano smatra tužitelj budući javni poredak obuhvaća samo one propise kojima se osiguravaju i štite osnovna načela konkretnog pravnog sustava. Zbog toga je za ocjenu je li povrijeđen javni poredak jedino odlučno vrijeđaju li se pravorijekom osnovna načela domaćeg pravnog poretka, a ne jesu li pravilno primijenjene zakonske odredbe što je pitanje pravilne primjene materijalnog prava, iz kojeg se razloga arbitražni pravorijek ne može niti pobijati. U kontekstu rečenog, dakle, eventualna pogrešna primjena, odnosno neprimjena navedenog propisa na koji se poziva tužitelj ( čl 9 Zakona o obveznim odnosima )od strane arbitražnog suda ne predstavlja suprotnost javnom poretku, jer, suprotno navodima tužbe time nisu ugrožena osnovna načela na kojima se temelji javni poredak Republike Hrvatske. Zbog toga ni sud u ovome sporu, a kako je navedeno, nije ovlašten ispitivati niti ocjenjivati jesu li ti propisi pravilno primijenjeni u pobijanom pravorijeku, već je jedino odlučno da pravorijek temeljen na tim propisima nije u suprotnosti s javnim poretkom, što je stav ovog suda Naime, suprotno navodima tužbe pobijanim pravorijekom se ne vrijeđaju osnovna načela domaćeg pravnog poretka. Pobijanim pravorijekom je odlučeno o osnovanosti tužbenog zahtjeva tuženika u ovom sporu prema t. I.1, II.1 , III 1 i IV 1 Pravorijeka za isplatu navedenih iznosa po tužitelju u ovom sporu tuženicima u ovom sporu te radi navedenog tužitelj pogrešno izjednačava, odnosno podvodi pod pojam javnog poretka eventualnu neprimjenu, odnosno pogrešnu primjenu odredaba članka 9 ZOO i neosnovano ističe kako te odredbe nisu uzete u obzir prilikom donošenja pobijanog Pravorijeka u smislu navoda tužbe prema kojima tužitelj u ovom sporu smatra kako je sasvim irelevantno jesu li od trenutka pružanja usluge bili ugovoreni svi ugovori o radovima u okviru projekta , samo neki ili niti jedan budući su tuženici ( tužitelji u arbitražnom sporu ) preuzeli jasnu obavezu da Stručnjak 1 bude angažiran 100% radnog vremena.

27. Slijedom navedenog ovaj je sud ocijenio da da razlozi na koje ukazuje tužitelj ne predstavljaju razloge zbog kojih bi arbitražni pravorijek bio protivan javnom poretku Republike Hrvatske, a koji obuhvaća propise kojima se osiguravaju osnovna načela pravnog sustava, usmjerenim na zaštitu temeljnih vrijednosti, te je odlučio kao u t. 1. ) izreke presude.

28. Odluka o trošku iz t. 2. ) izreke presude temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP i odnosi se na trošak tuženika koji je u ovom postupku zastupan po odvjetniku te je tuženiku priznat trošak sastava odgovora a na tužbu u iznosu od 500,00 eura temeljem Tbr. 8/1 Tarife HOKa , kao i zastupanje na ročištima dana 28. lipnja 2024. u iznosu od 500,00 eur temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOKa i 9. listopada 2024. u iznosu od 500,00 eur temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOKa . Tuženiku je priznat i zatraženi trošak PDV u iznosu od 375,00 eur temeljem Tbr. 46 Tarife HOKa, odnosno tuženiku je priznat ukupan trošak od 1.875,00 eur, dok mu nije priznat zatraženi trošak pristojbe po odluci suda budući tuženik istu nije specificirao u odnosu na koju radnju ili podnesak istu potražuje i u kojem iznosu.

Zagrebu 5. studenog 2024. g.

Sudac:

Nada Nekić Plevko

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku uz pristojbu na presudu

2. Tuženiku po punomoćniku