REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: Us I-1582/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Dariju Mađarošu, uz sudjelovanje zapisničarke Danijele Horvatić, u upravnom sporu tužitelja UF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Romana Mihalić, odvjetnica u Zagrebu, Kneza Višeslava 11, protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, OIB: 66486182714, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV/1, kojeg zastupaju službene osobe UFU i EF, radi statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, 05. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, KLASA: UP/II-560-01/23-01/6, URBROJ: 512-25-23-2 od 02. veljače 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, označenim u točki I. izreke presude, odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Zagreb, KLASA: UP/I- 560-01/22-01/719, URBROJ: 512M2-50-22-8 od 22. studenog 2023. kojim je odbijen njegov zahtjev za priznavanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti Sigurnosno-informativnoj službi.

2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika navodeći kako VSOA u svom očitovanju izričito navodi da raspolaže saznanjima kako je tužitelj tijekom 1992. sudjelovao u aktivnostima Centra SIS Split. Tužitelj nadalje smatra da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku jer su iskazi saslušanih svjedoka podudarni sa njegovim iskazom koji je dao na zapisnik. Međutim, iako se u obrazloženju pobijanog rješenja navodi se da su svjedoci dali takve iskaze, tuženik uopće ne obrazlaže zašto ove izjave svjedoka ne prihvaća kao relevantne, posebno jer se radi o direktnim zapovjednicima, dakle, osobama koje imaju neposredna saznanja o ovom predmetu te su mu davali zapovjedi. Naglašava kako upravna tijela ne uvažavaju specifične uvjete u kojima je djelovao SIS o čemu svjedoči svjedok HF. Stoga tužitelj predlaže Sudu, nakon održane rasprave, poništiti osporavano i prvostupanjsko rješenje.

3. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi navodima tužitelja naglašavajući kako je VSOA u svom očitovanju od 11. lipnja 2008. navela da nisu zabilježeni podaci o tijeku službe u Oružanim snagama Republike Hrvatske za tužitelja odnosno podaci o njegovoj pripadnosti ranijoj Sigurnosno-informativnoj službi Ministarstva obrane Republike Hrvatske. Također, uvidom u evidencije i baze podatke Vojno sigurnosno- obavještajne agencije nije identificirana dokumentacija bilo personalna, bilo operativna koja bi upućivala na tužiteljevu pripadnost SIS-u Ministarstva obrane Republike Hrvatske u bilo kojem razdoblju Domovinskog rata. Nadalje, iz očitovanja Vojne- sigurnosno obavještajne agencije od 14. prosinca 2015. proizlazi da je uvidom u zbirke podataka i službenu dokumentaciju utvrđeno kako tužitelj nije imao rješenje o rasporedu u ranijoj Sigurnosno-informativnoj službi Ministarstva obrane Republike Hrvatske. Nisu relevantni navodi iz tužbe kojima se tužitelj poziva na dio očitovanja VSOA-e od 14. prosinca 2015. Naime, ti navodi samo potvrđuju operativna saznanja o nekoj vrsti sudjelovanja tužitelja u aktivnostima, ali nisu dokaz o formalnoj pripadnosti SIS-a. Naprotiv iz svih gore citiranih dokaza razvidno je kako je pobijanim rješenjem ispravno zaključeno da tužitelj nije bio formalni pripadnik SIS-a MORH-a, niti pripadnik OS RH. Uzimajući u obzir sve gore navedene dokaze, a tako i činjenicu da je tužitelj evidentiran kao pripadnik HVO-a u vremenu od 18. rujna 1991. do kraja 1996., jasno je utvrđeno da tužitelj nije sudjelovao u oružanom otporu agresoru kao pripadnik niti jedne sastavnice OS RH pa stoga nije udovoljeno niti jednom od dva kumulativno propisana uvjeta za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata iz članka 3. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji ("Narodne novine" 121/17., 98/19. i 84/21. dalje: ZHBDR). Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. Sud je u ovom sporu održao raspravu na daljinu na temelju članka 89. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 36/24, dalje: ZUS) u prisutnosti opunomoćenice tužitelja i službenih osoba tuženika. Strankama je na takav način prije donošenja presude omogućeno izjasniti se o zahtjevima i navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora, kako to, uostalom, propisuje članak 6. stavak 1. ZUS-a. Na raspravi je tuženik istaknuo kako je u ovom predmetu sporna činjenica je li tužitelj formalno bio u sastavu SIS-a MORH-a, dok opunomoćenica tužitelja pojašnjava da je sporno je li tužitelj stvarno radio za navedenu sastavnicu MORH-a čime bi se i formalno mogao smatrati pripadnikom SIS- a MORH-a. U dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju koja prileži spisu upravnog spora i spisu upravnog postupka kojeg je tuženik dostavio iz odgovor na tužbu.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Upravni postupak koji je prethodio ovom sporu tužitelj je pokrenuo svojim zahtjevom od 29. travnja 2022. radi utvrđivanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata na temelju pripadnosti SIS MORH-a u razdoblju od 01. lipnja 1991. do 31. prosinca 1992.

7. Tužitelj je saslušan u postupku te je tom prilikom izjavio da je nakon 07. svibnja 1991. uspostavio kontak s brigadirom HF te počeo izvršavati zadaće dobivene od imenovanog brigadira na širem području Mostara i doline Neretve. Nakon dolaska rezervista ex JNA na prostore Mostara i doline Neretve, u mjesecu rujnu 1991., dobio je zadaću organizirati i voditi izdvojeni Centar Sigurnosno- informativne službe za koji mu je imenovani brigadir rekao kako je o tome bila napisana zapovjed kao i o njegovom postavljanju na družnost voditelja Centra, ali mu iz sigurnosnih razloga takva pisana zapovjed nije nikad uručena. Izdvojeni Centar Sigurnosno-informativne službe je bio potreban zbog novonastale situacije i neposredne prijetnje samoj Republici Hrvatskoj. Pri organizaciji djelovanja spomenutog Centra, tužitelj navodi, da je dobio uputu djelovati i kroz priznate institucije na terenu Bosne i Hercegovine (zbog sigurnosnih razloga te lakšeg obavljanja dobivenih zadaća) i to kroz pričuvni sastav Ministarstva unutarnjih poslova i prve dragovoljačke odrede, a kasnije i kroz postrojbe Hrvatskog vijeća obrane odnosno Ministarstva obrane Hrvatske Republike Herceg Bosne. Osim prikljupljana potrebnih informacija navodi da je intenzivno radio i na organiziranju i naoružavanju prvih dragovoljačkih postrojbi. U izvršavanju svojih zadaća u interesu Republike Hrvatske kontaktirao je sa brigadirom HF, sve do njegovog odlaska na mjesto načelnika sigurnosti 6. Operativne zone, od kada po zapovjedi brigadira HF informacije razmijenjuje sa satnikom BF. Sa imenovanim časnicima se sastajao na području Splita, Imotskog, Ploča, Metkovića i Dubrovnika. Od lipnja 1991. do travnja 1992. radio je s jedne strane na prikupljanju informacija i podataka o kretanju neprijateljskih snaga na području doline Neretve (zbog vlastite sigurnosti i "pokrića" kao pripadnik hrvatskog vijeća obrane), dok je s druge strane radio na organiziranju obrane, opremanju i ustroju prvih dragovoljačkih postrojbi koje u travnju 1992. prelaze u HVO. Od listopada 1991. uspostavljena je crta obrane prema agresoru uz svakodnevne provokacije s njihove strane a od travnja 1992. do srpnja 1992. dolazi do intenziviranja borbenih akcija na prvoj crti obrane te zaustavljanja daljnjeg prodiranja neprijateljskih snaga prema zapadnoj Hercegovini i izlasku na more. Tvrdi da sudjeluje u pripremama i da je bio jedan od zapovjednika u akcijama Hrvatskog vijeća obrane prilikom prelaska rijeke Nervetve u Mostaru pri čemu su odbačene neprijateljske snage prema teritoriju istočne Hercegovine (akcija zvana Lipanjske zore). U službi je ostao do 31. prosinca 1992. kada je izdana zapovijed o prestanku rada i djelovanja izdvojenog Centra SIS-a nakon čega i dalja ostaje raditi kroz institucije Ministarstva obrene Hrvatske Republike Herceg Bosne.

8. Na prijedlog tužitelja u postupku su saslušani svjedoci BF i HF. BF je tom prilikom izjavio da tužitelja poznaje osobno jer su od rujna 1991. godine radili skupa kao pripadnici SIS-a. Tužitelja je zatekao u službi kada je došao. On je najviše bio angažiran oko aerodroma u Mostaru prateći neprijateljske pokrete, također i na južnom bojištu. Formirao je grupu od 5-6 ljudi koji su odradili dobar posao. Kontakti su išli na način da je tužitelj izvještavao njega ili HF. Izvješća su išla u središnjicu u Zagreb i zapovjednicima na terenu (generalima U i E). Radi lakšeg kretanja po terenu dogovoreno je da se UF legendira i kroz regularne oblike djelovanja kao što je formiranje dragovoljačkih odreda. Takav oblik rada je potrajao do konca 1992. godine, a kasnije je aktivno radio na formiranju SIS-a HVO-a gdje je i nastavio raditi. Nije mu poznato iz kojeg razloga tužitelju nije reguliran status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Pretpostavlja da se to mislilo kasnije riješiti, a nakon odlaska brigadira HF u mirovinu nitko više nije pokretao to pitanje.

9. Svjedok HF izjavio je da je jedan od suosnivača 4. gardijske birgade, dragovoljac Domovinskog rata, prvi načelnik SIS-a 4. gardijske brigade, a poslije načelnik SIS-a 6. Operativne zone. Pojašnjava da su pokrivali područje od Splita do Prevlake što je bila njihova zona odgovornosti. Posebni problem bila je BiH odnosno Mostar koji je posebno interesantan zbog aerodroma. U Gnojnicama su uspostavili stalni promatrački punkt radi nadziranja neprijateljskih zrakoplova i postrojbi. Odredili su osobe koje će to izvršavati, a jedna od tih osoba je bio i tužitelj. O svemu tome postoje pisana izvješća koja su redovito slana u SIS Zagreb. Napominje da su izvješća pisana rukom, a onda bi se u Zagrebu pretipkavala. Ponekad su osobno slana i predsjedniku dr. SF. Naglašava da je tužitelj tada bio evidentiran te je dobio iskaznicu SIS-a. Može potvrditi da je tužitelj bio pripadnik SIS-a u vremenskom razdoblju od 1. lipnja 1991. do 31. prosinca 1992. Na vezi i kontaktima sa njim je bio zadužen BF koji ima preciznije infomracije o njegovom radu.

10. Prema odredbi članka 3. stavka 1. ZHBDR-a hrvatski branitelj iz Domovinskog rata je osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga); b) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. ili manje ako je sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske nastavio bez prekida u borbenom sektoru Oružanih snaga Republike Hrvatske u kontinuiranom trajanju najmanje 100 dana; c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro, ranjen ili ozlijeđen u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

11. Odredbom članka 3. stavak 2. ZHBDR-a propisano je da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske, u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 05. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

12. Analizrajući izvedene dokaze u upravnom postupku, ovaj Sud prihvaća zaključak tuženika kako za tužitelja ne postoje jasni i čvrsti dokazi da je bio formalni pripadnik SIS-a Ministarstva obrane odnosno pripadnik bilo koje sastavnice OS RH. Unatoč tome što oba svjedoka koja je predložio tužitelj izričito tvrde da je isti bio pripadnik SIS-a, s druge strane ne postoji niti jedan materijalni dokaz koji bi upućivao, ne na izvjesnost takve činjenice, nego barem na njenu vjerovatnost. Važnost materijalnih dokaza u ovom konkretnom slučaju proizlazi i iz izjave svjedoka HF koji opisuje da je u to vrijeme uobičajeno bilo slati pisana izvješća u SIS Zagreb osobito o dužnostima osoba koje su obavjale povjerene zadatke. Osim toga, isti svjedok tvrdi da je tužitelj imao iskaznicu SIS-a, što bi upućivalo na zaključak da je morao biti evidentiran. Međutim, prema izvješćima VSOA-e od 11. lipnja 2008. i 14. prosinca 2015. za tužitelja ne postoji bilo kakva personalna ili operativna dokumentacija ili bilo kakvi podaci o tijeku službe u ranijoj Sigurnosno-informativnoj službi MORH-a, a odlikovanja koja je primio 1996., 1997. i 1999. odnose se na njegovu djelatnost načelnika Centra SIS Mostar. Naime, tužitelj, kako sam tvrdi, ima status pripadnika postrojbi HVO-a od 18. rujna 1991. do 1996. godine. Ovdje je važno još naglasiti da iz predmetnog izvješća VSOA-e ne proizlazi, kako pogrešno navodi tužitelj, da ta Agencija ima saznanja o njegovim aktivnostima u Centru SIS Split, već se samo tvrdi da VSOA također raspolaže izjavama u kojima to tvrde HF i BF. Nadalje, navod svjedoka BF da je tužitelj zbog lakšeg kretanja po terenu samo formalno bio pripadnik HVO-a, ovaj Sud ne smatra uvjerljivim jer nije potkrijepljen niti jednim drugim matrijalnim dokazom, a suprotan je i postupanju tužitelja koji je nakon prestanka rata odnosno nakon prestanka okolnosti koje navodi svjedok, zatražio upravo priznavanje statusa pripadnika HVO-a, a ne statusa pripadnika sastavnica OS RH.

13. Dakle, unatoč tome što je tužitelj dao znatan doprinos u pružanju otpora u obrani suvereniteta, tijekom ovog postupka nisu pruženi uvjerljivi dokazi da je to činio kao pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske na način kako ih određuje članak 3. stavak 1 točka a) ZHBDR-a. Kraj takvog stanja stvari Sudu nije preostalo drugo, nego ocijeniti zakonitim osporavano rješenje tuženika te na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u točki I. izreke presude. Budući da tužitelj nije uspio u sporu, ne pripada mu ni zatraženi trošak pa je na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a odlučeno kao u točki II. izreke presude.

U Osijeku 05. studenog 2024.

Sudac

Dario Mađaroš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba protiv presude odgađa izvršenje presude.

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćenici,

2. Tuženiku,

3. U spis