REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-980/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. DA članice i vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Raić, odvjetnik u Zagrebu, Dalmatinska 18, protiv tuženika MA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ljubo Pavasović Visković, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2918/2014-4 od 20. siječnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P-30/2013 od 21. veljače 2014. i preinačena dopunska presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P-30/2013 od 29. kolovoza 2014., u sjednici održanoj 5. studenoga 2024.,

p r e s u d i o  j e

Revizija tužitelja se odbija kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

Odbacuje se revizija u odnosu na odluku o troškovima postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio utvrđenje da je on založni vjerovnik i nositelj založnog prava na nekretnini tuženika, a radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 27.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, zatim da u korist tužitelja postoji založno pravo u pogledu nekretnine upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Sesvetama (zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zk.č.br. 1656/17 i upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], [broj poduloška]

- zk.č.br. 169/1), zajedno sa zemljištem na kojem je uspostavljeno vlasništvo posebnog djela nekretnine. Tužbeni je zahtjev odbijen i u dijelu kojim je traženo obvezati tuženika priznati i izdati tužitelju valjanu tabularnu ispravu koju će u protivnom zamijeniti presuda, kao i u dijelu kojim je traženo obvezati tuženika na trpljenje namirenja tražbine tužitelja u iznosu od 27.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti sudskom prodajom založenih nekretnina i namirenjem tužitelja iz prodajne cijene kao i naknaditi tužitelju parnični trošak sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate, a podredno je odbijen zahtjev i u dijelu kojim je traženo obvezati tuženika platiti tužitelju iznos od 27.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti sa zateznim kamatama kao i naknaditi mu parnični trošak sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

1.1. Prvostupanjskom je dopunskom presudom obvezan tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 12.500,00 kuna (1.659,03 EUR)[1] .

2. Drugostupanjskom je presudom u točki I. izreke odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda. Nadalje je u točki II. izreke odbijena žalba tužitelja kao djelomično neosnovana te je potvrđena dopunska prvostupanjska presuda u dijelu kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 9.375,00 kuna (1.244,27 EUR), dok je u točki III. izreke preinačena dopunska presuda u dijelu kojim je obvezan tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.125,00 kuna (414,75 EUR) te je ovaj zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan. Ujedno je u točki IV. izreke tuženik obvezan naknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 125,00 kuna (16,59 EUR).

3. Protiv točaka I. i II. izreke drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) podnosi tužitelj pobijajući ih zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se u pobijanom dijelu presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška tužitelju.

4. Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.

5. Revizija nije osnovana.

6. Odredba članka 391. stavka 1. ZPP obvezuje revizijski sud pri odlučivanju o reviziji ispitati pobijanu presudu u dijelu kojim se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pa je u tim granicama pobijana presuda i ispitana.

7. Neutemeljeno revident ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP smatrajući da sud drugog stupnja nije obrazložio svoju odluku, već se samo paušalno pozvao na odredbu članka 375. stavka 5. ZPP. Naime, odredbom je članka 375. stavka 5. ZPP, koja je bila na snazi od 1. travnja 2013. do 31. kolovoza 2019., dakle i u vrijeme donošenja pobijane presude, bilo propisano ako se presudom žalba odbija, u obrazloženju presude drugostupanjski sud neće posebno obrazlagati presudu u slučaju da prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava.

7.1. Prema ocjeni revizijskog suda, koja se oslanja na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice, presuda od 21. siječnja 1999. u predmetu Ruiz Garcia protiv Španjolske, zahtjev broj 30544/96), nije nužno da drugostupanjski sud primjenom odredbe članka 375. stavka 5. ZPP čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja bi bila ili mogla biti od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke, usprkos tome što je detaljnije i podrobnije obrazloženje poželjno. To najznačajnijim dijelom ovisi o tome jesu li u detalje izloženi činjenični i pravni razlozi na temelju kojih je sud prvog stupnja odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

8. U konkretnom je slučaju predmet postupka zahtjev tužitelja za utvrđenje da je on založni vjerovnik u odnosu na nekretninu u vlasništvu tuženika te traži obvezati tuženika na priznanje te činjenice i izdavanje tabularne isprave tužitelju podobne za upis založnog prava, kao i trpjeti namirenje tražbine tužitelja u iznosu od 27.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti sudskom prodajom založenih nekretnina te namirenjem tužitelja iz ostvarene prodajne cijene, a podredno i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 27.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti.

9. Prvostupanjski je sud zaključio da stranke nisu sklopile pravni posao kojemu bi cilj bio osnivanje založnog prava na nekretninama tuženika u svrhu osiguranja namirenja tražbine tužitelja. Utvrđeno je, naime, da je tužitelj u razdoblju od 2004. do 2006. godine pozajmljivao tuženiku iznose od po 2.000,00 EUR, zatim iznos od 2.000,00 EUR te 2.000,00 EUR ili 2.500,00 EUR uz ugovorenu mjesečnu kamatu od 10% odnosno 120% godišnje (zelenaške kamate). Ujedno je utvrđeno da je u razdoblju od 2004. do 2008. tuženik vratio tužitelju dug te da je tuženik u spornom razdoblju bio u stanju nužde i teškom materijalnom stanju, što je tužitelju bilo poznato, ali je tužitelj iskoristio takvo stanje tuženika za zaključenje ugovora s tuženikom, ugovarajući korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on dao tuženiku.

10. Do ovih je utvrđenja sud prvog stupnja došao pomnom analizom u postupku izvedenih dokaza cijeneći ih kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti te ocjenjujući njihovu dokaznu vrijednost. Tako je sud prvog stupnja istakao da nije povjerovao tužitelju kojeg je saslušao kao parničnu stranku, a ni njegovoj supruzi D koju je saslušao u svojstvu svjedokinje, zbog toga što tvrdnje o sukcesivnom pozajmljivanju novčanih svota tuženiku, u okolnostima paralelnih tvrdnji o tome da tuženik tužitelju nije vratio prethodno pozajmljeni iznos u ugovorenim rokovima u tri, odnosno četiri mjeseca, kako stoji u ugovorima na listovima 5-10 spisa, nije uvjerljiva, životna niti okolnosna. To stoga što sud prvog stupnja ocjenjujući vjerodostojnost iskaza tužitelja s aspekta logičnosti cijeni da kada bi bio istinit navod tužitelja i podaci koji proizlaze iz ugovora na listovima 5-10 sudskog spisa, onda bi iz toga proizišla činjenica da je tužitelj GA najprije 4. srpnja 2006. pozajmio tuženiku iznos od 3.900 EUR koji mu ih nije vratio u roku od tri mjeseca, ali mu je, usprkos tome, 8. rujna 2006. pozajmio daljnjih 2.600,00 EUR koje mu ovaj opet nije vratio za tri mjeseca. Zatim da mu je 16. siječnja 2007. pozajmio daljnjih 2.000,00 EUR koje mu tuženik opet nije vratio za tri mjeseca. Potom, kako mu je 11. kolovoza 2007., mada tuženik ponovno nije vratio ranije pozajmljene iznose, pozajmio daljnjih 3.500,00 EUR koje mu tuženik nije vratio za četiri mjeseca. Zatim da mu je pozajmio 13. veljače 2008. iznos od 7.000,00 EUR, mada mu nije vratio prethodno pozajmljene iznose, a nije mu niti ovaj iznos vratio u ugovorenom roku od tri mjeseca. Unatoč tome, tužitelj pozajmljuje tuženiku 10. srpnja 2008. još veći novčani iznos, i to od 8.000,00 EUR, iako mu tuženik nije vratio niti jedan od prethodno pozajmljenih iznosa, a nije mu niti ovaj vratio u ugovorenom roku od tri mjeseca. U opisanim je okolnostima sud prvog stupnja ovakve činjenične tvrdnje ocijenio krajnje neuvjerljivima zato što ne odgovaraju uobičajenom ponašanju odraslih i poslovno sposobnih osoba.

11. Ocjenu da spomenutih šest ugovora zaključenih između 4. srpnja 2006. i 10. srpnja 2008. ne odražavaju stvarnu volju stranaka jer je riječ o prividnim ugovorima sud prvog stupnja, osim iz iskaza samog tuženika i njegove supruge, pronalazi još i u činjenici što niti u jednom od ovih ugovora ne stoji klauzula o kamatama, a stranke nisu u rodbinskim odnosima, a niti su bliski prijatelji, što tijekom postupka nije bilo sporno. Stoga je sud prvog stupnja ocijenio da je jedini logičan motiv zbog kojeg bi tužitelj pozajmljivao tuženiku novac profit, tj. kamata smatrajući da okolnost što u ugovorima nije naznačena klauzula o kamati, u navedenom kontekstu, predstavlja snažnu indiciju za zaključak kako je kamata uračunata u iznos naznačen kao pozajmljen u takvom pismenom ugovoru. Zato je sudu prvog stupnja sasvim uvjerljiva tvrdnja tuženika ŠA kako je tako bilo i u predmetnom slučaju. Iznosi koji se navode u predmetnim ugovorima: 3.900,00 EUR, 2.600,00 EUR, 2.000,00 EUR, 3.500,00 EUR, 7.000,00 EUR i 8.000,00 EUR; prema tuženikovim tvrdnjama u sebi sadrže uračunatu kamatu od 10% mjesečno na dan sačinjenja pojedinog od ovih ugovora. Stoga je sud prvog stupnja na temelju tuženikova iskaza, kojem je priklonio svoju vjeru, zaključio da ovdje nije riječ o šest različitih ugovora o zajmu, već zapravo o stanju duga po prethodnim usmenim ugovorima na dan sastava ovih ugovora, a svaka od ovih isprava u novčanom iznosu koji se u njemu spominje ima uračunatu zelenašku kamatu od 10% mjesečno.

12. Osim toga, sud je prvog stupnja utvrdio da je tuženik od 2004. do 2008. godine isplatio tužitelju pobliže neutvrđenu novčanu svotu na ime glavnice i kamata, a svakako veći iznos od iznosa koji je tuženik primio od tužitelja jer su o tome vrlo okolnosno iskazivali tuženik i njegova supruga EA. Da je tome tako, sudu su prvog stupnja ukazale i SMS poruke koje je tužitelj slao tuženiku tijekom 2008. godine, a koje su sačuvane u memoriji njegova mobitela i kojima je tužitelj vršio psihički pritisak na tuženika. Pregledom sadržaja tih poruka utvrđeno je da je:

- stanoviti G s mobitela [broj telefona] dana 8. travnja 2008. godine u 23,17 sati poslao slijedeću poruku: „Do 24 ali dodi prije da rijesimo to“,

- stanoviti G s mobitela [broj telefona] dana 8. travnja 2008. godine u 23,18 sati poslao slijedeću poruku: „Danas radim i dodi s necim“,

- stanoviti G s mobitela [broj telefona] dana 9. travnja 2008. godine u 23,16 sati poslao slijedeću poruku: „Dodi do 6 k meni u selo sa 100+ zbog cijelog mjeseca“

- stanoviti G s mobitela [broj telefona] dana 26. travnja 2008. godine u 23,13 sati poslao slijedeću poruku: „Danas radim kraj mjeseca je i donesi mi …..necu price“,

- stanoviti G s mobitela [broj telefona] dana 8. kolovoza 2008. godine u 23,21 sati poslao slijedeću poruku: „Podhitno da se javis“,

- stanoviti G s mobitela [broj telefona] dana 11. kolovoza 2008. godine u 23,16 sati poslao slijedeću poruku: „Muljas nazovi me i donesi za ovaj mjesec“

- stanoviti G s mobitela [broj telefona] dana 11. kolovoza 2008. godine u 23,19 sati poslao slijedeću poruku: „Muljas nazovi me i donesi za ovaj mjesec“,

- stanoviti G s mobitela [broj telefona] dana 4. rujna 2008. godine u 23,14 sati poslao slijedeću poruku: „Moram ti pisati novi papir“. Nadalje je utvrđeno kako su to bile samo neke od poruka kojima je tužitelj na tuženika vršio psihički pritisak.

13. Na ovako utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio propise o ništetnosti ugovora iz članka 322. do 329. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 355/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO) cijeneći da je prema odredbi članka 322. stavka 1. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, dok je prema odredbi članka 329. stavaka 1. i 2. ZOO ništetan ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili nekog trećeg korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti time da se na zelenaški ugovor na odgovarajući način primjenjuju odredbe ZOO o posljedicama ništetnosti i o djelomičnoj ništetnosti ugovora. Pored toga, prema odredbi iz članka 323. stavka 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

14. Imajući na umu da su predmetni usmeni ugovori o zajmu zelenaški ugovori jer je ugovorena kamata od 120% godišnje koja je u očitom nerazmjeru s onim što je tužitelj dao tuženiku od onog što se tuženik obvezao tužitelju dati, pri čemu je tužitelj iskoristio stanje nužde i teško materijalno stanje tuženika. Kako je riječ o ništetnom ugovoru, svaka strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Budući da je tuženik ukupno od tužitelja primio 6.000 ili 6.500 EUR u tri navrata, jednom 2004. i dva puta 2006. godine, a da mu je tuženik između 2004. i 2008. godine vratio više od pozajmljenog novčanog iznosa, sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrditi postojanje tužiteljeva potraživanja prema tuženiku, odnosno podredno isplatu utuženog novčanog iznosa jer je riječ o ništetnim ugovorima, pa tuženik nije dužan tužitelju platiti ugovorenu zelenašku kamatu od 120% godišnje. Ujedno je odbijen kao neosnovan i zahtjev da se utvrdi da je tužitelj hipotekarni vjerovnik jer je ocijenjeno da, ne samo što tužiteljevo potraživanje nije osnovano jer su ugovori na koje se poziva prividni, odnosno ništetni, već stranke uopće nisu ugovorile hipoteku. Cijeneći sadržaj iskaza samog tužitelja, sud je prvog stupnja ocijenio da čak niti iz njegova iskaza ne proizlazi postojanje ugovora o hipoteci, niti u usmenoj, a niti u pismenoj formi. Zato je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

15. Sud drugog stupnja, kao što je naprijed navedeno, primjenom u to vrijeme važeće odredbe članka 375. stavka 5. ZPP, nije u obrazloženju posebno obrazlagao presudu jer je prihvatio činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava.

16. Suprotno revizijskim navodima, u okolnostima konkretnog slučaja, sud je prvog stupnja prilikom odlučivanja o predmetu spora uzeo u obzir tvrdnje tužitelja, sadržaj njegova iskaza, kao i dokaza koji njemu idu u prilog, cijenio ih je ne samo zasebno i pojedinačno, već i u ukupnosti sa svim ostalim dokazima, kako to nalaže odredba članka 8. ZPP, te im je ocijenio pripadajuću dokaznu snagu dajući detaljne i precizne razloge zbog kojih je njegove tvrdnje ocijenio neuvjerljivima i nelogičnima te posljedično tome neprihvatljivima, a zbog čega je ocijenio da tužitelj nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je utemeljio tužbeni zahtjev.

17. Pored toga, tužitelju je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bio na raspolaganju kontradiktorni postupak tijekom kojeg je mogao iznijeti argumente koje je smatrao relevantnim za konkretan slučaj. Činjenični i pravni razlozi za odbijanje njegovog zahtjeva su od strane prvostupanjskog suda obrazloženi jasno, ozbiljno, detaljno, logično, uvjerljivo i dostatno. Stoga kada se drugostupanjski sud u obrazloženju drugostupanjske presude, u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjem, pozvao na tako utvrđeno i obrazloženo činjenično stanje i tako obrazloženu primjenu materijalnog prava, tada nije počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 375. stavak 5., člankom 338. stavak 4. ZPP i člankom 8. ZPP na koju se tužitelj poziva. Takva se presuda ne može smatrati nedostatno obrazloženom, usprkos tome što bi podrobnije obrazloženje bilo poželjno (tako i ESLJP, spomenuta presuda Garcia Riuz protiv Španjolske). Stoga ona u okolnostima konkretnog slučaja udovoljava standardima prava na obrazloženu sudsku oduku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje koje je zajamčeno člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14), a koja u bitnom osigurava temeljna procesna jamstva.

18. U tom smislu nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

19. Jednako tako nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer su sudovi, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, ocjenu neosnovanosti tužbenog zahtjeva u pogledu odluke o glavnoj stvari, dali primjenom mjerodavnih materijalnopravnih odredbi što uostalom, usprkos isticanju ovog revizijskog razloga, ni sam revident ne dovodi u pitanje.

20. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je reviziju tužitelja obiti kao neosnovanu na temelju odredbe članka 393. stavka 2. ZPP i presuditi kao u izreci presude.

21. U pogledu dijela revizije koji se odnosi na troškove postupka, revidentu valja odgovoriti da rješenje o troškovima postupka prema odredbi članka 400. stavka 1. ZPP nije rješenje kojim se pravomoćno završava postupak (tako i Rev-x 555/2017-3 od 30. rujna 2020. od 30. rujna 2020. i dr.), pa se u tom dijelu revizija ukazuje nedopuštenom radi čega ju je valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 392.b stavka 1. ZPP. Stoga je po ovom pitanju riješeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 5. studenoga 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil