Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1769/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberte Pandža članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GŠ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Jelenku Leki, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffesenbank Austrija d.d. Zagreb, [osobni identifikacijski broj] iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Danku Škare, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3326/2021-27 od 19. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 5. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3326/2021-27 od 19. listopada 2023., u pobijanom dijelu toč. I., II., IV. i dijelu toč. III. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.289,87 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se ista prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu toč. III. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška za daljnji iznos od 124,37 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. listopada 2023. do isplate, i u tom dijelu sudi:

Odbija se tužitelj sa dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 124,37 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. listopada 2023. do isplate, kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 718-50-2761637 od 12. travnja 2005., koji je zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 866,81 EUR/6.531,03 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. II. izreke, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.414,24 EUR/18.190,09 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. listopada 2023. do isplate (toč. III. izreke). Odbijen je zahtjev tuženika za naknadnom parničnog troška u ovome postupku (toč. IV. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška. ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o potrošačkom kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita po osnovi tih ništetnih odredbi.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije ostvaren ovaj žalbeni razlog. Suprotno tvrdnjama tuženika izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, jer su u toč. I. izreke pravilno utvrđene ništetnima odredbe ugovora o kreditu broj 718-50-2761637 koji je zaključen 12. travnja 2005., kako to proizlazi iz sadržaja i iz samog ugovora (list 18-20 spisa), a ne od dana 14. travnja 2005., kada je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, kako to pogrešno smatra žalitelj.

6. Isto tako, potpuno su neosnovane tvrdnje tuženika da mu je propuštanjem dostave podneska od 23. lipnja 2021. bilo onemogućeno raspravljanje pred sudom, jer je riječ o podnesku kojim je punomoćnik tužitelja na poziv suda dostavio original punomoći za zastupanje tužitelja (list 30 spisa). Kako tužitelj nije imao obvezu dostavljati original punomoći i tuženiku, jer su tužba, preslika punomoći i prilozi dostavljeni sudu elektroničkim putem, to tuženiku niti na koji način u postupku pred prvostupanjskim sudom nije bilo onemogućeno raspravljanje i nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

7. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredni čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

8. Uz valjane je razloge prvostupanjski sud otklonio prigovor tuženika da je prvostupanjski sud propustio provjeriti vrijednost predmeta spora sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP, jer je tužitelj sukladno odredbi čl. 37. st. 1. ZPP postavio dva zahtjeva koja proizlaze iz iste činjenične i pravne osnove, i to prvi na utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu u CHF, te drugi novčani zahtjev za isplatu na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa je vrijednost predmeta spora pravilno utvrđena prema zbroju vrijednosti tih zahtjeva.

9. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su stranke 12. travnja 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj 718-50-2761637 kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 15.303,61 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta radi kupnje vozila i da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste kreditora za CHF važećem na dospijeća prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

10. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), jer je kredit podigao kao fizička osoba za kupnju osobnog vozila, izvan njegova zanimanja i poslovne djelatnosti, zatim da je predmetni ugovor o kreditu sastavio tuženik i da je tijekom otplate kredita tečaj CHF rastao u odnosu na onaj koji je bio u vrijeme isplate kredita. Provedenim financijskim vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj tijekom otplate kredita radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više zbog promjene važećeg tečaja CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja koji je važio na dan isplate kredita ukupno 866,81 EUR/6.651,03 kn.

11. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno se pozvao na utvrđenja iz presude Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019., kojom je taj sud odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što je protivno kako odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i i 29/18 – dalje: ZOO).

12. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštene, a time i ništetne, jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te da su suprotne načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je temeljem odredbi čl. 323. st.

1. i čl. 1111. ZOO obvezao tuženika na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

13. U posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio, te je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

14. Tuženik u postupku nije dokazao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu i promjeni tečaja CHF, niti je dokazao da mu je kao potrošaču na drugi način dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, već je naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbu valutnoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je za tužitelja bila nejasna i nerazumljiva, jednostrano promijenio obvezu tužitelja kao potrošača promjenom tečaja CHF tijekom otplate kredita, bez da ga je prethodno upoznao s mogućim rizicima i posljedicama koji za njega tom odredbom mogu nastati.

15. Naime, nije dostatno da je odredbe o valutnoj klauzuli samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

16. Svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa na ime razlike u anuitetima između tečaja valute CHF na dan isplate kredita i iznosa plaćenih tijekom otplate anuiteta kredita, sud prvog stupnja pravilno je temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka, pritom uzimajući u obzir preplatu koju je tužitelj izvršio upravo zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početi tečaj, a kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

17. Neosnovano tuženik smatra da je potraživanje tužitelja trebalo odbiti za iznos manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen, odnosno za tzv. negativnu tečajnu razliku, jer za to nema niti procesnih, niti postupovnih pretpostavki, jer tuženik u postupku nije istakao procesni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP, a niti materijalno pravni prigovor prijeboja iz čl. 195. i 196. ZOO. Kako je predmet ovoga spora povrat iznosa za koje se tuženik u smislu odredbe čl. 1111. ZOO neosnovano obogatio kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzulu u CHF koje uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, a zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1112. do čl. 1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja, niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja, pravilno sud prvog stupnja nije uzeo o obzir tzv. negativne tečajne razlike.

18. Nije osnovan žalbeni navod tuženika da sud ne može utvrditi ništetnom odredbu ugovora o kreditu koji je u cijelosti izvršen, jer prema odredbi čl. 327. st. 1. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništavosti.

19. Neutemeljeni su i daljnji navodi žalbe da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan primjenom odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, koja propisuje da, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati, jer se ništetnost ugovorne odredbe o valuti uz koju je vezana glavnica u CHF ne može smatrati odredbom manjeg značaja.

20. O prigovoru zastare pravilno je odlučeno, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom. Stoga je tužba tužitelja od 23.4.2021. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.

21. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

22. S obzirom na utvrđenje da su odredbe o ugovaranju valutne klauzule vezane za CHF nepoštene, a time i ništetne, jer je tuženik tužitelju ponudio sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, time je postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF koje su utvrđene ništetnima, zbog čega je temeljem te ništetne odredbe ugovora o kreditu u obvezi platiti tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate.

23. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Suprotno navodima žalbe obrazloženi podnesci od 17.9.202. (kojim se tužitelj očitovao na navode odgovora na tužbu), od 11.7.2022. (kojim se na poziv suda očitovao na nalaz i mišljenje financijskog vještaka) i od 17.1.2022. (kojim je na poziv suda konačno specificirao tužbeni zahtjev u važećoj valuti EUR) tužitelju su osnovano priznati po Tbr. 8./1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 138/23 – dalje: Tarifa) svaki po 100 bodova, te toj odluci tuženik neutemeljeno prigovara. Nerazumljivi su pritom navodi žalitelja da sud u obrazloženju presude nije naveo za koje je podneske tužitelju dao punu naknadu u iznosu od 100 bodova, kada to jasno proizlazi iz obrazloženja presude.

24. Međutim, u pravu je žalitelj da je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju u okviru parničnih troškova priznao trošak sastava podneska od 23.6.2021. kojim je na poziv suda dostavio original punomoći za zastupanje i podneska od 15.2.2022. kojim je dostavio sudu dokaz o uplati predujma za financijsko vještačenje, jer je riječ o podacima kojima sud raspolaže. Ovi podnesci koji su tužitelju priznati po Tbr. 8/3. Tarife, svaki u iznosu od po 25 bodova, nisu u smislu odredbe čl. 155. ZPP bili potrebni za postupak. Kako su ostale parnične radnje pobijanom odlukom pravilno utvrđene, to je pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju trebalo priznati ukupni parnični trošak u iznosu od 2.289,87 EUR, a ne iznos od 2.414,24 EUR koji je priznat pobijanom presudom.

25. Stoga je u pobijanom dijelu toč. III. izreke prvostupanjska presuda djelomično preinačena temeljem odredbe čl. 373. st. 3. ZPP i tužitelj odbijen s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 124,37 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. listopada 2023. do isplate, dok je u preostalom pobijanom dijelu za iznos od 2.289,87 EUR odluka o troškovima postupka potvrđena.

26. Kako je tuženik u žalbenom postupku uspio samo s neznatnim dijelom sporednog zahtjeva zbog kojega nisu nastali posebni troškovi, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe.

27. Slijedom iznijetoga, valjalo je temeljem odredbi čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 5. studenog 2024.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš