Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-923/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Ivone Rupić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Sare Bušić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika UE, zbog kaznenog djela iz članka 118. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika UE, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovnog broja K-232/2021-20, od 6. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 5. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

Žalba okrivljenika UE odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Virovitici proglasio je krivim okrivljenika UE da je počinio kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. KZ/11 te ga je, za počinjeno kazneno djelo, na temelju navedene zakonske odredbe, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci. Nakon toga, na temelju članka 55. KZ/11, kazna zatvora na koju je okrivljenik osuđen zamijenjena je radom za opće dobro, na način da se 1 (jedan) dan zatvora zamjenjuje s 2 (dva) sata rada za opće dobro. Rok za izvršavanje rada za opće dobro odrediti će nadležno tijelo za probaciju, nakon pristanka okrivljenika, s time da trajanje izvršenja ne može biti dulje od 2 (dvije) godine od početka izvršavanja rada za opće dobro. Ako se okrivljenik u roku od 8 (osam) dana od dana za koji bude pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu se poziv ne bude mogao uručiti na adresu poznatu sudu ili ne da pristanak, određeno je da će nadležno tijelo za probaciju o tome obavijestiti mjesno nadležnog sudca izvršenja, u smislu članka 55. stavka 5. KZ/11 te da će se pokrenuti postupak izvršenja kazne zatvora. Ako okrivljenik svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro u roku određenom po nadležnom tijelu za probaciju, određeno je da će sud donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili u neizvršenom dijelu. Ako okrivljenik ne izvrši rad za opće dobro bez svoje krivnje, odlučeno je da će nadležno tijelo za probaciju produžiti rok.

2. Na temelju članka 54. KZ/11, u izrečenu kaznu zatvora okrivljeniku je uračunato vrijeme smještaja u posebnu prostoriju do prestanka djelovanja opojnog sredstva, od 26. siječnja 2020. od 02,27 sati, do 26. siječnja 2020. do 13,20 sati.

3. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda broj 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 – dalje u tekstu: ZKP/08),oštećeni ŽE je sa svojim imovinsko-pravnim zahtjevom upućen u parnicu.

4. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08, u vezi članka 145. stavka 2. točke 1. i 6. i članka 147. stavka 1. ZKP/08, okrivljeni je obvezan na plaćanje troškova kaznenog postupka u iznosu od 5.897,90 kuna / 782,79 eura i paušalne naknade u iznosu od 500,00 kuna / 66,36 eura u roku od 15 (petnaest) dana.

5. Protiv ove presude žalbu je podnio okrivljenik EE, po svom branitelju Zoranu Vukeliću, odvjetniku u Bjelovaru, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kaznenopravnoj sankciji, s prijedlogom da se prihvati žalba i preinači pobijana presuda, na način da se okrivljenika oslobodi optužbe, a podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Prije održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je, po obavljenom uvidu, vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

8. Žalba okrivljenika UE je neosnovana.

9. Žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka okrivljenik je u žalbi pravno označio kao povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, navodeći kako se pobijana presuda ne može ispitati jer je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, a u presudi da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te da postoji znatna proturječnost između razloga o odlučnim činjenicama i provedenih dokaza. Nastavno se obrazlaže kako prvostupanjski sud nije prihvatio iskaze svjedoka KE, ĆE i SE da bi okrivljenik kritične zgode postupao u nužnoj obrani, međutim iz čitavog sadržaja žalbe proizlazi da se svi žalbeni razlozi u stvari odnose na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koja je za posljedicu imala povredu kaznenog zakona na štetu okrivljenika, budući da je okrivljenik postupao u nužnoj obrani. Stoga će ti žalbeni navodi biti ocijenjeni u nastavku, a kod ovoga je za navesti kako je ovaj drugostupanjski sud, postupajući u smislu odredbe članka 476. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24, dalje u tekstu: ZKP/08), pobijanu presudom ispitao povodom žalbe okrivljenika i u onom dijelu u kojem je to dužan napraviti po službenoj dužnosti, međutim nije našao da bi bile počinjene povrede zakona koje sadrži ta odredba pa se stoga okrivljenik neosnovano žali zbog žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

10. Što se tiče žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik u svojoj žalbi polemizira sa zaključcima prvostupanjskog suda, primarno onima kojima je otklonio obranu okrivljenika o postupanju u nužnoj obrani te ga proglasio krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 118. stavka 1. KZ/11. U tom smislu u žalbi se skreće pozornost na iskaze svjedoka ĆE, KE i SE te se analizom tih iskaza nastoji prikazati kako je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o krivnji okrivljenika. Ipak, kroz čitavu žalbu se kontinuirano provlači teza o tome kako je okrivljenik postupao u nužnoj obrani, što je temeljni i u biti jedini argument žalbe, s konačnim prijedlogom da ga je zbog toga valjalo osloboditi optužbe. Međutim, svojim žalbenim navodima okrivljenik nije doveo u sumnju pravilnost i zakonsku utemeljenost prosudbe prvostupanjskog suda da su se u postupanju okrivljenika ostvarila sva bitna objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. KZ/11, budući da je o svim svojim zaključcima prvostupanjski sud dao detaljne, uvjerljive i valjano argumentirane razloge koje, budući da imaju potporu u stanju u spisu, u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

11. Kod ovoga je prvenstveno za navesti kako su žalbeni navodi okrivljenika o tome da je trebalo prihvatiti iskaze svjedoka ĆE, KE i SE, s obzirom da se po njegovom mišljenju radi o nepristranim svjedocima, koji nisu zainteresirani za ishod ovog kaznenog postupka potpuno promašeni. Naime, kada se sadržaj iskaza imenovanih svjedoka dovede u vezu sa navodima obrane koju je okrivljenik iznio tijekom postupka, tada je potpuno jasno da iskazi ovih svjedoka nisu podudarni s obranom okrivljenika, primarno u pogledu činjenica koje su od odlučne važnosti za primjenu instituta nužne obrane te je očito da se ne radi o nepristranim svjedocima, budući da su svi oni u prijateljskim odnosima s okrivljenikom pa time što iznose određene detalje koje ni sam okrivljenik ne navodi u svojoj obrani, oni očigledno na taj način pokušavaju pogodovati okrivljeniku, kako bi mu omogućili povoljniju procesnu poziciju, radi čega je i prvostupanjski sud potpuno ispravno postupio kada njihove iskaze nije prihvatio.

12. Iznoseći svoju obranu u prethodnom postupku, okrivljenik EE je, između ostalog, naveo kako je htio zaštiti svog prijatelja ĆE, kojeg je oštećenik navodno "držao" pa da je on izašao iz kafića ispred ugostiteljskog objekta, gdje se to događalo, a u tom trenutku da je oštećenik zapravo već pustio ĆE i povukao se prema cesti, a onda je krenuo za njim. Kasnije u svojoj obrani na raspravi pred sudom, okrivljenik je kazao kako je, nakon što je izašao ispred ugostiteljskog objekta oštećeniku JE kazao da "bira sebi ravnog" te da na njega nasrne, nakon čega da je oštećeni prema njemu krenuo i zadao mu udarac u predjelu koljena, nakon čega su se potukli, kada je on "svom silinom navalio na oštećenika da ne zaprimi od njega više udaraca". Također je naveo kako je prvi udarac oštećenom zadao u predjelu brade, a potom i drugi te ga je prebacio preko svoje noge nakon čega je ovaj pao i pri padu rukom udario u ivičnjak i tada da se čulo da mu je iskočilo rame. Konačno, okrivljenik je u svojoj obrani kazao i to kako smatra da su za tučnjavu "oboje krivi".

12.1. Kod ovakve obrane okrivljenika potpuno je jasno da se čitava konstrukcija obrane o postupanju o nužnoj obrani ne može prihvatiti te uopće nije bilo nužno analizirati iskaze svjedoka koji se posebno apostrofiraju u žalbi jer ni jedan od tih svjedoka ove navode obrane okrivljenika nije demantirao. Prema članku 21. KZ/11, nužna obrana je ona obrana koja je prijeko potrebna da se od sebe ili drugoga odbije istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad. Kod ranije iznesene obrane okrivljenika, kao što je već navedeno, izostaju neki bitni elementi da bi se moglo njegovo postupanje podvesti pod institut nužne obrane. Naime, da se nije radilo o nikakvom protupravnom napadu na svjedoka ĆE proizlazi jasno iz navoda okrivljenika da je vidio kako oštećenik ĆE "drži". Radnja "držanja" se nikako ne može okarakterizirati kao istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad, zbog kojeg bi okrivljenik trebao reagirati, s ciljem da ga odbije od ĆE, tako da već taj sastojak nužne obrane u konkretnom slučaju nije ostvaren.

12.2. Pored toga, okrivljenik je u svojoj obrani naveo kako je, kada je izašao ispred ugostiteljskog objekta, oštećeni već pustio ĆE te se udaljio, na što je on krenuo za njim. Očito je stoga da je, čak i kada bi se prihvatilo da se radi o protupravnom napadu (što držanje svakako nije), i ta aktivnost prestala, radi čega izostaje potreba za bilo čijom reakcijom u okviru instituta nužne obrane. Naime, prestankom napada, prestaje stanje nužne obrane pa atak na napadača nakon toga, ne može predstavljati čak ni prekoračenje nužne obrane jer se kod prekoračenja također radi o obrani od napada, samo što je ta obrana intenzivnija od obrane koja je prijeko potrebna da se napad odbije. Tamo gdje je napad definitivno prestao, kao što je slučaj u konkretnoj situaciji, prestaje i pravo na nužnu obranu jer onda to više nije obrana, nego osveta zbog prethodnog napada.

12.3. Konačno, okrivljenik je u svojoj obrani naveo kako je on oštećeniku, kada je izašao ispred ugostiteljskog objekta, kazao da ne dira ĆE, već da bira sebi ravnog pa da na njega nasrne, na što da je oštećenik krenuo prema njemu. Očito je dakle da je na taj način okrivljenik oštećenog pozvao na obračun, čime je stvorena situacija istodobnog postojanja dvaju protupravnih napada, a kod sraza dvaju protupravnih ponašanja, nitko nema pravo na kaznenopravnu zaštitu. Evidentno je već iz obrane okrivljenika kako je on želio sukob i provocirao ga te se stoga i sam nalazi u protupravnom napadu. U takvoj situaciji svaki od sudionika sukoba je napadač i ni jedan od njih se ne može pozvati na nužnu obranu u odnosu na osobu prema kojoj se i sam nalazi u napadu. U opisanoj situaciji potpuno je jasno da je prvostupanjski sud ispravno postupio kada nije prihvatio teoriju obrane da se radilo o postupanju u nužnoj obrani, što okrivljenik nije uspješno osporio ni navodima žalbe pa se stoga neosnovano žali zbog žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koja bi za posljedicu imala i povredu kaznenog zakona na štetu okrivljenika.

13. Što se tiče žalbene osnove odluke o kaznenopravnoj sankciji, okrivljenik je samo u uvodu žalbe naznačio da se žalba podnosi i zbog te žalbene osnove, međutim u samoj žalbi nije dao nikakve razloge o tome u kojem pravcu pobija odluku prvostupanjskog suda u pogledu odluke o kazni. Međutim, kako prema članku 478. ZKP/08 žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist okrivljenika u sebi sadrži i žalbu o odluke o kazni, to je ovaj sud pobijanu presudu ispitao i u tom pravcu. U tom smislu je utvrđeno da je prvostupanjski sud potpuno pravilno utvrdio i adekvatno vrednovao sve okolnosti vezane uz počinjenje ovog kaznenog djela pa je tako potpuno ispravno kao otegotnu okolnost okrivljeniku cijenio njegovu raniju osuđivanost, dok nekih posebnih olakotnih okolnosti na strani okrivljenika nije našao.

13.1. U takvoj situaciji pravilno je prvostupanjski sud, kao odgovarajuću kaznenopravnu sankciju okrivljeniku odmjerio kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, ispravno ocjenjujući da prethodna presuda kojom je okrivljenik osuđen na uvjetnu osudu zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. KZ/11 nije uspjela ostvariti svoj preventivni učinak jer se okrivljenik još za vrijeme trajanja vremena provjeravanja iz prethodne presude pojavljuje kao počinitelj novog kaznenog djela, ovaj put s elementima fizičkog nasilja, koja kazna je u potpunosti prilagođena stupnju krivnje okrivljenika, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra, svim okolnostima vezanim uz počinjenje ovog kaznenog djela, te osobnim i obiteljskim prilikama okrivljenika.

13.2. Ipak, ispravno je prvostupanjski sud ocijenio i to da se svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 može ostvariti na način da se kazna zatvora na koju je okrivljenik osuđen zamijeni radom za opće dobro te je opravdano ocijenio da će ovakva kaznenopravna sankcija moći ostvariti očekivani odvraćajući učinak na okrivljenika te da nema potrebe dodatno intervenirati izoliranjem okrivljenika iz društva već da mu se može pružiti prilika da svoju kaznu odradi kroz društveno koristan rad, na koji način će se i po ocijeni ovog drugostupanjskog suda izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava te utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja. Stoga je na ovaj način pružena dodatna prilika okrivljeniku da mu ovakav način izvršenja kaznenopravne sankcije bude ozbiljno upozorenje i poticaj za nastavak života u skladu s općeprihvaćenim standardima ponašanja društva u kojem živi pa je za očekivati da će on iskoristiti ponuđenu prigodu te da se ubuduće neće pojavljivati kao počinitelj novih kaznenih djela pa se okrivljeni neosnovano žali i zbog žalbene osnove odluke o kazni.

14. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni navodi te kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu okrivljenika, sukladno članku 482. ZKP/08, valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Split, 5. studenog 2024.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maria Majić