REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4067/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Srđan Šimac, u pravnoj stvari tužitelja CROATIA – REMONT d.d., Čapljina, Tasovčići b.b., Bosna i Hercegovina, OIB: 42876075672, kojeg zastupa punomoćnik Marijo Vrnoga, odvjetnik u Metkoviću, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnica Marijana Temeli, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj P-320/2016 od 30. lipnja 2017., 5. studenoga 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj P-320/2016 od 30. lipnja 2017. u točki II. njene izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.262,68 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 3. svibnja 2016. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj P-320/2016 od 30. lipnja 2017. u točki II. njene izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.085,04 kn te u točki

III. njene izreke i sudi:

1. Nalaže se tuženiku u roku od osam dana isplatiti tužitelju iznos od 5.085,04 kn sa zateznim kamatama od 3. svibnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje, od 1. siječnja 2020. do 17. travnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje, od 18. travnja 2020. do 18. listopada 2020. po stopi od 0% godišnje, od 19. listopada 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje, od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7% godišnje, od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,5% godišnje, od 1. srpnja 2024. do isplate po stopi od 7,25% godišnje a u slučaju promjene kamatne stope po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.

2. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno se ističe kako je u ovoj pravnoj stvari riječ o ponovljenom žalbenom postupku, nakon što je po reviziji koju je podnio tuženik rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-464/2023 od 1. veljače 2024. djelomično ukinuta ranija presuda ovoga suda poslovni broj Pž-5086/2017-2 od 28. siječnja 2020. i to u točkama I.2. i I.3. izreke, kojima je tuženiku bila naložena isplata iznosa od 8.347,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i nadoknada parničnog troška.

2. Zato je točka I.1. citirane presude ovoga suda kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku poslovni broj P-320/2016 od 30. lipnja 2017. i odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 925,00 kn ostao pravomoćan. Tim je dijelom citirane presude ujedno odlučeno o tuženikovoj žalbi, o kojoj ovaj sud više ne mora odlučivati.

3. Razlog djelomičnom ukidanju presude ovoga suda jest bio taj što je revizijski sud utvrdio da je u žalbenom postupku počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. Zakona o parničnom postupku. Odnosno, jer je prekoračen tužbeni zahtjev na način da je tužitelju dosuđen iznos od 8.347,72 kn na ime imovinske štete nastale popravkom automobila, dok je tužitelj za ovu vrstu štete zahtijevao manji iznos od 5.085,04 kn. Preostali novčani iznos odnosi se na zahtjev za naknadu štete zbog izgubljenih koristi.

4. Pobijanim dijelom presude prvostupanjskog suda, o kojem ovaj sud odlučuje u ponovljenom žalbenom postupku, odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.347,72 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke), te je tužitelju naloženo nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.875,00 kn (točka III. izreke).

5. Prvostupanjski sud je utvrdio da je između stranaka bila sporna okolnost je li tužiteljev automobil popravljen, kao i vjerodostojnost računa kojeg je izdao MG, vlasnik obrta - Autolimarske radione Maslać iz Čapljine, koji je navodno popravio automobil. Prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj nije dokazao visinu štete koja mu je nastala, s obzirom na to da nije priložio bilo kakve dokaze o tome da je platio sporni račun koji je izdan na ime popravka. Zato je primjenom odredaba čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a Zakona o parničnom postupku ocijenio neosnovan tužbeni zahtjev za naknadu imovinske štete nastale popravkom tužiteljevog automobila marke VW golf VIII registracijskih oznaka [registarska oznaka] u iznosu od 5.085,04 kn.

6. U odnosu na tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog izgubljenih koristi u iznosu od 4.187,68 kn, prvostupanjski sud ga je ocijenio djelomično osnovanim za iznos od 925,00 kn. Prvostupanjski sud je iz isprava u spisu – rješenja Ministarstva prometa i veza Federacije Bosne i Hercegovine od 31. prosinca 2013. utvrdio da je za oštećeni automobil izdano odobrenje za obavljanje djelatnosti rent-a-car-a, te da je u pisanoj korespondenciji tuženik priznao osnovanost duga u toj visini. Dok je za preostalu razliku odbio tužbeni zahtjev ocijenivši da tužitelj nije dokazao koliko je vremena trajao popravak automobila.

7. Protiv pobijane presude u točkama II. i III. izreke tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj drži da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da on nije uspio dokazati odlučne činjenice, a bez da je izveo dokaze koje je on predlagao izvesti. Tužitelj je tako predložio izvesti dokaz vještačenjem po stručnjaku prometne struke kako bi se utvrdilo koliko je vremena trajao popravak automobila. Tužitelj je također predložio pregledati knjigovodstvenu dokumentaciju kako bi se provjerila vjerodostojnost računa oznake 15/2015 od 23. lipnja 2015. autolimarske radionice Maslać.

8. Tužitelj je u žalbi istaknuo da je za ocjenu nastanka štete u ovoj pravnoj stvari irelevantna okolnost je li on platio sporni račun, jer je već uslijed izdavanja računa nastala njegova obveza da ga namiri. Tužitelj je ujedno predložio pribavljanje knjigovodstvene dokumentacije o tome je li račun zaveden u poslovne knjige.

9. Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana.

10. Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8. i 9. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odnosu na troškove postupka (čl. 356. ZPP-a).

11. U ovoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev odnosi se na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 6.630,00 eura pa je riječ o sporu male vrijednosti (čl. 501. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ovoga Zakona (čl. 467. st. 1. ZPP-a).

12. U žalbenom postupku, između stranaka nije sporan nastanak štetnog događaja te odgovornost tuženikovog osiguranika za njegov nastanak. Nije sporno niti da je tužitelj pretrpio štetu u visini koju je tuženik dobrovoljno namirio. Sporno je li tužitelj popravio automobil po Autolimarskoj radionici Maslać iz Čapljine, u vlasništvu MG te visina troškova popravka. Sporna je i visina štete zbog izgubljenih koristi uslijed tužiteljeve nemogućnosti da iznajmljuje oštećeno vozilo kao rent-a-car za vrijeme trajanja popravka.

13. Prema shvaćanju ovoga suda, zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao odlučne činjenice je suprotan sadržaju isprava koje je tužitelj priložio, pa postoji proturječnost razloga obrazloženja presude sa sadržajem izvedenih dokaza. Time je ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, što je tužitelj sadržajno isticao u žalbi.

14. Ovaj sud naglašava da je tužitelju imovinska šteta nastala već samom činjenicom da je njegov automobil oštećen u prometnoj nezgodi. Eventualnim popravkom automobila imovinska šteta je reparirana.

15. Iz korespondencije stranaka iz mirnog postupka, koji je vođen prije pokretanja ovog spora, proizlazi da tuženik nije sporio da je tužitelj obavio popravak automobila, već je bila sporna visina nastale imovinske štete, odnosno opravdanost cijene za obavljeni popravak po autolimarskoj radionici.

16. Iz tog razloga ovaj sud uzima u obzir kao pravovremen dokaz - fotografije koje je tužitelj dostavio tek na pripremnom ročištu na okolnost obavljenog popravka, jer tužitelj bez svoje krivnje nije anticipirao da je ovaj dokaz trebao dostaviti već uz tužbu, s obzirom na to da to prethodno nije bila sporna činjenica (čl. 461.a st. 3. u vezi sa st. 4. ZPP-a). Također, tuženik je plativši dio cijene za popravak automobila, indirektno priznao činjenicu da je popravak obavljen. Zbog toga je ovaj sud iz dostavljenih fotografija i tuženikove korespondencije utvrdio da je obavljen popravak automobila.

17. Što se tiče visine cijene za obavljeni popravak, tužitelj je osim računa koji je izdao MG, vlasnik autolimarske radionice, priložio i predračun koji je izdao M.R.M. Export – import d.o.o., ovlašteni serviser za Volkswagen vozila u Federaciji BiH. Iz tog računa proizlazi da bi ovlašteni serviser za isti popravak zaračunao i višu cijenu, iz čega proizlazi zaključak da je utužena cijena opravdano potrebna za popravak automobila.

18. Uzevši u obzir to da je sudu dozvoljeno visinu svote naknade štete utvrditi i po slobodnoj ocjeni, onda kada je utvrđivanje visine povezano s nerazmjernim teškoćama (čl. 223. ZPP-a), te načelo ekonomičnosti postupka (čl. 10. st. 1. ZPP-a), ovaj sud je ocijenio da nije svrsishodno ovu spornu činjenicu – visinu troškova popravka, a pored sadržaja prethodno navedenih isprava utvrđivati vještačenjem po stručnjaku strojarske struke, koji dokaz je tužitelj predložio izvesti. Zato je ovaj sud iz isprava u spisu, koje prvostupanjski sud nije uzeo u obzir, ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan za iznos od ukupno 5.085,04 kn, koliko je potrebno da bi se tužiteljeva imovinska situacija vratila u stanje prije štetnog događaja (čl. 1085. st. 4. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO).

19. S obzirom na to da tužitelj nije popravio automobil prije pokretanja ovog spora ovaj sud je odredio da tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana podnošenja tužbe (čl. 1086. ZOO-a) po stopi koja je propisana u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a i vrijedi u ostalim odnosima. Zato je odlučeno kao u točki II.1. izreke (čl. 373.a st. 1. t. 2. ZPP-a).

20. U odnosu na tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog izgubljenih koristi, ovaj sud je suglasan s ocjenom prvostupanjskog suda da tužitelj nije uspio dokazati sve pretpostavke tuženikove odštetne odgovornosti, konkretno visinu zarade koja bi uslijedila po redovnom tijeku stvari da nije bilo štetnog događaja.

21. Neosnovani su žalbeni navodi da je na okolnost vremena potrebnog za popravak automobila, tijekom kojeg tužitelj nije mogao obavljati djelatnost rent-a-cara, tužitelj predložio izvesti dokaz vještačenjem po stručnjaku prometne struke. Tužitelj je ovaj dokaz isključivo predložio izvesti na okolnost nastanka imovinske štete na automobilu.

22. Na okolnost nastanka štete zbog izgubljenih koristi, tužitelj je isključivo dostavio vlastiti Cjenik iz kojeg je moguće utvrditi koliku je dnevnu najamninu tužitelj naplaćivao za korištenje oštećenog automobila. Međutim, tužitelj nije predložio izvesti bilo kakve dokaze o tome da je prije štetnog događaja, na dnevnoj bazi ostvarivao prihode iznajmljivanjem oštećenog automobila, kao niti koliko je vremena bilo potrebno za njegov popravak. Slijedom navedenoga, ovaj sud je suglasan s ocjenom prvostupanjskog suda da tužitelj nije uspio dokazati postojanje tuženikove odgovornosti. Zato je odlučeno kao u točki I. izreke (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

23. Kako je tužiteljev zahtjev ocijenjen osnovanim za iznos od ukupno 5.085,04 kn, dok je odbijen za iznos od 4.187,68 kn, to podrazumijeva da je tužitelj uspio u sporu u omjeru od 55% naspram tuženikova uspjeha od 45%. Zato je ovaj sud ocijenio da su stranke u približno jednakim dijelovima uspjele u postupku, te je odlučio kao u točki II.2. izreke (čl. 154. st. 3. ZPP-a u vezi s čl. 166. st. 2. ZPP-a.).

Zagreb, 5. studenoga 2024.

Sudac

dr. sc. Srđan Šimac