Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-314/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Kristine Vukelić Aničić, u pravnoj stvari tužiteljice FAS iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Srđanu Simić odvjetniku iz Pule, Opće bolnice Pula- Ospedale Generale di Pola, Pula, Santoriova ulica – Via Santorio br. 24a., OIB: 16089706543, zastupane po punomoćniku Edi Silvar odvjetniku iz Pule, radi isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr 120/2023 od 31. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Opće bolnice Pula- Ospedale Generale di Pola, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr 120/2023 od 31. srpnja 2024. u točki I. izreke i odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 2.744,29 eur bruto sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke odbijena je tužiteljica sa zahtjevom za zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u bruto iznosima navedenim u točki I. izreke pobijane presude, točkom III. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2.Protiv citirane presude, točke I. izreke i odluke o trošku sadržane u točki III. izreke žalbu izjavljuje tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 5020/11, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu ZPP-a).

3.Odgovor na žalbe nije podnesen.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke.

7.Temeljem rezultata dokaznog postupka u bitnome proizlazi:

-da je predmet spora zahtjev tužiteljice za isplatu dodatka za odgovornost za otežane uvjete rada, za posebne uvjete rada, za odgovornost za život i zdravlje ljudi, naknade za korištenje godišnjeg odmora, te naknade za prekovremeni rad na dane državnih blagdana, sve za razdoblje od 1. studenog 2013. zaključno sa rujnom 2018.,

-da je u navedenom razdoblju tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre,

-da je iz dopunskog nalaza i mišljenja sudskog vještaka razvidno da primjenom Zaključaka br. 148. i 153., tražbina tužiteljice po svim utuženim osnovama iznosi ukupno 2.744,29 eur bruto,

-da je iz dopunskog vještačenja po prijedlogu tuženika, sukladno uputi iz odluke Vrhovnog suda poslovni broj Revr 281/2021, vidljivo da razlika po utuženim osnovama iznosi 1.643,83 eur bruto.

8.1.Donoseći pobijanu presudu, prvostupanjski sud utvrđuje nespornim da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu medicinske sestre. Nadalje uvažava sadržaj čl. 90. st.1., 94. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014 i dr., dalje: ZR-a/14), čl. 36., 47., 51., 52., 57., 60.Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/2013, dalje: KU/13), čl. 34., 45., 49., 50., 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 29/2018., dalje: KU/18), čl. 59.a. Dodatka I Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 96/2015, dalje: Dodatak I KU/13).

8.2.Obzirom na prednje, te cijeneći i Zaključke zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, stajalište je suda prvog stupnja da sukladno zakonom definiranoj obvezi da se na radnika primijeni najpovoljnije pravo kojim se uređuje neko pravo iz radnog odnosa, tužiteljica ima pravo da joj se plaća za redovan i prekovremeni rad obračuna u uvećanom iznosu, primjenjujući brojčane parametre koje je za pojedini dodatak predviđen ugovorom o radu, KU i dr.

Pored toga, prvostupanjski je sud smatra da između redovnog i prekovremenog rada nema kvalitativne razlike jer u oba slučaja tužitelj kao medicinska sestra obavlja jednake poslove i radne zadatke, da tužiteljica kada radi u redovnom radnom vremenu i kada radi prekovremeno radi u posebnim uvjetima rada, radi kao medicinska sestra, radi poslove od iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, ima istu kvalifikaciju, ima staž, ostvaruje pravo na godišnji odmor i naknadu plaće za isti. Drugim riječima da se sva ta prava/dodaci koja uvećavaju osnovnu plaću ne mijenjaju ovisno o tome da li radi u redovnom radu ili prekovremeno, a dodaci da se prema čl. 51. KU/2013 i čl. 49. KU/2018. međusobno ne isključuju. U prilog tome poziva se na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela od 09. prosinca 2019.

8.3.Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva tužiteljice, sud prvog stupnja ne prihvaća dopunski nalaz vještaka, sačinjen po prijedlogu tuženika, iz razloga jer da je uvidom u platne i evidencijske liste nekoliko nasumično odabranih djelatnika tuženika koji ne rade u turnusima (djelatnici odjela računovodstva) utvrdio da je efektivni redovni mjesečni fond sati, tuženik računao na način da je ukupni broj dana u mjesecu pomnožio sa 8, te umanjio za sate odrađene subotom, nedjeljom i blagdanom koji su padali u inače radne dane upravo na način kako to stoji u Zaključku br.148., sa time da se ovakav način izračuna kod navedenih djelatnika jednako primjenjivao i u razdoblju prije i nakon donošenja Zaključka br. 153. Shodno tome, prvostupanjski sud zaključuje je tuženik prilikom obračuna plaće postupao suprotno spomenutim Zaključcima zajedničke komisije br.148. i 153. koji izrijekom utvrđuju da: („Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti bez obzira rade li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćeno.“).

8.4.Obzirom na prednje, sud prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice i istoj po utuženim osnovama dosuđuje ukupni iznos od 2.744,29 eur bruto sa pripadajućim zateznim kamatama (osim zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak), primjenom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), dok o naknadi troškova postupka odlučuje primjenom čl. 154. st.5. i 155. ZPP-a.

9.1.U svezi prednjeg, nisu prihvatljive ovome sudu tvrdnje tuženika kojima i nadalje ustraje kod toga da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je u utuženom razdoblju pogrešno tužiteljici računat mjesečni fond radnih sati.

9.2.Naime, čl. 47. KU/13 odnosno čl. 49. KU/18, propisano je da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na plaću, da osnovnu plaću radniku čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Također je propisano da su dodaci na osnovnu plaću: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanje plaće.

Odredbom čl. 51. KU/13 odnosno čl. 49. KU/18 propisano je da će se osnovna plaća radniku uvećati za rad noću 40 %, za rad subotom 25 %, za rad nedjeljom 35 %, za prekovremeni rad 50 %, za rad u drugoj smjeni 10 % ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rad kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati.

Nadalje, čl. 57. KU/13 odnosno čl. 55. KU/18 propisuje da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću.

Nadalje je čl. 59. a. Dodatka I KU/15. propisano da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće.

Odredbom čl. 60 KU/13 propisano je pravo na uvećanje osnovne plaće koje imaju radnici koji su u zdravstvenim ustanovama i zavodu ostvarili radni staž i to s navršenih 20 do navršenih 29 godina 4%, s navršenih 29 do navršenih 34 godine 8% i s navršenih 34 i više godina 10%.

Konačno čl. 52. KU/13 odnosno čl. 50 KU/18 propisano je da sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu.

9.4.Cijeneći sadržaj gore citiranih odredaba, nameće se i prema uvjerenju ovog suda, zaključak da spomenuti KU, dozvoljavaju istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, uključujući i ove koji su predmet spora, zajedno s dodatkom za prekovremeni rad.

U tom kontekstu, protivno tumačenju tuženika, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužiteljice na isplatu dodataka po ranije navedenim osnovama, budući da ista i kad radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada.

Na pravilnost stava kako prvostupanjskog suda, tako i ovog suda, ukazuje ranije spomenuto pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 9. prosinca 2019., na koje se osnovano pozvao i sud prvog stupnja.

10.1.Pored toga, svakako valja ukazati i na mjerodavne odredbe Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/2009, 61/2011, 82/2013, 73/2013, dalje: ZR-a/09), kao i na odredbe ZR-a/14.

Naime, sukladno čl. 60. ZR-a/09 odnosno čl. 81. ZR/14 za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

Nadalje prema čl. 80. ZR-a/09 odnosno čl. 90. st. 1. ZR-a/14, poslodavac je dužan radniku obračunavati i isplaćivati plaću u iznosu utvrđenom propisom, KU, Pravilnikom o radu i ugovorom o radu, dok je čl. 86. ZR-a/09 odnosno čl. 94. ZR- a/14, propisano da se za otežane uvjete rada prekovremeni i noćni rad, te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koje je zakonom određeno da se ne radi radnik ima pravo na povećanu plaću.

Prema čl. 36. st.2. KU/13, odnosno čl. 34. st.2. KU/18, radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaću za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije.

10.2.Kako je iz rezultata dokaznog postupka, nedvojbeno razvidno da je u konkretnom slučaju tuženik isplaćivao tužiteljici umanjenu plaću iz razloga jer nije obračunao i isplatio utužene dodatke (uvećanja) na sve efektivno odrađene sate, a stoga tuženik nije tužiteljici ispravno obračunao niti naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora, budući je kao prosjek plaće uzimao tako umanjenu plaću, to je prema uvjerenju ovog suda, pravilno prvostupanjski sud utvrdio osnovanim i ovaj dio tužbenog zahtjeva.

11.1.U kontekstu do sada iznesenih stajališta, pravno irelevantnim smatra ovaj sud žalbene navode tuženika u dijelu u kojem se isti poziva na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda poslovni broj Rev 281/2022, vezano za primjenu odredaba KU.

Vezano za prednje, ponajprije valja skrenuti pažnju tuženiku, da je iz obrazloženja navedene odluke, prema prosudbi ovog suda u bitnome razvidno da se za razdoblje do 21. prosinca 2015. obračun treba sačiniti primjenom Zaključka broj 148., a nakon 21. prosinca 2015. primjenom Zaključka broj 153.

Nastavno prednjem, za naglasiti je da je prilikom donošenja presude poslovni broj Pr 109/2019 od 30. srpnja 2021., sud prvog stupnja izračun utuženih dodataka za cijeli period obuhvaćen tužbenim zahtjevom, izvršio samo primjenom Zaključka broj 143., a da je nakon ukidanja te odluke, u nastavku postupka, proveo dopunsko vještačenje, pri čemu je sudski vještak, izračun sačinio primjenom Zaključka broj 148. za period do 21. prosinca 2015., a za preostalo razdoblje primjenom Zaključka broj 153.

11.2.Podredno se skreće pažnja tuženiku i na pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH izražena u predmetima Rev-768/2021 od 27. srpnja 2021., Rev-517/2021 od 27. srpnja 2021. i Rev-312/2021 od 20. srpnja 2021., iz kojih je također razvidno da visinu tražbine tužitelja trebalo utvrditi primjenom Zaključka br. 148 za razdoblje do 21. prosinca 2015., a od tog datuma nadalje primjenom Zaključka br. 153.

12.Obzirom na prednje, pravno irelevantnim drži ovaj sud opširne žalbene navode tuženika vezano za primjenu Dodatka III. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, obzirom na činjenicu da je isti usvojen u svibnju 2020., a posljednja tražbina koju tužiteljica potražuje svojim zahtjevom je iz rujna 2018.

13.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u prvostupanjskoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da odluke sadržane u točkama I. i II. izreke u dosuđujućem dijelu, nisu posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

14.U kontekstu do sada navedenog, pravilnom drži ovaj sud i odluku o parničnom trošku sadržanu u točki III. izreke.

15.Zbog svih iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke, sve primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

16.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

17.Presuda suda prvog stupnja u točki i II. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 5. studenog 2024.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković