REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4609/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića, člana vijeća, Dragana Katića i mr.sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Knežević i partneri j.td., u Rijeci, protiv tuženika ABC sa sjedištem u [adresa], ..., koga zastupa punomoćnica ABC, odvjetnica u Rijeci, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1867/2023-2 od 2. travnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji broj P- 3425/2019-33 od 2. ožujka 2023., u sjednici održanoj 5. studenog 2024.,

r i j e š i o j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na prvo, drugo, treće, peto, sedmo i osmo naznačeno pitanje.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na četvrto i šesto naznačeno pitanje.

III. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji je temeljen na odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1867/2023-2 od 2. travnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji broj P-3425/2019-33 od 2. ožujka 2023.

2. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije postavlja pravna pitanja koje smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:

"(i.) Je li tužba tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga Potrošač“), podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. travnja 2012.g., radnja vjerovnika poduzeta protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005)?

(ii.) Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?

(iii.) Pripada li potrošaču kao posljedica utvrđene ništetnosti dijela odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to dijela odredbe o valutnoj klauzuli, isplata razlike između iznosa kamate izračunatog po prosječnoj kamatnoj stopi za kredite u kunama i iznosa kamate izračunate po stopi određenoj odlukom banke ili isplata razlike između iznosa koji je potrošač platio i iznosa izračunatog na temelju početno ugovorene kamatne stope?

(iv.) Je li ništetna ugovorna odredba kojom je u potrošačkom ugovoru o kreditu ugovorena anuitetna mjesečna otplata kredita (i kamata) u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa prema srednjem tečaju banke važećem na dan dospijeća odnosno dan plaćanja ovisno o trenutku plaćanja?

odnosno

Je li počinjenja bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku kada sud bez obrazloženja utvrdi ništetnost dijela ugovorne odredbe iz potrošačkog ugovora o kreditu?

(v.) Je li sama činjenica da se o odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita nije pregovaralo dovoljna za zaključak da je takva ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna?

odnosno

Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003) odnosno članku 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007), odluka suda kojom je odredba potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja suda da se o ugovaranju iste nije pojedinačno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?

(vi.) Je li kreditor u obvezi detaljno navesti prirodu usluge koju, za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita, korisnik kredita plaća kreditoru sukladno poslovnoj politici kreditora?

(vii.) Je li odredba ugovora o kreditu, kojom se za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita ugovara naknada koju korisnik kredita plaća banci sukladno poslovnoj politici kreditora, protivna ili sukladna odredbi čl. 1024. i čl. 354. st. 3. Zakona o obveznim odnosima?

odnosno

Ima li kreditor pravo na naknadu štete u smislu odredbe čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju iz čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, nego unaprijed formuliranu

odredbu o naknadi koja se obračunava sukladno poslovnoj politici kreditora?

(viii.) Je li tuženiku (kreditoru), u postupku predmet kojeg spora je utvrđenje ništetnosti odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to odredbe o naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita,

onemogućeno raspravljanje u smislu čl. 354. st. 2. t. 6. Zakona o parničnom postupku kada je tijekom postupka odbijen s dokaznim prijedlogom financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na okolnost nastanka i visine štete koja nastaje tuženiku (kreditoru) prilikom prijevremene otplate kredita od strane potrošača, za koju je tuženik tvrdio da mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita?"

3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

4. Polazeći od odredbe čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP-a), revizijski sud je ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenje revizije.

4.1. Prvo pitanje koje tuženik postavlja u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer je riječ o pitanju glede kojeg navedena odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog u presudama broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019. (tako i u Revd-1155/2022 od 8. lipnja 2022.).

4.2. U odnosu na drugo pitanje koje se odnosi na početak tijeka zatezne kamate, isto nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer pobijana odluka ne odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja (tako i u odluci revizijskog suda broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., Revd-5086/2022 od 11. siječnja 2023.).

4.3. U odnosu na treće pitanje kojeg tuženik postavlja u prijedlogu za dopuštenje revizije revizijski sud je izrazio pravno shvaćanje u odluci poslovni broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022.:

"Potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika.", pa ni to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4.4. U odnosu na peto pitanje predlagatelj polazi od pogrešne pretpostavke da je sudu samo činjenica da se o odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita nije pregovaralo dovoljna za zaključak da je takva ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Međutim, nižestupanjski su sudovi ocijenili da je konkretna odredba, o kojoj se nije posebno pregovaralo, nepoštena jer je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da je prouzročena znatna neravnoteža među ugovornim stranama. Stoga o naznačenom pitanju ne ovisi odluka u sporu i pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

4.5. U odnosu na sedmo pitanje ovaj sud je izrazio shvaćanje u odluci Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022. (kao i odluci broj Rev-179/2021 od 13. rujna 2022. i drugima) a u pobijanoj presudi suđeno je sukladno shvaćanju ovoga suda stoga sedmo naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

4.6. U odnosu na osmo pitanje tuženik nije dostavio dijelove spisa kojima bi potkrijepio tvrdnje da je učinio dispozicije za koje u prijedlogu navodi da je učinio, dakle da je predložio vještačenje i to na koje okolnosti, a koju obvezu dostave ima po čl. 387. st. 3. ZPP. Stoga niti osmo pitanje nije važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

5. Slijedom iznesenog u odnosu na prvo, drugo, treće, peto, sedmo i osmo pitanje nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije te je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a riješeno kao u toč. I. izreke rješenja.

6. U odnosu na četvrto i šesto pitanje tuženik nije naznačio razloge važnosti. Budući da se predlagatelj nije pozvao niti na jednu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, niti višeg suda u kojima bi bilo izneseno pravno shvaćanje o navedenim pitanjima koje bi bilo drugačije od shvaćanja iznesenog u predmetnoj odluci odnosno predlagatelji nisu jasno naznačili razloge važnosti za pitanja koje postavljaju u smislu čl. 387. ZPP stoga se ne radi o važnim pitanjima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Stoga je u odnosu na četvrto i šesto pitanje sukladno čl. 389.a st. 3. ZPP u smislu čl. 385.a ZPP valjalo odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije kao u toč. II. izreke ove odluke.

7. Predlagatelj ističe u prijedlogu i da su ostvarene pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP - da su mu zbog osobito teških povreda postupovnog prava i zbog pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

7.1. Međutim, tuženik navodi da su mu povrijeđena prava vezana upravo uz pitanja primjene procesnog i materijalnog prava koja se ogledaju u prethodno naznačenim pravnim pitanjima u samom prijedlogu - vezano za zastaru, kamate, provođenju vještačenja i izostanku obrazloženja u pobijanim nižestupanjskim odlukama. Posebno ističe da se sud "samo" pozvao na presudu Trgovačkog sud u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., zatim, da o svemu tome odluke nemaju dostatne i pravilne razloge pa da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. Nadalje, da ni prvostupanjski niti drugostupanjski sud nisu otklonili prigovor tuženika da bi u slučaju ništetnosti spornih ugovornih odredaba na predmetni ugovor o kreditu bilo potrebno primijeniti kamatnu stopu koja se u trenutku zaključenja spornog ugovora primjenjivala na ugovore o kreditu. Radi svega toga da mu je povrijeđeno pravo i na pravično suđenje i na djelotvoran pravni lijek. 7.2. U vezi svih tih predlagateljevih tvrdnji za napomenuti je da pozivanje sudova na presudu iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača je pravilno postupanje jer upravo prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, "Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19), u kojima je postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača reguliran, određeno je da odluka suda donesena u tom postupku obvezuje ostale sudove, pri čemu je odredbom čl. 502.c ZPP, koji Zakon se supsidijarno primjenjuje, određeno da se tužitelj u individualnoj parnici radi naknade štete ili isplate može pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa) te da su sudovi u tom slučaju vezani za utvrđenja u parnici u kojoj će se tužitelj na njih pozvati. Stoga nije bilo mjesta posebnom raspravljanju i utvrđenjima te time i opterećivanju sudskih odluka onim razlozima obrazloženja o onim utvrđenjima proizašlim iz presude o zaštiti kolektivnih interesa potrošača, već je dovoljno na ista se pozvati pa je u nižestupanjskim odlukama ispoštivano mjerilo relevantnosti i dostatnosti. Nadalje, u odnosu na ostala sporna pravna pitanja koja nisu bili predmet kolektivne zaštite uočava se da su u odnosu na njih nižestupanjski sudovi dali pravilne, potpune, dostatne i relevantne razloge pa tako i za prigovore tuženika, uključujući i žalbene prigovore. Stoga se ne nalazi razloge koji bi upućivali da bi bile počinjene teške postupovne povrede. Jednako tako nalazi se da je materijalno pravo pravilno primijenjeno i u odnosu na pitanje zastare, kamata, zabranu revidiranja ništetne odredbe potrošačkog ugovora i drugo.

8. Stoga je u dijelu u kojem je prijedlog koncipiran prema odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP, prijedlog valjalo odbaciti jer nije učinjena vjerojatnost postojanja teških povreda postupovnog prava i u primjeni materijalnog prava, sukladno ovlaštenju iz odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP, a kako je odlučeno u toč. III. izreke ove odluke.

Zagreb, 5. studenoga 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić