REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-21/2024-4
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i Ileane Vinja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika A. I., zbog kaznenog djela iz članka 392./109. Kaznenog zakona Islamske Republike Pakistan, odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici od 16. rujna 2024. broj Kv I-54/2024-12, u sjednici vijeća održanoj dana 5. studenog 2024.,
r i j e š i o j e:
Odbija se žalba izručenika A. I. kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem Županijski sud u Velikoj Gorici utvrdio je da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje Islamskoj Republici Pakistan izručenika A.
I., državljanina Islamske Republike Pakistan, radi kaznenog progona zbog kaznenog djela oružane pljačke iz članka 392./109. Kaznenog zakona Islamske Republike Pakistan.
2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio izručenik A. I. putem branitelja L. M., odvjetnika u Z., kojom se osporava postojanje zakonskih pretpostavki za izručenje i predlaže da se pobijano rješenje preinači i utvrdi da nije udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje, a podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
3. Spis je u skladu s člankom 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24. – dalje: ZKP/24), koji se u ovom postupku primjenjuje prema odredbi čl. 81. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ broj 178/04 - u nastavku: ZOMPO), bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
4. Žalba nije osnovana.
5. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, utvrdio je da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su, u konkretnom slučaju, ispunjene sve zakonske pretpostavke za izručenje stranca A. I. Islamskoj Republici Pakistan radi kaznenog progona zbog kaznenog djela oružane pljačke iz članka 392./109.
Kaznenog zakona Islamske Republike Pakistan.
5.1. Nije u pravu žalitelj kada, tvrdnjom da se „u konkretnom slučaju u Zamolbi ne radi o osobi izručenika (A. I.) već o nekoj drugoj osobi imena A. I.“, pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o istovjetnosti izručenika.
5.2. Naime, ime i prezime izručenika kako je navedeno u pobijanom rješenju u skladu je s podacima sadržanim u zamolbi za izručenje Islamske Republike Pakistan, pri čemu ni izručenik te podatke o identitetu nije dovodio u pitanje, kako prilikom ispitivanja pred sucem istrage Županijskog suda u Velikoj Gorici 12. lipnja 2024., tako ni pred izvanraspravnim vijećem toga suda 16. rujna 2024. Upravo suprotno, izručenik je, uz ime i prezime A. I., potvrdio da je sin R. A., rođen ... u S., Islamska Republika Pakistan čiji je državljanin, s prebivalištem u Islamskoj Republici Pakistan na adresi O., S., a identični podaci su navedeni i u zamolbi države moliteljice. Stoga je žalbeni navod u odnosu na tu okolnost neosnovan.
5.3. Neosnovan je i žalbeni prigovor da se prvostupanjski sud u pobijanom rješenju „nije gotovo ni osvrnuo na prigovore obrane da Zamolba za izručenje ne sadrži dokaze za osnovanu sumnju da bi izručenik počinio kazneno djelo koje mu se u P. stavlja na teret“, jer je vrlo jasne, potpune i razumljive razloge u odnosu na tu okolnost prvostupanjski sud iznio u točki 4.4. obrazloženja pobijanog rješenja. Pri tome je prvostupanjski sud, suprotno navodima žalbe, pravilno zaključio da iz Prvog izvješća o informacijama povezanim s kaznenim djelom koje je policija prijavila u skladu s člankom 154. Zakonika o kaznenom postupku Islamske Republike Pakistan, uz koje su priložene izjave svjedoka M. R. i M. A. te supočinitelja M. S., M. H. i B. A., proizlazi da ima dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je izručenik počinio kazneno djelo zbog kojeg se izručenje traži. Žalitelj, osim toga, polemizira sa sadržajem zamolbe u dijelu koji se odnosi na datum počinjenja kaznenog djela, kao i sa sadržajem iskaza navedenih svjedoka, a što nije od utjecaja na zakonitost pobijanog rješenja jer sud zamoljene države, prilikom ocjene jesu li ili nisu ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje, ne utvrđuje činjenično stanje niti ocjenjuje vjerodostojnost dokaza priloženih uz zamolbu za izručenje.
5.4. Izručenik također tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje s obzirom da zamolbu za izručenje nije dobio u prijevodu na svoj materinji jezik, zbog čega nije „bio u mogućnosti upoznati se s dokazima na temelju kojih se traži njegovo izručenje“. Međutim, ta povreda, protivno navodima žalbe, nije počinjena jer iz zapisnika o ispitivanju izručenika od 12. lipnja 2024. i 16. rujna 2024. proizlazi da je, u prisutnosti tumača za urdu jezik, između ostalog, upoznat sa sadržajem zamolbe za izručenje, zbog čega i na temelju kojih dokaza se traži njegovo izručenje te je konstatirana njegova izjava da je razumio zbog čega se njegovo izručenje traži.
5.5. Neosnovan je i žalbeni navod izručenika da je prijevod zamolbe u dijelu koji se tiče odredaba o smrtnoj kazni „vrlo nerazumljiv“ pa da se te odredbe mogu tumačiti i na način da izručenik može biti osuđen i na smrtnu kaznu ako bude izručen Islamskoj Republici Pakistan. Naime, uz zamolbu za izručenje je priložen i izvadak iz kaznenog zakona države moliteljice, kao i izjava/potvrda o ljudskim pravima i smrtnoj kazni iz kojih je vidljivo da je za kazneno djelo oružane pljačke prema članku 392. pakistanskog Kaznenog zakona zaprijećena kazna zatvora od tri do deset godina uz mogućnost izricanja i novčane kazne, a ako se pljačka počini na autocesti, kazna se može „produžiti na četrnaest godina“. To, drugim riječima, znači da za kazneno djelo za koje se traži izručenje prema zakonu države moliteljice nije propisana smrtna kazna pa, stoga, pobijana odluka nije u suprotnosti s člankom 11. Europske konvencije o izručenju od 13. prosinca 1957, s pripadajućim Dopunskim protokolima i člankom 19. stavkom 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima koja zabranjuje izručenje u državu u kojoj postoji ozbiljna opasnost da će izručena osoba, između ostalog, biti podvrgnuta smrtnoj kazni. To tim više što je Islamska Republika Pakistan, neovisno o tome što za predmetno kazneno djelo zakonom nije zaprijećena smrtna kazna, dala jamstvo da se izrečena smrtna kazna ne bi ni izvršila bez prethodne suglasnosti Republike Hrvatske.
6. S obzirom da u pobijanom rješenju nisu ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/24., pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja, na temelju članka 494. stavka 3. točka 2. ZKP/24. u vezi s člankom 81. ZOMPO-a.
Zagreb, 5. studenoga 2024.
Predsjednik vijeća:
Damir Kos, v.r.
