REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-319/2024-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja OG, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], II. tužiteljice ZG, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], III. tužiteljice ŠG, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], IV. tužiteljice OGS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], V. tužiteljice MG, iz [adresa], VI. tužiteljice FG iz [adresa], VII. tužiteljice ČG iz [adresa], tužitelje I. do VII. zastupa punomoćnik Dinko Matijašević, odvjetnik u Osijeku, te VIII. tužiteljice IG iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Slaven Mijoč, odvjetnik u Osijeku, protiv I. tuženika HG, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Davor Krtić, odvjetnik u Osijeku, i II. tuženika LG, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], radi naknade štete, odlučujući o prijedlozima svih tužitelja za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž- 970/2022-2 od 9. ožujka 2023. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pn-222/2021-24 od 18. ožujka 2022. u točkama I., II. i III. izreke, u sjednici održanoj 4. studenoga 2025.,

r i j e š i o  j e:

Dopušta se tužiteljima I.-VIII. revizija protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-970/2022-2 od 9. ožujka 2023. zbog povrede temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje.

Obrazloženje

1. Tužitelji su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-970/2022-2 od 9. ožujka 2023., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pn-222/2021-24 od 18. ožujka 2022. u točkama I., II. i III. izreke. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelji navode da su važna za odluku u sporu te za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava u sudskoj praksi, a i zbog povrede temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje.

1.1. Tužitelji I.-VII. u prvom prijedlogu za dopuštenje revizije naznačuju jedno pravno pitanje koje glasi:

„Mora li sudska odluka u postupovnom smislu biti u suglasnosti s izvedenim dokazima i nespornim činjenicama koje su utvrđene u postupku ili je moguće da sud zanemari bitne činjenice i donese odluku koja je suprotna nespornim činjenicama u postupku i mora li obrazloženje presude biti sukladno sadržaju isprava, zapisnika o iskazima (članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP)?

1.2. U dopuni prijedloga za dopuštenje revizije (također pravovremenom) I.-

VII. tužitelji naznačuju još dva pravna pitanja koja ujedno naznačuje i VIII. tužiteljica, a ta pitanja glase:

1) Može li odluka o imovinskopravnom zahtjevu u kaznenom postupku kojom su oštećenici upućeni na ostvarenje preostalog dijela zahtjeva u parnici imati značenje pravomoćne odluke o zahtjevu oštećenika odnosno presuđene stvari u smislu odredbe članka 333. stavak 2. ZPP;

2) Je li povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz odredbe članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 29. Ustava Republike Hrvatske kada kazneni sud donese odluku o upućivanju oštećenika u parnicu, a ovaj postupi po uputi suda i pokrene parnicu u kojoj parnični sud prihvati dokazne prijedloge radi utvrđivanja osnovanosti zahtjeva, provede obiman i dugotrajan dokazni postupak i na kraju odbaci takvu tužbu prihvaćanjem prigovora presuđene stvari te naloži nadoknaditi trošak tuženicima - okrivljenicima;

1.3. Pored toga, VIII. tužiteljica naznačuje još jedno pravno pitanje koje glasi: 3) Treba li drugostupanjski sud kada odlučuje o žalbi ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja?

1.4. U vezi s razlozima važnosti u odnosu na naznačena pravna pitanja zbog kojih podnose reviziju na temelju odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP, predlagatelji ukazuju na nepodudarnost s praksom revizijskog suda, i to odlukama:

- Revx-522/2010-4 od 19. siječnja 2011. („Upućivanje tužitelja od strane kaznenog suda na ostvarivanje svog imovinskopravnog zahtjeva prema tuženiku u parnici nije i nema značenje pravomoćne odluke o takvom zahtjevu, zbog čega se ne može govoriti o presuđenoj stvari…“),

- Revr-1775/2014-2 od 12. travnja 2017. („…tijekom kaznenog postupka nije odlučeno o imovinskopravnom zahtjevu to nije niti osnovan prigovor tuženika da je u ovom predmetu donesena odluka o presuđenoj stvari“),

- Revx-308/2010-2 od 25. travnja 2012. („Iz sadržaja obrazloženja drugostupanjske presude razvidno je da na tužiteljeve odlučne žalbene navode sud nije odgovorio, već je samo općenito i neobrazloženo otklonio žalbene razloge bez navođenja konkretnih razloga iz kojih bi bilo jasno zbog čega drugostupanjski sud svaki od žalbenih prigovora smatra neosnovanim odnosno koje žalbene prigovore smatra neodlučnim za ispitivanje zakonitosti presude“),

- Revx-734/2012-2 od 28. siječnja 2014. („Drugostupanjski sud počinio je i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 375. stavak 1. ZPP. Ovo stoga što je drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude propustio ocijeniti žalbeni navod tužitelja koji je od odlučnog značaja za ishod spornog odnosa među strankama.“).

1.5. U odnosu na povredu temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje ukazano je na nepodudarnost pravnih shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda s praksom Europskog suda za ljudska prava (presude u predmetima Perez protiv Francuske, 2004., odlomci 70.-71., Sigalas protiv Grčke, 2005., odlomak 29, Mihova protiv Italije, 2010., Nicolae Virgiliu Tãnae protiv Rumunjske, odlomak 207., Arnoldi protiv Italije, 2017., odlomci 25. -40. i 43., Alexandrescu i drugi protiv Rumunjske, 2015., odlomak 22, Garcia Gonzales protiv Španjolske, odlomci 50.-55.), Torr protiv Italije, 1997., odlomak 19., Miragall Escolano i drugi protiv Španjolske, 2000., odlomak 37.).

2. Tuženici nisu odgovorili na prijedloge I. -VII. tužitelja, kao ni na prijedlog VIII. tužiteljice.

3. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a i članka 387. u vezi s člankom 400. stavcima 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/2023 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da su predlagatelji na temelju sadržaja prijedloga za dopuštenje revizije i priloga priloženih uz prijedloge učinili vjerojatnim da im je pobijanim rješenjem povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje u aspektu prava na pristup sudu jer pobijanim rješenjem nisu dani relevantni i dostatni razlozi za odluku o odbačaju tužbe, kao ni za odluku o parničnom trošku.

4. Pravo na pravično suđenje zajamčeno je odredbom članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: Konvencija) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH). Riječ je o skupu postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičan postupak i koje je nužno poštovati tijekom cijelog postupka i u svim okolnostima, a pravo na pristup sudu tek je jedan od njegovih aspekata. To pravo podrazumijeva da u sudskoj odluci moraju biti navedeni dostatni i relevantni razlozi koji objašnjavaju činjenične zaključke sudova, kao i razlozi, izneseni na pravno logičan i konzistentan način, o tome koje su točno činjenice utvrđene u postupku te koje je pravo dovelo baš do takve odluke.

4.1. Mjerilom dostatnosti sudske odluke ocjenjuje se je li sud u pisanom obrazloženju svoje odluke naveo sve razloge kojima se vodio pri njezinu donošenju s obzirom na sadržaj zahtjeva i razloge koji opravdavaju donošenje baš takve odluke koju je o zahtjevu donio. Što se, pak, tiče relevantnosti, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju u pravilu se smatraju relevantnima ako jasno upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu obavljali svoje procjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drukčije odluke i da pri tome nisu zanemarili dokaze koje su stranke prezentirale sudu i slično. Drugim riječima, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju moraju obuhvatiti sve važne aspekte svakoga pojedinog slučaja koji mogu utjecati na konačnu odluku u sporu.

5. Predmet je ovog postupka zahtjev tužitelja kao prednika sada pokojnog RG za naknadu materijalne štete za otuđeno zemljište, a koju je štetu prednik tužitelja pretrpio kaznenim djelom koje su na njegovu štetu počinili tuženici. Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, tuženici su pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku poslovni broj K-1110/04-298 od 16. lipnja 2006. proglašeni krivima zbog kaznenog djela protiv imovine - iznuda (kvalificirani oblik – tako proizlazi iz sadržaja spomenute presude, stranica 10., dostavljena kao prilog prijedlogu) jer su tijekom rujna 1996. godine prema prethodno dogovorenom planu, ozbiljnom prijetnjom, a radi ostvarivanja nepripadne imovinske koristi, prisilili sada pokojnog RG prodati kuću i zemljište površine 725 m ², upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica]., anagrafske oznake [adresa], i na taj način ostvariti za sebe znatnu imovinsku korist. Odlukom su o imovinskopravnom zahtjevu tuženici u spomenutom kaznenom postupku obvezani solidarno naknaditi štetu sada pokojnom RG u iznosu od 130.040,00 kuna (17.259,27 eur), dok su s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva za naknadu štete zakonski nasljednici iza pokojnog RG kao oštećenika upućeni na parnicu.

5.1. Iz sadržaja je nižestupanjskih presuda razvidno da je u dokaznom postupku izvršen uvid u kazneni spis Općinskog suda u Osijeku broj K-1110/04 te je pregledana i presuda od 19. lipnja 2006., a ta je presuda dostavljena kao prilog predmetnim prijedlozima za dopuštenje revizije tužitelja u smislu odredbe članka 387. stavka 3. ZPP. Sudovi su cijenili da je vrijednost nekretnina koje je prednik tužitelja bio prisiljen prodati u vrijeme počinjenja kaznenog djela iznosila 200.000,00 kuna, ali su također cijenili i da je prednik tužitelja dobio stan u vrijednosti od 70.000,00 kuna, pa je na taj način utvrđeno da su tuženici počinjenjem predmetnog kaznenog djela stekli znatnu imovinsku korist u visini od 130.040,00 kuna. Na temelju takvih utvrđenja pobijano je rješenje utemeljeno na utvrđenju da je o imovinskopravnom zahtjevu tužitelja u cijelosti odlučeno u kaznenom postupku, pa da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari radi čega su odbacili tužbu svih tužitelja pozivom na odredbu članka 333. ZPP.

5.2. S druge strane, tužitelji su već u tužbenom zahtjevu odbačene tužbe izrijekom naveli da traže naknadu materijalne štete za otuđeno zemljište sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, a u odnosu na visinu štete za otuđeno zemljište predlagali su vještačenja koja su u postupku i provedena. Tako je vještačenjem po vještaku Stjepanu Silji od 25. svibnja 2009. utvrđena vrijednost predmetnog zemljišta površine 275 m² u iznosu od 536.5000,00 kuna, dok je nalazom i mišljenjem od 31. siječnja 2011. nekretnina procijenjena na iznos od 1.805.213,75 kuna. Sudovi ove nalaze i mišljenja nisu prihvatili jer se potonja procjena „temelji na vrijednosti nekretnine iz 2011. i to nekretnine gdje je stara ruševna kuća srušena i na njoj izgrađen potpuno novi objekt koji je znatno povećao cijenu nekretnine a koja je bila u vrijeme štetnog događaja 1996.“.

5.3. Donoseći zaključak o tome da je o imovinskopravnom zahtjevu tužitelja u cijelosti odlučeno u kaznenom postupku, sudovi u pobijanoj presudi nisu uopće naveli razloge na kojima je utemeljen takav zaključak jer se ni prvostupanjski, a ni drugostupanjski sud nisu pozvali ni na jednu materijalnopravnu odredbu koja bi upućivala na spomenuti zaključak. Dakle, sudovi prihvaćaju da je imovinskopravnim zahtjevom o kojem je odlučeno kaznenom presudom, odlučeno u cijelosti o predmetnoj šteti tužitelja ne dajući razloge zbog kojih smatraju da je znatna imovinskopravna korist koju su tuženici stekli, a za koju je prednik tužitelja oštećen i o kojoj je odlučeno 2006. godine prema cijenama u vrijeme počinjenja kaznenog djela (1996. godine), upravo visina cjelokupne štete koju tužitelji trpe i potražuju. Štoviše sadržaj obiju nižestupanjskih presuda ne daje odgovor na pitanje prema kojim je cijenama uopće potrebno utvrditi visinu štete koju tužitelji potražuju ovom tužbom, a to je nužno da bi se moglo ocijeniti je li kaznenom presudom u cijelosti odlučeno o imovinskopravnom zahtjevu tužitelja kao slijednika oštećenika. U tom smislu pobijana presuda ne udovoljava uvjetu relevantnosti jer njezini razlozi ne obuhvaćaju sve pravno odlučne, kao ni sve važne aspekte koji su od utjecaja na konačnu odluku u sporu.

5.4. Valja pritom uočiti da nižestupanjski sudovi nisu cijenili ni činjenicu da je utvrđivanje visine protupravne imovinske koristi pribavljene predmetnim kaznenim djelom (kvalificirani oblik iznude) odlučno za pravnu kvalifikaciju tog kaznenog djela u kaznenom postupku što je pojašnjeno u spomenutoj kaznenoj presudi (stranica 10., odlomak drugi). U bitnom je riječ o tome da je kazneni sud imao na umu da znatna imovinska korist kao obilježje kaznenog djela postoji ako je vrijednost koristi veća od 30.000,00 kuna, što je u postupku upravo utvrđeno zbog čega su tuženici i oglašeni krivima za kvalificirani, a ne za osnovni oblik kaznenog djela iznude. No sadržaj presude kaznenog suda ne ukazuje da je taj sud utvrđivao koliko iznosi ukupna šteta koju oštećenici trpe. Utoliko su, uz naprijed navedeno, izostali ozbiljni, relevantni i dostatni razlozi zbog kojih nižestupanjski sudovi smatraju da je dosuđenjem iznosa od 130.040,00 kuna tužiteljima dosuđena cjelokupna šteta, posebno promatrano s aspekta osiguranja stvarne mogućnosti popravljanja štete tužiteljima nastale kaznenim djelom.

5.5. Osim toga, drugostupanjski sud u pobijanoj presudi navodi da su tužitelji I.-VII. na zapisniku od 27. svibnja 2008. jasno naveli da specificiraju tužbu i tužbeni zahtjev s osnove otuđene kuće i potkućnice, a da je po ostalim vidovima štete tužba povučena. To je suprotno sadržaju tužbenog zahtjeva kao dijela tužbe koja je odbačena, jer je tužba odbačena u dijelu zahtjeva svih tužitelja u kojem je izrijekom navedeno da se potražuje naknada „materijalne štete za otuđeno zemljište koje se nalazi…“.

6. U takvim okolnostima razlozi pobijane presude ne udovoljavaju ni kriteriju dostatnosti razloga sudske odluke u odnosu na glavnu stvar jer sudovi u razlozima presude nisu naveli sve razloge kojima su se vodili pri njezinu donošenju s obzirom na sadržaj zahtjeva, kao ni sve razloge koji objektivno opravdavaju donošenje baš takve odluke.

7. Slijedom svega naprijed navedenog, revizijski sud ocjenjuje da su predlagatelji na temelju prijedloga za dopuštenje revizije i njihovih priloga učinili vjerojatnim da im je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljeno ljudsko pravo na pravično suđenje u aspektu prava na pristup sudu, pa im je na temelju odredbe članka 385.a stavka 2. u vezi s člankom 389.b stavak 3. i člankom 400. stavcima 1. i 2. ZPP, valjalo dopustiti reviziju protiv drugostupanjskog rješenja radi čega je riješeno kao u izreci.

Zagreb, 4. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil