REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj: Kž-388/2022-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Paljevec kao predsjednice vijeća, te Ivane Bilušić i Ivane Dubravke Kovačević kao članica vijeća, uz sudjelovanje Marije Batinjan kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika SP zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56715, 61/15,– dalje: KZ/11) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj K-133/2017 od 9. veljače 2022. u javnoj sjednici vijeća održanoj 31. listopada 2024., u odsutnosti državnog odvjetnik, a prisutnosti optuženika i braniteljice Miroslave Turnšek, odvjetnice u Rijeci,

p r e s u d i o  j e

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika SP odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Rijeci na temelju članka 544. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25 - dalje: ZKP/08) stavljen je izvan snage kazneni nalog toga suda broj K- 133/2017 od 3. srpnja 2017., nakon čega je optuženi SP proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 1. i 2. KZ/11, činjenično i pravno pobliže opisanog u izreci presude. Na temelju članka 227. stavka 2. KZ/11 optuženi SP je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11 izrečena je uvjetna osuda na način da se kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik u roku provjeravanja od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 148. stavka 1. u svezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 1. i 6. ZKP/08 optuženi SP je dužan platiti troškove kaznenog postupka s osnova paušala u iznosu od 800,00 kn, troškove sudskomedicinskog vještačenja u iznosu od 800,00 kn, troškove prometnog vještačenja u iznosu od 7.840,00 kn i troškove svjedoka u iznosu od 660,00 kn.

3. Pravodobnu žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni i troškova kaznenog postupka s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne primjerena kaznena sankcija i da se odmjeri veći iznos troškova s osnova paušala.

4. Pravodobnu žalbu je uložio i optuženik po braniteljici Miroslavi Turnšek, odvjetnici u Rijeci, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se donese oslobađajuća presuda, podredno da se pobijana presuda ukine predmet vrati na ponovni postupak.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Spis predmeta je na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08 dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici.

7. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

8. Na sjednicu drugostupanjskog suda su pozvani državni odvjetnik te optuženik i braniteljica optuženika koji su prisustvovanje sjednici zahtijevali u žalbi. Na sjednicu nije pristupio uredno pozvan državni odvjetnik, a pristupili su optuženik i braniteljica optuženika.

U odnosu na žalbu optuženika

9. Žalitelj upire na počinjenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 pri čemu iznosi zakonsku definiciju istaknute bitne povrede. Kao prvo se prigovara da dio izreke u činjeničnom dijelu „da se prethodno nije uvjerio da…(radnju)…može učiniti na siguran način po druge sudionike u prometu..“ je sam sebi proturječan i ne proizlazi iz rezultata dokaznog postupka te se u nastavku argumentacije ponavlja obrana optuženika i zašto obrana smatra da je optuženik poduzeo sve potrebne radnje. Iz ove argumentacije je razvidno da se radi o prigovorima činjenične naravi pri čemu ne postoji oblik istaknute bitne povrede zbog proturječnosti izreke i rezultata dokaznog postupka.

9.1. Nadalje, žalitelj navodi da su izostali razlozi zbog čega prvostupanjski sud smatra da optuženik nije provjerio prometnu situaciju pa se time i uvjerio da namjeravanu radnju može poduzeti na siguran način. Protivno i tom prigovoru, prvostupanjski sud je u točki 28. i 34. obrazloženja pobijane presude dao jasne razloge zbog čega smatra da je optuženik postupio protivno blanketnim normama, a druga je stvar što žalitelj te razloge ne prihvaća. Sva ostala argumentacija žalitelja je činjenične naravi jer se daje vlastita vrijednosna ocjena dokaza, osobito nalaza i mišljenja prometnog vještaka, uz prigovor da prvostupanjski sud nije s jednakom pažnjom cijenio sve dokaze već ih je selektivno analizirao. Jednako tako žalitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno interpretirao dijelove obrane i iskaze oštećenika, no i to su prigovori činjenične naravi jer prvostupanjski sud nije pogrešno reproducirao obranu i iskaze svjedoka, već je o tim iskazima iznio svoj stav pa se ne radi o proturječnosti razloga presude o sadržaju zapisnika o iskazima svjedoka s samim sadržajem tih iskaza.

9.2. Žalitelj smatra da je povrijeđeno pravo optuženika na pošteno suđenje zajamčeno Europskom konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim slobodama jer se presuda donijela bez analize kontrolnog dokaza tj. iskaza svjedokinje VP i da se presuda temelji na nalazu i mišljenju prometnog vještaka koji se upustio u iznošenje razloga prometne nesreće jer je navodom da je uzrok prometne nesreće vožnja optuženika vještak prekoračio svoje ovlasti upuštajući se u pravna pitanja.

9.2.1. Protivno istaknutim prigovorima to što je vještak doista prekoračio ovlast iznoseći što je uzrok prometne nesreće, nakon detaljne analize dinamike prometne nesreće i uz navođenje na koji bi način bila izbjegnuta prometna nesreća u odnosu na sudionike prometne nesreće i što je umjesto navoda o tome kako bi nesreće bila izbjegnuta, primjerice da optuženik nije skrenuo u lijevo, ne čini taj nalaz po pitanju stručnosti upitnim. Jednako tako prvostupanjski sud temelji presudu na temelju analize svih provedenih dokaza a ne samo na jednom dokazu, slijedom čega nema govora da bi optuženiku iz gore navedenih razloga bilo povrijeđeno pravo na pošteno suđenje pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

10. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08 drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bila počinjena istaknuta niti koja druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

11. U argumentaciji žalbene osnove nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj ističe da se nije na nedvojben način utvrdilo gdje je mjesto sudara, točan položaj vozila optuženika i način kretanja motociklista i mogućnost izbjegavanja sudara i da je izostala ocjena pojedinih dokaza a osobito ocjena iskaza svjedokinje VP i analize fotografija lica mjesta, pa je stoga izveden pogrešan zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika.

11.1. Protivno prigovorima žalitelja, prvostupanjski sud je proveo sve potrebne dokaze i na temelju provedenih dokaza utvrdio sve odlučne činjenice vezano za bitna obilježja terećenog kaznenog djela pri čemu se napominje da pitanje analize dokaza su argumenti za žalbenu osnovu pogrešno, a ne nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

12. U argumentaciji žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj osporava vrijednosnu ocjenu provedenih dokaza pri čemu ističe da se uopće nije cijenio iskaz svjedokinje VP, nakon čega se iznosi detaljna vlastita vrijednosna ocjena dokaza. Tako se ponavlja obrana optuženika iz koje, po žalitelju, proizlazi da se, utvrdivši da nešto s vozilom nije u redu, nastojao maknuti s prometnice, da je poduzeo sve potrebne radnje prije skretanja u lijevo i smatra da je isključivi uzrok prometne nesreće nepropisno kretanje motociklista a u trenutku sudara se vozilo optuženika većim dijelom nalazilo izvan kolnika, ukazuje na brzinu kretanja oštećenika koja je znatno viša od dopuštene koja na toj dionici iznosi 40 km/h kao i da je TP se kretao s neispravnim vozilom jer nije imao gume koje su namijenjene vožnji po prometnicama i da istinitost iskaza obojice oštećenika je osporena nalazom i mišljenjem prometnog vještaka.

13. Prije svega se napominje, vezano za prigovor da nije analiziran iskaz svjedokinje VP, da je taj iskaz reproduciran i tim iskazom se potvrđuje obrana optuženika da je njegovo vozilo u jednom trenutku gubilo snagu pa s obzirom na činjenicu koja nije odlučna nije taj iskaz bilo potrebno posebno analizirati i njime se ne osporava da je optuženik započeo radnju skretanja.

13.1. Nadalje, prvostupanjski sud je imao u vidu pri ocjeni vjerodostojnosti dokaza, s jedne strane obranu optuženika koji je izjavio da je u jednom trenutku vozilo počelo gubiti snagu i da se želio što prije isključiti iz prometa, da se prethodno uvjerio može li na siguran način započeti radnju skretanja i da je već vozilo bilo isključeno iz prometa kada je došlo do naleta motocikla, a s druge strane imamo iskaze oštećenika TP i CP koji su u bitnim dijelovima suglasni. Tako je TP iskazao da se ispred njega na udaljenosti 100-200 metara kretalo vozilo crne boje sve do ulaska u dugi desni zavoj, kada se to vozilo odjednom našlo ispred njega na udaljenosti 20 do 30 metara i nalazilo se skroz desno u svojoj prometnoj traci, da je započeo radnju obilaženja krećući se prema središnjoj liniji kad je to vozilo odjednom skrenulo u lijevo nakon čega je udario u bočni dio vozila u predjelu lijevih vrata i zajedno je s motociklom pao, a ne zna što se događalo s LP. Oštećeni LP je iskazao da se vozio iza TP i da je samo uočio pri ulazu u nepregledni desni zavoj da je crno vozilo skretalo preko pune linije, da se TP zabio u vozilo i pao a to vozilo se uslijed udarca zanijelo u desno i udarilo u stražnji dio njegovog motocikla od čega je on pao.

13.2. S obzirom na ovakve verzije dinamike prometne nesreće pri čemu optuženik smatra su oštećenici odgovorni za nesreću jer su se kretali većim brzinama od dopuštenih, a da prema vještaku proizlazi da u slučaju da su se kretali dopuštenom brzinom do sudara ne bi došlo, prvostupanjski sud je cijenio osnovni nalaz i mišljenje prometnog vještaka Berislava Jamana, dopunu istog i rezultate rekonstrukcije jer jedino vještak prometne struke može na temelju materijalnih tragova izraditi dinamiku prometne nesreće.

13.3. Tako je u bitnome u osnovnom nalazu i mišljenju navedeno da je mjesto prvog sudara na lijevoj prometnoj traci oko 1,20 metara od središnje linije u lijevo, gledajući u smjeru vožnje optuženika i oštećenika TP, a da najvjerojatnije dolaskom motocikla kojim je upravljao IP nije došlo do kontakta već je u izbjegavanju naleta na osobno vozilo taj oštećenik očito naglo mijenjao smjer kretanja i došlo je do pada s motocikla pri čemu je naglasio da su fotografije oštećenja vozila na desnoj strani nejasne pa nije mogao sa sigurnošću utvrditi da li je ostvaren i kontakt motocikla kojim je upravljao IP s vozilom optuženika. U usmenoj dopuni na raspravi je vještak pojasnio da prije mjesta pada motocikla nema tragova kočenja pa za tog oštećenika se nije mogla utvrditi brzina kretanja prilasku mjestu događaja. S obzirom na navedeno i da su se oštećenici kretali jedan iza drugoga, a procjena je da je brzina motocikla BP u padu iznosila oko 71 km/h pri čemu se kretao nešto brže prije pada, vještak je procijenio da su brzine oba motocikla prije događaja iznosile oko 75 do 80 km/h. Ukazao je i da su na motociklu kojim je upravlja TP bili postavljeni tzv. sleek pneumatici bez bočnih i uzdužnih utora, koji su namijenjeni vožnji na trkaćoj stazi a nisu predviđeni za vožnju na redovnim prometnicama. Posebno je vještak pojasnio da prema oštećenjima lijeve strane osobnog vozila optuženika su razvidna dva centra oštećenja i to jedno u predjelu lijevih vrata, a drugo u predjelu stražnje lijeve bočne strane, što bi upućivalo da je u sudaru došlo do rotacije motocikla a nakon prvog kontakta je došlo do bočnog udara. Ponovio je da je do sudara došlo na lijevoj prometnoj traci. Vještak je nakon rekonstrukcije na licu mjesta detaljno izložio utvrđenu preglednost na licu mjesta uz iznošenje mogućnosti izbjegavanja naleta od strane oštećenika RP a potom i oštećenika UP u uvjetima i pod pretpostavkom vezano za to je li se ili nije optuženik zaustavio pa počeo skretati i je li ili nije imao uključen pokazivač smjera, no bez obzira na različite brzine kojima su se trebali kretati oštećenici u pojedinim gore navedenim situacijama, vještak zaključuje da do prometne nesreće ne bi došlo, s obzirom na mogućnost uočavanja, da su se oštećenici kretali dopuštenom brzinom od 40 km/h i da optuženik nije započeo skretanje u lijevo na mjestu gdje to nije dopušteno horizontalnom signalizacijom.

13.4. Iz gore navedenog nije sporno da su se oštećenici kretali većom brzinom od dopuštene, no u danoj situaciji je trebalo utvrditi tko je od sudionika prometne nesreće svojim načinom vožnje prouzročio prometnu nesreću i utvrditi uzročno posljedičnu vezu i s nastupjelim posljedicama. I po ocjeni drugostupanjskog suda, a protivno prigovorima optuženika, bez obzira na razlog zašto je optuženik započeo skretati pri čemu se o tome izjasnio vještak i naveo da i u situaciji da je došlo do problema s vozilom na tom dijelu optuženik nije smio započeti radnju skretanja zbog pune linije, tada je očito da je upravo radnjom skretanja prouzročio prometnu situaciju koja je izazvala potrebu reagiranja oštećenika koji su se prije toga kretali desnim prometnim trakom, pri čemu je pravilno prihvaćen iskaz oštećenog JP da je došlo do kontakata s vozilom jer prometni vještak nije isključio tu mogućnost već se zbog nejasnih fotografija oštećenja na vozilu optuženika nije mogao decidirano o tome izjasniti. Nadalje, optuženik je svojim vozilom skretao na dijelu gdje to nije dopušteno, a cijeneći i slabu preglednost iza sebe s obzirom na zavoj, tada je očito da tu radnju nije mogao obaviti na siguran način. U odnosu na oba oštećenika, brzine njihovog kretanja neovisno što su veće od dopuštene, ukazuju na njihov doprinos ovoj prometnoj nesreći što se može cijeniti kod odluke o kazni, a ne dovode u pitanje postojanje kaznene odgovornosti optuženika.

14. Kako je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo to nije počinjena tzv. posredna povreda kaznenog zakona na koju se žalbom upire, a ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08, drugostupanjski sud nije utvrdio da bi na drugi način na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika

15. Vezano za odluku o kazni pobijana presuda je ispitana povodom žalbe državnog odvjetnika, a u odnosu na optuženika, koji samo paušalno prigovara odluci o kazni jer misli da ga je trebalo osloboditi optužbe, je pobijana presuda ispitana na temelju članka 478. ZKP/08.

16. Državni odvjetnik prigovara da su precijenjene olakotne okolnosti a nije se u dovoljnoj mjeri cijenilo da su u ovoj prometnoj nesreći dvije osobe zadobile teške tjelesne ozljede, da optuženik nije izrazio bilo koji oblik kajanja niti empatiju. Osim toga, navodi da je optuženik uložio prigovor na kazneni nalog kojim je predložena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci uz rok provjeravanja od jedne godine, pa smatra da nakon utvrđenih svih činjenica je trebalo optuženika strože kazniti radi ostvarenja svrhe kažnjavanja.

17. Po ocjeni drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je imao u vidu da odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uvijek uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

17.1. Cijeneći navedeno, pravilno je olakotnim optuženiku cijenjeno da je u dobi od 50 godina neosuđivana osoba i da je očito do ovog događaja živio u skladu s opće prihvaćenim društvenim normama ponašanja, a i nakon ovog događaja nema podatka da bi bio u sukobu sa zakonom. Uz navedeno se pravilno cijenio protek vremena od počinjenja kaznenog djela (9 godina), pri čemu optuženik svojim ponašanjem nije doprinio dugotrajnosti postupka. Posebno otegotnih okolnosti nije utvrđeno. Sve navedeno u svojoj ukupnosti ukazuje da je pravilno po vrsti i mjeri optuženiku izrečena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci uz rok provjeravanja od jedne godine i da nije potrebno izvršenje kazne zatvora jer će se i ovakvom sankcijom ostvariti zakonom propisana svrha kažnjavanja kako u pravcu specijalne, tako i generalne prevencije. Stoga je neosnovan prijedlog državnog odvjetnika za strožim kažnjavanjem optuženika.

18. Državni odvjetnik smatra da je optuženika trebalo obvezati na plaćanje paušala u većem iznosu jer u odnosu na odmjeren paušal u kaznenom nalogu od 700,00 kn, nakon velikog broja održanih rasprava je trebalo odrediti plaćanje paušala u iznosu većem od 800,00 kn.

18.1. Prije svega se napominje da nakon što je uložen prigovor na kazneni nalog, prvostupanjski sud više nije vezan iznosom paušala koji je tamo određen, a osim toga, prvostupanjski sud je cijenio ne samo trajanje i složenost postupka već i materijalne prilike optuženika. Pritom žalitelj zanemaruje da je optuženik obvezan platiti sve troškove postupka koji su odmjereni u visokom iznosu i da se i to cijenilo pri odmjeravanju visine paušala, kako se plaćanjem paušala i troškova postupka ne bi dovela u pitanje materijalna egzistencija optuženika. Stoga je taj prigovor državnog odvjetnika neosnovan.

19 . Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci na temelju članka 482. ZKP/08..

U Velikoj Gorici 31. listopada 2024.

Predsjednica vijeća

Gordana Paljevec