REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3269/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Srđan Šimac, u pravnoj stvari tužitelja ZAVAROVALNICA SAVA, ZAVAROVALNA DRUŽBA d.d., OIB 16760357166, Slovenija, Maribor, Ulica Eve Lovše 7, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Kuharić, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda mr. sc. Dušanka Kuharić i Dejan Kuharić, Ludbreg, Vladimira Nazora 1, protiv 1. tuženika Autocesta Zagreb – Macelj d.o.o., OIB 82667270868, Zagreb, Garigradska 18, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Spajić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Bekina, N, [adresa] i Spajić, Zagreb, Preradovićeva 24/I, 2. tuženika LOVAČKO DRUŠTVO „ŠLJUKA BISTRA“, OIB 57048627495 Gornja Bistra, Bistra b.b. i 3. tuženika LOVAČKO DRUŠTVO „KUNA“, OIB 43482276956; Jablanovec; Stubička 130, Ivanec Bistranski, kojeg zastupa punomoćnik Damir Mikuljan, odvjetnik u Zagrebu, Dalmatinska 2, radi isplate, odlučujući od tužiteljevoj i prvotuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1710/2015 od 5. srpnja 2024., 31. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se tužiteljeva i prvotuženikova žalba kao neosnovane i potvrđuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1710/2015 od 5. srpnja 2024. u točkama I., II., III., V. i VII. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskoga suda naloženo je prvotuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.807,32 EUR sa zateznim kamatama od 25. studenoga 2013. do isplate (točka I. izreke), odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za solidarnu isplatu istog iznosa od drugotuženika i trećetuženika (točka II. izreke), naloženo je prvotuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 3.507,10 EUR sa zateznim kamatama (točka III. izreke), odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za nadoknadu troškova postupka od 190,76 EUR (točka IV. izreke), tužitelju je naloženo nadoknaditi trećetuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.812,50 EUR (točka V. izreke), odbijen je kao neosnovan trećetuženikov zahtjev za nadoknadu troškova parničnog postupka od 1.062,50 EUR (točka VI. izreke) te je odbijen kao neosnovan prvotuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka (točka VII. izreke).

2. Predmet spora odnosi se na tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 2.807,32 EUR koji je tužitelj kao osiguratelj isplatio svom osiguraniku na ime naknade imovinske štete nastale popravkom automobila koji je oštećen u štetnom događaju od 26. listopada 2013. Tada je tužiteljev osiguranik NO upravljajući vozilom registracijskih oznaka [registarska oznaka] ( [registarska oznaka]), koje je bilo osigurano kod tužitelja ugovorom o kasko osiguranju na dionici autoceste A2 na 7 km + 800 m kod Zaprešića naletjelo na srnu. Tužitelj drži da postoji prvotuženikova odgovornost jer nije kao osoba odgovorna za održavanje i sigurno odvijanje prometa na autocesti dovoljno osigurao autocestu žičanom ogradom, dok drugotuženik i trećetuženik kao lovoovlaštenici nisu vodili brigu o lovištu.

3. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika jer je ocijenio da on nije pasivno legitimiran nadoknaditi štetu. Naime, drugotuženik je dokazao da se prometna nezgoda nije dogodila na lovištu kojim on gospodari, a kako je to pogrešno navedeno u Službenoj bilješci II. Postaje prometne policije Zagreb, već 15 km sjevernije, na lovištu kojim gospodari trećetuženik.

4. Prvostupanjski sud je ocijenio da ne postoji niti trećetuženikova odgovornost kao imatelja opasne stvari (divljači), jer se žičanom ogradom ograđena autocesta, neovisno o tome prolazi li kroz područje lovišta ili samo pored njega, ne može tretirati područjem lovišta (čl. 9. - 11. Zakona o lovstu „Narodne novine“ broj: 140/05, 75/09 i 153/09), već iz lovišta izdvojenim područjem kojim upravlja i gospodari pravna osoba zadužena za javne ceste, odnosno prvotuženik.

5. U odnosu na prvotuženika, prvostupanjski sud je ocijenio da on kao pravna osoba zadužena za održavanje sporne autoceste i sigurno odvijanje prometa na autocesti nije uspio dokazati da je do štetnog događaja došlo bez njegove krivnje.

6. Naime, unatoč tom što su svjedoci ŠO i MO zaposleni kao ophodari kod prvotuženikovog poslovnog partnera Egis Road Operation Croatia tvrdili da su obavljali redovnu ophodnju i da nisu zamijetili oštećenje žičane ograde, prvostupanjski sud je ocijenio da samim time što se na kolniku našla srna, podrazumijeva da je postojao njihov propust u održavanju žičane ograde. Također, na temelju nalaza i mišljenja vještaka prometne struke, prvostupanjski sud je ocijenio da vozač DO nije mogao bilo kakvom drugačijom reakcijom izbjeći nalet srne pa ne postoji njegov doprinos nastanku štetnog događaja. Zato je obvezao prvotuženika nadoknaditi tužitelju imovinsku štetu nastalu popravkom automobila. 3

7. Tužitelj je protiv prvostupanjske presude u točkama II. i V. njene izreke podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Tužitelj je naveo da se sukladno sudskoj praksi, divljač koja istrčava na cestu smatra opasnom stvari, a da drugotuženik i trećetuženik kao osobe koje su koncesionari ili zakupnici lovišta odgovaraju za štetu koju je prouzročila srna iz njihovog lovišta po načelu uzročnosti (kriterij objektivne odgovornosti). Kako oni nisu dokazali da bi postojao bilo koji tzv. ekskulpacijski razlog pripisan u odredbi čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika i trećetuženika.

9. Prvotuženik je protiv pobijane presude u točkama I., III. i VII. izreke podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog pogrešne odluke o troškovima postupka.

10. Prvotuženik je u žalbi istaknuo da smatra da u obrazloženju pobijane presude nisu navedeni razlozi o odlučnoj činjenici - konkretno o tome u čemu se sastoji njegov propust. Naglašava da on kao koncesionar, sukladno odredbi čl. 50. st. 2. Zakona o cestama, odgovara za štetu trećim osobama samo onda kao javna cesta na zahtjev osobe koja gospodari lovištem nije označena prometnom signalizacijom i opremom. Prvotuženik ističe da on nije primio takav zahtjev osobe koja gospodari lovištem, ali da je poduzeo sve radnje koje je bio dužan prema propisima i pravilima struke, jer je obavljao poslove redovne ophodnje učestalije od onoga što je propisano te jer u obavljenim ophodnjama nisu uočena bilo kakva oštećenja zaštitne ograde.

11. Smatra da tužitelj nije ničime dokazao postojanje njegova propusta u održavanju autocesta kao niti u nepoduzimanju potrebnih mjera za sprječavanje ulaska životinja u prostor autoceste.

12. Prvotuženik drži da je prvostupanjski sud zapravo primijenio princip objektivne odgovornosti po osnovi uzročnosti, jer je njegovu odgovornost ustanovio isključivo na temelju činjenice da se divljač zatekla na autocesti, a bez da je utvrdio bilo koji propust u njegovu postupanju. Smatra da je za njegovu odgovornost na temelju pretpostavljene krivnje tužitelj bio dužan dokazati koja bi radnja, da je poduzeta, spriječila nastanak štetnog događaja. Prvotuženik ističe da on nema objektivnu mogućnost u svakom trenutku kontrolirati svaki objekt koji se zatekne na autocesti pa se od njega zahtijeva nemoguća činidba. Također, na njega je prebačen teret dokazivanja negativnih činjenica, odnosno nepostojanje propusta u održavanju autoceste.

13. Osim toga, iako je prvostupanjski sud izveo dokaze saslušanjem svjedoka ŠO i MO, njihove iskaze nije cijenio niti je naveo bilo kakve razloge zbog čega tim svjedocima ne poklanja vjeru. Iz njihovih je iskaza proizlazilo da bi oni, u slučaju postojanja oštećenja žičane ograde, bili dužni upisati oštećenje u ophodarski dnevnik te ga sanirati, dok bi u slučaju dojave o životinji bili dužni obaviti ophodnju od minimalno 300 m od prometne nezgode.

14. Prvotuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu odluka ustanovio da krivnja pravne osobe koja upravlja javnom cestom može sastojati samo u propustu da postavi posebnu signalizaciju i znakove koji će sudionike u prometu upozoravati na opasnost od mogućeg naleta divljači.

15. Također, ističe i da je prvostupanjski sud propustio pravilno primijeniti materijalno pravo (odredbe čl. 1063. i 1064. Zakona o obveznim odnosima) jer se divljač na cesti smatra opasnom stvari, za koju se smatra da je uzrok štete, osim ako njen vlasnik ili imatelj dokaže da divljač nije bila uzrok štete.

16. Konačno, prvotuženik zaključuje da lovačko društvo nije od njega zatražilo da se postavi prometni znak opasnosti te ponavlja tvrdnju da je redovno kontrolirao žičanu ogradu.

17. Trećetuženik je odgovorio na navode tužiteljeve i prvotuženikove žalbe. U odgovoru na žalbu je naveo da žalitelji nisu istaknuli bilo kakve nove tvrdnje o kojima se prvostupanjski sud već ne bi očitovao u obrazloženju svoje odluke. Trećetuženik je istaknuo da je autocesta jedina javna cesta u Republici Hrvatskoj koja mora biti ograđena posebnom žičanom ogradom, jer se na njoj prometuje visokim brzinama. Zbog toga smatra da u takvim uvjetima, vozače nije potrebno upozoravati znakovima opasnosti za divljač, jer bi to samo po sebi podrazumijevalo da prvotuženik ne održava autocestu u stanju sigurnom za promet. Ističe da se pretežan dio dostavljene sudske prakse ne odnosi na autocestu.

18. Tužiteljeva i prvotuženikova žalba nisu osnovane.

19. Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odnosu na troškove postupka (čl. 356. ZPP-a).

20. U ovoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev odnosi se na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 6.630,00 eura pa je riječ o sporu male vrijednosti (čl. 501. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ovoga Zakona (čl. 467. st. 1. ZPP-a).

21. Iako u činjenično i pravno sličnim predmetima u kojima je predmet spora naknada štete koju je uzrokovala divljač na autocesti, postoji različita sudska praksa, što tužitelja dovodi u nezavidan pravni položaj, ovaj sud je mišljenja da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

22. Što se tiče drugotuženika u odnosu na kojeg je tužbeni zahtjev ocijenjen neosnovanim zbog promašene pasivne legitimacije (odnosno zbog toga što nije dokazano da bi srna izašla iz lovišta u kojem je on lovoovlaštenik, koje se nalazi 5 km sjevernije od mjesta štetnog događaja), tužitelj u žalbi ne iznosi niti jedan razlog zbog čega je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Također, prvostupanjski sud je naveo jasne i određene razloge zbog kojih je utvrdio da ne postoji drugotuženikova odgovornost – obavio je uvid u karte lovišta iz kojih proizlazi da drugotuženik ne gospodari lovištem koje graniči s mjestom nastanka štetnog događaja. Takve razloge prihvaća i ovaj sud.

23. Što se tiče trećetuženika, ovaj sud drži da on kao lovoovlaštenik ne može biti u istoj pravnoj poziciji kao i vlasnik (imatelj) opasne stvari u smislu odredaba čl. 1063.-1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO), jer divljač predstavlja dobro od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku (čl. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) te nije u ičijem vlasništvu. Zbog toga ovaj sud drži da je odgovornost lovoovlaštenika (trećetuženika) uspostavljena u smislu odredaba čl. 75. – 85. Zakona o lovstvu, teritorijalno ograničena na štetu koju divljač počini na području lovišta kojim on gospodari te se sastoji u propustu u primjeni mjera sprečavanja nastanka štete. Divljač čine po svojoj prirodi migratorne životinjske vrste, zbog čega se prava i obveze lovoovlaštenika ne vezuju uz konkretne jedinke životinja, već upravo uz određeno teritorijalno područje (lovište).

24. Žičanom ogradom ograđena autocesta nije dio lovišta, već sama žičana ograda predstavlja vanjsku granicu lovišta, sve s obzirom na definiciju lovišta propisanu u odredbi čl. 11. st. 1. Zakona o lovstvu (Granice lovišta moraju biti uočljive, a određuju se, ovisno o prirodnoj cjelini, ekološkim, geografskim i drugim uvjetima, obalnim pojasom mora i autocestama koje sprječavaju prirodnu migraciju dlakave divljači).

25. Dakle, u ovoj je pravnoj stvari, prema mišljenju ovoga suda prvostupanjski sud pravilno ocijenio da ne postoji trećetuženikova odgovornost kao lovoovlaštenika iz lovišta koje graniči s autocestom na kojem se dogodio nalet na srnu, jer se u slučaju da je postojala adekvatna i funkcionalna žičana ograda koja je ograđivala područje lovišta od susjedne autoceste, srna nije smjela zateći na području autoceste, kao i zbog toga što su odlaskom iz područja lovišta, prestala trećetuženikova prava i obveze u odnosu na divljač koja je migrirala.

26. Zato je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da postoji prvotuženikova odgovornost kao pravne osobe - koncesionara zaduženog, između ostalog za poslove održavanja cesta, koji uključuju mjere zaštite javnih cesta i prometa na njima (čl. 26. st. 1. Zakona o cestama „Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 22/13 i 54/13).

27. Pravilno je prvostupanjski sud uslijed utvrđene činjenice da se srna zatekla na kolniku autoceste ocijenio da postoji prvotuženikov propust u zaštiti sigurnog odvijanja prometa na autocesti postavljanjem i održavanjem adekvatne opreme (žičane ograde). Prvotuženika pri tome ne oslobađa od odgovornosti okolnost da je autocesta izgrađena u skladu s tehničkom dokumentacijom i da je za nju u upravnom postupku ishođena uporabna dozvola. Jer sve i da su poštivani minimalni tehnički standardi važeći u vrijeme gradnje, to ne podrazumijeva da je postojeća zaštitna ograda (prema iskazima svjedoka MO visine zaštitne ograde je 140 cm), dostatna da bi njome osiguralo sigurno odvijanje prometa i spriječio izlazak divljači. Drugim riječima, neovisno o legalnosti izgradnje autoceste to ne utječe na svakodobnu prvotuženikovu obvezu da osigura sigurno odvijanje prometa na autocesti postavljanjem adekvatne opreme (žičane ograde).

28. Upravo činjenica što se srna našla na kolniku autoceste ukazuje na to da zaštitna žičana ograda ili nije bila pravilno postavljenja ili je u njoj postojala rupa ili procjep kroz koji se životinja provukla ili nije bila dostatne visine da spriječi prelazak srne koja se tako našla na kolniku autoceste kojom se kretalo vozilo tužiteljeva osiguranika. Drugim riječima, pojava srne na autocesti ne može se smatrati slučajem koji je mogao nastati uz postojanje adekvatne zaštitne ogradu i njeno ispravno održavanje već je pojava srne na autocesti posljedica propusta u postavljanju ili održavanju opreme autoceste – nepostojanja adekvatne zaštitne ograde postavljene uz autocestu.

29. Slijedom navedenog, neovisno od toga što prvotuženikova ophodarska služba tvrdi da nije našla prolaz kroz žičanu ogradu kroz koji je srna prošla, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio takve tvrdnje kao vjerodostojne jer prema pravilima logičkog zaključivanje nije moguće da se životinja takve veličine zatekla na području autoceste, a da je istovremeno žičana ograda bila dovoljno visoka i bez bilo kakvih pukotina.

30. Zbog svega navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 31. listopada 2024.

Sudac

dr. sc. Srđan Šimac