Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-587/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i suca Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Andreji Štefan, odvjetnici iz Čakovca, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenog protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-370/2021-31 od 23. ožujka 2023., dana 31. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija se kao neosnovana, a djelomično prihvaća pa se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-370/2021-31 od 23. ožujka 2023.:

- potvrđuje pod točkom I. izreke u odnosu na utvrđenje ništetnosti čl. 4., 7., 8. i 16. Ugovora o dugoročnom kreditu od 9. siječnja 2007. zaključenog između stranaka, te u odnosu na točku II. i III izreke,

- preinačuje u preostalom dijelu točke I. izreke na način da se tužitelj odbija s dijelom zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti čl. 1. navedenog Ugovora,

II. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o dugoročnom deviznom stambenom kreditu broj 59-001- 00338-5 sklopljenog 9. siječnja 2007. između tužitelja i Međimurske banke d.d. [adresa] kao prednika tuženika pobliže precizirani u izreci, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 42.903,46 kn/5.694,26 EURA sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki naznačeni pojedinačni iznos počevši od dospijeća pa do isplate. Ujedno je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.838,66 EURA/13.183,37 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude 23. ožujka 2023. pa do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, predlažući da ovaj sud svojom presudom preinači predmetnu odluku na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, te naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka, uključujući i trošak sastava žalbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbene navode.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.

5. Nesporno je među strankama da je pravni prednik tuženika Međimurska banka d.d. [adresa] sa tužiteljem sklopila Ugovor o dugoročnom deviznom stambenom kreditu broj 59-001-00338-5 od 9. siječnja 2007., a nije sporno ni da je pravni prednik tuženika tužitelju plasirao kredit od 31.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, pri čemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,39% godišnje, kao i da je bila ugovorena valutna klauzula koja je bila vezana za CHF, te da je kredit isplaćen u cijelosti.

6. Pozivajući se na odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme zaključenja Ugovora, iz kojeg proizlazi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, prvostupanjski sud ukazuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7. Osim toga, kako se tužitelj pozivao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. a tuženik smatrao da se utvrđenja iz navedene parnice ne mogu primijeniti na ovaj postupak, prvostupanjski sud smatra, pozivajući se na primjenu odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14

– Odluka USRH i 70/19 – dalje: ZPP) te na odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), da postoji direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te da ona obvezuje sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarivanja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

8. Kako je na osnovu provedenih dokaza sud zaključio da se između stranaka nije pregovaralo niti o jednoj ugovornoj odredbi te da je isti sklopljen na formaliziranom obrascu banke, kao i da se nisu pojašnjavali parametri obveze niti je tužitelj dobio bilo kakve dokumente banke gdje bi bio upozoren na rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, niti je dobio bilo kakve parametre izračuna obveze, a smatrajući da su odredbe čl. 1., 4., 7., 8. i 16. Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su točkom II. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnom, tvrdi da iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača te da su iste ništetne sukladno odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), a kako je utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene, te imajući u vidu da tuženik ne spori da je njegov pravni prednik sastavljač Ugovora o kreditu, zaključuje da je tuženik nepošteni stjecatelj, pa da tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na ugovoreni početni tečaj CHF, odbivši pri tom istaknuti prigovor zastare, kao i prijedlog tuženika za podnošenjem sudu Europske unije zahtjeva za prethodnu odluku.

9. U žalbi tuženik ističe kako sud niti u jednom dijelu presude ne obrazlaže na koji je način utvrdio, niti se referira na argumentaciju tuženika koja se odnosi na pitanje valutne klauzule kao zakonom dopuštene i uobičajeno korištene klauzule u ugovorima o kreditu i sličnim pravnim poslovima, jer da čl. 22. i 26. ZOO-a izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Nadalje, tvrdi da iznosi koje navodi tužitelj u svom zahtjevu u kunama nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu niti u prethodnim informacijama, a niti u izračunima, te da ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja, a da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima Ugovora. Stoga smatra da je tužitelj svojevoljno ušao u ugovorni odnos s tuženikom, te da je pristao na sadržaj Ugovora o kreditu, ponavljajući pri tom istaknuti prigovor zastare.

10. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, a i primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da ista nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju sadržajno ukazuje tuženik, jer ista nema nikakvih nedostataka ni manjkavosti zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno i okolnosno određeni te bez proturječja sa stanjem spisa. Isto tako ovaj sud nije našao da bi u istoj odluci bila počinjena ijedna druga bitna povreda, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Nadalje, u odnosu na ostale žalbene navode, ovaj sud smatra da tuženik istima nije doveo u sumnju pravilne zaključke prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 4., 7., 8. i 16. navedenog Ugovora pod točkom I. izreke te u odnosu na isplatu pod točkom II. izreke, koje prihvaća i ovaj sud.

12. Naime, ovaj sud smatra da su zakoniti i pravilni zaključci prvostupanjskog suda kako u pogledu ništetnosti odredbi navedenog ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, tako i u pogledu primjene pravnog stajališta u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, sukladno odredbi čl. 118. u svezi s čl. 120. ZZP/14 i odredbi čl. 502.c ZPP-a. To stoga jer je teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te o zadovoljenju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi na tuženiku sukladno čl. 81. st. 2. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 - dalje: ZZP/03), dok iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik te saslušanja tužitelja i djelatnika prednika tuženika TO, ne proizlazi osnovanost prigovora tuženika da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni, osnovano pritom odbivši prigovor zastare sukladno Objedinjenom pravnom shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenog dana 1. ožujka 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

13. Iako pravilno tuženik u žalbi ističe da je valutna klauzula dopuštena zakonom, ta činjenica nije odlučna u ovom postupku. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije odraz ni dispozitivne ni kogentne zakonske odredbe, a suprotno pravnom shvaćanju tuženika, nije riječ o dispozitivnoj zakonskoj odredbi jer su dispozitivne odredbe zakona one koje se primjenjuju na ugovorni odnos stranaka uvijek, osim ako stranke nisu isključile njihovu primjenu. Naprotiv, da bi obvezivala stranke, valutna se klauzula mora ugovoriti. Osim toga i neovisno o tome, predmetni pravni posao ima se prosuđivati kroz odredbe ZZP/03, pa se u skladu s člankom 81. stavkom 5. toga Zakona odredbe glave 10. II. dijela toga Zakona (“Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima”) ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Stoga odredba čl. 22. ZOO-a o valutnoj klauzuli nije prisilna zakonska odredba.

14. Pravilno, stoga, zaključuje sud prvog stupnja da je u odnosu na odredbe čl. 4., 7., 8. 16. navedenog Ugovora riječ o odredbama koje su nepoštene jer stvaraju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te ih je pravilno, uz primjenu čl. 87. st. 1. ZZP/03, ocijenio ništetnima.

15. Zbog toga je pravilno primijenjena odredbu čl. 1111. st. 1. ZOO-a kada je naloženo tuženiku vratiti tužitelju isplatu koje su učinjena na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i to u visini koja je utvrđena financijskim vještačenjem, dok je zakonska zatezna kamata pravilno dosuđena primjenom čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada je tužitelj tuženiku plaćao mjesečne anuitete, jer tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba, mora se smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

16. Osim toga, potpuno pogrešno tvrdi tuženik da je tužitelj nezakonito utužio iznose u kunama, jer je već u odgovoru na tužbu tuženik istaknuo, a što je potvrđeno tijekom postupka, da je navedeni kredit otplaćivan u kunama, pa tužitelj temeljem naprijed navedenih zakonskih normi ima pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa upravo u valuti kojom je podmirivao svoju ugovornu obvezu, jer istu nije plaćao u CHF, nego u protuvrijednosti kuna prema tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja.

17. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pod točkom I. izreke presude utvrdio ništetnim čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu citiranom u navedenoj točki presude, jer je točkom 1. ugovorne odredbe definirana visina iznosa kredita na dan korištenja kredita koji je tuženik isplatio tužitelju pa ista ne uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, obzirom da se ista odnosi na obvezu tuženika, a ne tužitelja, pri čemu valja istaknuti da tužitelj niti ne navodi razloge na temelju kojih bi upravo čl. 1. Ugovora o kreditu od 9. siječnja 2007. bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa pa se u tom dijelu žalba tuženika ukazuje osnovanom.

18. Cijeneći naprijed navedeno, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženika potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 4., 7., 8. i 16. navedenog Ugovora te u odnosu na isplatu pod točkom II. izreke, dok je prihvaćanjem žalbe tuženika valjalo preinačiti preostali dio točke I. izreke i tužitelja sukladno odredbi čl. 373. toč. 2. i 3. ZPP-a odbiti s dijelom zahtjeva za utvrđenjem ništetnim odredbi čl. 1. istog Ugovora kao neosnovanim.

19. Kako je ovaj sud djelomično preinačio odluku o glavnoj stvari valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima postupka, a kako tužitelj nije uspio samo s neznatnim dijelom zahtjeva, kod odluke o troškovima postupka valja primijeniti odredbu čl. 154. st. 5. istog Zakona jer tužitelj sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a ima pravo na trošak postupka koji je bio potreban za vođenje parnice.

20. Međutim, kako tuženik pobija odluku o troškovima postupka samo kroz odluku o glavnoj stvari, a ovaj sud primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u svezi odluke o troškovima postupka, valjalo je sukladno odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženika potvrditi prvostupanjsku presudu i u odluci o troškovima postupka pod točkom III. izreke.

21. Trošak žalbe tuženiku nije dosuđen, jer je isti uspio samo s neznatnim dijelom u pogledu glavne stvari, za šta na njegovoj strani nisu nastali posebni troškovi.

U Varaždinu 31. listopada 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun