P-2409/2023-25

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vedrani Kufrin, u parničnom predmetu tužiteljice JA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnici Tihani Svetec, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i Partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 1. listopada 2024. u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika tužiteljice Ivana Adžića, odvjetnika i punomoćnice tuženika Tihane Svetec, odvjetnice, a po objavi presude dana 30. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužiteljici JA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 1.707,12 EUR sa zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 0,96 EUR od 3.4.2008. do isplate,

- na iznos od 7,54 EUR od 3.11.2008. do isplate,

- na iznos od 2,72 EUR od 2.12.2008. do isplate,

- na iznos od 6,78 EUR od 7.1.2009. do isplate,

- na iznos od 10,42 EUR od 23.2.2009. do isplate,

- na iznos od 8,31 EUR od 27.4.2009. do isplate,

- na iznos od 8,77 EUR od 30.4.2009. do isplate,

- na iznos od 8,25 EUR od 5.5.2009. do isplate,

- na iznos od 5,75 EUR od 6.7.2009. do isplate,

- na iznos od 5,65 EUR od 10.8.2009. do isplate,

- na iznos od 5,73 EUR od 24.9.2009. do isplate,

- na iznos od 4,97 EUR od 19.10.2009. do isplate,

- na iznos od 5,36 EUR od 30.10.2009. do isplate,

- na iznos od 6,28 EUR od 13.11.2009. do isplate,

- na iznos od 6,78 EUR od 2.12.2009. do isplate,

- na iznos od 8,36 EUR od 11.1.2010. do isplate,

- na iznos od 9,53 EUR od 8.3.2010. do isplate,

- na iznos od 11,80 EUR od 22.4.2010. do isplate,

- na iznos od 14,45 EUR od 17.5.2010. do isplate,

- na iznos od 15,88 EUR od 21.6.2010. do isplate,

- na iznos od 18,84 EUR od 26.7.2010. do isplate,

- na iznos od 20,66 EUR od 17.8.2010. do isplate,

- na iznos od 23,94 EUR od 13.9.2010. do isplate,

- na iznos od 21,79 EUR od 1.10.2010. do isplate,

- na iznos od 22,76 EUR od 12.11.2010. do isplate,

- na iznos od 22,76 EUR od 12.11.2010. do isplate,

- na iznos od 25,06 EUR od 2.12.2010. do isplate,

- na iznos od 27,31 EUR od 3.2.2011. do isplate,

- na iznos od 28,17 EUR od 2.3.2011. do isplate,

- na iznos od 24,15 EUR od 11.4.2011. do isplate,

- na iznos od 29,19 EUR od 9.5.2011. do isplate,

- na iznos od 38,30 EUR od 28.6.2011. do isplate,

- na iznos od 42,50 EUR od 13.7.2011. do isplate,

- na iznos od 52,81 EUR od 9.8.2011. do isplate,

- na iznos od 38,38 EUR od 19. 9. 2011. do isplate,

- na iznos od 35,35 EUR od 24.10.2011. do isplate,

- na iznos od 36,42 EUR od 7.11.2011. do isplate,

- na iznos od 34,76 EUR od 7.12.2011. do isplate,

- na iznos od 37,57 EUR od 9.1.2012. do isplate,

- na iznos od 39,84 EUR od 7. 2.2012. do isplate,

- na iznos od 39,29 EUR od 13 3.2012. do isplate,

- na iznos od 39,38 EUR od 30.4.2012. do isplate,

- na iznos od 39,03 EUR od 8.5.2012. do isplate,

- na iznos od 39,35 EUR od 27.6.2012. do isplate,

- na iznos od 39,00 EUR od 23.7.2012. do isplate,

- na iznos od 38,61 EUR od 30.8.2012. do isplate,

- na iznos od 37,78 EUR od 7.9.2012. do isplate,

- na iznos od 38,42 EUR od 18.10.2012. do isplate,

- na iznos od 38,80 EUR od 7.11.2012. do isplate,

- na iznos od 38,88 EUR od 11.12.2012. do isplate,

- na iznos od 39,46 EUR od 10.1.2013. do isplate,

- na iznos od 37,38 EUR od 15.1.2013. do isplate,

- na iznos od 466,89 EUR od 15.1.2013. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

II.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.548,63 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 30. listopada 2024. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 625,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 30. listopada 2024. do isplate.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužiteljica povukla tužbu u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa 65,79 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 26. siječnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 9012249117 na iznos od 11.447,63 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Ističe kako na dan puštanja kredita u otplatu (29.1.2007.) srednji tečaj tuženika u odnosu na CHF je bio 4,552193, međutim tečaj švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu brzo porastao te je bio konstantno povećan u odnosu na početno stanje, sve do konačne otplate kredita. To je tužiteljici uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih obroka kredita, što joj je u velikoj mjeri otežalo plaćanje istog. Navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koji način je doveo tužiteljicu kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je prije i u vrijeme zaključenja Ugovora namjerno propustio obavijestiti tužiteljicu o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EURO, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik tužiteljici nije objasnio niti koja je tečajna politika HNB, tj. da središnja banka provodi politiku stabilnog tečaja kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama. Poziva se na pravna utvrđenja u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., donesenim u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Tužiteljica stoga predlaže da sud donese presudu kojom će se naložiti tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.772,91 EUR sa zateznim kamatama na pojedine iznose uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

1.1.Tužiteljica je u podnesku od 21.3.2024., a nakon provedenog vještačenja, a u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, smanjila tužbeni zahtjev za iznos od 65,79 EUR. S tim u vezi valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26. travnja 2021. zauzeto pravno shvaćanje broj:

Su-IV-16/2021-8 da je smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično povlačenje tužbe iz odredbe čl. 193. ZPP, za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Kako se tuženik u roku od 15 dana od dana kada mu je dostavljen predmetni podnesak tužiteljice nije izjasnio o djelomičnom povlačenju tužbe, to se temeljem čl. 193. st. 2. ZPP smatra kako je tuženik pristao na djelomično povlačenje tužbe pa je riješeno kao u izreci rješenja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova. Navodi kako je tužiteljica cijelu tužbu pogrešno koncipirala na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužiteljice na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-6632/17 pravno je irelevantno u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Da bi tužiteljica polagala pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužiteljica imala osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna. U postupku isplate preplaćenog, sud nije ovlašten utvrđivati pojedinu odredbu Ugovora kao ništetnu kao ni činjenično stanje koje bi eventualno bilo isto ili barem slično onome iz prednje navedenih odluka viših sudova, jer bi se u tom slučaju radilo o odlučivanju izvan granica zahtjeva koji su postavljeni u postupku. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. U ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama. U ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio, u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužiteljica nigdje i nikada nisu komunicirali klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova, budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. S obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka, budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-6632/17 te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupan tužbeni zahtjev. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u otplatni plan (stranica 6-7 spisa), presliku knjigovodstvene kartice (stranica 8-22 spisa), Ugovor o kreditu (stranica 23-35 spisa), proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o., proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.

4. Među strankama nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženik, kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 11.447,63 CHF, prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca. Sporna je valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužiteljici utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupala zastara potraživanja.

5. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

6. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužiteljice i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

7. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko sadržaja sporne odredbe kredita sud je saslušao tužiteljicu. Tužiteljica je iskazala kako je kredit kod tužene banke podigla 2007. radi kupnje rabljenog vozila, radilo se o vozilu marke Peugeot 1007 kojeg je pronašla u autokući TRCZ. Ona je pripremljenu dokumentaciju za kredit od strane autokuće preuzela u toj autokući te je otišla sa istom kod javnog bilježnika u Sesvete radi solemnizacije ugovora o kreditu i vratila potom dokumentaciju u autokuću, a u banci tužene nije uopće bila. Vozilo je korišteno za osobne svrhe, njime je prevozila sebe i svoju djecu. Nitko ju nije u autokući upozoravao na bilo kakve rizike glede promjene tečaja u valuti CHF. Na pitanje da li je pročitala Ugovor o kreditu prije potpisivanja i solemnizacije kod javnog bilježnika odgovara kako ga je pregledala, a na daljnje pitanje da li joj je što bilo nejasno ista odgovara kako se ne sjeća. Na pitanje da li joj je generalno poznato što znači pojam valutne klauzule i koji je utjecaj iste na njezinu obvezu odgovara kako tada iskreno nije znala što to znači, a na pitanje da li se interesirala glede toga odgovara kako nije, odnosno kako se ne sjeća.

7.1. Sud prihvaća iskaz tužiteljice u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da ista ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužiteljice nije ničim doveden u sumnju.

8. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje: ZZP), koji odredbom čl. 59. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

9. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22; u daljnjem tekstu: ZOO) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 26. siječnja 2007. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

10. Iz provedenih dokaza, utvrđeno je kako je tužiteljica kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. t. 1. ZZP s tuženikom, kao trgovcem, zaključila naprijed navedeni Ugovor o namjenskim kreditu radi kupnje osobnog vozila marke Peugeot 1007, da je u tom ugovoru ugovoren kredit u valuti CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Nadalje, na temelju provedenog vještačenja utvrđeno i da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju rastao. Isto tako je utvrđeno da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužiteljici prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužiteljici o valutnoj klauzuli i skrenuti joj pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Osim toga, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga su sporne ugovorne odredbe zaista i prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa iste predstavljaju nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP.

11. Odredbom čl. 3. st. 1. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je isti namijenjen kupnji osobnog vozila marke Peugeot 1007. Tužiteljica je isti zaključila kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti.

12. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno plaćanja razlike između iznosa koji bi tužiteljica platila po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platila tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

13. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o. Vještak je u svom nalazu i mišljenju izračunao preplaćeni iznos kredita s osnove valutne klauzule, ukoliko se tečaj CHF valute u trenutku realizacije kredita uzme kao važeći tečaj. Vještak je izračunao da ukupno potraživanje tužiteljice glede tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta, iznosi ukupno 1.707,12 EUR. Pritom se napominje kako istaknute primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje sud smatra irelevantnima, obzirom da tuženik nije imao matematičkih primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, već su njegove primjedbe pravne naravi, a zadatak vještaku postavljen sukladno utvrđenjima iz kolektivnog spora te je vještak izradio nalaz i mišljenje sukladno zadatku koji mu je sud odredio. Povrh toga, na izričit upit suda o tome predlaže li usmeno saslušanje vještaka, tuženik je podneskom od 24.5.2024. naveo kako su prigovori na nalaz i mišljenje isključivo pravne naravi te kako da ne prigovara samom matematičkom izračunu, slijedom čega ne predlaže usmeno saslušanje vještaka. Sud je stoga u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, budući da je isti stručan i objektivan, izrađen u skladu sa pravilima znanosti i vještine.

13.1. Dakle, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužiteljica zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe preplatila tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 1.707,12 EUR, kako je zatraženo specificiranim tužbenim zahtjevom prema podnesku tužiteljice od 21.3.2024. Na taj iznos dosuđene su zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u t. I. izreke ove presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno tabeliranom prikazu koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22; u daljnjem tekstu: ZOO).

14. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 502.a – 502.h ZPP. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P- 1401/2012 (odluka je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. u odnosu na ovdje tuženika) pa stoga zastara u ovom slučaju ponovno teče od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 5. travnja 2023., to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. ZOO.

15. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP. Tužiteljici je priznat trošak sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23- dalje: Tarifa), trošak sastavljanja podnesaka od 5.6.2023., 21.3.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1.) za svaki navedeni podnesak, trošak zastupanja na ročištima održanim 30.1.2024. i 1.10.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1.) za svako navedeno ročište. Za svaku navedenu radnju tužiteljici je priznat PDV po stopi od 25%. Priznat je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i trošak uplate predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 3. ZPP dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

15.1. Tužiteljici nije priznat trošak sastavljanja podneska od 24.10.2023. kojim ista izvještava sud kako je uplatila sudsku pristojbu na tužbu, budući da uplatu sud provjerava putem e spisa. Nije joj priznat niti trošak 7.4.2024. kojim se ista očituje na podnesak tuženika kojim tuženik prigovara na nalaz i mišljenje vještaka. Po ocjeni ovoga suda u situaciji kada stranka (ovdje tužiteljica) ne osporava nalaz i mišljenje vještaka tijekom postupka i kada na taj nalaz nema primjedbi niti dodatnih pitanja, podnesak kojim se očituje na prethodno joj dostavljen podnesak protivne strane u kojem ta strana ističe svoja očitovanja na nalaz i mišljenje vještaka nije bio potreban za vođenje ovog postupka, a osim toga takvo svoje očitovanje može dati na slijedećem ročištu za glavnu raspravu i podnesak koji prije toga upućuje prvostupanjskom sudu po ocjeni ovoga suda uopće nije potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Nije joj priznat niti trošak pristupa na ročište za objavu presude bez obzira što je ista radnja predviđena u Tbr. 9.3 Tarife jer takav trošak ne može biti potreban radi vođenja parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP što je prvi kriterij za dosudu takvog troška. Naime, ročište za objavu ispunjava u prvom redu načelo javnosti odnosno interes javnosti biti upoznata sa rezultatom suđenja te predstavlja pravo stranaka i javnosti, a nikako obvezu. Isto ročište ne zahtjeva nikakve pripreme, traje minimalno te nema obveznog sadržaja za stranke zbog propuštanja kojega bi mogle nastupiti bilo kakve negativne posljedice. Naime, stranka koja ne pristupi, a uredno je obaviještena, odluku sa obrazloženjem može preuzeti sa internetske stranice e-oglasna ploča suda. Stranci koja nije bila obaviještena, sud će odluku dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena. U takvoj situaciji, dosuda troškova bi predstavljala neopravdano poskupljenje postupka što je protivno i čl. 10. st. 1. ZPP. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

U Zagrebu, 30. listopada 2024.

Sutkinja

Vedrana Kufrin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužiteljica po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku

2. tuženik po punomoćnici Tihani Svetec, odvjetnici