REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-776/2022-4
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Deutsche Rentenversicherung Bayern Sud, OIB [osobni identifikacijski broj] iz Njemačke, 84024 Landshut, Am Alten Viehmarkt 2, kojeg zastupa punomoćnica Maša Gluhinić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Croatia osiguranja d.d., OIB 26187994862 iz Zagreba, Miramarska 22, kojeg po generalnoj punomoći Su- 1204/03 zastupa punomoćnica ŠZ, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-507/2021-2 od 13. svibnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2790/2018-120 od 15. prosinca 2020., u sjednici održanoj 30. listopada 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-507/2021-2 od 13. svibnja 2021. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2790/2018-120 od 15. prosinca 2020., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 48.926,82 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate te zahtjev za naknadu troškova postupka.
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja.
3. Ovaj sud rješenjem poslovni broj Revd 4507/2021-2 od 15. prosinca 2021. dopustio je tužitelju podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja: „Može li se prvostupanjski sud po ukidnoj odluci drugostupanjskog suda u nastavku parnice oglušiti na upute iz te odluke glede izvođenja parničnih radnji i raspravljanja spornih pitanja na koje je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju, a vezano uz to je li tuženik kao osiguravajuće društvo iz obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti postupalo u dobroj vjeri kada postoji više odštetnih zahtjeva iz istog štetnog događanja glede prava na razmjerni dio naknade onog oštećenika koji nije ostvario naknadu bez obzira na iscrpljenost svote osiguranja u odnosu na druge (drugog) oštećenika i s time u vezi može li drugostupanjski sud povodom žalbenih navoda o tome izostaviti obrazloženje?“.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je protiv navedene presude podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena temeljeći reviziju na tvrdnji o počinjenoj bitnoj povredi odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP-a. Predlaže da ovaj sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije.
5. U odgovoru na reviziju tuženik predlaže odbaciti, a podredno odbiti reviziju kao neosnovanu.
6. Revizija je osnovana.
7. Prema odredbi čl. 393. st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 48.926,86 EUR-a sa zateznim kamatama pobliže označenim u izreci suda prvog stupnja, na ime invalidske mirovine koji iznos je tužitelj isplatio svom osiguraniku, koji je nastradao u prometnoj nezgodi 22. prosinca 1988. za koju je odgovoran osiguranik tuženika u omjeru od 70%, a osiguranik tužitelja u omjeru od 30%.
9. U ovom parničnom postupku bilo je sporno ima li tužitelj pravo na isplatu utuženog iznosa s obzirom na prigovor tuženika da je u cijelosti iscrpljena svota osiguranja.
10. Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev u bitnom s obrazloženjem da je u postupku koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Pn-3662/2006 po tužbi tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje protiv tuženika Croatia osiguranje provedeno financijsko vještačenje te je utvrđeno da je došlo do isplate oštećeniku EZ po svim osnovama štete te da su uračunati svi iznosi pa i oni koje mu je isplatio tužitelj te je u tom postupku pravomoćno odbijen zahtjev tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za isplatom jer je već bila iscrpljena svota osiguranja odnosno osnovan je bio istaknut prigovor limita, slijedom čega da je i u ovoj pravnoj stvari istaknuti prigovor iscrpljene svote osiguranja
- limita osnovan.
11. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojeg je dopušteno podnošenje revizije u ovom stupnju postupka sporno je da li je tuženik prilikom isplate po osnovi naknade štete oštećenome bio u dobroj vjeri ili nije, a o čemu odluke nižestupanjskih sudova nemaju razloga.
12. Naime, u ovoj pravnoj stvari rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž- 437/2018 od 19. travnja 2018. ukinuta je presuda suda prvog stupnja poslovni broj P- 3076/1998 od 15. studenoga 2017. između ostaloga i s uputom da u ponovnom postupku sud treba voditi računa da li je tuženik kao osiguratelj postupio u dobroj vjeri jer je znao da postoji više oštećenika iz štetnog događaja od 22. prosinca 1988. koju je skrivila njegova osiguranica pa je time bio u obvezi isplatiti razmjeri dio naknade svakom oštećeniku.
13. No, u ponovnom postupku prvostupanjski sud, unatoč navedenoj uputi, a drugostupanjski sud ni unatoč žalbenim navodima tužitelja na isto se nisu niti osvrnuli, iako iz stanja spisa jasno proizlazi da je tuženik znao za zahtjev tužitelja i da se dopisom od 2. svibnja 1996. izričito očitovao da će tužiteljev odštetni zahtjev rješavati srazmjerno drugim potraživanjima.
14. Stoga u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nije odlučna samo činjenica da je tuženik izvršio isplatu naknade štete iz štetnog događaja do osigurane svote, odnosno do limita, već je potrebno položaj tuženika kao osiguravatelja kod prigovora iscrpljenosti svote osiguranja odnosno limita promatrati kroz postojanje njegove dobre vjere. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka (primjerice broj Rev-57/1995-2 od 7. veljače 2002., Rev-x 818/14-2 od 21. siječnja 2015.) od pravnog značaja je, da li je tuženik prilikom isplate po osnovu naknade štete oštećenome bio u dobroj vjeri ili nije, pri čemu je temeljno načelo, da ukoliko osigurana svota nije dovoljna za pokriće svih očitih zahtjeva naknada se po svakom zahtjevu umanjuje u omjeru između osigurane svote i ukupne štete koja je nastala.
15. Slijedom navedenog odgovor na postavljeno pitanje glasi:
„Prvostupanjski sud se po ukidnoj odluci drugostupanjskog suda u nastavku parnice ne može oglušiti na upute iz te odluke glede izvođenja parničnih radnji i raspravljanja spornih pitanja na koje je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju, a vezano uz to je li tuženik kao osiguravajuće društvo iz obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti postupalo u dobroj vjeri kada postoji više odštetnih zahtjeva iz istog štetnog događanja glede prava na razmjerni dio naknade onog oštećenika koji nije ostvario naknadu bez obzira na iscrpljenost svote osiguranja u odnosu na druge (drugog) oštećenika i s time u vezi drugostupanjski sud povodom žalbenih navoda o tome mora obrazložiti svoju odluku.“.
16. Budući da je slijedom navedenog osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. alineja 1. ZPP-a ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
17. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).
Zagreb, 30. listopada 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
