REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1431/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenome od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. KBI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. KB, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 3. IB, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica Vesna Alaburić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Novi list d.d. Rijeka, Zvonimirova 20/a, OIB 44110106406, kojeg zastupa punomoćnica Ana Holjar, odvjetnica u Rijeci, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2599/2018-2 od 31. siječnja 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1378/2018-7 od 29. lipnja 2018., u sjednici održanoj 30. listopada 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.
II. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj UB podnio je reviziju iz članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2599/2018-2 od 31. siječnja 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 1378/2018-7 od 29. lipnja 2018., tako da je odlučeno:
„I. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 29. lipnja 2018. pod poslovnim brojem Pn-1378/2018-7 i sudi:
Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„I. Nalaže se tuženiku Novi list d.d. Rijeka, da u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude isplati tužitelju SB naknadu štete u iznosu od 50.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana 16. travnja 2012. g. do isplate.
II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti objavi presudu u dnevniku "Novi list d.d.“
II. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana na ime naknade cjelokupnog parničnog troška isplati tuženiku iznos u visini 9.062,50 kuna.“
2. Po podnošenju revizije, a prije no što je o njoj odlučeno, tužitelj je umro, zbog čega je postupak na temelju članka 212. točke 1. ZPP prekinut te nastavljen na temelju članka 215. stavka 1. toga Zakona, nakon što su ga preuzeli tužiteljevi zakonski nasljednici KBI, KB i LB.
3. U odgovoru na reviziju tuženik je predložio ovome sudu da ju odbaci ili odbije i tužitelja obveže da mu nadoknadi trošak sastava toga podneska.
4. Revizija nije dopuštena.
5. Vrijednost predmeta spora pobijanoga dijela presude ne prelazi 200.000,00 kn, ta presuda nije donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnoga odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnoga odnosa i nije donesena prema člancima 373.a ili 372.b ZPP. Stoga stranke protiv predmetne drugostupanjske presude ne mogu podnijeti reviziju prema članku 382. stavku 1. ZPP.
6. Prema članku 382. stavku 2. ZPP, u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema članku 382. stavku 1. toga Zakona, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnoga ili postupovnopravnoga pitanja važnoga za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točkama 1. do 3. članka 382. stavka 2. ZPP (izvanrednu reviziju). Pritom, prema stavku 3. istoga članka, u toj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojega je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Kada je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.
7. Tužitelj je u reviziji postavio sljedeća pitanja:
- „Kako uspostaviti pravičnu ravnotežu u slučaju sukoba ljudskog prava na zaštitu ugleda i časti povrijeđenih uvredljivim vrijednosnim sudom objavljenim u mediju, s jedne strane, i prava na slobodu izražavanja s druge strane?“
- „Treba li čast i ugled sudaca u vezi s njihovim radom zaštititi u većem opsegu nego čast i ugled političara i drugih državnih dužnosnika?“ i
- „Kako drugostupanjske odluke moraju biti obrazložene, a da ne bude povrijeđeno pravo strane u postupku na razumno i logično obrazloženje, učinkovitu pravnu zaštitu i pravnu sigurnost odnosno, ukratko, pravo na pravično suđenje?“
8.1. Predmet spora zahtjev je tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 50.000,00 kn sa zateznim kamatama zbog povrede prava osobnosti tužitelja objavom članka u Novom listu d.d. od 6. veljače 2012., naslova „Vodovod i (sudska) kanalizacija“, autora PB, u kojem se komentira presuda Upravnog suda Republike Hrvatske kojom se odbija tužba protiv Agencije za zaštitu osobnih podataka radi ostvarenja pristupa informacijama u vezi s izvještajem o radu zadarskoga vodovoda za 2009. godinu kao i zahtjev za objavu presude.
8.2. Prvostupanjski je sud prihvatio navedene tužiteljeve zahtjeve pozivom na članak 22. st. 2. Zakona o medijima (Narodne novine br. 59/04, 84/11 i 81/13) i članak 1103. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08 i 125/11). Pritom je, što se tiče štetne radnje, obrazložio: „Tuženik nije iznio samo kritički i vrijednosni sud o presudi koju je donijelo sudsko vijeće u kojem je bio tužitelj član. On je doveo u pitanje profesionalni status, dostojanstvo i ugled tužitelja, pravilnost i osnovanost tužiteljeva napredovanja i imenovanja sucem te njegovo studiranje, diplomiranje, polaganja pravosudnog ispita. Postupanje tužitelja i donošenje spomenute presude okvalificiran je kao ponašanje „korumpiranog ili pištoljem ucijenjenog suca na Divljem zapadu“ u 19 stoljeću. Presuda koju je tužitelj s kolegicama donio u sudskom vijeću ocijenjena je „pravnim zulumom“. Tužitelj je, nadalje, izravno i poimence pozicioniran kao sudac kojem nije stalo do profesije i vladavine prava, a suci kojima je stalo do profesije i vladavine prava su da „to ne trpe“. Poziv da ne trpe „pravni zulum“ upućen je i „blesavim građanima“. Tuženik je opisanim štetnim radnjama povrijedio profesionalni dignitet, dostojanstvo, ugled i čast tužitelja.“.
8.3. Drugostupanjski je sud ustvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnoga postupka, bilo neku od onih na koje se tuženik u žalbi pozvao, bilo neku od onih na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, da je pravilno i potpuno utvrdio odlučno činjenično stanje, ali da je na njega pogrešno primijenio materijalno pravo. Pogrešnu primjenu materijalnoga prava drugostupanjski je sud obrazložio tvrdnjama i shvaćanjima:
„S obzirom na stipuliran zahtjev za ispravak a ako ispravak nije moguć odnosno ispriku, kojom se obratio tužitelj prije pokretanja parnice, ovaj žalbeni sud ocjenjuje da se komentarom objavljenim na strani 2. Novog lista dana 16. travnja 2012. ne narušava privatnost suca niti njegovo konvencijsko pravo propisano člankom 8. Konvencije kao ni ustavno pravo zajamčeno člankom 35. Ustava, dakle, suca koji učestvovao u donošenju odluke. Izraženi je vrijednosni sud i o jednoj društvenoj devijaciji koju je potrebno korigirati, a visoki je stupanj zaštite koju pruža sloboda izražavanja u medijima. Mediji imaju osobito važnu ulogu u demokratskom društvu i suci osobno mogu biti kritizirani u okviru dopuštenih granica a kada djeluju u službenom svojstvu mogu biti predmet šire kritike od kritike kojoj se mogu izložiti obični građani. Ovaj žalbeni sud ocjenjuje da se predmetni članak bavi pitanjem od javnog interesa, da sadržava ozbiljnu i oštru kritiku ali kao vrijednosni sud; po stajalištu ovog žalbenog suda komentar dakle negativna kritika jedne pravomoćne odluke može sadržavati i pretjerivanje i oštre metafore; sarkastični navodi uvodničara, potpisanog autora objavljenog komentara načelno nisu nespojivi sa slobodom izražavanja i unatoč ovakvom sadržaju, naročito u dijelu koji je predmet zahtjeva za ispravak, prema ocjeni ovog žalbenog suda nije uvredljiv za tužitelja kao jednog od članova sudskog vijeća koji je donio pravomoćnu odluku a koja je predmet iznesene kritike, suglasno članku 21. stavak 1. ZM-a. Dakle ovaj žalbeni sud ocjenjuje da tužitelju ne pripada pravo na naknadu neimovinske štete jer izražena kritika ne bi predstavljala štetnu radnju kojom bi bilo povrijeđeno njegovo pravo osobnosti. Naprotiv ovaj žalbeni sud ocjenjuje da je tuženik sa uspjehom dokazao postojanje egzoneracijskog razloga iz članka 21. stavak 4. alineja 6. ZM-a zbog čega nakladnik ne odgovara za štetu koju tužitelj objavom navedenog komentara eventualno trpi kao povredu prava osobnosti.“
9.1. Uspoređujući citirani dio obrazloženja drugostupanjske presude u kojem su u bitnome sadržani razlozi zbog kojih drugostupanjski sud smatra da su tužiteljevi zahtjevi neosnovani, odnosno, da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, sa sadržajem revizijskih pitanja, razvidno je da se materijalnopravna pitanja ne odnose na niti jedno od pravnih shvaćanja koja je iznio drugostupanjski sud.
9.2. Što se prvoga postavljenoga pitanja tiče, onoga koje glasi: „Kako uspostaviti pravičnu ravnotežu u slučaju sukoba ljudskog prava na zaštitu ugleda i časti povrijeđenih uvredljivim vrijednosnim sudom objavljenim u mediju, s jedne strane, i prava na slobodu izražavanja s druge strane?“, osim što se za njega može reći da ne korespondira niti s jednim od pravnih shvaćanja drugostupanjskoga suda u vezi s primjenom materijalnoga prava, pa o njemu ne ovisi odluka u sporu, što je osnovni uvjet da bi revizijsko pitanje bilo važno u smislu članka 382. stavka 2. ZPP, valja primijetiti i da se ne radi o dovoljno određenome pitanju da bi se na njega moglo odgovoriti izražavanjem nekoga pravog shvaćanja u sudskoj odluci. Niti u jednom konkretnoj parnici koja se vodi o tužbenome zahtjevu za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti objavom članka u medijima nije potrebno odgovoriti, niti je to sudskom presudom moguće, koji bi to sve mogli biti načini uspostave „pravične ravnoteže u slučaju sukoba ljudskog prava na zaštitu ugleda i časti povrijeđenih uvredljivim vrijednosnim sudom objavljenim u mediju, s jedne strane, i prava na slobodu izražavanja s druge strane“.
9.3. Pitanje koje glasi: „Treba li čast i ugled sudaca u vezi s njihovim radom zaštititi u većem opsegu nego čast i ugled političara i drugih državnih dužnosnika?“ nije važno za odluku u sporu jer drugostupanjski sud o njemu također nije izrazio pravno shvaćanje. Razlozi u kojima drugostupanjski sud nalazi neosnovanost tužbenih zahtjeva u konkretnome slučaju ne samo da uopće nisu sadržani u shvaćanju da ugled sudaca treba štititi u većoj ili manjoj mjeri od časti i ugleda političara ili drugih državnih dužnosnika, već se tim pitanjem drugostupanjski sud uopće nije bavio, odnosno, političare i druge državne dužnosnike i njihovu čast i ugled u presudi uopće nije spomenuo.
9.4. Treće postavljeno pitanje, ono koje glasi: „Kako drugostupanjske odluke moraju biti obrazložene, a da ne bude povrijeđeno pravo strane u postupku na razumno i logično obrazloženje, učinkovitu pravnu zaštitu i pravnu sigurnost odnosno, ukratko, pravo na pravično suđenje?“, također nije pravno pitanje u smislu članka 382. stavak 2. ZPP. Njime tužitelj ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnoga postupka, i zbog toga razloga pobija drugostupanjsku, čime, nedopušteno, izvanrednu reviziju iz članka 382. stavak 2. ZPP pretvara u onu redovnu iz stavka 1. toga članka. Ne bi, inače, trebalo biti sporno, a ne proizlazi ni da je to sporno drugostupanjskome sudu u ovome postupku, da drugostupanjske odluke moraju biti obrazložene tako da ne bude povrijeđeno pravo strane u postupku na razumno i logično obrazloženje, učinkovitu pravnu zaštitu i pravnu sigurnost odnosno, ukratko, pravo na pravično suđenje. Tužitelj, inače, nerazumnost i nelogičnost obrazloženja drugostupanjske presude vidi jedino u dijelu u kojem drugostupanjski sud zaključuje da se u konkretnome slučaju radi tek o izraženoj kritici koja ne predstavlja štetnu radnju, što se, dakle, tiče primjene materijalnoga prava, no propušta s tim u vezi postaviti konkretno materijalnopravno pitanje o kojemu ovisi odluka u sporu.
9.5. Tužitelj se u reviziji, obrazlažući razloge važnosti postavljenih pitanja, poziva na određene odluke ovoga suda i Europskog suda za ljudska prava, no sadržaj koji iz tih odluka izvlači ne odnosi se kako na niti jedno od postavljenih pitanja tako i ni na jedno pravno shvaćanje iz pobijane presude.
9.6. Tužitelj je u reviziji ukazao i na to da su po tužbama ostale dvije sutkinje koje su uz tužitelja spomenute u istome, predmetnom novinskom članku, njihovi identični tužbeni zahtjevi pravomoćno prihvaćeni presudama Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2376/2013 od 14. listopada 2014. i Gž-6578/2016 od 16. svibnja 2017. U tim je presudama, prema navodima revizije, ocijenjeno suprotno onome u predmetnoj pobijanoj presudi, da se spornim novinskim člankom na izrazito uvredljiv način komentira sposobnost, znanje, stupanj kvalificiranosti, stručnost i časnost sudaca, članova vijeća u predmetu u kojemu je donesena presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, zbog čega da ne postoje razlozi koji tuženika kao nakladnika oslobađaju od odgovornosti za naknadu štete. Upravo na temelju takvih različitih shvaćanja žalbenih sudova o tome je li predmetni novinski članak za suce koji su u njemu spomenuti uvredljiv u mjeri da je izazvao povredu njihova prava osobnosti ili on to nije, tužitelj je trebao formulirati materijalnopravna pitanja, no on je to, kako je prethodno obrazloženo propustio, a revizijski sud, u situaciji kada je revident naznačio određena pitanja, nije ovlašten sam iz revizijskoga sadržaja kreirati neka druga pravna pitanja umjesto revidenta.
10. Kako, dakle, pravna pitanja koja je tužitelj u reviziji postavio nisu važna prava pitanja u smislu članka 382. stavka 2. ZPP odlučeno je na temelju članka 392.b stavka 3. ZPP kao u točki izreke ovoga rješenja.
11. Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na revizije (točka II. izreke) jer se ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje o njoj (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP).
Zagreb, 30. listopada 2024.
Predsjednica vijeća
Renata Šantek
