REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-1868/2021-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković te zapisničarki Jasminki Janković, u upravnom sporu tužitelja IS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Marko Samaržija, odvjetnik u Zagrebu, Gundulićeva 36, protiv tuženog Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Središnje službe, Zagreb, Mihanovićeva 3, radi invalidske mirovine, 30. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: UP/II 141-02/21-01/03323112653, URBROJ: 341-99-05/3-21-3127 od 19. svibnja 2021. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu KLASA: UP/I 141-02/21- 01/03323112653, URBROJ: 341-25-05/3-21-54364 od 15. ožujka 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: UP/II 141-02/21-01/03323112653, URBROJ: 341-99-05/3-21-3127 od 19. svibnja 2021. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu KLASA: UP/I 141-02/21- 01/03323112653, URBROJ: 341-25-05/3-21-54364 od 15. ožujka 2021. kojim je utvrđeno da tužitelju, korisniku invalidske mirovine, svota mirovine na dan 31. prosinca 2014. iznosi 3.526,50 kn mjesečno, da dio mirovine ostvaren prema posebnom propisu iz mirovinskog osiguranja na dan 31. prosinca 2014. iznosi 2.286,08 kn, a dio mirovine ostvaren na temelju staža osiguranja na dan 31. prosinca 2014. iznosi 1.240,42 kn, te da ukupna svota mirovine od 1. siječnja 2015. i dalje iznosi 3.526,50 kn mjesečno.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora u bitnome navodi da je pri donošenju oba pobijana rješenja tuženik pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje vezano za njegovu ukupnu visinu mirovine, a s obzirom da je pogrešno utvrđeno trajanje radnog staža, odnosno dio mirovine na temelju staža osiguranja te dio mirovine prema posebnom propisu iz mirovinskog osiguranja. Dodaje da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje u pogledu trajanja njegovog radnog staža jer prvostupanjsko tijelo, prilikom donošenja pobijanog rješenja, nije imalo u vidu navode i upute drugostupanjskog tijela, odnosno Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, koji navodi i upute su izneseni u drugostupanjskom rješenju KLASA: UP/II-141-02/15-01/03323112653, URBROJ: 341-99-05/3-15-2093 od 17. ožujka 2016., a kojim je uvažena žalba tužitelja podnesena protiv ranije, skoro identičnog prvostupanjskog rješenja. Opisuje da je spomenutim rješenjem drugostupanjsko tijelo utvrdilo kako je prvostupanjsko tijelo ustanovilo da njegov ukupan mirovinski staž iznosi 40 godina, a da staž osiguranja iz članka 25. ZOMO iznosi 21 godinu, 7 mjeseci i 22 dana (jednako kao i u pobijanom prvostupanjskom rješenju), te da je zaključilo kako u tom pogledu prvostupanjsko tijelo nije u potpunosti utvrdilo činjenično stanje u pogledu staža osiguranja iz članka 25. ZOMO, i uputilo ga da u ponovnom postupku ispravno utvrdi ove činjenice i između ostalog, od Ministarstva obrane, Uprave za ljudske resurse, personalne službe pribavi očitovanje da li je osiguranik u razdoblju od 1. kolovoza 1991. do 30. lipnja 1996. (razdoblje sudjelovanja u Domovinskom ratu) bio raspoređen na dužnosti na kojoj se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem i sa kojim stupnjem povećanja. Iznosi da osim što u ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo nije pribavilo odgovarajuća očitovanja kako bi pravilno utvrdilo trajanje staža osiguranja osiguranika, nije uzelo u obzir niti odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-271/2000 od 21. rujna 2000. i pravomoćnu presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: PR-3186/01 od 27. veljače 2008. koju je, na zahtjev HZMO-a od 4. rujna 2015., koje je u ovjerenoj preslici i s iskazanom klauzulom pravomoćnosti i ovršnosti, dostavio tuženiku podneskom od 28. rujna 2015., a koja presuda se temelji na citiranoj odluci Ustavnog suda. Pojašnjava da je predmetnom odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-271/2000 od 21. rujna 2000. ukinuto rješenje Republike Hrvatske od 6. ožujka 1996. (temeljem kojeg rješenja je njemu nezakonito prestala djelatna vojna služba), s tim da je u provedbi citirane Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, njegov poslodavac, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, daljnjim rješenjem od 8. siječnja 2001. poništio vlastito prethodno rješenje od 6. ožujka 1996. priznajući mu tako prava iz radnog odnosa osim prava na plaću. Nastavlja da ga je dalje njegov poslodavac svojom zapovjedi od 25. siječnja 2001. vratio u djelatnu vojnu službu i rasporedio ga na drugo ustrojbeno mjesto, pa da mu je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu PR-3186/01 od 27. veljače 2008., priznata i isplata razlike plaće u spornom razdoblju. Napominje da je iz svega navedenog vidljivo da je njegov mirovinski staž znatno veći od onog navedenog u pobijanim rješenjima, a sve temeljem činjenice da mu je ranije nezakonito prestala djelatna vojna služba, da bi mu na gore opisani način, naknadno bila priznata sva prava iz radnog odnosa, uključujući i staž o kojem ovisi i pravilno utvrđenje staža mirovinskog osiguranja, pa da je u tom dijelu činjenično stanje ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno. Ističe da iz navedenog proizlazi i pogrešno utvrđen broj osobnih bodova. Opisuje da je iz ranijih rješenja kojima je utvrđivan njegov staž i prava iz osiguranja vidljivo trajanje njegovo mirovinskog staža i staža osiguranja, a iz kojeg proizlazi veći broj osobnih bodova koji mu pripadaju. Navodi da je isto vidljivo i iz isprava njegovog poslodavaca i potvrda temeljem kojih je ostvarivao druga prava kao branitelj iz domovinskog rata. Napominje da ni tuženik pobijanim rješenjima nije pravilno primijenio relevantne pravne propise budući da ispravna primjena materijalnog prava prvenstveno ovisi o potpuno i točno utvrđenim činjenicama kako je to propisano člankom 47. stavak 1. ZUP-a. Iznosi da je obrazloženje pobijanog rješenja suprotno odredbi članka 98. stavaka 5. ZUP-a, jer ne sadrži, kako je to već obrazloženo, utvrđeno činjenično stanje, a posebice ne sadrži jasne i konkretne razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza te konkretne razloge zbog kojih je doneseno pobijano rješenje. Nastavlja da je obrazloženje pobijanog rješenja paušalno, da sumarno prepisuje pojedine odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Ističe da pobijano drugostupanjsko rješenje ne analizira pravno relevantne činjenice predmeta podvodeći ih pod relevantno materijalno pravo, stoga je isto nemoguće na odgovarajući način ispitati budući da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama predmeta, čime su prekršena ne samo njegova zakonska prava koja proizlaze iz ZUP-a, nego i iz Ustavom zajamčeno pravo iz članka 19. kojim je propisano da pojedinačni akt državne uprave odnosno tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu (a u ovom slučaju ne postoji odgovarajuće obrazloženje što je nezakonito) te se jamči pravo na žalbu i sudska kontrola takvih akata. Napominje da bi se on mogao na pravilan način žaliti, te da bi višestupanjsko tijelo, a u konačnici i nadležni sud mogli vršiti kontrolu pojedinačnog akta nužno da isti sadrži valjano obrazloženje iz kojeg je moguće iščitati što je točno od pravno odlučnih činjenica u postupku utvrđeno te razlozi zbog kojih je tijelo odlučilo, podvodeći te potpune i točne činjenice pod odgovarajuću pravnu normu, na način na koji je odlučilo. Na kraju, naglašava i da je, pravo na pošteno suđenje, a u što se odnosi i na upravne postupke sukladno ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava u Strassbourgu zajamčeno i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a da pravičnost postupka podrazumijeva i valjano obrazloženje akta kojim se odlučuje o pravima i obvezama građana jer se na taj način osigurava procesna ravnopravnost stranaka kao jedan od aspekata konvencijskog prava na pošteno suđenje. Konačno smatra da, suprotno odredbi članka 98. stavka 5. ZUP-a, obrazloženje pobijanog drugostupanjskog rješenja nema sadržaj propisan tom odredbom jer ne sadrži potpun opis utvrđenog činjeničnog stanja i razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni dokaza koje je tuženik, vrlo manjkavo, proveo. Slijedom iznesenog predlaže da se poništi drugostupanjsko rješenje, prvostupanjsko rješenje uz naknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora u bitnome navodi da tužba nije osnovana. Dodaje da je osporavano rješenje doneseno u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa svim važećim propisima. Iznosi da navodi i razlozi izneseni u tužbi nisu osnovani. Nastavlja da je predmet upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje isključivo određivanje dijelova mirovine prema ranije važećoj odredbi članka 80. ZOMO-a, a u svezi sa člankom 178. ZOMO-a, a da je u obrazloženju rješenja navedeno utvrđeno činjenično stanje, pravni propisi na kojem se isto temelji, da je obrazloženo i da sadrži sve obvezne sastavne dijelove rješenja propisane člankom 98. Zakona o općem upravnom postupku. Slijedom navedenog, smatra da je osporavano rješenje na zakonu utemeljeno iz razloga navedenih u obrazloženju istog i predlaže da se donese presuda kojom će sud odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tijekom spora izvršen je uvid u spis i u spis tuženika te je održano ročište.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Nesporno je da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu KLASA: UP/I 141-02/21-01/03323112653, URBROJ: 341-25-05/3-21-54364 od 15. ožujka 2021. utvrđeno da tužitelju, korisniku invalidske mirovine, svota mirovine na dan 31. prosinca 2014. iznosi 3.526,50 kn mjesečno, da dio mirovine ostvaren prema posebnom propisu iz mirovinskog osiguranja na dan 31. prosinca 2014. iznosi 2.286,08 kn, a dio mirovine ostvaren na temelju staža osiguranja na dan 31. prosinca 2014. iznosi 1.240,42 kn, a da ukupna svota mirovine od 1. siječnja 2015. i dalje iznosi 3.526,50 kn mjesečno.

7. Sporno je, je li navedeno rješenje pravilno te je li stoga osporavano rješenje, kojim je odbijena žalba tužitelja protiv navedenog rješenja, zakonito.

8. Člankom 178. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13., 151/14., 33/15. 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18. i 102/19.) propisano je da će korisnicima kojima je dio mirovine određen, odnosno ostvaren prema posebnim propisima pod povoljnijim uvjetima Zavod donijeti rješenje o dijelovima mirovine prema članku 80. toga Zakona koji im pripadaju na dan 31. prosinca 2014. (stavak 1.), a da će iznimno od stavka 1. toga članka korisnicima kojima je dio mirovine određen, odnosno ostvaren prema posebnim propisima pod povoljnijim uvjetima iz članka 80. stavka 4. točaka 1. a), b) i c) Zavod donijeti rješenje o dijelovima mirovine koji im pripadaju na dan 30. lipnja 2015. (stavak 2.).

9. Prvotno se ističe da je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranja, Područna služba u Zagrebu imala zakonsko uporište za pokretanje postupka po službenoj dužnosti te za donošenje predmetnog prvostupanjskog rješenja, jer je zakonodavac člankom 178. Zakona o mirovinskom osiguranju propisao razdvajanje mirovina određenih kategorija umirovljenika na dva dijela, koja odredba je pravilno primijenjena u konkretnom slučaju.

10. Nadalje, ovaj sud smatra da donošenjem rješenja kojim se prijašnja svota mirovine dijeli na način kako to propisuje članak 178. Zakona o mirovinskom osiguranju, a da se pri tome opseg prava ne umanjuje, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja pri čemu je sud imao u vidu da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu KLASA: 141-02/14-01 /OB 03323112653, URBROJ: 341-25-05/3-14-058166 od 28. ožujka 2014. tužitelju određena počevši od 3. siječnja 2014. invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rada u iznosu od 3.526,50 kn mjesečno, a da je osporavanim prvostupanjskim rješenjem utvrđeno da tužitelju, korisniku invalidske mirovine, svota mirovine na dan 31. prosinca 2014. iznosi 3.526,50 kn mjesečno, da dio mirovine ostvaren prema posebnom propisu iz mirovinskog osiguranja na dan 31. prosinca 2014. iznosi 2.286,08 kn, a dio mirovine ostvaren na temelju staža osiguranja na dan 31. prosinca 2014. iznosi 1.240,42 kn, a da ukupna svota mirovine od 1. siječnja 2015. i dalje iznosi 3.526,50 kn mjesečno. Ostali navodi tužitelja ne utječu na zakonitost osporavanog rješenja.

11. Konačno, suprotno tužbenim navodima, osporavano rješenje je sastavljeno u skladu s člankom 98. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj: 47/09. i 110/21.).

12. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24.) tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan (točka I. izreke).

13. Kako je tužitelj izgubio spor u cijelosti valjalo je odlučiti kao u točki II. izreke na temelju članka 147. stavka 1. u vezi članka 148. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.

U Zagrebu 30. listopada 2024.

Sutkinja

Vanja Crnković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. Odvjetnik Marko Samaržija – e. komunikacijom

2. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba – e. komunikacijom

3. u spis