Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2376/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Gordana Šibenik, odvjetnica u Županji, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj P-731/2019-36 od 20. svibnja 2024., u sjednici održanoj 30. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e:

i

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj P-731/2019-36 od 20. svibnja 2024. u pobijanim dijelovima pod točkama I., II., III., IV., V. i VI. izreke, kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužitelja i u pobijanom dijelu pod točkom VII. izreke, kojim je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju troškove postupka, kao što se potvrđuje i rješenje istoga suda pod istim poslovnim brojem istoga datuma u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

II. Djelomično se uvažava žalba tužitelja, pa se preinačuje točka VII. izreke, presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-731/2019-36 od 20. svibnja 2024. u dijelu kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadom troškova postupka za iznos od 388,28 eura, tako da se sudi:

„Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi i daljnje troškove postupka u iznosu 388,28 eura, u roku od petnaest dana.“

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne odredbe čl. 11. Ugovora o kreditu broj: 9011008662 od 9. veljače 2006., ovjeren od javnog bilježnika Kate Marošević u Županji 15. veljače 2006. pod brojem OU-62/06, u dijelu u kojem se navodi za eventualne sporove iz ugovora nadležan sud prema sjedištu podružnice banke, a koji ugovor je zaključen između tužitelja AZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u visini novčanog iznosa od 31.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, i tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, te da stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke (točka I. izreke). Istom presudom utvrđeno je da su ništetne odredbe čl. 4.1. i 4.2. Ugovora o kreditu broj: 9011008662 od 9. veljače 2006., ovjeren od javnog bilježnika Kate Marošević u Županji 15. veljače 2006. pod brojem OU-62/06, u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, a koji ugovor je zaključen između tužitelja AZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u visini novčanog iznosa od 31.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, i tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, te da stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke (točka II. izreke). Nadalje je tom presudom utvrđeno da je ništetna odredba čl. 7.2. Ugovora o kreditu broj: 9011008662, od 9. veljače 2006. ovjeren od javnog bilježnika Kate Marošević u Županji, 15. veljače 2006. pod brojem OU-62/06, u dijelu u kojem se navodi otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora (CHF), na dan dospijeća odnosno dan plaćanja koji Ugovor je zaključen između tužitelja AZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita u visini novčanog iznosa od 31.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja i tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, te da stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke (točka III. izreke), kao što je utvrđena ništetnom i odredba čl. 10.2. Ugovora o kreditu broj: 9011008662, od 9. veljače 2006. ovjeren od javnog bilježnika Kate Marošević u Županji, 15. veljače 2006. pod brojem OU-62/06, kojima je određena naknada za prijevremenu otplatu kredita, a koji Ugovor je zaključen između tužitelja AZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, te da stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke (točka IV. izreke). Također je tom presudom naloženo tuženiku da tužitelju s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o kamatnoj stopi, isplati novčani iznos od 1.257,33 eura sa zakonskom zateznom kamatom koje teku na iznose koji su pobliže navedeni u izreci presude od dospijeća do isplate (točka V. izreke), kao i da tužitelju s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, isplati novčani iznos od 5.921,77 eura sa zakonskom zateznom kamatom koje teku na iznose koji su pobliže navedeni u izreci presude od dospijeća do isplate (točka VI. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u istoj presudi naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.891,99 eura sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 20. svibnja 2024. kao dana presuđenja pa do isplate, dok je tužitelj odbijen s preostalim zahtjevom za naknadom troškova postupka preko dosuđenog (točka VII. izreke).

2. Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva povišenjem istoga na način kako je to tužitelj učinio svojim podneskom od 26. listopada 2020., te je dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva povišenjem istoga na način kako je to tužitelj učinio svojim podneskom od 20. lipnja 2023. (točka I. izreke). Istim je rješenjem utvrđeno da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva - kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim zahtijeva isplatu iznosa od 2.000,00 kn na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.

3. Tužitelj se žali protiv odluke o troškovima postupka koja je sadržana u navedenoj presudi pod točkom VII. izreke, a kojom je odbijen s preostalim zahtjevom za naknadom troškova postupka preko dosuđenog iznosa, pobijajući je u ovom dijelu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinače shodno žalbenim navodima. Tužitelj je zatražio trošak žalbenog postupka.

3.1. Tuženik navedenu presudu pobija u dijelovima pod točkama I., II., III., IV., V. i VI. izreke, kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužitelja i u dijelu pod točkom VII. izreke, kojim mu je naloženo da naknadi tužitelju troškove postupka, kao što pobija i navedeno rješenje u dijelu pod točkom I. izreke, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da se u tom dijelu preinači tako da se odbije tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskog suda na ponovno suđenje. Tuženik je također, zatražio trošak za sastavljanje žalbe.

3.2. Na žalbe nije odgovoreno.

3.3. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

3.4. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

3.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog žalitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi članka 11., članka 4.1, članka 4.2., članka 7.2 i članka 10.2. Ugovora o kreditu broj: 9011008662 od 9. veljače 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a posljedično tom i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnove tih ništetnih ugovornih odredaba.

5. Prije svega se u odnosu na žalbu tuženika kojom pobija prvostupanjsko rješenje, a kojim je dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva povišenjem istoga na način kako je to tužitelj učinio svojim podneskom od 26. listopada 2020., odnosno podneskom od 20. lipnja 2023., da je pravilno prvostupanjski sud postupio kada primjenom odredbi članka 190. ZPP-a, dopustio preinaku tužbe izvršenu podneskom tužitelja od 20. lipnja 2023., kojim je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka. Pri tome se ističe, da je i prema Zaključku poslovni broj Su IV- 162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, pa je pravilno taj sud postupio kada je dopustio preinaku tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja.

6. Prvostupanjski je sud nakon provedenog postupka utvrdio sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da je između stranaka sklopljen ugovor o kreditu od 9. veljače 2006. i to na iznos od 31.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF, a kojim je ugovorena kamatna stopa od 4,30% godišnje promjenjiva u skladu s

Odlukom o kamatnim stopama tuženika,

- da je kredit tužitelj iskoristio za izgradnju i dovršenje stambenog objekta,

- da prema nalazu financijskog vještaka Ivana Šnajdera utvrđena razlika kamatne stope od one koja je bila početno ugovorena iznosi 1.257,33 eura, a tečajna razlike s osnove valutne klauzule iznosi 5.921,77 eura,

- da tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom navedene iznose,

- da je odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena po žalbi presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te po reviziji presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka, o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, te da je tim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i da je to uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača s jedne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu protivno načelima obveznog prava, zbog čega su te odredbe nepoštene i primjenom članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03.) ništetne,

- da je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. izraženo stajalište da su banke prilikom ugovaranja kamatne stope koristile „visokostručnu“ terminologiju apsolutno nerazumljivu prosječnom potrošaču, a da su bile dužne ozbiljno informirati potrošače o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi što nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, nego su u unaprijed formuliranim standardnim ugovorima koristile nedorečene i nerazumljive formulacije o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva i na taj su način potrošačima nametnuli obvezu koju nisu mogli sagledati kao cjelinu koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita,

- da iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/201811 od 3. rujna 2019. kojom su odbijene revizije banaka, između ostalih i tuženika, proizlazi da su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome,

- da se osobe u posebnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu članka 502.c ZPP-a, kojom su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude, te da je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava kada se osoba na njih poziva,

- da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja iz razloga što je pravna osnova potraživanja stjecanje bez osnove u kojem je zastrani rok pet godine,

- da potraživanje tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa iz osnove promjenjive kamatne stope nije zastarjelo jer je zastarijevanje prekinuto podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401712 od 4. srpnja 2013., koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pa da zastara u odnosu na promjenjivu kamatu počinje teći od 13. lipnja 2014., kao što nije zastarjelo ni potraživanje u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule jer zastara da u odnosu za povrat po osnovi pretplate zbog valutne klauzule počinje teći od okončanja postupka podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno od 14. lipnja 2018., pa uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 4. lipnja 2019., i kako se u ovom slučaju primjenjuje opći rok zastare iz odredbe članka 225. ZOO-a, to je očito da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja po nijednoj osnovi.

6.1. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja tako što je utvrdio ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i način njezine promjene te valutna klauzula, što u biti osporava tuženik, pa je shodno tom utvrđenju obvezao tuženika da isplati tužitelju preplaćene iznose s osnove tih ništetnih odredaba prihvaćajući pritom nalaz i mišljenje vještaka kao objektivan i stručan, kao što je zaključio i da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativne razlike i da potraživanje tužitelja nije zastarjelo.

7. Prvostupanjski je sud i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocjeno osnovanim, s time što ni žalbenim navodima tuženik pravilnost pobijane odluke nije doveo u sumnju.

7.1. Naime, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03. i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. – u daljnjem tekstu: ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

7.2. Istom presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod točke 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to članku 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07. i to člancima 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama ZOO-a.

7.3. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. – u daljnjem tekstu: ZZP/14.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07. propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

9. Kako je spornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točke 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne i protivno žalbenim navodima tuženika.

10. Budući da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, to je pravilno prvostupanjski sud primijenio i materijalno pravo, tj. odredbu članka 1111. ZOO-a kada je tuženiku naloženo da tužitelju vrati utuženi iznos sukladno izračunu vještaka na ime utvrđene razlike uz pripadajuću zateznu kamatu na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a, koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, i koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba, jer je tuženik kao banka u konkretnom slučaju bila nepoštena već u trenutku stjecanja, točnije, u trenutku kada je tužitelj izvršio sporne uplate u svrhu vraćanja kredita.

11. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare jer zastara nastupa protekom roka od pet godina od dana pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne tužbe, a imajući u umu sve prethodno navedeno, kao i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, zbog čega je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama.

12. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

13. Zbog navedenog, bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude su i žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pa na pravilnost i zakonitost pobijane odluke ne utječu ni ostali žalbeni navodi tuženika.

14. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. ZPP- a i članak 155. stavka 1. ZPP-a, u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 117/98., 75/09., 18/11., 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23. – u daljnjem tekstu: Tarifa). Prvostupanjski je sud pri odlučivanju koje će troškove tužitelju zastupanom po punomoćnici u osobi odvjetnice priznati, pogrešno postupio kada tužitelju nije priznao trošak plaćenih pristojbi za tužbu i za iznos od 13,28 eura jer iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj istu uplatio u iznosu od 300,00 kuna / 38,82 eura, pa kako mu je sud priznao iznos od 26,54 eura, to mu je trebalo dosuditi i daljnji iznos od 13,28 eura za plaćene pristojbe. Isto tako, osnovano tužitelj u žalbi tvrdi da mu je trebao priznati i trošak za sastavljanje podneska od 28. ožujka 2023. u visini od 200,00 eura prema Tbr. 8. točki 1. Tarife, iz razloga što je se radi o obrazloženom podnesku koji je bio potreban za parnicu, pa su mu tako u smislu tog Tbr. Tarife priznat troškovi za sastavljanje četiri obrazložena podneska koja su bila potrebna za parnicu, zbog čega neosnovano tužitelj tvrdi da mu je trebalo dosuditi i trošak za sastavljanje podneska od 23. kolovoza 2022. jer isti nije bio potreban za parnicu.

14.1. Nadalje, osnovano tužitelj tvrdi da mu pripada i pravno na trošak za objavu presude u visini od 50 bodova jer je punomoćnica tužitelja pristupila na ročište za objavu presude i zatražena je naknada troška za tu parničnu radnju, pa nije pravilno postupio prvostupanjski sud kada mu nije pobijanom odlukom priznao i ovaj trošak u iznosu od 100,00 eura imajući u vidu vrijednost boda o 2,00 eura prema Tbr. 54. Tarife.

8. Ukazuje se da je i na sjednici Građanskoga odjela ovoga suda održanoj 1. rujna 2020. zauzeto pravno shvaćanje: "Stranci pripada trošak odvjetničkog zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda sukladno odredbama Tbr. 9. točka 3. Tarife."

9. Budući da je tužitelj djelomično uspio sa žalbom, to mu je valjalo na temelju odredbe članka 166. ZPP-a, u vezi s Tbr. 10. točkom 4. Tarife, priznati i troškove drugostupanjskog postupka za sastavljanje žalbe u iznosu od 75,00 eura, a više zatraženi iznos po ovoj osnovi mu ne pripada. Stoga je tužitelju trebalo dosuditi i daljnji ukupni iznos od 388,28 eura na ime troškova postupka, dok tuženik neosnovano pobija odluku o troškovima postupka kojom mu je naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka.

15. S obzirom na sve navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 380. točke 2. i 3. ZPP-a u svezi s člankom 381. ZPP-a odlučiti kao izreci ovih odluka.

U Splitu 30. listopada 2024.

Predsjednica vijeća:

Arijana Bolanča