REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3431/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Srđan Šimac, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-175/2024-32 od 9. srpnja 2024., 30. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-175/2024-32 od 9. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.730,36 EUR / 20.571,86 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke) te je tužitelju naloženo nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.944,63 EUR (točka II. izreke).

2. Prvostupanjski sud je odlučivao u ponovljenom postupku, nakon što su po tuženikovoj reviziji rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-497/2022 od 14. veljače 2024. ukinute obje nižestupanjske presude kojima je bio prihvaćen tužbeni zahtjev, sve zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u navedenom rješenju zauzeo pravno shvaćanje da je u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/29, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine. Kada je riječ o izdacima isplaćenima na ime invalidske mirovine, sukladno odredbi čl. 27. st. 2. u vezi sa st. 3. ZOOP-a, tuženikova obveza postoji, ako postoji razlika između mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplata bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji postoji tuženikova odgovornost umjesto štetnika.

4. Prvostupanjski sud je prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da tužitelju pripada pravo na naknadu štete samo za razmjerni iznos mirovine, sukladno odredbi čl. 27. st. 3. ZOOP-a, a kako tužitelj nije predložio izvođenje dokaza na tu okolnost, ocijenio kako tužitelj nije dokazao visinu nastale štete, kao jednu od pretpostavki tuženikove odgovornosti.

5. Tužitelj je protiv pobijane presude podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Iz sadržaja žalbe proizlazi da pobija presudu prvostupanjskog suda isključivo zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Tužitelj je u žalbi istaknuo da drži da su odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu neprimjenjive, jer je taj zakon proturječan sam sebi. On drži da je o tužbenom zahtjevu za naknadu štete trebalo odlučiti primjenom Zakona o mirovinskom osiguranju, koji predstavlja specijalni zakon u odnosu na materiju mirovinskog osiguranja.

7. Tužitelj ističe da je Ustavni sud Republike Hrvatske zauzeo stajalište da se u sporu radi naknade štete koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravajućih društava trebaju primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Tužitelj pri tome ne navodi o kojoj bi konkretnoj odluci bila riječ.

8. Tužitelj naglašava da će primjena odredaba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu u odnosu na osiguravajuća društva dovesti do situacije da tužitelju za štetu nastalu isplatama mirovina izravno odgovaraju vozači štetnici, unatoč tome da imaju sklopljen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti.

9. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

10. Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8. i 9. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odnosu na troškove postupka (čl. 356. ZPP-a).

11. U ovoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev odnosi se na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 6.630,00 EUR pa je riječ o sporu male vrijednosti (čl. 501. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ovoga Zakona (čl. 467. st. 1. ZPP-a).

12. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete koja je tužitelju nastala isplatama invalidske mirovine njegovu osiguraniku GK. Tužiteljev osiguranik je stradao u prometnoj nezgodi koja se dogodila 28. ožujka 2005. i za koju postoji odgovornost štetnika ĐK koji je kod tuženika bio osiguran ugovorom o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti.

13. Ovaj sud prihvaća pravnu uputu sadržanu u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni Rev-497/2022 od 14. veljače 2024. u pogledu primjene mjerodavnog materijalnog prava u ovoj pravnoj stvari, snagom njenog pravnog autoriteta i primjenom odredaba čl. 399. st. 1. u vezi s čl. 377. st. 2. ZPP-a. Naime, neprihvaćanje pravne upute revizijskog suda dovela bi do neujednačene primjene prava i pravne nesigurnosti te bi otvarala mogućnost da po uloženoj reviziji nova odluka ovog suda ponovno bude ukinuta ili preinačena. Zato i ovaj sud prihvaća da su za pitanje visine štete koju je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme isplata obiteljske mirovine GK.

14. Odredbom 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

15. Stvarnom štetom u smislu st. 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.).

16. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.).

17. Dakle, sukladno citiranoj odredbi čl. 27. st. 3. ZOOP-a, tuženikova odgovornost kao osiguratelja štetnika na temelju sklopljenog ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti da naknadi tužitelju štetu nastalu isplatom invalidske mirovine je visinski ograničena. Tuženik odgovara samo za naknadu razmjernog iznosa mirovine u vidu razlike između mirovine koju je tužitelj utvrdio pravomoćnim rješenjem osiguraniku GK i one koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

18. Na tužitelju je bio teret dokazivanja okolnosti da visina štete čiju naknadu zahtijeva u ovoj pravnoj stvari odgovara razmjernom iznosu mirovine za koji postoji tuženikova odgovornost, u smislu odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a. Kako tužitelj nije predložio bilo kakve dokaze na tu okolnost, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da nije dokazao postojanje tuženikove odštetne odgovornosti.

19. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a)

Zagreb, 30. listopada 2024.

Sudac

dr. sc. Srđan Šimac