REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4472/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i Marine Paulić članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GĐ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Pintarić odvjetnik u Čakovcu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-744/2022-4 od 19. lipnja 2024., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-302/19-27 od 5. siječnja 2022., u sjednici održanoj 30. listopada 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u odnosu na postavljena pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-744/2022-4 od 19. lipnja 2024., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-302/19-27 od 5. siječnja 2022.

2. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije predlaže da mu se dopusti revizija radi postavljenih pravnih pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primijeni, a koja glase: „1. Protivi li se odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019), određenje tužbenog zahtjeva u pogledu glavne stvari i sporednih traženja primjenom čl. 186.b st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019), nakon zaključenja prethodnog postupka?

odnosno

Protivi li se Zakonu o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019) odluka suda kojom je prethodni postupak zaključen prije nego je tužbeni zahtjev dostatno određen u pogledu glavne stvari i sporednih traženja u smislu odredbe čl. 186. st. 1. Zakona o parničnom postupku?

2. Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003), a posebice stavku 4. tog članka, odluka suda kojom je utvrđeno da se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kojega je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi?

3. Pripada li potrošaču kao posljedica utvrđene ništetnosti dijela odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to dijela odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate i odredbe o valutnoj klauzuli, isplata razlike između iznosa kamate izračunatog po prosječnoj kamatnoj stopi za kredite u kunama i iznosa kamate izračunate po stopi određenoj odlukom banke ili isplata razlike između iznosa koji je potrošač platio i iznosa izračunatog na temelju početno ugovorene kamatne stope?

4. Je li tužba tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga Potrošač"), podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. travnja 2012. g., radnja vjerovnika poduzeta protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005)?

5. Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope/ i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?“.

2.1. Kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primijeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, predlagatelj se u odnosu na drugo pitanje pozvao na odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-949/2021-2 od 15. studenoga 2021. i Gž-4736/19 od 17. prosinca 2019. te Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1157/19 od 11. veljače 2021. i Gž-893/17 od 5. lipnja 2019., u odnosu na četvrto pitanje se pozvao na odluku Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-6858/16-2 od 21. veljače 2017., a za peto pitanje se pozvao na revizijske odluke broj Rev-1242/2014-2 od 6. lipnja 2018. i Rev- 2781/2011-2 od 16. lipnja 2015., te na odluke Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž- 460/2022 od 9. svibnja 2022. i Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1996/2019 od 14. rujna 2020.

2.2. Predlagatelj je prijedlog podnio i pozivom na odredbu čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 148/11. -proč.tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) zbog povrede prava na jednakost oružja, odnosno prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava RH i čl. 6.1. Konvencije, navodeći da su mu ta prava povrijeđena u postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom.

3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

4. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. ZPP revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4.1. Navedeno stoga što u odnosu na postavljena pitanja koja se odnose na to što pripada potrošaču na temelju utvrđene ništetnosti dijela odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to dijela odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate i odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno što na pitanje koje se odnosi na opseg vraćanja iznosa primljenih na temelju ništetne odredbe, tuženik u biti problematizira početak tijeka zakonskih zateznih kamata, a u odnosu na to, kao i na pitanje koje se odnosi na kamatnu stopu i isplatu razlike kamata pobijana presuda ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovoga suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. i dr., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.

5. Pri tom treba reći da odluke na koje se poziva tuženik (odluke ovog suda broj Rev- 2781/2011-2 od 16. lipnja 2015. i Rev-1242/2014-2 od 6. lipnja 2018.) nisu donesene u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji pa one nemaju značaj važnosti postavljenim pitanjima zbog kojeg se može dopustiti podnošenje revizije.

6. U preostalom dijelu je riječ o pitanjima u pogledu kojih pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i Rev- 3142/18-2 od 19. ožujka 2019., Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. i dr., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.

7. Također treba reći da niti prvo postavljeno pitanje navedeno u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika glede primjene odredbe čl. 190. st. 2. ZPP nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, s obzirom da odgovor na to pitanje ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja. Osim toga, tuženik u odnosu na navedeno pitanje nije određeno izložio ni adekvatne razloge važnosti.

8. Nadalje, glede drugo postavljenog pitanja, kroz koje tuženik izražava shvaćanje da je u postupku propušteno izvesti dokaz saslušanjem svjedoka na okolnost pojedinačnog pregovaranja o dijelu ovdje spornih odredbi iz ugovora o kreditu, valja reći da je odgovor na to pitanje načelno uvijek pozitivan: protivi se, s obzirom da postupanje koje bi se svodilo na to da se stranci imputira pasivnost u postupku (da nije dokazala ono što tvrdi, a sve) iako joj nije dopušteno da to što tvrdi i dokazuje, sigurno ne bi pripadalo pravičnom suđenju, koje u sebi uključuje i pravo stranke na raspravljanje o predmetu sporu (pored ostalog i zbog zaštite od arbitrarnosti u odlučivanju sudova), te bi takvo postupanje činilo bitnu postupovnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP.

8.1. Međutim, ovdje je riječ o nečem drugom. Naime, u okolnostima ovog slučaja, kada tuženik nije postupio sukladno odredbi čl. 241. ZPP (kojom je propisano da stranka koja predlaže da se određena osoba sasluša kao svjedok mora prije toga naznačiti o čemu ona treba da svjedoči i navesti njezino ime i prezime i boravište), dakle kada nije u odgovoru na tužbu (kako se to navodi u obrazloženju pobijane presude, a tuženik to u prijedlogu ne dovodi u pitanje) imenovao svjedoka čije je saslušanje predložio, te kada je u podnesku od 9. prosinca 2020. predložio saslušanje dvoje svjedoka bez pojašnjenja koja je bila uloga tih svjedoka, prije odnosno prilikom zaključenja ugovora o kreditu, a u odnosu na jednog svjedoka također zaposlenice tuženika je dostavio njezinu pisanu izjavu te odustao od prijedloga za saslušanjem, ovaj sud nema razloga za shvaćanje koje bi bilo različito od shvaćanja drugostupanjskog suda prema kojem: „S obzirom na izneseno, sud prvog stupnja je pravilno primijenio čl. 220. ZPP-a kada je odlučio da neće provesti predložene dokaze, jer bi u tom slučaju mogao biti relevantan isključivo iskaz svjedoka koji je s tužiteljem vodio pregovore u svezi sklapanja ugovora o kreditu i pojasnio mu značenje i posljedice sklapanja ugovora s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u valuti CHF te eventualne rizike prihvaćanja takvih odredbi zbog utjecaja na visinu obveze korisnika kredita.“.

8.2. Stoga u naprijed opisanim okolnostima neprovođenjem navedenih dokaza nije tuženiku onemogućeno raspravljanje i nije počinjena bitna povreda odredaba iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP, zbog čega drugo postavljeno pitanje nije važno za odluku u sporu, kao ni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Isto tako postupanjem nižestupanjskih sudova nije povrijeđeno neko pravo na koje tuženik tim pitanjem ukazuje.

9. Slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja valjalo je prijedlog tuženika odbiti na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP te odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

10. Nadalje, zbog svega naprijed navedenog, prema ocjeni ovog suda tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a kako to tvrdi u prijedlogu za dopuštenje revizije.

11. Slijedom navedenog, valjalo je u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, tj. u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog ustavom, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 30. listopada 2024.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina