Republika Hrvatska
Županijski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 1
Poslovni broj: Gž-184/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Alena Goluba kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. ĐK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. AK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnici Gordani Muraja, odvjetnici iz Velike Gorice, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, zastupanog po punomoćniku Mihovilu Graniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9832/2023-20 od 21. prosinca 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 30. listopada 2024.,
p r e s u d i o j e
I.) Žalba tuženika djelomično se uvažava kao osnovana a djelomično se odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 9832/2023-20 od 21. prosinca 2023. godine:
- potvrđuje:
a) u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost odredbe čl.2.st.1. i st.4. ugovora (alineja druga i treća) te odredbe čl.6. ugovora (alineja peta);
b) u točki II., III. i IV. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo plaćanje iznosa u navedenim točkama izreke sa zateznom kamatom I-tužitelju ĐK;
- preinačuje:
a) u preostalom dijelu točke I. izreke tako da se odbija kao neosnovan zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl.1. ugovora kojom je iznos kredita vezan valutnom klauzulom (alineja prva) i odredbe čl.4. kojom je ugovorena valutna klauzula (alineja četvrta);
b) u preostalim dijelovima točke II., III. i IV. u dijelu u kojem je navedenim točkama naloženo tuženiku plaćanje u tim točkama navedenih novčanih iznosa sa zateznom kamatom i II-tužitelju AK, tako da se tužbeni zahtjevi za isplatu u odnosu na navedenog tužitelja odbijaju kao neosnovani;
c) u točki V. izreke kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka pa se sudi: 1.) Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. Zagreb, Varšavska 9, da I- tužitelju ĐK iz [adresa], na ime naknade parničnog troška isplati iznos od 529,27 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. prosinca 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.
2.) Odbija se kao neosnovan zahtjev za naknadu parničnog troška II-tužitelja AK i tuženika.
II.) Tuženiku se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.
Obrazloženje
1.) Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9832/2023-20 od 21. prosinca 2023. godine utvrđeno je da su ništetne, odnosno da ne proizvode pravne učinke odredbe Ugovora o kreditu br. 761985 zaključenog 4. studenog 2004. između I-tužitelja ĐK iz [adresa], i II-tužitelja AK iz [adresa], s jedne strane, i tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Varšavska 9, s druge strane, i to: odredba članka 1. Ugovora kojom je iznos kredita vezan valutnom klauzulom; odredba članka 2. stavak 1. kojim je ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora; odredba članka 2. stavka 4. kojom je ugovorena redovna kamata po dospijeću kao promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukama o kamatama i naknada Kreditora koja se naplaćuje na sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dana dospijeća do dana naplate; odredba članka 4. kojim je ugovorena valutna klauzula; odredbe članka 6. kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,4% (točka I. izreke).
1.1.) Istom presudom je naloženo tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. Zagreb, Varšavska 9, da isplati I-tužitelju ĐK iz [adresa], i II- tužitelju AK iz [adresa], na ime preplaćenih razlika zbog promjene kamatne stope iznos od 150,81 € / 1.136,36 kn[1] , zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako slijedi: na iznos od 1,12 € / 8,46 kn tekuće od 7.4.2008 do isplate, na iznos od 1,09 € / 8,22 kn tekuće od 14.5.2008 do isplate, na iznos od 1,08 € / 8,13 kn tekuće od 16.6.2008 do isplate, na iznos od 1,09 € / 8,25 kn tekuće od 29.7.2008 do isplate, na iznos od 1,07 € / 8,07 kn tekuće od 6.8.2008 do isplate, na iznos od 1,07 € / 8,09 kn tekuće od 11.9.2008 do isplate, na iznos od 1,09 € / 8,24 kn tekuće od 10.10.2008 do isplate, na iznos od 1,18 € / 8,92 kn tekuće od 17.11.2008 do isplate, na iznos od 1,12 € / 8,41 kn tekuće od 30.12.2008 do isplate, na iznos od 2,08 € / 15,65 kn tekuće od 30.1.2009 do isplate, na iznos od 2,09 € / 15,78 kn tekuće od 27.2.2009 do isplate, na iznos od 2,11 € / 15,88 kn tekuće od 30.3.2009 do isplate, na iznos od 2,09 € / 15,71 kn tekuće od 14.4.2009 do isplate, na iznos od 2,08 € / 15,67 kn tekuće od 26.5.2009 do isplate, na iznos od 2,05 € / 15,46 kn tekuće od 30.6.2009 do isplate, na iznos od 2,02 € / 15,19 kn tekuće od 30.7.2009 do isplate, na iznos od 2,03 € / 15,28 kn tekuće od 31.8.2009 do isplate, na iznos od 2,05 € / 15,42 kn tekuće od 29.9.2009 do isplate, na iznos od 3,54 € / 26,67 kn tekuće od 14.12.2009 do isplate, na iznos od 3,53 € / 26,61 kn tekuće od 14.12.2009 do isplate, na iznos od 3,59 € / 27,04 kn tekuće od 14.12.2009 do isplate, na iznos od 3,64 € / 27,42 kn tekuće od 29.1.2010 do isplate, na iznos od 3,68 € / 27,71 kn tekuće od 31.3.2010 do isplate, na iznos od 3,67 € / 27,64 kn tekuće od 31.3.2010 do isplate, na iznos od 3,76 € / 28,35 kn tekuće od 6.4.2010 do isplate, na iznos od 3,73 € / 28,13 kn tekuće od 11.6.2010 do isplate, na iznos od 3,78 € / 28,50 kn tekuće od 11.6.2010 do isplate, na iznos od 4,02 € / 30,27 kn tekuće od 30.7.2010 do isplate, na iznos od 3,96 € / 29,84 kn tekuće od 14.9.2010 do isplate, na iznos od 4,16 € / 31,36 kn tekuće od 26.10.2010 do isplate, na iznos od 4,06 € / 30,59 kn tekuće od 26.10.2010 do isplate, na iznos od 3,97 € / 29,90 kn tekuće od 22.11.2010 do isplate, na iznos od 4,23 € / 31,88 kn tekuće od 28.1.2011 do isplate, na iznos od 4,37 € / 32,94 kn tekuće od 25.2.2011 do isplate, na iznos od 4,24 € / 31,97 kn tekuće od 24.3.2011 do isplate, na iznos od 4,26 € / 32,09 kn tekuće od 3.5.2011 do isplate, na iznos od 4,20 € / 31,66 kn tekuće od 18.5.2011 do isplate, na iznos od 4,27 € / 32,15 kn tekuće od 4.7.2011 do isplate, na iznos od 4,47 € / 33,71 kn tekuće od 8.8.2011 do isplate, na iznos od 4,53 € / 34,12 kn tekuće od 12.9.2011 do isplate, na iznos od 4,87 € / 36,69 kn tekuće od 13.10.2011 do isplate, na iznos od 4,76 € / 35,88 kn tekuće od 11.11.2011 do isplate, na iznos od 4,55 € / 34,28 kn tekuće od 13.12.2011 do isplate, i na iznos od 20,46 € / 154,13 kn tekuće od 13.12.2011 do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015., za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (točka II. izreke); da im isplati na ime preplaćenih razlika zbog promjene tečaja CHF iznos od 794,96 € / 5.989,56 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako slijedi: na iznos od 6,00 € / 45,18 kn tekuće od 1.12.2004 do isplate, na iznos od 3,45 € / 26,00 kn tekuće od 1.1.2005 do isplate, na iznos od 1,06 € / 8,02 kn tekuće od 1.3.2005 do isplate, na iznos od 0,96 € / 7,21 kn tekuće od 17.11.2008 do isplate, na iznos od 3,78 € / 28,46 kn tekuće od 30.1.2009 do isplate, na iznos od 5,51 € / 41,50 kn tekuće od 27.2.2009 do isplate, na iznos od 6,78 € / 51,06 kn tekuće od 30.3.2009 do isplate, na iznos od 4,50 € / 33,94 kn tekuće od 14.4.2009 do isplate, na iznos od 4,01 € / 30,20 kn tekuće od 26.5.2009 do isplate, na iznos od 1,34 € / 10,06 kn tekuće od 30.6.2009 do isplate, na iznos od 0,83 € / 6,22 kn tekuće od 29.9.2009 do isplate, na iznos od 1,53 € / 11,53 kn tekuće od 14.12.2009 do isplate, na iznos od 4,29 € / 32,33 kn tekuće od 29.1.2010 do isplate, na iznos od 6,40 € / 48,21 kn tekuće od 31.3.2010 do isplate, na iznos od 5,89 € / 44,37 kn tekuće od 31.3.2010 do isplate, na iznos od 11,04 € / 83,19 kn tekuće od 6.4.2010 do isplate, na iznos od 9,47 € / 71,32 kn tekuće od 11.6.2010 do isplate, na iznos od 12,16 € / 91,61 kn tekuće od 11.6.2010 do isplate, na iznos od 25,06 € / 188,83 kn tekuće od 30.7.2010 do isplate, na iznos od 21,91 € / 165,10 kn tekuće od 14.9.2010 do isplate, na iznos od 32,92 € / 248,06 kn tekuće od 26.10.2010 do isplate, na iznos od 27,33 € / 205,95 kn tekuće od 26.10.2010 do isplate, na iznos od 22,32 € / 168,18 kn tekuće od 22.11.2010 do isplate, na iznos od 36,71 € / 276,59 kn tekuće od 28.1.2011 do isplate, na iznos od 44,47 € / 335,09 kn tekuće od 25.2.2011 do isplate, na iznos od 37,37 € / 281,57 kn tekuće od 24.3.2011 do isplate, na iznos od 38,24 € / 288,13 kn tekuće od 3.5.2011 do isplate, na iznos od 35,11 € / 264,54 kn tekuće od 18.5.2011 do isplate, na iznos od 38,70 € / 291,58 kn tekuće od 4.7.2011 do isplate, na iznos od 50,02 € / 376,84 kn tekuće od 8.8.2011 do isplate, na iznos od 53,03 € / 399,53 kn tekuće od 12.9.2011 do isplate, na iznos od 71,72 € / 540,39 kn tekuće od 13.10.2011 do isplate, na iznos od 65,82 € / 495,92 kn tekuće od 11.11.2011 do isplate, na iznos od 54,18 € / 408,19 kn tekuće od 13.12.2011 do isplate, i na iznos od 51,05 € / 384,66 kn tekuće od 13.12.2011 do isplate, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (točka III. izreke); kao i da im isplati na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznos od 187,03 € / 1.409,20 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. studenog 2004. pa do isplate, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (točka IV. izreke).
1.2.) O troškovima parničnog postupka je odlučeno tako da je naloženo tuženiku da tužiteljima isplati iznosu od 1.058,54 € / 7.975,60 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (točka V. izreke).
2.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva uz dosudu tuženiku parničnog trošak uključujući i trošak izjavljivanja žalbe.
3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.
4.) Žalba je djelomično osnovana.
5.) Predmet spora u ovoj parnici je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate temeljem jednostrane odluke banke kao kreditora, o valutnoj klauzuli u valuti CH (anuitetnoj otplati u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF važećem na dan dospijeća i plaćanja svakog mjesečnog anuiteta), kao i odredbe o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (dalje: ulazna naknada), sve sadržanih u ugovoru o kreditu sklopljenom dana 04. studenog 2004. godine, s jedne strane između I-tužitelja kao korisnika kredita i II-tužitelja kao sudužnika, i s druge strane pravnog prednika (Volksbank d.d.) tuženika kao davatelja kredita, i novčana tražbina s osnova plaćenog primjenom navedenih ništetnih ugovornih odredbi.
5.1.) Tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom bilo je sporno da li su navedene predmetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate odlukom banke, o valutnoj klauzuli te o ulaznoj naknadi nepoštene i ništetne, a zavisno od toga da li tužiteljima pripada pravo na povrat svega preplaćenog u otplati temeljem navedenih ništetnih ugovornih odredbi, s tim da je sporna bila i visina utužene novčane tražbine te da li je utužena tražbina tužitelja zastarjela.
6.) Raspravljajući navedena sporna pitanja, sud prvog stupnja u provedenom postupku utvrđuje slijedeće važne činjenice:
-da su tužitelji, kao korisnik kredita i kao sudužnik, i pravni prednik (Volksbank d.d.) tuženika kao kreditor, sklopili dana 04. studenog 2004. godine Ugovor o kreditu na iznos od 20.523,00 CHF u protuvrijednosti kuna, uz otplatu na 84 mjesečna anuiteta;
-da je navedenim ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa odlukom banke kao kreditora, koja stopa je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 5,99 % godišnje, i da će se otplata kredita vršiti u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju valute CHF na dan dospijeća odnosno plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta;
-da je navedenim ugovorom ugovoreno plaćanje naknade za obradu i administraciju kredita jednokratno u visini od 1,40 % o iznosa kredita, te da je ista naplaćena od I- tužitelja kao korisnika kredita prilikom njegove isplate navedenom tužitelju;
-da je navedeni kredit podignut i korišten za kupnju novog osobnog vozila Peugeot, koji je I-tužitelj koristio za svoje osobne potrebe te da je navedeni kredit u cijelosti otplatio I-tužitelj;
-da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, u kojem su donesene pravomoćne presude (potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, koja je pak potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 17. rujna 2019. godine, kojima je utvrđeno da su banke (a među njima i pravni prednik tuženika iz predmetne pojedinačne parnice) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, i tako što su ugovarale kredite u kojima su iznos kredita i otplatni anuiteti vezani uz valutu švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o povećanom kreditnom riziku kredita u valuti CHF kao ni o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana;
-da iz navedenih pravomoćnih odluka donesenih u kolektivnom sporu proizlazi da navedene ugovorne odredbe nisu bile razumljive potrošačima jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, niti su potrošačima objasnili sve parametre od kojih ovisi stabilnost valute niti su im objasnili razlike između općeg tečajnog rizika i tečajnog rizika vezanog uz valutu CHF;
-da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu, kako ona o promjenjivosti stope ugovorne kamate odlukom tuženika kao kreditora, tako i ona o valutnoj klauzuli u valuti CHF, kao i odredba o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, bile dio po kreditoru (banci) unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora, glede kojih odredbi stranke nisu posebno pregovarale, niti je tužitelj na ikoji način mogao utjecati na njihov sadržaj, te da se slijedom toga radilo za tužitelja o nerazumljivim ugovornim odredbama;
-da je od I-tužitelja, prilikom isplate kredita, naplaćena naknada z obradu i administraciju kredita u iznosu od 187,03 EUR / 1.409,20 kuna;
-da je tuženik tijekom otplate predmetnog kredita, svojim odlukama o promjeni stope ugovorne kamate, povećavao početnu stopu ugovorne kamate od 5,95 %, slijedom čega je I-tužitelj, u odnosu na početni otplatni plan te početnu kamatnu stopu, platio tuženiku više 150,81 EUR / 1.136,35 kuna;
-da je I-tužitelj u otplati kredita u valuti CHF, zbog povećanja tečaja CHF, tuženiku više platio iznos od 794,96 EUR / 5.989,56 kuna;
-da je tužitelj predmetnu tužbu podnio dana 14. rujna 2021. godine.
7.) Polazeći od navedenih utvrđenih činjenica sud prvog stupnja ocjenjuje u cijelosti osnovanim i tužbeni zahtjev u kojem je traženo utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate odlukom tuženika, i odredbi o valutnoj klauzuli, kao i odredbi o ulaznoj naknadi, a i zahtjev za povrat preplaćenog uslijed primjene navedenih ništetnih ugovornih odredbi.
7.1.) Naime, uvažavajući naprijed navedene činjenice, ali prvenstveno pozivom na pravna utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu kojima je vezan sud u pojedinačnim restitucijskim parnicama, sve to pozivom na odredbu čl.502.c ZPP-a te odredbu čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 41/14. i 110/15.
– dalje: ZZP/14) kao i na pravni stav Vrhovnog suda RH izražen u presudi Rev- 3142/18, sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, zaključenog 04. studenog 2004. godine, kako one o promjenjivosti stope ugovorne kamate jednostranom odlukom kreditora, tako i one o valutnoj klauzuli u valuti CHF, odnosno o otplati kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju navedene valute koji će važiti na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, kao i odredba o obvezi plaćanja ulazne naknade, a koje odredbe su unaprijed unesene u predmetni ugovor po tuženiku te o kojima stranke nisu pojedinačno pregovarale, bile nerazumljive za tužitelja kao potrošača, a slijedom toga i nepoštene ugovorne odredbe a onda i ništetne, zbog čega iste ne proizvode nikakve pravne učinke. Stoga sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev na njihovo utvrđenje ništetnosti.
7.2.) S obzirom na naprijed navedeno, tj. da nalazi da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, sud prvog stupnja zauzima stav da tužiteljima, temeljem odredbi čl.323.st.1. i čl.1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05. – dalje: ZOO/05), pripada pravo na povrat plaćenog temeljem navedenih ništetnih odredbi. Stoga sud prvog stupnja dosuđuje tužiteljima iznose navedene u točki II., III. i IV. izreke, a na te iznose sud tužiteljima, temeljem odredbe čl.1115. ZOO/05, dosuđuje zakonsku zateznu kamatu tekuću na svaki pojedini mjesečni iznos preplate tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečno anuiteta, zauzimajući stav da je tuženik nesavjesni stjecatelj.
7.3.) Pri prihvaćanju navedenih zahtjeva sud prvog stupnja otklanja prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača, a otklanja kao neosnovan i prigovor zastare. Ovo posljednje stoga jer zauzima stav da je zastara restitucijskog zahtjeva s osnova ništetnih ugovornih odredbi, u skladu sa pravnim shvaćanjem VSRH prekinuta pokretanjem spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, i da je počela iznova teći od dana 14. lipnja 2018. godine, tj. od pravomoćnosti sudske odluke donesene u tom sporu koja se odnosi na pravnog prednika tuženika. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 14. rujna 2021. godine nalazi utvrđenim da rok zastare od pet godina nije istekao a pri tome se je pozvao na primjenu odredbi čl.225. i čl.241. ZOO/05.
7.4.) O parničnim troškovima sud prvog stupnja je odlučio primjenom odredbe čl.154.st.1. ZPP-a, dosudivši tužiteljima cjelokupni trošak koji nalazi potrebnim za vođenje parnice.
8.) Sporeći pravilnost i zakonitost odluka suda prvog stupnja kojima je prihvaćen zahtjev tužitelja te odluku o troškovima postupka, tuženi u žalbi, koju izjavljuje zbog žalbenih razloga iz odredbe čl.355. i čl.356. ZPP-a, u bitnome ukazuje:
-da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio nepoštenom odredbu čl.6.1. ugovora o naknadi za obradu i administraciju kredita, jer da je ista potpuno razumljiva a tužitelj ničime nije dokazao da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo slijedom čega ista niti nije mogla proizvesti neravnotežu u pravim i obvezama stranaka na štetu tužitelja;
-da iz navedene ugovorne odredbe potpuno jasno proizlazi koji iznos naknade će tužitelj biti dužan platiti – tj.1,40 % od iznosa odobrenog kredita, zbog čega navedena odredba nikako nije mogla biti nerazumljiva i nepoštena;
-da sud svoja utvrđenja o nepoštenosti navedene odredbe temelji isključivo na utvrđenjima iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, koja utvrđenja se na navedenu odredbu ugovora niti ne odnose je u odnosu na nju nije niti vođen kolektivni spor;
-a prigovara i odluci o troškovima postupka, jer je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev valjalo odbiti a onda tužitelja obvezati da naknadi parnični toršak tuženiku.
8.1.) Naprijed navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatit kao osnovane, a što će biti obrazloženo u nastavku ove odluke.
9.) Tuženik žalbu ne izjavljuje zbog žalbenog razloga iz odredbe čl.354. ZPP-a, niti se u njenom obrazloženju ukazuje na postojanje i jedne bitne povrede postupka, pa stoga ispitujući pobijanu presudu i u granicama propisanim odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja ne nalazi da bi sud prvog stupnja učinio i bilo koju drugu bitnu povredu postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.
10.) Međutim, u pravu je tuženik da sud prvog stupnja nije potpuno utvrdio sve odlučne činjenice – i to u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o obvezi plaćanja ulazne naknade, čime je ostvareno postojanje žalbenog razloga iz odredbe čl.355. ZPP-a, no to u predmetnom slučaju nije bilo razlog za ukidanje pobijane presude jer sve važne činjenice i za usvajanje navedenog zahjeva proizlaze iz dokaza koji postoje u spisu, pa ih je u skladu sa odredbom čl.373.a st.1.t.2. ZPP-a utvrdio ovaj sud drugog stupnja, a pravilnom primjenom materijalnog prava na te činjenice te one koje je utvrdio sud prvog stupnja, valjalo je odlučiti na jednak način kao što je to učinjeno i pobijanom presudom.
11.) Iako bi iz obrazloženja žalbe proizlazilo da presudu pobija samo u dijelu u kojem se ista odnosi na naknadu za obradu i administraciju kredita, zbog uvodnog dijela žalbe, gdje se izričito navodi da se pobija prvostupanjska presuda u cijelosti, ovaj sud drugog stupnja je, u granicama žalbenih razloga i onih na koje se pazi po službenoj dužnosti, ispitao cijelu prvostupanjsku presudu, dakle i u dijelu odluke o ništetnosti odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate i odredbe o valutnoj klauzuli te o povratu plaćenog temeljem tih odredbi.
12.) Točne su žalbene tvrdnje tuženika da se je sud pri izvođenju zaključka o nepoštenosti i ništetnosti, i to ne samo ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, već i ostalih predmetnih ugovornih odredbi (o promjenjivosti stope ugovorne kamate jednostranom odlukom banke, o valutnoj klauzuli) pozvao isključivo na pravna utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu, iako je radi utvrđivanja odlučnih činjenica i sam izvodio dokaze, tj. saslušao je tužitelja kao stranku te je čak i naveo što proizlazi iz njegova iskaza te da ga prihvaća kao istinit, a vršio je i uvid u predmetni ugovor o kreditu te ugovornu dokumentaciju te je naveo što proizlazi iz te dokumentacije.
12.1.) Suprotno žalbenim tvrdnjama sud prvog stupnja se je u predmetnoj parnici bio ovlašten, osim pri ocjeni nepoštenosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, pozvati na navedena utvrđenja. Naime, parnica u kolektivnom sporu pokrenuta je i vođena radi zaštite prava i interesa potrošača u skladu sa odredbom čl.140. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. – dalje: ZZP/07), koja odgovara čl.120. kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 441/14. – dalje: ZZP/14), kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl.131. navedenog zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl.131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
12.1.1.) Tužitelj u predmetnoj parnici, osim što traži utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi, upravo i traži isplatu onog što je platio tuženiku temeljem tih ništetnih odredbi, odnosno temeljem odredbe o valutnoj klauzuli (odredbe kojom se veže otplata budućih mjesečnih anuiteta prema tečaju CHF važećem na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta) te odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate jednostranom odlukom banke kao kreditora, a na što sve on ima pravo temeljem odredbe čl.322. i čl.323. ZOO/05, kojim odredbama su regulirane posljedice ništetnosti ugovora, odnosno ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi.
12.2.) S obzirom da predmetnu parnicu, a vezano za naprijed navedene ugovorne odredbe, tužitelj pokreće kao pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl.140. ZZP/07 (čl.120. ZZP/14), i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici on se je, u skladu sa odredbom čl.502.c ZPP-a, bio ovlašten pozvati na pravna utvrđenja suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom čl.138.a ZZP/07 (čl.118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.
13.) Prema tome, a s obzirom na navedeno u točki 12.1. do 12.2. ovog obrazloženja, u predmetnoj parnici pri utvrđivanju važnih činjenica i pri odlučivanju o postavljenim zahtjevima tužitelja, a vezano za ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate odlukom kreditora te za odredbe o valutnoj klauzuli, ne može se ne imati u vidu:
-da je pravni prednik tuženika iz predmetne restitucijske parnice bio stranka kolektivnog spora, također u svojstvu tuženika, pa prema njemu djeluju pravomoćne odluke donesene u tom sporu;
-da je navedenim pravomoćnim odlukama utvrđeno da su banke, a među njima i pravni prednik tuženika iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, i to:
a)zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i
b)sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana;
-da iz navedenih odluka proizlazi da su navedene ugovorne odredbe bile nerazumljive za potrošače, jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao primjenjiva nije bila ni određena ni odrediva, i jer nisu dobili nikakve informacije o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i kakve bi posljedice za njih iz toga mogle proizaći.
14.) Naravno da u prethodnoj točki navedeno ne znači apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik u predmetnoj pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – na primjer da tužitelj nema svojstvo potrošača, ili da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te o valutnoj klauzuli ipak nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora ipak bile razumljive za potrošača, i da se je o njima prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, a slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.
14.1.) Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao jer sudu prvog stupnja u tom pravcu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze kojima bi dokazivao da su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, ali to ne na način kako je to iznosio tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom tuženik – da su mu sporne odredbe učinili razumljivima samo formalno i gramatički, a kako tuženik poima razumljivost predmetnih ugovornih odredbi
– već naprotiv, da su mu ih učinili razumljivima i suštinski, kako pitanje razumljivosti poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.
14.2.) Tuženik na naprijed navedene okolnosti, tj. na okolnost pregovaranja o spornim ugovornim odredbama, nije predlagao izvođenje dokaza saslušanjem u svojstvu svjedoka svojih zaposlenika, već je predlagao samo da se na te okolnosti sasluša tužitelj, što je sud i učinio te čiji iskaz je sud prvog stupnja prihvatio kao istinit, a on je iskazao da pregovaranja o spornim odredbama nije bilo – jer da mu zaposlenici banke nisu uopće objasnili uslijed kojih okolnosti te pod kojim uvjetima će dolazi do povećanja stope ugovorne kamate, odnosno što će na to utjecati, niti su ga upozorili na povećani tečajni rizik valute CHF u odnosu na opći tečajni rizik kod drugih valuta, kao što mu nisu pojasnili niti na što se to odnosi naknada za obradu i administraciju kredita, odnosno koji troškovi se plaćanjem te naknade podmiruju.
15.) Kada je riječ o ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi, u pravu je tuženik da se na ocjenu njene nepoštenosti i ništetnosti ne mogu primjenjivati pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, jer isti nije niti vođen zbog navedene ugovorne odredbe. Međutim, zaključak o nepoštenosti i ništetnosti navedene ugovorne odredbe moguće je izvesti i na temelju dokaza provedenih u predmetnoj parnici – na temelju uvida u predmetni ugovor i na temelju iskaza tužitelja kao stranke te na temelju činjenica koje proizlazi iz tih dokaza.
16.) Naime, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda iz naprijed navedenih dokaza, prije svega uvida u predmetni ugovor o kreditu te iz po prvostupanjskom sudu prihvaćenog iskaza tužitelja kao stranke, sasvim izvjesno proizlazi da stranke ugovora niti o navedenoj ugovornoj odredbi nisu pregovarale prije sklapanja ugovora o kreditu, već da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao što izvjesno proizlazi da je navedena odredba, onako kako je sročena u ugovoru, gramatički posve jasna te da je tužitelj na temelju nje imao saznanje o elementima za utvrđenje njene visine (1,40 % od iznosa odobrenog kredita), na temelju čega je mogao izračunati koji iznos će morati platiti davatelju kredita, no ista unatoč svemu tome ipak nije poštena u smislu odredaba ZZP/03, a onda da je i ništetna.
16.1.) Naime, tuženik, na kojemu je kod standardiziranih ugovora trgovca teret dokaza da se je o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo (čl. 84. st. 4. ZZP/03), uopće nije predložio izvođenje relevantnih dokaza na okolnosti pregovaranja u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, a suprotno od toga proizlazi i iz po prvostupanjskom sudu prihvaćenog iskaza tužitelja, koji je iskazao da nikakvih prethodnih pregovora prije sklapanja ugovora nije bilo te da mu nije objašnjeno što bi ta naknada predstavljala odnosno koje troškove ona pokriva, zašto je on dužan istu podmiriti te zbog čega je ista određena u postotku od iznosa odobrenog kredita. S obzirom na to, provodeći test poštenosti, posebno cijeneći značaj navedene ugovorne odredbe u kontekstu cijelog ugovora o kreditu, i osobito cijeneći njezin značaj na položaj tužitelja kao potrošača u kontekstu što je tuženik tužitelju za istu pružio, dakle koju je to stvarnu uslugu pružio, vodeći pri tome računa da se ocjena (ne)ravnoteže ne ograničava samo na kvantitativno ocjenjivanje iznosa koji tužitelj kao potrošač ima dati tuženiku kao trgovcu, a koji način provedbe ocjene testa poštenosti je u skladu s testom poštenosti propisanog Direktivom Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13), naprijed navedena odredba se prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda ne može smatrati poštenom ugovornom odredbom.
16.2.) Naprijed navedenog osobito stoga što ni iz čega u samome ugovoru o kreditu nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužitelj podmiruje tuženiku plaćanjem navedene naknade, a niti je tijekom postupka tuženik iznio konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužitelj tuženiku podmiruje, već se je samo pozivao na svoje akte koji reguliraju materiju kreditiranja (opće uvjete) kojima je predmetna naknada bila regulirana i koje odredbe su implementirane u ugovor o kreditu. Osim toga, posve je nelogično te neprihvatljivo visinu određenog trošak pri obradi kredita, koji ako i postoji, vezati uz iznos odobrenog kredita što dovodi do toga da jedan korisnik kredita isti trošak plaća više od drugog korisnika i to samo zbog činjenice da je uzeo kredi u većem iznosu. Prema tome, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je i predmetna odredba o ulaznoj naknadi nepoštena i ništetna te na takav zaključak suda prvog stupnja, zbog svega naprijed navedenog, nema nikakvog utjecaja njegovo pogrešno pozivanja na pravna utvrđenja iz presuda donesenih kolektivnom sporu.
17.) Prema tome, imajući u vidu naprijed navedeno te sadržaj predmetnih ugovornih odredbi pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su sve sporne ugovorne odredbe nerazumljive – jer i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, iz dokaza koji postoje u spisu doista se radi o odredbama koje prosječnom potrošaču, koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, a što je bio i tužitelj kao korisnik kredita, nisu razumljive u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF te zbog čega mora platiti ulaznu naknadu i to baš u iznosu navedenom u ugovoru.
18.) Uvažavajući sve naprijed navedeno te polazeći:
-od čl.91. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2.),
-od čl.3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st.2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl.4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,
-od čl.4., čl.322. i čl.323.st.1. ZOO/05, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora,
ovaj sud drugog stupnja, jednako kao i prvostupanjski sud, zaključuje da sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope redovne kamate jednostranom odlukom davatelja kredita, o valutnoj klauzuli te o ulaznoj naknadi, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njima nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti stope ugovorne kamate i mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan način objašnjeno kako bi on na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga za njega mogle proizaći, niti mu je objašnjeno zbog kojih konkretnih troškova obrade kredita mora platiti ulaznu naknadu, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelj) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne, sve to u smislu naprijed navedenih propisa.
19.) Zbog naprijed navedenog sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao u pobijanoj presudi kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi u točki I. izreke., i to one sadržane u čl.2.st.1. ugovora (alineja druga točke I. izreke) i čl.2.st.4. ugovora (alineja treća točke I. izreke). Stoga je u tom dijelu, primjenom odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, žalba tuženika odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
19.1.) Navedeno se ne odnosi na odredbu čl.1. ugovora (alineja prva točke I. izreke) te na odredbu čl.4. ugovora (alineja četvrta točke I. izreke), jer se radi o odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula, tj. odredbama kojima je iznos kredita određen u valuti CHF te je određena njegova isplati u kunama prema tečaju važećem na dan isplate. Navedene odredbe kojima se ugovora valutna klauzula nisu nerazumljive pa slijedom toga niti nepoštene, već je nerazumljiva te nepoštena ona odredba o valutnoj klauzuli kojom je ugovoreno plaćanje mjesečnih anuiteta prema neizvjesnom budućem tečaju CHF koji će važiti na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, koja je sadržan u čl.8. ugovora. Slijedom toga u navedenom dijelu, a pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, valjalo je žalbu tuženika, temeljem odredbe čl.373.t.3. ZPP-a, uvažiti i preinačiti točku I. izreke odbijanjem navedenih dijelova tužbenog zahtjeva.
20.) Obzirom na sve naprijed navedeno pravilan je i zaključak suda prvog stupnja da I-tužitelju, kao korisniku kredita, pripada pravo na povrat svih preplaćenih i plaćenih iznosa zbog primjene navedenih ništetnih ugovornih odredbi, sve to temeljem odredbe čl.323.st.1. i čl.1111. ZOO/05, na koje odredbe se je i pozvao sud prvog stupnja u pobijanoj presudi. Međutim, sud pobijanom presudom u točki II., III. i IV. izreke, pravilno utvrđene iznose plaćene primjenom navedenih ništetnih ugovornih odredbi, dosuđuje obojici tužitelja – i I-tužitelju, kao korisniku kredita, i II-tužitelju kao sudužniku u kreditu, iako iz njihovih potpuno suglasnih iskaza sasvim izvjesno proizlazi da je ulaznu naknadu platio I-tužitelj, i da je otplatu svih anuiteta izvršio I-tužitelj, a da II-tužitelj kao sudužnik nije sudjelovao ni u otplati kredita niti u plaćanju ulazne naknade.
20.1.) Slijedom navedenog u prethodnoj točki, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, valjalo je uvažavanjem žalbe tuženika, temeljem odredbe čl.373.t.3. ZPP-a, preinačiti prvostupanjsku presudu u točki II., točki III. i točki IV. izreke te odbiti tužbeni zahtjev za isplatu prema II-tuženiku.
21.) Na iznose plaćene primjenom ništetnih ugovornih odredbi sud prvog stupnja je pravilno, temeljem odredbe čl.1115. ZOO/05, dosudio zakonsku zateznu kamatu od dana plaćanja ulazne naknade, odsnosno na svaki pojedini mjesečni iznos preplate od dana kada je tužitelj platio taj svaki pojedini anuitet u kojem je sadržana preplata. Naime, s obzirom da se radi o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je u ugovor unio sam tuženik, pri čemu tužitelj nije na njih mogao ni na koji način utjecati, tada se kao pravilan nameće zaključak da je tuženik nesavjestan stjecatelj te da je stoga, temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate onako kako mu je ista i dosuđena.
22.) Pravilno je sud prvog stupnja otklonio i tuženikov prigovor zastare. Naime, postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl.323.st.1. ZOO/05, pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbo o promjenjivosti stope ugovorne kamate, i to tražbini pravnog prednika (Volksbank) tuženike, i o tražbini preplate s osnova nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, počinje teći iznova od 14. lipnja 2018. godine.
22.1.) Predmetnu tužbu u ovom postupku tužitelj je podnio 15. rujna 2021. godine, pa s obzirom na navedeno u točki 22., utužena tražbina s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli ne nalazi se u zastari, jer rok zastare od pet godina, računajući od 14. lipnja 2018. godine, nije istekao do navedenog dana kada je pokrenuta predmetna parnica. Što se pak tiče tražbine s osnova plaćenog temeljem ništetne odredbe o ulaznoj naknadi, rok zastare nije niti započeo teći prije pokretanja predmetne parnice, jer je ništetnost te odredbe utvrđena u predmetnoj parnici.
23.) Slijedom naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te prvostupanjsku presudu potvrditi u točki II., točki III. i točki IV. izreke za dosuđene iznose I-tužitelju.
24.) Tuženik žalbom pobija i donesenu odluku o troškovima postupka, i žalba je u tom dijelu djelomično osnovana.
25.) Naime sud prvog stupnja dosuđuje obojici tužitelja ukupan trošak u iznosu od 7.975,60 kuna / 1.058,54 EUR, i to temeljem odredbe čl.154.st.1. ZPP-a, pri čemu se na trošak zastupanja tužitelja po zajedničkom punomoćniku u osobi odvjetnika odnosi 7.425,00 kuna, a na trošak plaćenih pristojbi (na tužbu i presudu) 550,60 kuna.
25.1.) Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnost primjene materijalnog prava žalba tuženika je djelomično uvažena pa je prvostupanjska presuda, vezano za deklaratorni zahtjev uvažena djelomično preinačena a vezano za kondemnatorni zahtjev (zahtjev za isplatu) preinačena je tako da je sa tim zahtjevom u cijelosti odbijen II-tužitelj. Iz navedenog proizlazi da je u predmetnoj parnici I-tužitelj uspio u pretežitom dijelu sa zahtjevom na utvrđenje a cijelosti sa zahtjevom za isplatu, odnosno da u sporu nije uspio u neznatnom dijelu koji nije utjecao na visinu parničnog trošak, slijedom čega ovom tužitelju pripada pravo na cjelokupni trošak postupka u skladu sa odredbom čl.154.st.5. ZPP-a. Za razliku od navedenog tužitelja, II-tužitelj je uspio glede osnova, tj. vezano za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi, a odbijen je sa zahtjevom za isplatu u cijelosti, pa njegov uspjeh u sporu iznosi oko 50 % (100 % + 0 % / 2), što znači da je tuženik u odnosu na njega uspio u sporu sa oko 50 %, slijedom čega je o troškovima navedenog tužitelje i tuženika u odnosu na II-tužitelja valjalo odlučiti primjenom odredbe čl.154.st.5. ZPP-a, tj. da svako od njih podmiruje svoje troškove.
25.2.) Trošak tužitelja utvrđen po prvostupanjskom sudu u iznosu od 1.058,54 EUR predstavlja zajednički trošak oba tužitelja, koji treba u odnosu na svakog od njih podijeliti na jednake dijelove – tj. na svakog od njih u iznosu od 529,27 EUR, i to predstavlja trošak koji je, u skladu sa odredbom čl.154.st.5. ZPP-a tuženik u obvezi platiti I-tužitelju. Kako je II-tužitelj u sporu uspio sa 50 % koliko iznosi i uspjeh tuženika prema ovom tužitelju, to je onda, u skladu sa odredbom čl.154.st.4. ZPP-a, odlučeno da svatko od njih podmiruje svoje troškove.
26.) Sukladno naprijed izloženom u prethodnim točkama valjalo je, temeljem odredbe čl.380.t.3. ZPP-a, preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u točki V. izreke presude.
27.) Tuženiku nije dosuđen trošak izjavljivanja žalbe unatoč tome što je sa istom djelomično uspio. To stoga što je njegov žalbeni uspjeh u odnosu na I-tužitelja neznatan, a u odnosu na II-tužitelja takav da je, i nakon uvažavanja žalbe, o troškovima cijelog postupka odlučeno da svatko od njih podmiruje svatko svoje troškove, slijedom čega tuženiku ne pripada niti pravo na trošak žalbe.
Bjelovar, 30. listopada 2024.
Predsjednik vijeća
Alen Golub
