Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-716/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Neuropsihijatrijske bolnice „Dr. Ivan Barbot“ Popovača, Popovača, Jelengradska 1, OIB 76024026802, zastupane po punomoćnici Đurđi Dragović – Grahek, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Đurđa Dragović – Grahek i Bojan Grahek u Kutini, Kneza Trpimira 4, protiv tužene OS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Tamara Crnkić Gotovac, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Crnkić Gotovac & Erceg d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 30, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene, izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pr-131/2019-15 od 21. studenog 2019. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 29. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pr-131/2019-15 od 21. studenog 2019. godine u točki I izreke kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen do iznosa od 8.500,00 kn/1.128,14 eura[1] sa pripadajućim zateznim kamatama.

II Preinačuje se ista presuda u pobijanom dijelu točke I izreke kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen preko iznosa od 8.500,00 kn/1.128,14 eura do iznosa od 645.451,52 kn/85.666,14 eura (za iznos od 636.951,52 kn/84.537,99 eura) i u odluci o parničnom trošku i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od 636.951,52 kn/84.537,99 eura sa zatraženim zateznim kamatama kao neosnovanim.

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška u iznosu od 124.622,50 kn/16.540,25 eura kao neosnovan.

Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 84.033,60 kn/11.153,18 eura u roku od 15 dana.

III Nalaže se tužiteljici da tuženoj naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 10.500,00 kn/1.393,59 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 645.451,52 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I izreke) te je tuženoj naloženo da tužiteljici plati trošak parničnog postupka u iznosu od 124.622,50 kn (točka II izreke).

2. Presudom ovog suda poslovni broj Gž R-787/2020-2 od 8. rujna 2020. odbijena je kao neosnovana žalba tuženice i potvrđena je naprijed navedena presuda te je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-3035/2021-2 od 20. srpnja 2021. prijedlog za dopuštenje revizija tuženice odbačen.

3. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske Broj U-III-7155/2021 od 24. travnja 2024. usvojena je ustavna tužba tuženice, ukinuto je rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-3035/2021-2 od 20. srpnja 2021. i presuda ovog suda poslovni broj Gž R-787/2020-2 od 8. rujna 2020. te je predmet vraćen Općinskom sudu u Sisku na ponovni postupak.

4. Prvostupanjsku presudu pobija tuženica zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 I 70/19 u daljnjem tekstu: ZPP-a) predlažući da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice sve uz naknadu parničnih troškova i troškova sastava žalbe

5. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice kao poslodavca na isplatu iznosa od 645.451,52 kn na ime povrata troškova specijalizacije tuženice, a sve temeljem ugovora o specijalizaciji sklopljenog između stranaka od 27. siječnja 2010.

7. Pošavši od utvrđenja:

- da su tužiteljica kao poslodavac i tužena kao radnik dana 27. siječnja 2010. sklopile ugovor o specijalizaciji kojim su regulirale međusobna prava i obveze u vezi s predmetnom specijalizacijom tužene,

- da se ugovorom o specijalizaciji tužiteljica obvezala omogućiti tuženoj redovito obavljanje specijalističkog staža iz psihijatrije te joj za vrijeme obavljanja specijalizacije isplaćivati plaću i priznati joj sva prava iz radnog odnosa s time da je ugovoreno da će specijalizacija trajati 48 mjeseci, a tužena da će redovito obavljati specijalistički staž te položiti specijalistički ispit u roku koji odredi ministar zdravstva i socijalne skrbi te ostati raditi kod tužiteljice nakon položenog ispita najmanje dvostruko vremena koliko je provela na specijalizaciji uvećan za 25%, što u konkretnom slučaju iznosi 120 mjeseci,

- da su ugovorom o specijalizaciji stranke ugovorile da je tužena, u slučaju da raskine radni odnos (na vlastiti zahtjev ili po odluci nadležnog tijela tužiteljice radi skrivljenog ponašanja) prije isteka vremena u kojem se tužena obvezala raditi kod tužiteljice nakon položenog specijalističkog ispita, dužna tužiteljici vratiti cjelokupan iznos bruto plaća za sve vrijeme trajanja specijalizacije, iznose svih primljenih naknada s osnova ugovora o radu te ostalih troškova (čl. 2. toč. 12.),

- da je tužiteljica podmirila troškove predmetne specijalizacije,

- da je tužiteljica u predmetnom razdoblju isplatila tuženoj bruto plaću u ukupnom iznosu od 645.451,52 kn, naknadu za prijevoz 12.470,00 kn, regres 3.750,00 kn, božićnicu 1.250,00 kn, trošak polaganja specijalističkog ispita 2.000,00 kn, troškove poslijediplomskog tečaja 500,00 kn te trošak mentorstva 6.000,00 kn ili ukupno 671.421,52 kn

- da je tužena položila specijalistički ispit iz psihijatrije 14. veljače 2014.,

- da je tužena dopisom od 9. srpnja 2014. izvanredno otkazala ugovor o radu temeljem kojeg joj je kod tužiteljice prestao radni odnos,

- da tužena nije po završenoj specijalizaciji i položenoj specijalističkom ispitu ostala raditi kod tužiteljice dvostruko vremena koliko je provela na predmetnoj specijalizaciji uvećano za 25%,

- da je tuženica nakon položeno specijalističkog ispita odradila kod tužiteljice 5 mjeseci u kojem razdoblju je tužiteljica bila na godišnjem odmoru, plaćenom dopustu te bolovanju,

- da iznos ugovoren čl. 2. st. 12. ugovora o specijalizaciji predstavlja ugovornu kaznu,

- da tužena nije dokazala postojanje činjenica koje bi je oslobodile plaćanja ugovorne kazne,

- da postoji ugovorna obveza stranaka koja kao takva ima osnovu u odredbama ZOO-a i sklopljenog Ugovora o specijalizaciji, te ista nije protivna Ustavu, zakonu, i pravilima morala, sud prvog stupnja sadržajno pozvavši se na odredbu čl. 9. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljnjem tekstu: ZOO-a) utvrdio je da je tužena dužna isplatiti tužiteljici u cijelosti troškove specijalizacije te joj posljedično tome naložio tuženici isplatiti tužiteljici cjelokupni iznos troškova specijalizacije umanjen za već pravomoćno presuđeni iznos od 25.970,00 kn sa pripadajućim kamatama.

8. Uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba čl. 9. st. 1. ZOO u vezi s čl. 2. 12. ugovora o specijalizaciji kojim je ugovorena obveza tuženice provođenja određenog broja godina na radu kod tužiteljice po završenoj specijalizaciji, da se radi o legitimnim pravima i obvezama ugovornih stranaka koja za to imaju podlogu u Zakonu o radu i ZOO, a koji zakoni, polazeći od položaja ovih ugovornih stranaka uređuju njihove međusobne odnose na načelu slobode ugovaranja te savjesnosti i poštenja i dužnosti ispunjenja ugovornih obveza, da je ugovorom o specijalizaciji tužiteljica tuženici omogućila njezinu specijalizaciju koju je ona uspješno privela kraju i nakon specijalizacije joj osigurala radno mjesto odgovarajuće njezinoj stručnoj spremi a da tuženica nije u cijelosti ispunila svoje ugovorne obveze jer nije ostala na radu kod tužiteljice onoliko vremena koliko se ugovorom o specijalizaciji obvezala sud drugog stupnja potvrdio je prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu.

9. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revd-3035/2021-2 od 20. srpnja 2021. odbacio je prijedlog tuženice za dopuštenje revizije uz obrazloženje da se ista pozvala na odluku Vrhovnog suda broj Rev-33/2011 od 22. listopada 2013. u kojem predmetu je utvrđeno da je tuženica za tužiteljicu obavljala rad za vrijeme specijalizacije zbog čega iznos isplaćene plaće ne može ulaziti u trošak specijalizacije koji bi teretio tuženicu dok je u ovom predmetu utvrđeno da tuženica nije kod tužiteljice radila odnosno obavljala radne zadatke. Stoga da naznačena odluka ne može biti razlog važnosti u ovom sporu, kao niti odluke Ustavnog suda broj U-III-350/2007 od 9. ožujka 2011. i U-III-4178/2011 od 21. rujna 2016. u kojima je postavljeno pitanje pravne valjanosti ugovaranja ugovorne kazne za slučaj otkaza ugovora o radu prije isteka roka trajanja radnog odnosa dok je u ovom sporu predmet spora zahtjev za vraćanje naknade plaće isplaćene tuženici za vrijeme trajanja specijalizacije obzirom da je tuženica otkazala ugovor o radu iako se ugovorom o specijalizaciji obvezala raditi kod tuženice nakon položenog specijalističkog ispita.

10. Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci kojom je ukinuo naprijed navedene odluke Županijskog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pozvao se na već u drugim odlukama zauzeti stav Ustavnog suda prema kojem obveza isplate naknade bruto plaće i ostalih naknada vezanih uz radni odnos (a koja je kao takva u konkretnom slučaju utvrđena tužiteljici u odnosu na tuženicu) nije i ne mogu predstavljati, u smislu čl. 2. toč. 12. Ugovora o specijalizaciji troškove specijalizacije jer plaća liječnika specijaliste predstavlja ekvivalent njegovog rada po osnovi ugovora o radu odnosno jer su troškovi vezani uz provođenje i trajanje specijalističkog programa i educiranja specijalizanata strogo odvojiva novčana kategorija u odnosu na prava specijalizanata koja proizlaze iz ugovora o radu.

11. Iz činjeničnih navoda tužiteljice proizlazi da tužiteljica od tužene zahtijeva isplatu troškova specijalizacije u ispunjenju ugovorne obveze tužene ugovorene čl. 2. toč. 12. ugovora o specijalizaciji to u visini od 671.421,52 kn umanjeno za već pravomoćno presuđeni iznos od 25.970,00 kn (odlukom Županijskog suda poslovni broj Gž-324/17 od 7. ožujka 2017.), u koji obračun su uključena sredstva utrošena za vrijeme specijalizacije tuženice i to: isplaćene iznose po osnovi bruto plaće u ukupnom iznosu od 645.451,52 kn, naknade za prijevoz 12.470,00 kn, regres 3.750,00 kn, božićnicu 1.250,00 kn, trošak polaganja specijalističkog ispita 2.000,00 kn, troškove poslijediplomskog tečaja 500,00 kn te trošak mentorstva 6.000,00 kn ili ukupno 671.421,52 kn.

12. Po stavu ovog suda osnovano tužiteljica, pozivom na odredbu čl. 2. toč. 12. ugovora o specijalizaciji potražuje od tuženice isplatu novčanog iznosa koje je tužiteljica isplatila na ime troškova specijalizacije tužene koja je tuženica dužna isplatiti tužiteljici u ispunjenju svoje ugovorne obveze, a sve sukladno odredbi čl. 17. st. 1. ZOO. Međutim, imajući u vidu da je ovaj sud vezan pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci donesenoj u ovoj pravnoj stvari kao i u više drugih odluka prema kojem isplata plaće i drugih davanja iz radnog odnosa koje je tužiteljica isplatila tuženici za vrijeme trajanja njene specijalizacije ne ulaze u troškove specijalizacije u ovoj žalbenoj fazi valjalo je utvrditi u kojem dijelu tužiteljica ima pravo na povrat sredstava isplaćenih tuženici s naslova isplate troškova specijalizacije.

13. Iz nalaza i mišljenje financijskog vještaka pravilno je sud prvog stupnja utvrdio, a što stranke u ovoj žalbenoj fazi niti ne osporavaju, da je tužiteljica za vrijeme specijalizacije isplatila tuženici ukupan iznos od 671.421,52 kn i to s osnova bruto plaće iznos od 645.451,52 kn, naknade za prijevoz 12.470,00 kn, regresa 3.750,00 kn, božićnice 1.250,00 kn, troška polaganja specijalističkog ispita 2.000,00 kn, troška poslijediplomskog tečaja 500,00 kn te troška mentorstva 6.000,00 kn

14. S obzirom na naprijed navedeno valjalo je, u smislu čl. 373. točka 3. ZPP, budući da je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali je na isto pogrešno primijenio materijalno pravo, pobijanu odluku u točki I izreke djelomično preinačiti i odbiti dio zahtjeva tužiteljice kojim potražuje vračanje troškova specijalizacije koji se odnose na isplaćenu plaću i isplaćene troškove prijevoza, regresa i božićnice.

15. Dakle kako u troškova specijalizacije ne ulaze iznosi isplaćenih plaća i troškova prijevoza, regresa i božićnice, tužiteljica ima pravo na povrat troškova specijalizacije koje je isplatila za vrijeme specijalizacije tužene po osnovi troška polaganja specijalističkog ispita (od 2.000,00 kn, troškova poslijediplomskog tečaja (od 500,00 kn) te troška mentorstva (od 6.000,00 kn) pa je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odbiti zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 636.951,52 kn/84.537,99 eura, dok je u preostalome dijelu u iznosu od 8.500,00 kn/1.128,14 eura temeljem čl. 368. st. 1. ZPP pobijanu odluku u točki I izreke valjalo potvrditi.

16. Zbog izmijenjenog uspjeha stranaka u parnici valjalo je temeljem čl. 166. st. 2 ZPP preinačiti i odluku o troškovima postupka. Tužena je konačno u sporu uspjela u 99,5% dok je tužiteljica uspjela sa 0,5% pa je valjalo, temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP i čl. 155. st. 1. ZPP prihvatiti zahtjev tužene za naknadu troškova postupka u skladu sa postavljenim zahtjevom od 31.10.2019. i to za sastav podnesaka od 29.9.2014., 9.12.2015. i 1.6.2016. svaki po 6.720,00 kn (Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15 i 37/22 dalje: Tarifa)), za zastupanje na ročištima 9.6.2015., 17.10.2015., 1.3.2016., 17.11.2016., 14.6.2019., 31.10. 2019. svaki po 6.720,00 kn (Tbr. 9/1 Tarife), za sastav žalbe od 4.1.2017. 8.400,00 kn (Tbr. 10/1) što uz pripadajući PDV (Tbr. 42 Tarife) ukupno iznosi 84.033,60 kn/11.153,18 eura.

17. Tuženoj je valjalo, temeljem čl. 166. st. 1. ZPP-a priznati trošak žalbenog postupka sukladno postavljenom zahtjevu za sastav žalbe uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 10.500,00 kn/1.393,59 eura.

U Zagrebu 29. listopada 2024.

Predsjednik vijeća:

Vlasta Feuš