REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Kennedyjev trg 11

23.Povrv-353/21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

U ime Republike Hrvatske, Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Romini Markovinović, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika VODOOPSKRBA I ODVODNJA ZAPREŠIĆ d.o.o., OIB 29113541841, Zelengaj 15, Zaprešić kojeg zastupa punomoćnik Inoslav Korinčić, odvjetnik iz Zaprešića protiv tuženika-protutužitelja ZAGORSKI VODOVOD d.o.o., OIB 61979475705, Ksavera Šandora Gjalskoga 1, Zabok kojeg zastupa punomoćnica Martina Prpić, odvjetnica iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene dana 21.listopada 2024. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 29. listopada 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I .Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, poslovni broj Ovrv-901/20, koje je 21. siječnja 2021. godine donio javni bilježnik Vlasto Podgajski iz Zaboka, Matije Gupca 70, u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju u roku od osam dana namiri tražbinu u iznosu od 43.243,13 eur / 325.815,39 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 1.440,43 eur / 10.852,97 kn počev od 20.10.2017. do dana isplate - 1.013,69 eur / 7.637,67 kn počev od 19.11.2017. do dana isplate

- 817,46 eur / 6.159,18 kn počev od 21.12.2017. do dana isplate

- 739,02 eur / 5.568,19 kn počev od 20.01.2018. do dana isplate

- 775,26 eur / 5.841,20 kn počev od 16.02.2018. do dana isplate

- 448,19 eur / 3.376,89 kn počev od 21.03.2018. do dana isplate

- 982,16 eur / 7.400,14 kn počev od 21.04.2018. do dana isplate

- 567,39 eur / 4.275,02 kn počev od 19.05.2018. do dana isplate

- 736,08 eur / 5.546,04 kn počev od 19.07.2018. do dana isplate

- 617,51 eur / 4.652,66 kn počev od 18.08.2018. do dana isplate

- 775,19 eur / 5.840,73 kn počev od 20.09.2018. do dana isplate

- 598,22 eur / 4.507,34 kn počev od 19.10.2018. do dana isplate

- 608,33 eur / 4.583,51 kn počev od 21.11.2018. do dana isplate

- 551,94 eur / 4.158,63 kn počev od 21.12.2018. do dana isplate

- 548,37 eur / 4.131,73 kn počev od 16.01.2019. do dana isplate

- 561,54 eur / 4.230,95 kn počev od 24.02.2019. do dana isplate

- 1.234,42 eur / 9.300,80 kn počev od 20.03.2019. do dana isplate

- 1.139,26 eur / 8.367,88 kn počev od 18.04.2019. do dana isplate

- 1.213,91 eur / 9.146,22 kn počev od 19.05.2019. do dana isplate

- 1.132,44 eur / 8.532,40 kn počev od 19.06.2019. do dana isplate

- 1.684,86 eur / 12.694,65 kn počev od 21.07.2019. do dana isplate

- 1.735,02 eur / 13.072,52 kn počev od 22.08.2019. do dana isplate

- 1.917,68 eur /14.448,83 kn počev od 19.09.2019. do dana isplate

- 1.951,37 eur / 14.702,66 kn počev od 20.10.2019. do dana isplate

- 2.074,50 eur /15.631,40 kn počev od 20.11.2019. do dana isplate

- 2.176,50 eur / 16.398,90 kn počev od 19.12.2019. do dana isplate

- 2.011,66 eur / 15.156,92 kn počev od 19.01.2020. do dana isplate

- 2.078,27 eur / 15.658,75 kn počev od 19.02.2020. do dana isplate

- 2.070,24 eur / 15.598,29 kn počev od 19.03.2020. do dana isplate

- 1.758,73 eur /13.251,17 kn počev od 22.04.2020. do dana isplate

- 1.628,19 eur /12.267,62 kn počev od 20.05.2020. do dana isplate

- 1.566,44 eur /11.802,40 kn počev od 19.06.2020. do dana isplate

- 1.709,07 eur / 12.877,03 kn počev od 18.07.2020. do dana isplate

- 1.853,33 eur / 13.963,97 kn počev od 22.08.2020. do dana isplate

te da mu nadoknadi trošak ovog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena , a koje teku na nastale troškove od dana donošenja ovog rješenja o ovrsi pa do dana ovrhovoditeljevog namirenja, te se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija kao neosnovan.

II Nalaže se tužitelju-protutuženiku društvu VODOOPSKRBA I ODVODNJA ZAPREŠIĆ d.o.o., Zaprešić, Zelengaj 15, OIB: 29113541841, platiti tuženiku- protutužitelju društvu ZAGORSKI VODOVOD d.o.o., Zabok, Ulica Ksavera Šandora Gjalskog 1, OIB: 61979475705, iznos od 48.029,79 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

68,61 eura od 20. veljače 2018.,

39,66 eura od 20. ožujka 2018.,

86,92 eura od 23. travnja 2018.,

50,21 eura od 21. svibnja 2018.,

51,45 eura od 20. lipnja 2018.,

65,14 eura od 18. srpnja 2018.,

54,65 eura od 20. kolovoza 2018.,

66,25 eura od 19. rujna 2018.,

52,94 eura od 19. listopada 2018.,

53,84 eura od 21. studenog 2018.,

48,84 eura od 18. prosinca 2018.,

48,53 eura od 17. siječnja 2019.,

844,80 eura od 22. veljače 2019.,

1.857,11 eura od 21. ožujka 2019.,

1.670,83 eura od 18. travnja 2019.,

1.826,24 eura od 20. svibnja 2019.,

1.703,68 eura od 24. lipnja 2019.,

2.534,76 eura od 19. srpnja 2019.,

2.610,21 eura od 21. kolovoza 2019.,

2.884,98 eura od 23. rujna 2019.,

2.935,70 eura od 21. listopada 2019.,

3.121,15 eura od 21. studenog 2019.,

3.274,39 eura od 18. prosinca 2019.,

3.026,40 eura od 17. siječnja 2020.,

3.126,61 eura od 23. ožujka 2020.,

3.114,53 eura od 28. travnja 2020.,

2.645,88 eura od 26. svibnja 2020.,

2.449,49 eura od 24. lipnja 2020.,

2.356,60 eura od 20. srpnja 2020.,

2.571,18 eura od 18. kolovoza 2020.,

2.788,21 eura od 3. rujna 2020.,

do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8 (osam) postotnih poena, a od 31. prosinca 2023. pa sve do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 8 (osam) postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u skladu s odredbom iz članka 29. stavka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tužitelju- protutuženiku društvu VODOOPSKRBA I ODVODNJA ZAPREŠIĆ d.o.o., Zaprešić, Zelengaj 15, OIB: 29113541841, platiti tuženiku- protutužitelju društvu ZAGORSKI VODOVOD d.o.o., Zabok, Ulica Ksavera Šandora Gjalskog 1, OIB: 61979475705, troškove postupka u iznosu od 2.866,87 eur sa zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja kamata teče od dana donošenja presude 29.10.2024. do isplate, u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu parničnih troškova za iznos od 6.008,12 eur, kao neosnovan.

i

r i j e š i o je

Utvrđuje se da je tuženik-protutužitelj povukao tužbu za iznos od 17.824,91 eur sa zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 1.147,25 eur od 19.10.2017. do isplate

- 807,37 eur od 22.11.2017. do isplate

- 651,08 eur od 20.12.2017. do isplate

- 588,60 eur od 18.01.2018. do isplate

- 411,64 eur od 20.02.2018. do isplate

- 238,03 eur od 20.03.2018. do isplate

- 521,50 eur od 23.04.2018. do isplate

- 301,27 eur od 21.05.2018. do isplate

- 308,60 eur od 20.06.2018. do isplate

- 390,84 eur od 18.07.2018. do isplate

- 327,88 eur od 20.08.2018. do isplate

- 397,52 eur od 19.09.2018. do isplate

- 317,64 eur od 19.10.2018. do isplate

- 323,01 eur od 21.11.2018. do isplate

- 293,07 eur od 18.12.2018. do isplate

- 291,17 eur od 17.01.2019. do isplate

- 198,78 eur od 22.02.2019. do isplate

- 436,96 eur od 21.03.2019. do isplate

- 393,13 eur od 18.04.2019. do isplate

- 429,70 eur od 20.05.2019. do isplate

- 400,86 eur od 24.06.2019. do isplate

- 596,41 eur od 19.07.2019. do isplate

- 614,17 eur od 21.08.2019. do isplate

- 678,82 eur od 23.09.2019. do isplate

- 690,75 eur od 21.10.2019. do isplate

- 734,38 eur od 21.11.2019. do isplate

- 770,45 eur od 18.12.2019. do isplate

- 712,10 eur od 17.01.2020. do isplate

- 2.455,53 eur od 22.09.2020. do isplate

- 2.547,39 eur od 27.10.2020. do isplate

- 2.307,08 eur od 04.12.2020. do isplate

- 2.049,31 eur od 31.12.2020. do isplate

- 2.169,81 eur od 29.01.2021. do isplate.

Obrazloženje

1. Na prijedlog tužitelja, javni bilježnik Vlasto Podgajski iz Zaboka, Matije Gupca 70 pod brojem Ovrv-901/2020 iz Zagreba izdao je rješenje o ovrsi od 21.01.2021. kojim je tuženiku-protutužitelju naloženo platiti tužitelju-protutuženiku iznos od 43.243,13 eur / 325.815,39 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te nadoknaditi trošak ovršnog postupka u iznosu od 604,37 eur / 4.553,69 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate.

2. Protiv rješenja o ovrsi tuženik je pravodobno izjavio prigovor, pa je ovaj sud rješenje o ovrsi stavio izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinuo provedene radnje i odlučio da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3. Tuženik u prigovoru i tijekom postupka osporava utuženo potraživanje u cijelosti, navodeći da se na poslovni odnos tužitelja i tuženika vezano za vodu preuzetu na mjernom mjestu Veliki Vrh primjenjuje Sporazum sukladno kojem tuženik plaća proizvodnu cijenu (odnosno snosi troškove proizvodnje) preuzete vode, a koja se obračunava na temelju utvrđenja stručne službe tužitelja, kojeg kontrolira i potvrđuje zajednička komisija, odnosno sporazumno – suglasnošću volja tužitelja i tuženika. Ističe kako je tuženik svojim dopisom od 8.9.2014. godine obavijestio tužitelja da daje suglasnost na proizvodnu cijenu vode u vodospremi Veliki Vrh od 1,07 kn/m3. U smislu odredbi Sporazuma, tuženik je opetovano od tužitelja zahtijevao dostavu dokumentacije kako bi mogao kontrolirati troškove proizvodnje vode i proizvodnu cijene vode i, sukladno nalazima kontrole, potvrditi ili uskratiti potvrdu predložene (i planske i obračunske/stvarne) proizvode cijene vode ali tužitelj nikada nije dostavio tuženiku potrebne dokumente. Uslijed nedostatka relevantnih podataka tuženik je plaćao zadnju proizvodnu cijenu vode u iznosu od 1,07 kn/m3 koju je potvrdio dopisom od 8.09.2014. Ističe da je tužitelj počevši od 2015. godine, jednostrano odlučio podići proizvodnu cijenu vode koju tuženik preuzima iz zajedničkih dijelova vodovoda na mjernom mjestu Veliki Vrh, čemu se tuženik usprotivio jer mu tužitelj, unatoč traženjima, nije dostavio podatke i dokumentaciju temeljem koje bi tuženik mogao, sukladno odredbama Sporazuma, kontrolirati troškove i cijenu. S obzirom na činjenicu da tuženik nije nikada potvrdio povećanu proizvodnu cijenu vode, tužitelj nije imao valjanu pravnu osnovu fakturirati tuženiku povećanu cijenu nakon 2014., a tuženik je plaćanjem preuzete vode po proizvodnoj cijeni od 1,07 kn/m3 u cijelosti podmirio tužiteljevo potraživanje.

4. Podneskom od 12.09.2022. istaknuo i protutužbeni zahtjev isplatu iznosa od 65.854,69 eur / 496.182,23 kn jer je tužitelj bez osnove i, podredno, i protupravno, obračunavao i fakturirao u utuženom razdoblju iznose koji su bili viši od stvarne proizvodne cijene vode.

5. U tijeku postupka, nastavljenog po pravilima parničnog postupka, tužitelj je činjenično obrazložio tužbeni zahtjev navodeći da se predmetno potraživanje se odnosi na naknadu za isporučene količine vode VS Veliki Vrh u periodu od 10.mj. 2017. godine do 08.mj. 2020. godine, a za koje je tužitelj uredno izdao, a tuženik zaprimio račune te mu navedena okolnost nije mogla ostati nepoznata s obzirom je izvršio plaćanja po navedenom računu, ali u iznosu manjem nego što je iznos računa. Ističe kako su tužitelj i tuženik u dugogodišnjem poslovnom odnosu temeljem Sporazuma koji je sklopljen od strane pravnog prednika tužitelja, Komunalnog poduzeća “Zaprešić”, i tuženika te da ugovorne strane prema Sporazumu mogu koristiti i imaju pravo na 50% količina (vode) od ukupnog kapaciteta izgrađenog crpilišta te za vodu preuzetu na mjernom mjestu Veliki Vrh (kao zajedničkom dijelu vodovoda) snose proizvodnu cijenu (troškove proizvodnje) vode koja se određuje sukladno odredbama Sporazuma. Navodi da nije točno da bi tuženik sukladno odredbama Sporazuma, bio dužan plaćati samo stvarne troškove proizvodnje vode u odnosu na onaj dio vode koji preuzima iz zajedničkih dijelova vodovoda te da tumačenjem Sporazuma, a uzimajući u obzir ukupni kapacitet crpilišta, proizlazi da se proizvodna cijena vode određuje na temelju planiranih količina vode (a što predstavlja 50% ukupnog kapaciteta vodocrpilišta) i da ista služi za fakturiranje. Kako se cijena vode sastoji od fiksnih troškova (koji su jednaki neovisno o količini preuzete vode) i varijabilnih troškova (varijabilni - koji ovise o stvarnoj količini preuzete vode), nesporno je da je tuženik bio dužan sudjelovati u snašanju fiksnih troškova (koji se dijele 50-50) i za količinu vode koju je planirao preuzeti, a nije, koju činjenicu je tuženik propustio utvrditi. Dalje navodi u odnosu na navode tuženika da se Komisija nije sastajala i da mu tužitelj nije dostavio dokumentaciju koja je potrebna za kontrolu i potvrđivanje proizvodne cijene vode da sukladno odredbama Sporazuma, nije dužan dostavljati predmetne dokumente tuženiku, s obzirom da je člankom IX. Stavak 4. Sporazuma određeno da Komisija iz članka VIII. sudjeluje u izradi i potvrđuje cijenu vode na zajedničkim dijelovima vodovoda, pa je samim time tužitelj dužan dostaviti predmetne dokumente Komisiji. Tužitelj ističe da tužitelj nije utvrdio povećanje cijene vode samovoljno nego ovako povećana cijena vode predstavlja stvarnu cijenu proizvodnje vode. Slijedom navedenog smatra da je tuženik pogrešno zaključio kako je u svim troškovima koji čine proizvodnu, ali i obračunsku cijenu vode, dužan sudjelovati u postotku preuzete vode u odnosu na količinu proizvedene vode, pri tome zanemarujući činjenicu da postoje fiksni elementi cijene vode koji su neovisni o količini preuzete vode i u kojima strane sudjeluju u jednakim dijelovima te stoga tuženik nije pretplatio cijenu vode. Tužitelj je osporio protutužbeni zahtjev navodeći, u bitnom, da nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu kao niti stjecanja bez osnove. Ističe i prigovor zastare u odnosu na navedena potraživanja i to za 2017., 2018. i 2019. godinu.,s obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o potraživanju koje se temelji na trgovačkom ugovoru, pa valja primijeniti članak 228. Zakona o obveznim odnosima.

6. Sud je u dokaznom postupku prema čl.220 st.2 ZPP-a proveo dokaze uvidom u dokumentaciju i to: Izvadak iz poslovnih knjiga (list 5 spisa), Nalaz i mišljenje vještaka Čevizović Ivana (list 62-70 spisa), Kalkulacija proizvodne vode, računi i druga dokumentacija (list 83-208, 225-320, 335-418, 548-553 spisa), Pisani iskaz stranke ZR (list 213-215 spisa), Pisani iskaz svjedoka ŠR (list 216- 217 spisa), Pisani iskaz svjedoka FR (list 218-221 spisa), Pisani iskaz svjedoka VR (list 222-224 spisa), Pisani iskaz svjedoka NR (list 225-227 spisa), Izvadak iz zemljišne knjige (list 242 spisa), Izvadak iz sudskog registra za tužitelja i tuženika (list 243-254 spisa), Pisani iskaz svjedoka HR (list 441-442 spisa), Sporazum o korištenju i ulaganju u objekte zajedničkih dijelova vodovoda (list 464-469 spisa) te je proveden dokaz financijsko -knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Zrinku Ručeviću- Nalaz i mišljenje vještaka od 11.05.2023. (list 451-522 spisa), Očitovanje vještaka od 10.01.2024. (list 557-558 spisa).

7. U konkretnom slučaju, tužiteljevo potraživanje temelji se na Sporazumu o korištenju i ulaganju u objekte zajedničkih dijelova vodovoda koje su stranke sklopile 22. siječnja 1992., stoga radi se o sporu koji proizlazi iz trgovačkog ugovora, a ne o sporu koji proizlazi iz tužiteljeve javne ovlasti za isporuku vode.

8. Dakle, predmet tužbenog zahtjeva je zahtjev tužitelja za isplatom naknade proizvodne vode VS Veliki Vrh u razdoblju od listopada 2017. do kolovoza 2020. u iznosu od 46.826,64 eur / 352.815,39 kn.

9. Predmet protutuženog zahtjeva je tuženikov zahtjev za isplatu iznosa od 65.854,69 eur / 496.182,23 kn jer je tužitelj bez osnove i, podredno, i protupravno, obračunavao i fakturirao u utuženom razdoblju iznose koji su bili viši od stvarne proizvodne cijene vode.

10. Između stranaka nije sporno da su bile u ugovornom odnosu na temelju Sporazumu o korištenju i ulaganju u objekte zajedničkih dijelova vodovoda koje su stranke sklopile 22. siječnja 1992. Nije sporno da je tuženik dao suglasnost na proizvodnu cijenu vode od 1,07 kn/m3 dana 08.09.2014. i da je izvršio isplate po računima ali u iznosu koji je priznao, odnosno 1,07/ m3 litri isporučene vode. Nije sporno da je tužitelj počevši od 2015. godine, jednostrano utvrdio proizvodnu cijenu vode bez potvrđivanja od strane Komisije ( jer da tako utvrđena cijena vode predstavlja stvarnu cijene vode).

11. Između stranaka je sporno je li tužitelj obračunavao i fakturirao tuženiku u utuženom razdoblju cijenu vode sukladno Sporazumu. Sporna je i osnova i visina protutužbenog zahtjeva kao i je li tražbina tuženika u zastari.

12. Ocjenom izvedenih dokaza, te temeljem rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti dok je protutužbeni zahtjev ocijenio osnovanim.

13. Osnovna tvrdnja tužitelja je da utužena cijena vode predstavlja stvarnu proizvodnu cijenu vode odnosno da se cijena vode sastoji od fiksnih i varijabilnih dijelova koji ovise o stvarnoj količini preuzete vode te da je tuženik dužan sudjelovati u snašanju fiksnih troškova koji se dijele 50/50 neovisno o količini vode koju je preuzeo.

14. Osnovna tvrdnja tuženika je da je dužan plaćati troškove proizvodnje vode razmjerno preuzetim količinama proizvodne vode sukladno Sporazumu, a ne metodom fiksnih i varijabilnih troškova neovisno o količini vode koju preuzme, a na koju metodu nije nikada niti pristao.

15. Za pravilno presuđenje u ovoj pravnoj stvari bilo je potrebno rastumačiti i ugovorne odredbe, odnosno prava i obveze koje proizlaze iz Sporazuma o korištenju i ulaganju u objekte zajedničkih dijelova

16. Člankom II stranke su ugovorile da objekti zajedničkih dijelova vodovoda obuhvaćaju do dana Sporazuma izgrađeno crpilište Šibice i za njegov rad povezane objekte (agregatna stanica, elektrooprema, pristupni put i sl.),vodospremnik Veliki Vrh I, cjevovod Šibice i spojni cjevovod oko vodosprema na Velikom Vrhu,

17. Člankom IV propisano je da od ukupnog kapaciteta izgrađenog crpilišta svaka strana može koristiti i ima pravo na 50% ukupnih količina, dok će po konačnoj izgradnji crpilišta odnos biti uvjetovan ukupnom visinom ulaganja pojedine strane,

18. Prema članku VII stranke su ugovorile da vođenje evidencije objekata, kao i upravljanje istima prenosi se na Vodoopskrbu i odvodnju Zaprešić d.o.o. odnosno tužitelja.

19. Prema čl. VIII stranke su propisale za utvrđivanje i donošenje svih bitnih odluka Komisiju od 4 člana u sastavu tehnički direktor i rukovoditelj distribucije s obje strane.

20. Prema čl. IX propisane su obveze i prava Komisije pa tako između ostalog propisano je da Komisija dogovora i potvrđuje financijske planove (st.3.) i da sudjeluje u izradi i potvrđuje cijenu vode na zajedničkim dijelovima vodovoda (st.4.).

21. Prema čl.X društvo Vodoopskrba i odvodnja Zaprešić d.o.o. obvezno je voditi odvojeno poslovanje za zajedničke dijelove vodovoda i formirati odvojenu obračunsku jedinicu,

22. Prema čl.XI st.1. proizvodnu cijenu vode utvrđuju stručne službe društva Vodoopskrba i odvodnja Zaprešić d.o.o., uz kontrolu i potvrdu komisije od četiri člana u sastavu od tehničkog direktora i rukovoditelja distribucije s obje strane, Planska proizvodna cijena vode utvrđuje se na početku obračunskog razdoblja, a na temelju financijskog plana i planiranih količina i služi za fakturiranje (st.2.) obračunska proizvodna cijena vode utvrđuje se na kraju obračunskog razdoblja na temelju financijskih izvješća i stvarno proizvedenih količina vode, a služi za periodični, odnosno konačni obračun (st.3.) metodologiju izrade proizvodne cijene vode utvrđuje komisija te se ista može mijenjati uz suglasnost obiju zainteresiranih strana (st.4.).

23. Prema čl.XII st.1. količina isporučene vode društvu Zagorski vodovod d.o.o. utvrđivat će se mjerenjem na vodomjeru koji mora biti instaliran na spoju instalacija društva Zagorskog vodovoda d.o.o. s objektima zajedničkih dijelova vodovoda, količina isporučene vode za društvo Vodovod i odvodnja Zaprešić d.o.o. utvrdit će se na način da se od ukupno ispumpane količine vode na crpilištu Šibice odbije količina koju konzumira društvo Zagorski vodovod d.o.o., uvećana za gubitke u cjevovodima i vodospremama zajedničkih dijelova vodovoda (st.2.),

količinu isporučene vode koju društvo Vodovod i odvodnja Zaprešić d.o.o. isporučuje Zagorskom vodovodu d.o.o. preko vodomjera u Dubravici i količinu isporučene vode koju društvo Zagorski vodovod d.o.o. isporučuje društvu Vodovod i odvodnja Zaprešić d.o.o. preko vodomjera u Pojatno Luki utvrđivat će se prema odredbama posebnog ugovora (st.3.).

24. Dakle iz odredbi koje su stranke ugovorile sud je utvrdio da su strane ugovorile obavezno tijelo, odnosno Komisiju koja izrađuje proizvodnu cijenu vode i da se cijene vode i utvrđena metodologija ne može mijenjati bez suglasnosti obiju strana.

25. I to je bitna činjenica za razrješenje spora.

26. Dakle, prema navedenom proizlazi kako je Sporazumom uređena cijena vode koja se fakturira i cijena vode koja se obračunava za isporučenu količinu vode tužitelju i tuženiku, a koja je proizvedena na zajedničkim dijelovima vodovoda (izvorište Šibice).

27. Sporazumom je uređeno kako se voda proizvedena na zajedničkim dijelovima vodovoda dijeli u omjeru 50:50 %, te je određena obveza tužitelju upravljati poslovanjem zajedničkih dijelova vodovoda i za isto formirati obračunsku jedinicu koja je odvojena od njegovog poslovanja. Troškovi proizvodnje vode na zajedničkim dijelovima vodovoda, predstavljaju jedan od elemenata formiranja cijene vode kako za tužitelja tako i za tuženika. Izradu proizvodne cijene vode utvrđuje komisija sastavljena od članova tužitelja i tuženika te svaku promjenu iste moraju prihvatiti i tužitelj i tuženik. Nije sporno da je zadnja jedinična cijena vode u iznosu od 1,07 po m3 koju je tuženik prihvatio utvrđena u rujnu 2014.

Dakle sve kasnije izmjene proizvodnje cijene vode koju je nakon zadnje suglasnosti utvrđivao tužitelj samostalno, tužitelj je utvrđivao bez Komisije, dakle protivno Sporazumu koji izričito navodi da proizvodnu cijenu vode izrađuje i potvrđuje Komisija kao i da se metodologija proizvodne cijene vode ne može mijenjati bez bez suglasnosti obiju strana, a takva suglasnost tuženika je nesporno izostala. Tužitelj smatra da u skladu s odredbom iz Sporazuma prema kojoj od ukupnog kapaciteta izgrađenog crpilišta svaka strana može koristiti i ima pravo na 50% ukupnih količina, fiksni troškovi se moraju računati u navedenom omjeru bez obzira na količinu preuzete vode.

Međutim, iz navedenih odredbi proizlazi da je tužitelj bio dužan proizvodnu cijenu vode izvršiti prema uređenoj cijeni koju su stranke utvrdile i prema točno preuzetim količinama vode od strane tuženika odnosno potrošnji kroz cijenu vode bez naknadno dodatnih fiksnih troškova koji bi se dijelili 50-50 neovisno o tome koliko je tuženik preuzeo vode jer isto nije propisano kao mogućnost niti jednom ugovornom odredbom. Tužitelj je samovoljno, ne poštivajući odredbe ugovora jednostrano odredio metodologiju podjele fiksnih troškova proizvodnje vode u omjer 50-50 bez obzira na količinu preuzete vode.

Naime, sukladno članku IV. Sporazuma, od ukupnog kapaciteta izgrađenog crpilišta, svaka strana može, dakle može, a ne da mora ili da je dužna koristiti i ima pravo na 50% ukupnih količina. Iz toga proizlazi da tuženik ima pravo na 50% ukupnih količina, što podrazumijeva njegovo ovlaštenje da preuzme 50% količina vode, a nikako ne i njegovu obvezu da preuzme 50% količina vode pa posljedično nikako ne znači niti obvezu da snosi 50% fiksnih troškova proizvodnje vode jer tako stranke nisu ugovorile.

Da je tome tako proizlazi i iz članka XI. Sporazuma kojim je određeno da se planska proizvodna cijena utvrđuje na početku obračunskog razdoblja, a na temelju financijskog plana i planiranih količina vode i služi za fakturiranje dok se obračunska proizvodna cijena vode utvrđuje na kraju obračunskog razdoblja na temelju financijskog izvješća i stvarno proizvedenih količina vode, a služi za periodični, odnosno konačni obračun. Nadalje, odredbama članka XII. Sporazuma propisuje se metodologija utvrđivanja količina isporučene vode ugovornim stranama Sporazuma. U suprotnom Sporazum ne bi niti predviđao izradu konačnog obračuna na kraju obračunskog razdoblja, niti bi se količina isporučene vode mjerila vodomjerima.

28. U svakom slučaju odredbe ugovora su jasne i izričito je ugovoreno da svaka strana ima pravo na 50% ukupnih količina i nije propisana dužnost ili obveza druge strane da preuzme 50% količine vode, a tako se onda niti fiksni troškovi ne mogu računati u takvom omjeru od 50/50 koji ne bi ovisio o količini preuzete vode od strane tuženika jer za to nema uporišta u Sporazumu.

Takvo obračunavanje od strane tužitelja u kojem je ukalkulirao fiksne troškove u omjeru od 50/50 ne vodeći računa o količini preuzete vode od tuženika je za tuženika jednostrano povećanje cijene vode koje nije sukladno Sporazumu i koje tuženik nije dužan platiti.

29. Prilikom tumačenja ugovora, njegove se odredbe primjenjuju onako kako one glase. Pri tumačenju spornih ugovornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza već treba istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovora načelima obveznog prava (čl. 319. ZOO). Pod tumačenjem ugovora dakle, razumijeva se pronalaženja smisla o domašaja pojedinih ugovornih klauzula i utvrđivanje njihovog pravno obvezujućeg značenja, u prilikama kada se prilikom ispunjenja ugovora ugovaratelji o tome ne slažu. Kako se volja stranka može izraziti na razne načine, pri tumačenju ugovora treba uzeti u obzir svaki oblik očitovanja volje, a redovito je ona izražena ugovorom.

Sporne i nejasne odredbe ugovora koji je sklopljen prema unaprijed odštampanom sadržaju, pripremljene i predložen od jedne ugovorne strane, imaju se tumačiti u korist druge ugovorne strane. U ovom konkretnom slučaju ugovor je pripremio tužitelj pa bi se navedena odredba mogla u svakom slučaju tumačiti u korist druge ugovorne strane odnosno tuženika.

Dakle, odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase, a tumačiti se mogu na štetu one ugovorne strane koja je ugovor unaprijed pripremila i predložila samo ako su nejasne.

30. Međutim u okolnostima kad je jasno i nedvojbeno u ugovoru izražena volja sugovaratelja ne postoji potreba za tumačenjem ugovora pa se njegove odredbe tumače onako kako one glase. Kada su riječi pisane isprave jasne ne može se dokazivati da je volja sastavljača bila drugačija jer se tumačenje jasnih ugovornih odredbi protivi pojmu i smislu tumačenja. Time bi bilo povrijeđeno osnovno načelo slobodnog uređivanja obveznog odnosa.

31. Odredbom članka 206. stavka 1. Zakona o vodama propisano je da visinu cijene vodnih usluga odlukom određuje isporučitelj vodne usluge, uz suglasnost jedinice lokalne samouprave. Prema stavku 2. citiranog članka Zakona, cijena vodne usluge ne može biti niža od one određene primjenom mjerila iz propisa iz stavka 7. ovoga članka. Stavkom 3. citiranog članka Zakona propisano je da Tarifa vodnih usluga javne vodoopskrbe najmanje mora sadržavati: - osnovnu cijenu vodne usluge i

- cijenu koju plaćaju socijalno ugroženi građani za količinu isporučene vode nužne za osnovne potrebe kućanstva. Prema stavku 5. navedenog članka Zakona, Odluka o cijeni vodnih usluga sadržava: vrstu vodne usluge, visinu cijene (tarifa vodne usluge), način obračuna i plaćanja usluge i iskaz javnih davanja koja se obračunavaju i naplaćuju uz cijenu usluge. Stavkom 7. citiranog članka Zakona propisano je da će Vlada Republike Hrvatske, na prijedlog Vijeća za vodne usluge, uredbom propisati mjerila za izračun najniže osnovne cijene vodnih usluga i vrste troškova koje cijena vodnih usluga pokriva. Uredbom se propisuje i najniža količina isporučene vode nužna za osnovne potrebe kućanstva.

32. Prema odredbi čl. 208. st. 1. Zakona o vodama/09 isporučitelj vodne usluge koji isporučuje vodu za ljudsku potrošnju drugom isporučitelju vodne usluge ne može odrediti cijenu vode u iznosu većem od troška proizvodnje vode ili nabave vode od trećeg isporučitelja, koja se može uvećati za razuman trošak provoda vode kroz građevine za javnu vodoopskrbu.

33. Sud je razmotrio i Uredbu o najnižoj osnovnoj cijeni vodnih usluga i vrsti troškova koje cijena vodnih usluga pokriva (»Narodne novine«, broj 112/10.) koja je bila na snazi u utuženom razdoblju, kojom je u članku 6. propisano da se najniža osnovna cijena vodnih usluga sastoji od fiksnog i varijabilnog dijela (stavak 1.). Prema stavku 2. navedenog članka Uredbe, fiksni dio najniže osnovne cijene vodnih usluga služi pokriću troškova koji ne ovise o količini isporučenih vodnih usluga, a nastaju kao posljedica priključenja nekretnina na komunalne vodne građevine i to troškova: - očitanja vodomjera, - obrade očitanih podataka te izrade i dostave računa korisnicima vodnih usluga, - umjeravanja i servisiranja vodomjera sukladno važećim propisima, - tekućeg i investicijskog održavanja priključka nekretnina na komunalne vodne građevine vodoopskrbe i/ili odvodnje, - redovitog održavanja funkcionalne ispravnosti komunalnih vodnih građevina za isporuku vodnih usluga, - ispitivanja i održavanja zdravstvene ispravnosti vode za piće. Stavkom 3. citiranog članka Uredbe propisano je da se fiksni dio najniže osnovne cijene vodnih usluga obračunava mjesečno te fiksni dio osnovne cijene vodnih usluga ne može biti veći od fiksnog dijela najniže osnovne cijene vodnih usluga (stavak 4.). Prema pak stavku 5. citiranog članka Uredbe varijabilni dio najniže osnovne cijene vodnih usluga ovisi o količini isporučenih vodnih usluga.

34. Proizlazi dakle da fiksni dio (osnovne) cijene vodne usluge ne ovisi niti može ovisiti o količini isporučene vodne usluge. Ovo iz razloga jer fiksni dio najniže osnovne cijene vodnih usluga služi upravo za pokriće fiksnih troškova pogona i održavanja komunalnih vodnih građevina koji ne ovise niti mogu ovisiti o količini isporučenih vodnih usluga, a nastaju kao posljedica priključenja nekretnine na komunalne vodne građevine (izdavanje računa, održavanje vodomjera, očitanje potrošnje, troškove amortizacije sustava i dr.). Radi se o takvim troškovima koji isporučitelju vodnih usluga, u cilju održavanja tog cjelokupnog sustava, nastaju bez obzira na potrošnju isporučene vodne usluge.

Slijedom navedenog tvrdnja tužitelja da se fiksni troškovi moraju računati po navedenom omjeru 50-50 bez obzira na količinu preuzete vode, osim što to ne proizlazi iz odredaba Sporazuma, nije u suglasju niti s naprijed navedenim odredbama.

35. Zaključno, iz konteksta cijelog ugovora, a što tužitelj želi osporiti, jasno je da je proizvodna cijena vode koju tuženik preuzme jedini temelj za obračun u računima, i to one cijene na koju je tuženi pristao u rujnu 2014., ne postoje činjenice koje bi ukazivale da je tužitelj mogao samovoljno bez tuženika vršiti promjene cijene vode, svaka promjena proizvodne cijene vode mora biti učinjena uz suglasnost obiju strana , a za tvrdnje da se fiksni troškovi moraju računati u omjeru od 50-50 neovisno o potrošnji vode nema uporišta niti u Sporazumu, niti u propisu niti u zakonu, u svakom slučaju činjenica je i da bilo koja promjena metodologije mora biti prihvaćena i od tuženika i potvrđena odlukom Komisije te stoga promjena cijene vode koje je učinio tužitelj u utuženom razdoblju i koje ne proizlaze iz Sporazuma, ne obvezuju tuženika.

36. Slijedom navedenog sve kasnije promjene cijene vode nisu određene u skladu sa odredbama Sporazuma jer iste nisu potvrđene po Komisiji i nisu prihvaćene od obiju zainteresiranih strana, a to je odlučno za razrješenje spora.

37. U kontekstu sastanaka Komisije koja se nije sastajala više od 15 godina valja reći da prema mišljenju ovoga suda obaveza sastanka Komisije je na tužitelju jer se vođenja objekta kao i upravljanje istim prenijelo na tužitelja (čl. VII Sporazuma) međutim isto nije odlučujuće za predmet spora. U svakom slučaju neodržavanje sastanka Komisije ne daje pravo tužitelju da sam određuje ili povisuje ili mijenja metodologiju izrade proizvodne cijene vode bez potvrđivanja Komisije i suglasnosti obiju strana. U slučaju da je tuženik eventualno opstruirao sastanak Komisije tužitelj je ukoliko je smatrao da mu je ispunjenje obveze pretjerano otežano ili da mu donosi pretjerano veliku gubitak, sukladno čl. 369. ZOO kojom je propisano da ako bi zbog izvanrednih okolnosti nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano velik gubitak, mogao zahtijevati da se ugovor izmjeni ili čak raskine ili se koristiti institutom naknade štete ukoliko smatra da mu je tuženik onemogućio naplatu sukladno Ugovoru jer je krivnja u svakom slučaju jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu ali to nije predmet spora jer tužitelj nije niti iznosio takvo činjenično stanje i u konkretnom slučaju tužitelj utužuje cijenu vode temeljem Sporazuma pa sud isto nije razmatrao. U svakom slučaju neodržavanje sastanaka Komisije niti u kojem slučaju ne daje pravo tužitelju podići samovoljno proizvodnu cijenu vode na način da ima pravu na naplatu fiksnih usluga dijelova vodne usluge u omjeru 50-50 bez obzira na količinu preuzete vode od strane tuženika odnosno utvrđivati drugačiju metodologiju od one potvrđene po Komisiji kao kontrolnog mehanizma.

Dalje, činjenični navodi tužitelja o stvarnopravnom statusu vodnih objekata i statusu javnih isporučitelja vodnih usluga te da je tužitelj isporučio količinu vode namijenjene ljudskoj potrošnji drugom isporučitelju vodnih usluga i slično nisu od utjecaja na predmet spora jer su prava i obveze tužitelja i tuženika temeljene na Sporazumu o korištenju i ulaganju u objekte zajedničkih dijelova vodovoda, dakle, radi se o sporu koji proizlazi iz trgovačkog ugovora, a ne o sporu koji proizlazi iz tužiteljeve javne ovlasti za isporuku vode i svi navodi u tom smislu nisu relevantni odnosno ne mogu biti razlog za posebnu naplatu fiksnih dijelova cijene vodne usluge u omjeru 50-50 bez obzira na potrošnju isporučene vodne usluge.

38. Sud je radi utvrđivanja i razjašnjenja spornih činjenica (ispravnosti izračuna proizvodne vode odnosno jesu li utuženi računi ispostavljeni u skladu sa Sporazumom o korištenju i ulaganju u objekte zajedničkih dijelova vodovoda od 22. siječnja 1992. za razdoblje od listopada 2017. do kolovoza 2020). izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Zrinku Ručeviću.

39. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Zrinka Ručevića od 11.05.2023. (list 451-461 spisa), Očitovanja vještaka od 10.01.2024. (list 557-558) i usmeno na ročištu dana 21.10.2024., koji je provjerio izračun cijene vode prema odredbama Sporazuma sud je utvrdio kako je jedinična cijena vode određena u skladu s odredbama Sporazuma o korištenju i ulaganju u objekte zajedničkih dijelova vodovoda broj 135/92 od 22. siječnja 1992 te prema dostupnim podacima tužitelja iznosi kako slijedi: 1,07 kn po m3, odnosno 0,14 EUR po m3 tijekom 2017., 1,06 kn po m3, odnosno 0,14 EUR po m3 tijekom 2018., 0,90 kn po m3, odnosno 0,12 EUR po m3 tijekom 2019., 0,90 kn po m3, odnosno 0,12 EUR po m3 tijekom 2020., nadalje, razlike između iznosa koje je tužitelj tuženiku obračunao na ispostavljenim računima i iznosa u skladu s obračunima vještaka iznose kako slijedi: ako se obračun temelji na odredbama jediničnih cijena vode utvrđenih u skladu s odredbama Sporazuma o korištenju i ulaganju u objekte zajedničkih dijelova vodovoda broj 135/92 od 22. siječnja 1992., preplaćeni iznosi koji proizlaze iz razlike između tako obračunatih isporuka i isporuka obračunatih na računima koje je tužitelj ispostavio tuženiku, iznose ukupno 361.880,38 kn, odnosno 48.029,79 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini preplaćeni iznosi računa dani su u stupcu 'l' Tabele 3 iz nalaza (u kunama), odnosno u stupcu 'm' Tabele 3 iz nalaza (u valuti EUR)., ili ako se predmetne isporuke vode obračunaju po posljednjoj jediničnoj cijeni vode koja je prihvaćena uz obostranu suglasnost potpisnika Sporazuma o korištenju i ulaganju u objekte zajedničkih dijelova vodovoda broj 135/92 od 22. siječnja 1992. (u iznosu od 1,07 kn po m3), tada između tako obračunatih iznosa i onih iznosa koje je tuženik platio, nema razlike.

40. Tužitelj je u podnesku od 20.11.2023. prigovorio metodologiji korištenoj pri izradi izračuna troškova iz osnovnog nalaza i mišljenja koji otpadaju na tuženika, jer isti nije rađen prema izračunu tužitelja iz podneska od 29. rujna 2022., nego prema odredbama Sporazuma o korištenju i ulaganju u objekte zajedničkih dijelova vodovoda kojeg su tužitelj i tuženik sklopili 22. siječnja 1992.(u daljnjem tekstu Sporazum) i Uredbe o najnižoj osnovnoj cijeni vodnih usluga i vrsti troškova koje cijena vodnih usluga pokriva (Narodne novine, broj 112/2010., u daljnjem tekstu: Uredba).

41. Naime, kao što je već navedeno tužitelj smatra da u skladu s odredbom iz Sporazuma prema kojoj od ukupnog kapaciteta izgrađenog crpilišta svaka strana može koristiti i ima pravo na 50% ukupnih količina, fiksni troškovi se moraju računati u navedenom omjeru bez obzira na količinu preuzete vode. Uz navedeno, tužitelj također smatra da vještak nije smio primijeniti odredbe Uredbe, odnosno da je odluka o primjeni odredbi Uredbe ili Sporazuma pravno pitanje.

42. Na ročištu dana 21.10.2024. vještak je ponovno pojasnio kako je sve troškove proizvodnje vode, a kako je iskazano tabeli 1 u nalazu i to prema podacima tužitelja podijelio s količinom isporučene vode u metrima kubičnima te je dobio prosječnu jediničnu cijenu proizvodnje kubičnog metra vode. Takvu utvrđenu cijenu je primijenio na ukupno isporučene količine vode tuženiku te je u tabeli 3. odnosno u tabeli 3a iskazao razlike između onoga što je tužitelj fakturirao i onoga što prema njegovom mišljenju je jedinična cijena koja je trebala biti primijenjena. Dakle, vještak je sve troškove proizvodnje dijelio na ukupno isporučene količine vode. Navodi što se tiče odredbe Sporazuma koje bi se odnosile na način rasporeda fiksnog dijela cijene da nije naišao da bi se isti dijelili u omjeru 50:50 pa je izračun sačinio na temelju rasporeda na ukupno proizvedenu količinu vode. U odnosu na dio očitovanja sa str. 4. nalaza, gdje je naveo što ulazi u fiksni dio cijene a što u varijabilni, navodi kako nije sporno da postoji fiksni dio cijene, no s jedne strane svi troškovi koje je tužitelj u svojoj planskoj kalkulaciji naveo nisu oni navedeni kao fiksni dio cijene prema Uredbi, pa stoga s obzirom da su prikazani i troškovi koje po mom mišljenju, uredba ne propisuje, podijelio prema proizvedenoj vodi. Vještak dodatno ističe da u slučaju da se Uredba ne primjenjuje, tada su zapravo svi troškovi bez razlike između fiksnih i varijabilnih podijeljeni na ukupnu količinu isporučene vode. Navodi i kako je moguće sačiniti izračune na neki drugi način, dakle, da se pojedine stavke troškova raspodjeljuju na drugačiji način od onih kako ja to izračunao, dakle, alikvotno na ukupno proizvedene količine vode, no za takav izračun potrebno definirati koji pojedini trošak se dijeli u kojem omjeru, a koji ostatak troškova se dijele varijabilno prema proizvedenoj količini. Proizlazi kako je u osnovnom nalazu jasno naveo koje sve troškove je uključio u troškove proizvodnje vode, a kako su isti evidentirani u planovima i poslovnim knjigama tužitelja, pa eventualni dodatni troškovi poslovanja tužitelja preko onih koje je iskazao, nisu uzeti u obzir.

43. Ovdje valja posebno istaknuti da sud treba izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, a vještak se koristi samo radi pomaganja u utvrđivanju činjenica ali sud utvrđuje činjenice. Isto tako sud ne koristi vještaka za primjenu pravnih pravila, već pravna pitanja rješava sud.

Kao što je već navedeno sud je već gore utvrdio da su stranke ugovorile da svaka strana ima pravo na 50% ukupnih količina i da nije propisana obveza druge strane da preuzme 50% količine vode te da tužitelj nema osnove za posebnu naplatu fiksnih dijelova cijene vodne usluge u omjeru 50-50 bez obzira na potrošnju isporučene vodne usluge.

44. Prema tome zadatak vještaka je bio očitovati se jesu li utuženi računi ispostavljeni u skladu sa Sporazumom, za razdoblje od listopada 2017. do kolovoza 2020. odnosno izračun proizvodne vode trebalo je sačiniti upravo skladu s odredbama Sporazuma, kao temeljem prava i obveza stranka, a ne prema izračunima iz podnesaka tužitelja. Vještak je za izračun cijene vode crpio podatke iz dokumentacije tužitelja iz Godišnjeg izvješća za 2018, 2019 i 2020 te podataka iz kalkulacije proizvodnje vode koju je sačinio tužitelj, a koji se odnose na tuženika, dalje izračun je učinjen sukladno dokumentaciji tužitelja , a vezano uz odredbe Uredbe vještak je pojasnio vezano za strukturu fiksnih i varijabilnih troškova u ukupnim troškovima da je u osnovnom nalazu i mišljenju i navedeno da ukupni troškovi proizvodnje vode nisu dodatno uvećani i za fiksne troškove. Dakle vještak je naveo da je analizirao svu dostupnu dokumentaciju tužitelja koja se odnosi na tuženika te izložio numerička utvrđenja koja proizlaze iz podataka tužitelja te se u bitnom ne može doći do drugačijih utvrđenja upravo zbog činjenice što su podaci tužitelja jedini relevantni podaci za utvrđenje izračuna cijena vode. Iz navedenih razloga nema utjecaja za valjanost izračuna vještaka primjena Uredbe o najnižoj osnovnoj cijeni vodnih usluga i vrsti troškova koje cijena vodnih usluga, iako je Uredba mjerodavni akt za konkretni slučaj.

45. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti sačinjen sukladno pravilima struke, i jer je valjan, obrazložen i argumentiran, na primjedbe tužitelja vještak se dodatno očitovao, a s obzirom da je vještak odgovorio na zadani mu zadatak po uvjerenju suda sve navedene primjedbe u cijelosti je otklonio i nisu se stekli uvjeti za dopunom vještačenja ili izradom novog nalaza i mišljenja. Sud je odbio prijedlog tužitelja da vještak sačini Izračun na način na koji tužitelj predlaže u svojim podnescima od 29. 09. 2022. i 20.11. 2023. u smislu pravedne cijene odnosno cijene kako to navodi tužitelj koja je jednaka troškovima koji su nastali proizvodnjom vode jer se radi o potpunom novom načinu izračuna koji se ne temelji na Sporazumu i prihvaćenoj metodologiji sa kojom su se stranke suglasile pa dok je god taj sporazum na snazi isti ima i pravne učinke te se sve promjene cijene vode i promjene metodologije mogu učinit uz suglasnost obiju strana, a predmet ovog vještačenja je bio izračun cijene vode prema Sporazumu i zadnjoj jediničnoj cijeni koju je tuženik prihvatio. Valja reći i da nakon saslušanja vještaka na ročištu dana 21.10.2024. niti jedna strana više nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

46. Slijedom navedenog tuženik nije obveznik plaćanja utuženih računa odnosno tuženik je platio sva svoja dugovanja u skladu sa Sporazumom između stranaka i nije dužan snositi cijenu proizvodne vode kako ju je obračunao tužitelj i to naplatu fiksnih dijelova cijene vodne usluge u omjeru 50-50 bez obzira na potrošnju isporučene vodne usluge jer ju je tužitelj obračunao protivno Sporazumu.

47. Stoga, tužitelj nema osnove za svoje potraživanje sukladno Sporazumu.

48. Slijedom toga sud je utvrdio da je neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 43.243,13/325.815,39 kn te je valjalo odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

49. Predmet protutužbenog zahtjeva je tuženikov zahtjev za isplatu iznosa od 65.854,69 eur / 496.182,23 kn jer je tužitelj , bez osnove i, podredno, i protupravno, obračunavao i fakturirao u utuženom razdoblju iznose koji su bili viši od stvarne proizvodne cijene vode.

50. Tuženik navodi da je tužitelj kršio i odredbe Sporazuma i da je uslijed prevare i zablude u koju ga je tužitelj namjerno doveo i održavao tuženik znatno i preplatio tužiteljevo osnovano potraživanje. Tuženik navodi da su stvarne proizvodne cijene vode u utuženom periodu bile znatno niže od iznosa koji je tuženik plaćao tužitelju te da je od rujna 2017. do prosinca 2020. tuženik za vodu koju je preuzeo na mjernom mjestu Velik vrh preplatio ukupan iznos od 65.854,69 eur/ 496.182,23 kn.

51. Odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu (štetnik) počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Sve navedene pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno. Na ugovornu štetu primjenjuju se odredbe članka 342. do 349. ZOO-a. Bitna razlika je u tome što se za postojanje odgovornosti za naknadu ugovorne štete ne traži protupravnost, već je dovoljno da ugovorna strana nije postupala u skladu s ugovornim odredbama i u tome što vjerovnik ima pravo zahtijevati naknadu samo predvidive štete, one koju je u trenutka sklapanja ugovora dužnik morao predvidjeti kao moguću posljedicu povrede ugovora.

52. Naime, sukladno Sporazumu proizvodnu cijenu vode utvrđuju stručne službe društva tužitelja uz kontrolu i potvrdu Komisije, a vođenje evidencije objekta i upravljanje istim preneseno je na tužitelja.

Stoga proizlazi da je tužitelj kao poslovni subjekt koji utvrđuje cijenu proizvodne vode i vodi upravljanje objektima po prirodi stvari raspolagao podacima i dokumentacijom o proizvodnim cijenama vode u razdoblju od 2017. do 2020. g., a tužitelj nije niti sporio da je imao te podatke ili tvrdio da nije raspolagao relevantnom dokumentacijom, upravo suprotno sam tužitelje navodi da kako se Komisija nije stajala da je on sam utvrdio proizvodnu cijenu vode vode iz čega nedvojbeno proizlazi da je raspolagao relevantnim parametrima za utvrđivanje proizvodne cijene vode.

53. U smislu odredbi Sporazuma, tuženik je opetovano od tužitelja zahtijevao dostavu dokumentacije, između ostalog i za utuženo razdoblje, kako bi tuženik mogao kontrolirati troškove proizvodnje vode i proizvodnu cijene vode i, sukladno nalazima kontrole, potvrditi ili uskratiti potvrdu predložene (i planske i obračunske/stvarne) proizvode cijene vode. a da je tome tako potvrđuju i dopisi tuženika tužitelju od 25.08.2015. i 18.07.2016. Međutim, tužitelj nije dostavio tuženiku potrebne dokumente i to ne osporava niti sam tužitelj.

I prema mišljenju ovoga suda tužitelj, sukladno odredbama Sporazuma, nije dužan dostavljati predmetne dokumente tuženiku, obzirom je člankom IX. Stavak 4. Sporazuma određeno da Komisija iz članka VIII. sudjeluje u izradi i potvrđuje cijenu vode na zajedničkim dijelovima vodovoda, pa je samim time tužitelj dužan dostaviti predmetne dokumente Komisiji, međutim takvo postupanje je sasvim sigurno protivno dobrim poslovnim običajima i načelu poslovne suradnje i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Odredba čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18, 126/21, 156/22, 155/23, dalje u tekstu ZOO) propisuje kako su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, dok čl. 5. ZOO-a propisuje kako su sudionici obveznih odnosa dužni surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tima odnosima.

54. Naime, razmatrajući osnovanost protutužbenog zahtjeva valja reći da se ne radi o zahtjevu za izvršenje ugovorne obveze već je tuženik svoj zahtjev kvalificirao kao zahtjev za naknadu štete navodeći da je tužitelj tuženika doveo u zabludu jer je svjesno prešutio da je proizvodna cijena vode bila niža tijekom utuženog razdoblja od one cijene koju je plaćao tuženik.

55. Kako je cjelokupni ugovor koncipiran da proizvodnu cijenu vode utvrđuje tužitelj i da je proizvodna cijena vode temelj za obračun u računima uz potvrdu komisije kao i da je tužitelj raspolagao relevantnim podacima za utvrđivanje cijene vode jer ju je isti sam i utvrđivao jasno je kako za utvrđivanje jedinične cijene vode potrebna suradnja između tužitelja i tuženika te da sam tužitelj ne može utvrđivati cijenu vode, a da istodobno ne omogući tuženiku, ukoliko se već Komisija nije sastajala, kontroliranje troškove i cijena te je takvo saznanje tužitelja o proizvodnoj cijeni vode koja je bila niža od one koju obračunao u ispostavljenim računima, uz istovremeno ne dostavljanje podataka koje je tražio tuženik, ponašanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja.

56. Iz nalaza i mišljena vještaka razvidno je da je jedinična cijena vode i to prema podacima tužitelja u periodu od 2018. do 2020. niža od iznosa koje je tuženik plaćao tužitelju (nalaz i mišljenja vještaka, točka 1.str.5.), a takva činjenica nije mogla biti nepoznata tužitelju jer proizlazi iz njegove dokumentacije, pa je izbjegavanjem ili nedostavljanjem dokumentacije ( uz neodržavanje sastanaka Komisije ) jasno da je tužitelj tuženiku prešutio činjenicu da je u razdoblju od 2018. do 2020. cijena vode bila niža od one na koju je pristao tuženik čime je tužitelj postupio prijevarno namjerno prešučujući činjenice zbog kojih tuženik svakako ne bi bio suglasan sa proizvodnom cijenom vode od 1,07 kn/m3 za period od 2018. do 2020. g. Takvo nesavjesno postupanje tužitelja pri izvršenju ugovora kroz dostavljanje obračuna odnosno računa koji su kalkulirali proizvodnu cijenu vode od 1, 07 kn/m3, iako se prema podacima tužitelja cijena vode kroz utuženo razdoblje smanjivala, a tužitelj je obračunavao više iznose računa predstavlja nesavjesno i nepošteno ponašanje u ispunjenju ugovornih obveza, a zbog koje postoji tužiteljeva odgovornost za štetu. Dakle, tužitelj je protupravno za sebe zadržao koristi u visini razlike cijene vode.

57. Naime, iz nalaza i mišljenja proizlazi da ako se obračun temelji na odredbama jediničnih cijena vode utvrđenih u skladu s odredbama Sporazuma o korištenju i ulaganju u objekte zajedničkih dijelova vodovoda broj 135/92 od 22. siječnja 1992., preplaćeni iznosi koji proizlaze iz razlike između tako obračunatih isporuka i isporuka obračunatih na računima koje je tužitelj ispostavio tuženiku, iznose ukupno 361.880,38 kn, odnosno 48.029,79 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika).

58. Prema čl. 8. ZOO-a svatko je dužan uzdržati se od postupka kojim se može drugom prouzročiti šteta.

Tužitelj je kršenjem pravila objektivnog prava povrijedio subjektivno pravo i pravom zaštićeni interes druge osobe.

59. Na ovaj način tužitelj je tuženiku postupajući suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dobrim poslovnim običajima i suprotno načelu da se drugome ne učini šteta ipak prouzročio štetu koji proizlazi iz razlike između obračunatih isporuka na temelju Sporazuma i isporuka obračunatih na računima koje je tužitelj ispostavio, dakle, tako preplaćeni iznos od 48.029,79 eur je šteta koju je tuženik pretrpio.

60. Podneskom od 15.03.2024. tuženik je uskladio protutužbeni zahtjev s obzirom na utvrđenja vještaka iz tabele 3 Nalaza i mišljenja, djelomično je povukao tužbeni zahtjev za iznos od 17.824,91 eur sa zateznom kamatom te ostao kod preostalog utuženog iznosa u iznosu od 48.029,79 eura sa pripadajućom zateznom kamatom.

61. S obzirom da se tužitelj djelomičnom povlačenju tužbe nije protivio, sud je odlučio kao u izreci rješenja.

62. Kao što je gore obrazloženo sud je razmatrao protutužbeni zahtjev kroz odredbe instituta naknade štete jer smatra da u tužiteljevom postupanju nedvojbeno postoji protupravnost što je konstitutivni element građanskog delikata ali da tome i nije tako sud je mišljenja da je na strani tužitelja svakako došlo i do stjecanja bez osnove.

63. Odredbom članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Nadalje, člankom 1111. stavkom 2. istog Zakona pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema stavku 3. istoga članka Zakona o obveznim odnosima obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Prema tome, iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da bi se radilo o stjecanju bez osnove, potrebno je da je iz imovine jedne osobe izašao dio te imovine, zatim da je taj dio imovine ušao u imovinu druge osobe i da je do prijelaza imovine došlo bez valjane pravne osnove odnosno na temelju osnove koja se nije ostvarila ili koja je naknadno otpala s time da se pod prijelazom imovine smatra i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

64. U konkretnom slučaju tuženiku je umanjena imovina – preplaćeni iznos proizvodne cijene vode vode u odnosu na stvarne troškove proizvodnje vode odnosno cijena od 1,07 kn/m3 predstavlja preplaćenu cijenu u odnosu na stvarne troškove proizvodnje i to u periodu od 2018. - do 2020. u iznosu od 48.029,79 eur.

65. Kod stjecanja bez osnove radi se o takvom pribavljanju tuđe imovine do koje dolazi bez pravne osnove ali ne na protupravan način nego na neopravdani način, a pravni ga poredak priznaje radi zaštite tako nastale faktične situacije, dajući oštećeniku pravnu osnovu neopravdanog stjecanja imovine od strane druge osobe, na temelju kojeg između njega i tog stjecatelja nastao obvezni odnos usmjeren na dužnost vraćanja neopravdano stečenog jer se takovo stjecanje, iako nije protupravno nego neopravdano ne priznaje i ne odobrava. Dakle, ne mora se uvijek raditi o obogaćenju stjecatelja, ali se uvijek mora dogoditi promjena u imovini. To znači da je neko pravo jedne osobe (tuženika) definitivno ušlo u imovinu druge osobe( tužitelja) ali uz uvjet da je takvo pravo definitivno izašlo iz imovine tužitelja.

Za valjanost prijelaza imovine potrebna je valjana pravna osnova stjecanja i pravno valjani način stjecanja međutim kad jedna osoba stekne imovinu na račun druge bez pravne osnove ili na temelju pravne osnove koja je poslije otpala nastaje izvanugovorni obvezni odnos stjecatelja i osiromašenog i u slučaju kada jedna osoba dođe do neke stvari ili je nešto učinjeno u njezinu korist na temelju valjanog načina stjecanja ali joj nedostaje valjani pravni naslov za to stjecanje.

66. Tako je kao u ovom konkretnom slučaju tuženikova novčana sredstva zbog obračuna tužitelja koji se temeljio na višim proizvodnim cijenama vode nego su to doista bile, iako se potraživanje odnosilo na potraživanje iz Sporazuma, i opet se radi o stjecanju bez osnove jer je tužitelj povećao svoju imovinu na štetu tuženika, premda na zakonit način, ali bez valjane pravne osnove.

67. Stoga potraživanje tuženika opravdano je samom faktičnom činjenicom ostvarenog stjecanja bez osnove tuđe imovine na strani tužitelja, odnosno smanjenja njegove imovine bez osnove, na njegovoj strani kao protutuženika.

68. Slijedom navedenog, u smislu odredbe odredbe 1111. ZOO s obzirom da je utvrđeno da je tužitelj neopravdano stekao iznos od 48.029,79 eur dužan ga je i vratiti.

69. Prigovor zastare nije osnovan.

70. Prema ZOO-u, odredbama o zastari potraživanja, opći zastrani rok je pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare (čl. 225.). Odredbom čl. 230. ZOO-a, tražbine naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

I po jednoj i po drugoj odredbi ZOO-a, potraživanje tuženika nije u zastari. Prema mišljenju ovog suda, u konkretnom slučaju imao bi se primijeniti čl. 230. ZOO kojim je propisano da tražbine naknade štete zastarijevaju za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Člankom 215.st.1. ZOO određeno je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a čl.216. ZOO propisuje da zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

71. Slijedom citiranih odredbi zastarni rok za utuženu tražbinu tužitelja počeo je teći kad je oštećeni doznao za štetu i počinitelja.

Za odgovor na pitanje je li nastupila zastara ili nije potrebno je utvrditi određene činjenice (kad je obveza nastala, odnosno kad je vjerovnik bio u mogućnosti ustati s tužbom).

72. Naime, nesporno je da tuženiku nisu bili poznati relevantni podaci o proizvodnim cijenama vode jer su tu cijenu utvrđivale stručne službe tužitelja, a s druge strane tužitelj nije na zahtjev tuženika niti dostavljao tuženiku relevantnu dokumentaciju pa prema tome tuženik je imao saznanje za sve elemente koji mu omogućuju isticanje zahtjeva odnosno za opseg i visinu štete tek provedenim vještačenjem u ovom predmetu odnosno zastara potraživanja ne može niti početi teći. Stoga, u ovom slučaju nisu se dogodile određene činjenice da bi se uopće mogao primjenjivati institut zastare ( šteta, visina štete itd). U svakom slučaju, u ovom postupku prigovor zastare nije relevantan jer prema utvrđenju ovog suda tražbina tužitelja nije niti dospjela pa prema tome zastara nije niti počela teći.

Prema ZOO-u, odredbama o zastari potraživanja, opći zastrani rok je pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare (čl. 225.).

U općem zastarnom roku od pet godina zastarijevaju i potraživanja s naslova stjecanja bez osnove.

Zastarijevanje potraživanja s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala.

73. Slijedom navedenog, s obzirom da se imovina tužitelja najranije povećala 2018., a tuženik je ustao s protutužbom dana 12.09.2022. vidljivo je da potraživanje tuženika nije u zastari niti prema roku iz čl.225. ZOO.

74. S obzirom da je sud odlučne činjenice mogao utvrditi na temelju izvedenih dokaza i s obzirom na zauzeta pravna shvaćanja dana u obrazloženju, sud je izvođenje daljnjih dokaza ocijenio nepotrebnim jer se ne odnose na činjenice koje su prvenstveno relevantne za donošenje odluke ili se odnose na utvrđenje nespornih činjenica te je odbio daljnje dokazne prijedloge. Sve odlučne činjenice mogu se utvrditi iz isprava u spisu, a odredbe ugovora sklopljenih između stranaka su jasne i primjenjuje se onako kako glase sukladno odredbi čl. 319. st. 1. ZOO-a. Sud je odbio prijedlog tužitelja radi utvrđivanja stvarne i realne cijene vode po m3, uzimajući u obzir fiksne i varijabilne troškove proizvodnje vode za razdoblje od 2017. do 2020. jer kao što je gore obrazloženo raspodjela troškova proizvodnje vode na fiksne i varijabilne odnosno da bi tuženik imao obvezu snositi 50% fiksnih troškova proizvodnje vode bez obzira na količinu preuzete vode nije utemeljena na Sporazumu. U konkretnom slučaju potraživanje tužitelja temelji se na sporazumu kojeg se dužan pridržavati, pa je i zadatak vještaka bio izračunati jesu li računi ispostavljeni sukladno Sporazumu, a u odnosu na protutužbeni zahtjev valja istaći da je bitna činjenica da se cijena vode iz podataka tužitelja smanjivala, a tužitelj je protupravno nastavio obračunavati jediničnu cijenu vode u iznosu od 1,07 po m2, a da o tome tuženik nije imao saznanja.

75. Odluku o troškovima postupka iz toč. III presude sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a.

76. Uzevši u obzir činjenicu da je tuženiku-protutužitelju konačno dosuđen iznos od 48.029,79 eur, tuženik-protutužitelj je uspio u omjeru od 72,93 %, a tužitelj- protutuženik u omjeru od 27,06 %. Oduzimanjem postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela u ovom dijelu spora od postotka one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, dobiva se iznos od 45,87%.

Obveza je tužitelja-protutuženika da tuženiku-protutužitelju nadoknadi 45,87% troškova koje je sud odmjerio kao troškove koji su mu nastali i koji su bili potrebni za vođenje ovog spora (čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP), prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 – dalje: OT), u iznosu od 1.000,00 EUR za sastav protutužbe od 12.09.2022.(Tbr. 7/1 OT), u iznosu od 1.000,00 EUR za sastav podnesaka od 25.11.2022. i 15.03.2024. (Tbr. 8/1 OT), u iznosu od po 500,00 EUR za pristup ročištima 20.09.2022. i 06.12.2022. (Tbr. 9/2 OT), u iznosu od 1.000,00 EUR za pristup ročištu 21.10.2024. (Tbr. 9/1 OT), sve uvećano za PDV 25% ili 1.250,00 EUR, odnosno ukupno parničnih troškova u iznosu od 6.250,00 EUR. Dakle, tuženiku-protutužitelju je na ime troškova postupka dosuđeno 45,87% iznosa od 6.250,00 EUR, odnosno iznos od 2.866,87 EUR.

Slijedom navedenog, tuženiku prema omjeru uspjeha u sporu ne pripada trošak parničnog postupka u iznosu od 3.383,12 EUR.

Nije mu priznat trošak za zastupanje na ročištima 20.09.2022. i 06.12.2022.( preko dosuđenog u iznosu od 500,00 EUR uvećano za iznos PDV-a od 25% ) po Tbr.9/1 OT jer se na navedenim ročištima nije raspravljalo o glavnoj stvari. Naime, da bi se smatralo da se na ročištu raspravlja o glavnoj stvari potrebno je da stranka usmeno na ročištu iznese nove navode ili da obrazloži do tada iznesene navode, što je na navedenim ročištima izostalo.

Nije mu priznat niti zatraženi trošak u iznosu od 1.000,00 EUR uvećano za 25% PDV-a za sastav podneska od 23.11.2022. jer navedeni podnesak ne prileži spisu. Osim toga, nepotrebnim je sud ocijenio zahtjev za naknadu troškova pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR uvećano za PDV od 25%, a to stoga što se dostava presude strankama koje su obaviještene o ročištu na kojem se presuda objavljuje, u slučaju njihovog nedolaska na ročište za objavu, obavlja putem e-oglasne ploče suda istog dana kad je presuda objavljena pa je stoga trošak dolaska na ročište na kojem se presuda objavljuje nepotreban u smislu čl. 155 ZPP.

77. Stoga je odlučeno kao u toč. III i IV izreke presude.

U Zagrebu, 29. listopada 2024. godine

SUDAC

Romina Markovinović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka uredno obaviještena o tom ročištu, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. toga Zakona.

DNA:

- tužitelju po pun. uz prist.

- tuženiku po punomoćniku