Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-4390/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Ines Kovačević, kao predsjednik vijeća, Sanje Joka Umićević sudac izvjestitelj i član vijeća te Darije Horvat, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Kardum, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate odlučujući o žalbi tuženika protiv Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj P-1040/2023-21 od 10. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 29. listopada 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj P-1040/2023-21 od 10. srpnja 2024. u točki I., II., III., IV., V., u dijelu točke VI. izreke kojim je naloženo tuženiku tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.237,50 eura i u točki VII. izreke.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:
"I. N a l a ž e s e tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju AB plati iznos od 801,20 EUR (osamstojedan euro i dvadeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućem na iznos od:
4,48 EUR od 8. studenoga 2008. pa do isplate,
1,26 EUR od 4. prosinca 2008. pa do isplate,
12,99 EUR od 1. siječnja 2009. pa do isplate,
12,99 EUR od 1. siječnja 2009. pa do isplate,
15,53 EUR od 4. veljače 2009. pa do isplate,
17,42 EUR od 4. ožujka 2009. pa do isplate,
11,65 EUR od 4. travnja 2009. pa do isplate,
12,48 EUR od 6. svibnja 2009. pa do isplate,
9,20 EUR od 3. lipnja 2009. pa do isplate,
6,85 EUR od 7. srpnja 2009. pa do isplate,
6,63 EUR od 11. kolovoza 2009. pa do isplate,
6,50 EUR od 10. listopada 2009. pa do isplate,
6,50 EUR od 10. listopada 2009. pa do isplate,
7,52 EUR od 12. studenoga 2009. pa do isplate,
12,01 EUR od 6. siječnja 2010. pa do isplate,
12,01 EUR od 6. siječnja 2010. pa do isplate,
15,44 EUR od 5. veljače 2010. pa do isplate,
15,31 EUR od 11. ožujka 2010. pa do isplate,
21,24 EUR od 9. travnja 2010. pa do isplate,
21,96 EUR od 12. svibnja 2010. pa do isplate,
29,95 EUR od 12. lipnja 2010. pa do isplate,
29,44 EUR od 11. kolovoza 2010. pa do isplate,
29,44 EUR od 11. kolovoza 2010. pa do isplate,
51,44 EUR od 11. rujna 2010. pa do isplate,
45,09 EUR od 13. studenoga 2010. pa do isplate,
45,09 EUR od 13. studenoga 2010. pa do isplate,
340,78 EUR od 1. prosinca 2010. pa do isplate,
po stopi koja se do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućem polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.
II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj: 9011418390 od 26. svibnja 2006. sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi naknade za odobrenje kredita u iznosu od 0,50 % iznosa kredita.
III. N a l a ž e se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju AB plati iznos od 61,43 EUR (šezdesetjedan euro i četardesettri centa), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. svibnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućem polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
IV. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 9011418390 od 26. svibnja 2006. sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovoreni da se plaža naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj odlukom tuženika.
V. N a l a ž e se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju AB plati iznos od 59,79 EUR (pedesetdevet eura i sedamdesetdevet centi), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. studenoga 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućem polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
VI. N a l a ž e s e tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju AB naknadi troškove postupka u iznosu od 1.237,50 EUR (tisućudvijestotridesetseda eura i pedeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. srpnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana, a odbija se preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 287,50 EUR (dvijestoosamdesetsedam eura i pedeset centi).
VII. O d b i j a s e tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti."
2. Protiv dijela te presude pod točkom I., II., III., IV., V. djela točke VI. izreke i točke VII. izreke žale se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Službeni list SFRJ” br. 4/77, 36/77, 36/80, 6/80, 69/82, 43/1982, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91 i “Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 114/22.- dalje ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Žalba je neosnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, o jednokratnim troškovima naknade za odobrenje kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita isplati utužene iznose.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi jer je izreka prvostupanjske presude jasna i ne proturječi niti sama sebe niti razlozima presude pa prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.
6. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.
7. Tako je prvostupanjski sud utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu 26. svibnja 2006. godine, da se istim kreditom (odobrenim za kupnju vozila) kreditor-banka obvezao korisniku kredita staviti na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 19.824,74 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita te da je tužitelj s osnova razlike na ime valutne klauzule preplatio predmetni kredit u iznosu od 801,20 eura; da je čl. 11. toč. 3. Ugovora o kreditu ugovoren jednokratni trošak naknade za odobrenje kredita u iznosu od 0,50% iznosa kredita, a člankom 9. Ugovora o kreditu ugovoren da se plaća naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj odlukom banke; da je tuženik tužitelju temeljem točke 11. točka 3. Ugovora o kreditu naplatio iznos od 462,82 kn tj. 61,43 eura; da je tužitelj kredit otplatio prijevremeno- 30. studenog 2010. godine te mu je tuženik naplatio naknadu u iznosu od 450,46 kn tj. 59,79 eura.
8. Predmet spora je restitucijski zahtjev kao posljedica zaštite potrošača od nepoštene odredbe, a s obzirom na naprijed navedena pravomoćna utvrđenja prvostupanjskog suda (da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su posljedično čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača - Narodne novine, br. 96/2003 – dalje: ZZP, ništave), a sve to u svezi odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev 221/2018 povodom revizije, valjano je dosuđen iznos u točki VI. izreke pobijane prvostupanjske presude.
9. Naime, zaštita u postupku kolektivnih interesa iscrpljuje se u utvrđenju povrede koju je potrebno otkloniti, a nakon odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošač, pa tako i tužitelj, ima pravo zahtijevati od suda da se urede posljedice nepoštenih ugovornih odredbi, te se u tome sastoji, između ostalog, otklanjanje posljedica utvrđene povrede. Tako je i u ovom predmetu tužitelj zahtijevao, a sud pružio pravnu zaštitu. Naime, jedna od posljedica neobvezujuće prirode nepoštene odredbe je pravo potrošača za naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe, jer se isplatom neosnovano plaćenih iznosa uspostavlja ravnoteža između prava i obveza strana iz ugovora. U hrvatskom pravnom sustavu ne postoje posebne norme koje reguliraju postupak restitucije i samu restituciju kod pružanja zaštite potrošača od nepoštenih odredbi, pa se primjenjuju opća pravila Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 78/15., 29/18. – dalje u tekstu: ZOO/05). U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Pri vraćanju se primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove, sukladno odredbama članaka 1111. do 1120. ZOO/05. Vraća se sve ono što je neosnovano stečeno ako je predmet obveze u novcu, vraća se isti broj novčanih jedinica u istoj valuti u kojoj je nastalo stjecanje bez osnove te se plaćaju zatezne kamate od dana stjecanja.
10. Sud pravilno dosuđuje restitucijski zahtjev na ime preplaćenog iznosa zbog odredbe koja tužitelja ne obvezuje u visini utvrđenoj na temelju provedenog vještačenja. Pravilno je izračunata visina prema izračunu iznad onoga što je tužitelj trebao platiti da u tom razdoblju nije ugovorena valutna klauzula. To je u skladu sa zabranom revizije nepoštene odredbe i načelom uređenja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi.
11. Pravilno je određena isplata, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, a prema kojima se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe. To zato jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Tako i u predmetu C- 421/14 Banco Primus, sud je protumačio odredbu članka 6. stavak 1. Direktive 93/13 na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, obavezan ju je izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koja proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. U tom tumačenju je izraženo i načelo zabrane revizije nepoštene odredbe. To znači da sud ne može kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa koji treba platiti na temelju neobvezujuće odredbe, već sud treba u potpunosti izuzeti tu odredbu iz primjene.
12. U odnosu na žalbene prigovore koji se odnose na takozvane negativne razlike, valja reći da u svezi istoga tuženik tijekom postupka nije podnio prigovor prijeboja, a niti je podnio protutužbu (tako i Rev-549/2023-4).
13. Na žalbene prigovore kojima se prigovara dosuđenoj zateznoj kamati tekućoj od dana izvršene svake mjesečne preplate valja reći da je ista dosuđena u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO te obzirom se ovdje radi o povratu onoga što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik zbog toga nesavjestan stjecatelj (radi se o odredbama koje je u ugovor unio sam tuženik) te da je stoga temeljem iste odredbe dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa.
14. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare, a to stoga jer je tužba u ovom predmetu podnesena 14. lipnja 2023., a u situaciji kad je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok (opći zastarni rok – 5 godina) počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača - presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.), a iz čega proizlazi da u ovom predmetu nije protekao zastarni rok te nije nastupila zastara potraživanja tužitelja.
15. Neosnovan je prigovor zastare u odnosu na onaj dio prvostupanjske presude koja se odnosi na naknadu za odobrenje kredita kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita a to stoga jer u odnosu na to zastarni rok počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost tih ugovornih odredbi tj. u konkretnom slučaju počinje teći tek pravomoćnošću prvostupanjske presude. Naime zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
16. Na žalbene navode treba reći da je sud prvog stupnja u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocijene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
17. Prema odredbi čl. 1024. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. – dalje ZOO) korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit, a sukladno stavku 2. istog članka - korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3. istog članka). Stavkom 4. je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.
18. Navedene odredbe, dakle, predviđaju dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.
19. Tuženik, ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.
20. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.
21. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.
22. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).
23. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.
24. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.
25. Također je prvostupanjski sud pravilno utvrdio ništetnim dio odredbe 11.3. ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada 0,50 % od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, ocijenivši istu ugovornu odredbu nepoštenom te posljedično ništetnom sukladno odredbama ZZP (čl. 81. i čl. 87. ZZP) jer je utvrdio da tuženik nije dokazao da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, da tužitelju nije bilo obrazloženo na što se konkretno odnosi ta naknada te da takva ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača, cijeneći pri tome da je tužitelj isplatio na ime naknade za korištenje kredita iznos od 61,43 eura, te s druge strane tuženik temeljem iste ugovorne odredbe nije imao obvezu prema tužitelju, kao i da tuženik nije niti obrazložio koji mu je i u kojem iznosu trošak nastao, a koji bi trebao biti eventualno namiren ugovorenom naknadom.
26. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već Posebnom ponudom bila obuhvaćena i sporna odredba, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.
27. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.
28. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).
29. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
30. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ugovorne odredbe o naknadi od 0,50 % su nepoštene i time ništetne, pa se može zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
31. Iz svega iznesenog proizlazi da je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je donio pobijanu prvostupanjsku presudu i odlučio kao u točki I., II., III., IV., V. izreke.
32. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP. Iz iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu (čl. 368. st. 1. ZPP).
U Zagrebu 29. listopada 2024.
Predsjednik vijeća:
Ines Kovačević
