- 1 -              III Kr 98/2023-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 98/2023-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog I. S. zbog kaznenih djela iz čl. 291. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19.; dalje: KZ/11-I) i dr., odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 23. prosinca 2022., broj Kv I-Us-166/2022 (K-Us-46/2015.), i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 6. travnja 2023., broj I Kž-Us-39/2023-4, u sjednici vijeća održanoj 14. prosinca 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se zahtjev osuđenog I. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 23. prosinca 2022., broj Kv-I-Us-166/2022 (K-Us-46/2015) i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 6. travnja 2023., broj I-Kž-Us-39/2023, na temelju članka 498. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.– odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.) više je presuda preinačeno u odluci o kazni bez obnove kaznenog postupka, jer je protiv istog osuđenika izrečeno više kazni, a nisu primijenjene odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u stjecaju.

 

1.1. Preinačene su u odluci o kazni presuda Županijskog suda u Zagrebu od 1. prosinca 2021. broj: Kv I-Us-29/2021., koja je potvrđena presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 7. srpnja 2022., broj: I Kž-Us-20/2022., i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 27. prosinca 2019., broj: K-Us-50/2014., koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 7. srpnja 2021., broj: I Kž-Us-76/2020.

 

1.2. Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 1. prosinca 2021., broj: Kv I-Us-29/2021. (koja je, kao što je to navedeno, potvrđena presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske) preinačene su u odluci o kazni presuda Županijskog suda u Zagrebu od 7. travnja 2017., broj: K-Us-51/2012., preinačena u odluci o kazni, odluci o imovinskopravnom zahtjevu i odluci o oduzimanju imovinske koristi presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. travnja 2019., broj: I Kž-Us-2/2018., kojom je osuđenom I. S. izrečena kazna zatvora u trajanju šest godina zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11-I, i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 9. studenog 2020., broj: K-Us-46/2015., preinačena u odluci o kazni i odluci o oduzimanju imovinske koristi presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 11. lipnja 2021., broj: I Kž-Us-21/2021., kojom je osuđenom I. S. izrečena kazna zatvora u trajanju sedam godina, zbog počinjenja kaznenih djela iz članka 333.stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. – dalje: KZ/97.) i članka 291. stavka 1. i 2. KZ/11-I, te mu je uz primjenu članka 51. i 52. KZ/11-I izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju dvanaest godina i deset mjeseci.

 

1.3. Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 27. prosinca 2019., broj: K-Us-50/2014. (koja je, kao što je to navedeno, potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) osuđeni I. S. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 347. stavka 1. KZ/97., te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju šest godina.

 

1.4. Citiranom su pravomoćnom presudom, primjenom članka 498. stavka 1. točke 1. ZKP/08., kazne zatvora iz navedenih presuda uzete kao utvrđene te je osuđeni I. S., primjenom članka 51.stavka 2. i članka 53. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21. i 114/22.: dalje KZ/11-III) osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju osamnaest godina. U navedenu je kaznu osuđeniku, na temelju članka 54. KZ/11-III, uračunato vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru od 10. prosinca 2010. do 16. prosinca 2011., od 20. studenog 2012. do 23. srpnja 2014., te od 4. kolovoza 2015. do 25. studenog 2015., vrijeme provedeno u ekstradicijskom pritvoru od 10. prosinca 2010. do 18. srpnja 2011., te vrijeme provedeno na izdržavanju kazne od 24. srpnja 2014. do 4. kolovoza 2015., i od 4. travnja 2019. pa nadalje.

 

2. Zahtjev za izvanredno preispitivanje ove pravomoćne presude podnio je osuđenik, putem branitelja Č. P. i J. S., odvjetnika iz Z. „... temeljem odredbe čl. 515. st. 1. i čl. 517. st.1. Zakona o kaznenom postupku ...“, s prijedlogom preinačiti pobijanu presudu i izreći jedinstvenu kaznu zatvora primjenom čl. 60. KZ/97., odnosno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Postupajući u skladu s čl. 518. st. 4. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je podnijelo odgovor na zahtjev s prijedlogom odbiti zahtjev kao neosnovan.

 

4. Odgovor na zahtjev dostavljen je osuđeniku i njegovom branitelju.

 

5. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude je neosnovan.

 

6. Nije u pravu podnositelj zahtjeva kada tvrdi da je ostvarena povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08. i povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468.st. 2. ZKP/08., odnosno nije u pravu kada tvrdi da je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je došlo do kršenja temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom. Podnositelj nalazi ove povrede u činjenici što se protiv njega nije vodio jedinstveni kazneni postupak, što osuđeniku nije bilo dostavljeno mišljenje USKOK-a o njegovom zahtjevu za obnovu postupka, te stoga što sud pri odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u stjecaju nije primijenio odredbe KZ/97. „... koje su nesporno blaže za osuđenika ...“.

 

7. Podnositelj nije u pravu kada tvrdi da mu je „... povrijeđeno pravo na jednakost oružja ...“, jer se zbog propuštanja dostave nije mogao očitovati o mišljenju USKOK-a o njegovom zahtjevu za obnovu postupka. Podnositelj, naime, zanemaruje kako kod odlučivanja o konkretnom izvanrednom pravnom lijeku (kada se pravomoćna presuda, u odluci o kazni, može preinačiti u korist osuđenika i bez obnove kaznenog postupka), našim postupovnim odredbama nije propisana obveza dostave takvog podneska osuđeniku i njegovu branitelju, niti mogućnost njihovog očitovanja na takav podnesak. Kako je sud novom presudom odmjerio jedinstvenu kaznu za djela u stjecaju, koja kazna je blaža za osuđenika od zbira pojedinačnih kazni, to mu nije, po nekom automatizmu, povrijeđeno pravo na jednakost oružja niti je ostvarena bitna povreda iz članka 468. stavak 2. ZKP/08.

 

8. Podnositelj nije u pravu ni kada tvrdi da je bio „... talac nezakonitog i diskriminatornog postupanja ...“, jer je protiv osuđenika, umjesto jedinstvenog, vođeno više kaznenih postupaka za više istovrsnih kaznenih djela. Nema dvojbe kako su, pri donošenju odluke o jedinstvenoj kazni zatvora, uzete u obzir ranije izrečene kazne i relevantne otegotne i olakotne okolnosti, a jedinstvena kazna zatvora je manja od zbira pojedinačnih kazni. U ovom stadiju postupka, kada se pravomoćna presuda može preinačiti i bez obnove kaznenog postupka, nema mjesta razmatranju da li je, prilikom vođenja pravomoćno okončanih postupaka, bilo ili nije bilo uvjeta realizirati zakonsku mogućnost spajanja postupaka i provesti jedinstveni kazneni postupak. Kako su, naposljetku, primijenjene zakonske odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u stjecaju, to se nije radilo o nezakonitom i diskriminatornom postupanju samo zato što je protiv osuđenika vođeno više kaznenih postupaka za više kaznenih djela.

 

9. Premda podnositelj, generalno, tvrdi da je osuđenik pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom i međunarodnim pravom i zakonom, iz sadržaja njegovog zahtjeva jasno proizlazi osnov podnošenja ovog izvanrednog pravnog lijeka, a to je tvrdnja da su sudovi pri donošenju odluke o jedinstvenoj kazni zatvora „... povrijedili Kazneni zakon, jer je primijenjen zakon koji se ne može primijeniti ...“. Upravo zato i predlaže izreći jedinstvenu kaznu zatvora primjenom čl. 60. KZ/97., kao blažeg zakona. Podnositelj tvrdi da su  domaći sudovi „... retroaktivno primijenili stroži zakon za podnositelja ...“, krivo protumačili zakonske odredbe „... pribjegavanjem različitim kanonima  tumačenja ...“, a jedinstvena kazna zatvora je „... prekršila i načelo da samo zakon može propisati kaznu i načelo retroaktivnosti blažeg zakona ...“.

 

10. Podnositelj zanemaruje, jasnu, zakonsku odredbu iz koje proizlazi kako je razmatranje koji je zakon blaži za počinitelja moguće samo do donošenja pravomoćne presude o počinjenom kaznenom djelu, a ne i nakon toga, odnosno takvo razmatranje više nije moguće u postupku tzv. neprave obnove kaznenog postupka. Premda podnositelj konstruira, navodnu, zakonsku nejasnoću i „... različite kanone tumačenja ...“, prvostupanjski i drugostupanjski sud su se, suglasno i nedvosmisleno, pozvali na jasnu zakonsku normu  i sudsku praksu koja ne dozvoljava drugačija tumačenja.

 

10.1. Prvostupanjski je sud (u alineji 4.1.) istaknuo „... Odredbom članka 3. stavka 2. KZ/11-II, propisano je da će se, u slučaju kada se nakon počinjenja kaznenog djela a prije donošenja pravomoćne presude zakon izmijeni jednom ili više puta, primijeniti zakon koji je najblaži za počinitelja. Dakle, sudovi su u obvezi primjenjivati blaži zakon sve do donošenja pravomoćne presude, ali ta obveza ne vrijedi za postupak po izvanrednim pravnim lijekovima ...“.

 

10.2. Drugostupanjski sud je (u alineji  7.1.) jednako tako jasno ustvrdio „ ... razmatranje koji je zakon blaži za počinitelja moguće je samo uzimanjem u obzir izmjena Kaznenog zakona koje su stupile na snagu do pravomoćnosti presude kojom se odlučuje o krivnji i djelu te primjeni materijalnog zakona, a ne i u postupku povodom izvanrednog pravnog lijeka – tzv. neprave obnove kaznenog postupka u smislu članka 498. stavka 1. točke 1. ZKP/08., pa u slučaju da je za neka kaznena djela u stjecaju primijenjen KZ/97., a druga KZ/11-I, što je ovdje slučaj, jedinstvena kazna se izriče po pravilima o stjecaju koje predviđaju odredbe članka 51. KZ/11-II, kako to prvostupanjski sud pravilno obrazlaže ...“.

 

11. Nasuprot tvrdnji podnositelja, u ovom segmentu primjene zakona doista nema „različitih kanona tumačenja“. Naime, i prije donošenja, sada, jasne zakonske norme („Ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se zakon koji je najblaži za počinitelja“) sudska praksa i teorija su bili usuglašeni u stavu kako primjena blažeg zakona vrijedi samo do donošenja pravomoćne presude. Tako je u „Komentaru kaznenog zakona“, autora dr. sc. Petra Novoselca i dr. sc. Igora Martinovića („Narodne novine“, svibanj 2019.) istaknuto kako se „... odredbom čl. 3. st. 2. KZ/11. samo potvrđuje ranija praksa, jer sudovi ni do tada pri odlučivanju  o izvanrednim pravnim lijekovima nisu uzimali u obzir izmjene zakona nakon pravomoćnosti presude ...“ (strana 36.). Da se radi o doista staroj i ustaljenoj sudskoj praksi proizlazi i iz knjige Dr. Bogdana Zlatarića („Krivični zakonik u praktičnoj primjeni“, Narodne novine, 1956.), u kojoj autor komentira praksu te se slaže sa sudovima „... ako se sudi za više kriv. djela u stjecaju, od kojih su neka izvršena pod režimom starog a druga pod režimom novog zakona, može se za prva djela kvalificirati i kazna utvrditi po starom zakonu, a za druga po novom zakonu, ali će se jedinstvena kazna izreći po pravilima o stjecaju koja predviđa novi zakon ...“ (strana 307).

 

12. Imajuću u vidu kako jasnu zakonsku normu tako i ustajalu sudsku praksu, podnositelj nije u pravu da je „... primijenjen zakon koji se ne može primijeniti ...“, odnosno da su „... domaći sudovi krivo protumačili zakonske odredbe pribjegavanjem različitim kanonima tumačenja ...“. Nasuprot takvim tvrdnjama podnositelja, nisu ostvarene povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika, nije ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka, niti je došlo do kršenja temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom.

 

13. Nakon pravomoćnosti više presuda, u postupku tzv. neprave obnove kaznenog postupka, primijenjene su odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u stjecaju koje su na snazi i koje su se, stoga, jedino i mogle primijeniti. Drugačijim stajalištem bilo bi povrijeđeno načelo zakonitosti jer bi se prekršila jasna zakonska norma, ali i grubo narušio autoritet pravomoćnih sudskih odluka.

 

14. Slijedom iznesenog, a na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP/08., trebalo je odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 14. prosinac 2023.