Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3653/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberte Pandža članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VŽ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Ljiljana Maravić–Pirš, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10832/2023-35 od 8. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 29. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10832/2023-35 od 8. svibnja 2024., u pobijanom dijelu toč. V. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10832/2023-35 od 8. svibnja 2024., u pobijanom dijelu toč. IV. izreke kojim nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška za daljnji iznos od 274,29 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, i u tom dijelu sudi:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici daljnji iznos parničnog troška u iznosu od 274,29 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. listopada 2024. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništavim odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu za kupnju vozila broj: 041–50-2735318, koji je sklopljen 30.03.2005. i solemniziran kod javne bilježnice Renate Kutija Kušpilić iz Zagreba, dana 31.03.2005.g., pod brojem OU-423/05, između tuženika kao davatelja kredita i tužiteljice kao korisnika kredita, a kojima se glavnica kredita veže za promjenu ugovorene valute švicarskog franka te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici na ime stečenog bez osnove iznos od 673,75 EUR sa zakonskim zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. I. izreke. Utvrđene su ništavima i odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl. 2. i 7. istog Ugovora o kreditu za kupnju vozila koja glasi: „...Redovna kamata, godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora…“ - pa stoga navedena odredba ugovora, kao ni sve daljnje odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita ne proizvode nikakav pravni učinak između ugovornih strana (toč. II. izreke). Naloženo je tuženiku na ime stečenog bez osnove isplatiti tužiteljici iznos od 194,91 EUR sa zakonskim zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. III. izreke. Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.816,27 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 8. svibnja 2024. do isplate (toč. IV. izreke). Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 624,53 EUR (toč. V. izreke).

2. Protiv odbijajućeg dijela prvostupanjske presude pod toč. V. i dijela toč. IV. izreke kojim nije prihvaćen njezin zahtjev za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa žalbu je podnijela tužiteljica iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda u tom pobijanom dijelu preinači u skladu s navodima žalbe uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u ugovoru o potrošačkom kreditu koji je zaključen između stranaka, te restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredbi.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnome proizlazi da su stranke 30. ožujka 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj 041-50-2725318 kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 12.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita za kupnju vozila uz redovnu godišnju kamatu od 5,85% koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora s rokom vraćanja od 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji se uručuje korisniku kredita, te da je ugovoreno da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana mjesecu.

8. Utvrđeno je nadalje da je tužiteljica potrošač, da je kredit u cijelosti otplatila, da je predmetni ugovor o kreditu sastavio tuženik na standardnom obrascu i da se tijekom otplate kredita kamatna stopa više puta povećavala i da je rastao tečaj CHF. Financijskim vještačenjem utvrđeno je da ukupan iznos koji je više plaćen zbog povećanja kamatne stope tijekom otplate kredita u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu iznosi 194,91 EUR, dok preplaćeni iznos po osnovi rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita iznosi 673,75 EUR, ili sveukupno 868,66 EUR.

9. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno pozvao na učinke presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koji je u pogledu ovakvog načina ugovaranja redovnih kamata vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, između kojih i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga bilo utvrđenje ništetnosti redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

10. Citiranom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., je potvrđeno u odnosu na tužene banke, među kojima i na tuženika, da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

11. Prvostupanjski sud pravilno se pozvao i na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te je Vrhovni sud u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke, među kojima i tuženik u točno određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF), jer prije njihova sklapanja banke nisu potrošača informirale u cijelosti o potrebnim parametrima bitnim za donošenje utemeljene odluke temeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i za vrijeme sklapanja ugovora, te da su te odredbe ugovora suprotne načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a što je protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO).

12. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud je sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF utvrdio nepoštenima u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/2003, a time i ništetnim u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/07, te sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO pravilno prihvatio i restitucijski zahtjev tužiteljice za povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta u sveukupnom iznosu od 868,66 EUR na temelju tih ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po pravilima stečenog bez osnove (čl. 1111. st. 3. ZOO). Ujedno je obvezao tuženika kao nepoštenog stjecatelja da isplati tužiteljici zatezne kamate na dosuđene iznose glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate, dok je odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 624,53 EUR.

13. Neosnovano tužiteljica žalbom pobija odbijajući dio prvostupanjske presude pod toč. V. izreke. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica podneskom od 10. studenog 2021. smanjila tužbeni zahtjev i umjesto prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.493,19 EUR tražila isplatu iznosa od 868,66 EUR. Kako je prema odredbi čl. 193. st. 2. ZPP za povlačenje tužbe nakon upuštanja tuženika u raspravljanje potreban pristanak tuženika, a u konkretnom slučaju tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbe, pravilno je prvostupanjski sud meritorno odbio dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 624,53 EUR. Stoga žalba tužiteljice protiv odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva pod toč. V. izreke prvostupanjske presude nije osnovana.

14. Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud tuženiku parnični trošak priznao pozivom na odredu čl. 158. st. 1. ZPP, jer tuženik nije pristao na djelomično povlačenje dijela tužbenog zahtjeva, zbog čega niti nema pravo na troškove postupka prema odredbi čl.158. st. 1. ZPP, jer do povlačenja nije niti došlo. Nije stoga bilo osnove utvrđivanju parničnog troška tuženiku u visini razlike između većeg tarifnog razreda koji se primjenjivao do podneska kojim je tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev, kako je to učinio prvostupanjski sud, niti prebijanju tako utvrđenog parničnog troška tuženika s troškom tužiteljice.

15. Premda se kod djelomičnog uspjeha stranaka u parnici o troškovima postupka odlučuje primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, osnovan je žalbeni navod tužiteljice da joj u ovoj parnici pripada cjelokupno utvrđeni parnični trošak. Riječ je naime o potrošačkom ugovoru koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže u pravima i interesima ugovornih strana. Tužiteljica je na temelju privatnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Lidije Česnik, koji je dostavila uz tužbu postavila tužbeni zahtjev, čime je poduzela dostupne, prihvatljive i razumne mjere temeljem kojih je postavila tužbeni zahtjev. Stoga, u konkretnoj situaciji kada je tužiteljica u cijelosti uspjela s osnovom tužbenog zahtjeva, a financijskim je vještačenjem provedenim u postupku je utvrđeno da je njezino potraživanje s osnova ništetnih odredbi potrošačkog ugovora o kreditu niže od iznosa je postavila u tužbi, u pravu je žaliteljica da bi odmjeravanje troškova postupka prema uspjehu u sporu (čl. 154. st. 2. ZPP) predstavljalo za nju nerazmjeran i nepodnošljiv teret, jer bi se time narušila pravičnu ravnotežu između interesa stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, tim više što ista nije dala povoda tužbi, pa bi takva odluka bila bi protivna načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, takva bi odluka o troškovima postupka predstavljala ograničenje koje umanjuje samu bit tužiteljičina prava na pristup sudu, jer bi moglo odvratiti potrošača od ostvarenja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenih ugovornih odredbi (tako odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU broj C-224/19 i C- 259/19, odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4029/2013 od 19.12.2017.).

16. Zbog iznijetih razloga tužiteljica ima pravo na naknadu cjelokupnog utvrđenog parničnog troška. Kako je prvostupanjski sud utvrdio ukupni parnični trošak tužiteljici u iznosu od 2.090,56 EUR, a pobijanom presudom joj je uz pogrešnu primjenu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP dosudio iznos od 1.816,27 EUR, valjalo je po žalbi tužiteljice temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti toč. IV. prvostupanjske presude u dijelu kojim nije prihvaćen njezin zahtjev za naknadu parničnog troška za daljnji iznos od 274,29 EUR i dosuditi joj još i navedeni iznos parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. listopada 2024. do isplate.

17. Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

18. Kako je tužiteljica u žalbenom postupku u cijelosti odbijena u odnosu na glavni zahtjev (odbijajući dio presude), a uspjela je sa sporednim zahtjevom (troškovi postupka) zbog kojega nisu nastali posebni troškovi, njezin zahtjev za naknadu troškova žalbe odbijen je kao neosnovan.

19. Slijedom iznijetih razloga, temeljem odredbi čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP valjalo je presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 29. listopada 2024.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš