Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4689/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćniku Miljenku Mrakovičiću, odvjetniku u Rijeci, Medulićeva 5, protiv 1-tuženika JZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Došenu, odvjetniku u Rijeci, Andrije Medulića III, 2-tužene ŠZ iz [adresa],OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marinu Đudarić, odvjetniku u Rijeci, Slavka Krautzeka 84 b i 3-tužene VZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2 i 3-tužene kao nasljednice pok. CZ, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i žalbi 1- tuženog protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1228/2022-30 od 1. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1228/2022-30 od 1. srpnja 2024. u točkama I izreke i dijelu točke II izreke kojim je tužiteljici naloženo 2-tuženoj naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.625,00 eura.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1228/2022- 30 od 1. srpnja 2024. u dijelu odluke o troškovima postupka kojim nije prihvaćen zahtjev 1-tuženika za naknadu troškova parničnih troškova i sudi:

Nalaže se tužiteljici naknaditi troškove parničnog postupka 1-tuženiku u iznosu od 1.098,00 eura u roku od 15 dana.

III Nalaže se tužiteljici naknaditi troškove žalbenog postupka 1-tuženiku u iznosu od 82,35 eura u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev 2-tužene za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na solidarnu isplatu iznosa od 9.556,04 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama pobliže navedenim u izreci prvostupanjske presude te troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka I izreke) te je naloženo tužiteljici naknaditi 2-tuženoj parnični trošak u iznosu od 1.625,00 eura dok je u preostalom dijelu zahtjev 2-tužene za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan (točka II izreke).

2. Prvostupanjsku presudu u točki I i II izreke kojom nije prihvaćen njen zahtjev pobija tužiteljica zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda.

3. Odluku o troškovima postupka sadržanu u prvostupanjskoj presudu u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka pobija 1-tuženik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) te predlaže istu u pobijanom dijelu ukinuti i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje odnosno podredno istu preinačiti u smislu žalbenih navoda.

4. U odgovoru na žalbu 2-tuženica osporava navode žalbe tužiteljice te predlaže da sud drugog stupnja žalbu tužiteljice odbije kao neosnovanu te potvrdi presudu prvostupanjskog suda. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba tužiteljice nije osnovana dok je žalba 1-tuženog osnovana.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za isplatu utuženog iznosa na ime naknade za upotrebu njezine stvari (suvlasničkog dijela poslovnog prostora u [adresa]) u razdoblju od 1. srpnja 2015. do 1. lipnja 2018. od tuženika.

7. U ovoj žalbenoj fazi među strankama nije bilo sporno da je predmetna nekretnina (poslovni prostor u [adresa]) suvlasništvo tužiteljice u 2/10 dijela, prvotuženika (sada bivšeg supruga tužiteljice) u 3/10 dijela te sada pok. CZ u 5/10 dijela, da među njima ne postoji sporazum o načinu suposjedovanja njihove zajedničke nekretnine te da u utuženom razdoblju tužiteljica nije bila u posjedu odnosno suposjedu istog već da su u posjedu bili 1-tuženik i prednik 2 i 3-tužene. Isto tako nije sporno da zahtjev tužiteljice nije u zastari kao niti visina zatražene naknade.

8. Pošavši od utvrđenja da tužiteljica u smislu odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 u daljnjem tekstu ZV) osnovano može potraživati naknadu koristi od upotrebe njene stvari (predmetnog poslovnog prostora) samo od nepoštenih posjednik a da tuženici odnosno 1-tuženik i prednik 2 i 3-tužene sada pok. CZ nisu u utuženom razdoblju bili nepošteni posjednici predmetne nekretnine imajući u vidu da su isti tužiteljici nudili u posjed dio poslovnog prostora i to u isključivi posjed i vlasništvo kao i suposjed ostatka poslovnog prostora što tužiteljica nije prihvatila te imajući u vidu tvrdnju same tužiteljice da od tuženika nije zahtijevala predaju predmetne nekretnine u posjed niti podnošenjem tužbe ili pokretanjem odgovarajućeg postupka niti na bilo koji drugi način sud prvog stupnja zahtjev tužiteljice ocijenio je neosnovanim te posljedično navedenom isti u cijelosti odbio.

9. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja u pogledu glavne stvari sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka sadržajno ukazuje tužiteljica u svojoj žalbi. Na žalbene navode valja reći da sud u smislu odredbe čl. 220. st. 2. ZPP odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Kako je sud temeljem izvedenih dokaza mogao suprotno žalbenim navodima utvrditi relevantne činjenice za odlučivanje u ovom postupku pravilno nije u smislu odredbe čl. 10. ZPP prihvatio ostale dokazne prijedloge tužiteljice s time da je suprotno žalbenim navodima, na ročištu održanom 29. veljače 2024. izvršio uvid u predloženi prvostupanjski predmet koji se vodio pod brojem Ovr-1042/2021.

10. Sud prvog stupnja u pogledu glavne stvari ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

11. Tako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da tužiteljica od tuženika odnosno 1- tuženog i prednika 2 i 3-tuženi nije zahtijevala predaju predmetne nekretnine u posjed odnosno suposjed niti podnošenjem tužbe ili pokretanjem odgovarajućeg postupka niti na bilo koji drugi način posljedično čemu se tuženici ne mogu smatrati nepoštenim posjednicima predmetne nekretnine. Izneseno utvrđenje i zaključak suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer ih žalbeni navodi tužiteljice nisu uspjeli dovesti u sumnju. Navodi iz žalbe tužiteljice u bitnom se iscrpljuju u iznošenju vlastite ocjene dokaza i ocjene predmetne pravne situacije prema kojoj su tuženici u utuženom razdoblju odbijali predati tužiteljici u posjed predmetnu nekretninu i kao takvi bili nepošteni posjednici. Vlastita ocjena dokaza nije način na koji stranka može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost sudske odluke (čl. 8 ZPP-a) a osobito ne kada zanemaruje odlučnu činjenicu da je tijekom postupka tužiteljica sama navela da tužene odnosno 1-tuženog i prednika 2 i 3-tuženika nije pozvala na predaju predmetnog poslovnog prostora u suposjed a kako to proizlazi i iz navoda njenog podneska od 22. ožujka 2019. pa se onda ne može niti zaključiti da bi oni odbijali predati tužiteljici suposjed (ako ih tužiteljica za utuženo razdoblje nije niti pozvala da ju u posjed puste) kada tužiteljica kao suvlasnik nije na odgovarajući način izrazila svoju volju za posjedovanjem predmetnog poslovnog prostora.

12. Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio i materijalno pravo odnosno odluku u ovoj pravnoj stvari donio primjenom odredbi čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZV te zahtjev tužiteljice ocijenio neosnovnim.

13. Na žalbene navode valja reći da prema odredbi čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljnjem tekstu: ZOO), kada je netko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe. Upotreba tuđe stvari u vlastitu korist u smislu odredbe predstavlja poseban vid stjecanja bez osnove. Opće pravilo o stjecanju bez osnove kaže da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Upotreba tuđe stvari u svoju korist u smislu čl. 1120. ZOO je dakle prelazak imovine ili dijela imovine (bez osnove) kada naturalna restitucija nije moguća ili kada gospodarski razlozi to ne opravdavaju a obzirom da stjecatelj tuđe stvari tu stvar više ne drži u posjedu jer je ta stvar potrošena ili je promijenila identitet.

14. Dakle plaćanje vrijednosti postignute koristi u smislu naprijed navedene odredbe moguće je samo u slučaju kada je nekretnina (ili neka druga stvar) uporabljena na način da je promijenila identitet zbog čega nije moguće ili nije gospodarski opravdano vračanje te nekretnine (ili neke određene stvari), dok se u situaciji kada je predaja nekretnine moguća (ili stvari) u posjed ili suposjed naknada koristi prosuđuje prema odredbama čl. 164. i čl. 165. ZV. Posljedično navedenom sve da su točni navodi tužiteljice da su 1-tuženik i prednik 2 i 3-tuženica izmijenili identitet predmetne nekretnine na način da su nelegalno dogradili dio objekta, koje navode međutim tijekom postupka nije dokazala jer se na tu okolnost (da bi se zbog dogradnje izmijenio identitet predmetne nekretnine uslijed čega ne bi bilo moguće ili gospodarski opravdano vračanje iste) tek u žalbi pozvala na nalaz i mišljenje građevinskog vještaka ŽZ, koji kao dokaz na tu okolnost nije bio predložen tijekom postupka pred sudom prvog stupnja pa isto tužiteljica više nije ovlaštena isticati u žalbi, a kako je to izričito propisano odredbom čl. 352. st. 1. i 2. ZPP jer se iznesene činjenice ne odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti odnosno nisu istaknuti postupovnopravni i materijalnopravni prigovori na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa ovaj sud navedene novo iznesene činjenice u žalbi i nije niti mogao ocjenjivati, tužiteljici valja reći da samom takvom dogradnjom ne bi došlo do situacije da vračanje te nekretnine ne bi bilo moguće ili da isto ne bi bilo gospodarski opravdano.

15. S obzirom na činjenicu da su se, u utuženom periodu, 1-tuženik i prednik 2 i 3- tužene, nesporno koristili predmetnim poslovnim prostorom pa i suvlasničkim dijelom tužiteljice odnosno da ona nije bila u suposjedu istog obveza tuženika za isplatu utužene naknade za korist koju su tuženi imali od te upotrebe, u smislu odredbe čl. 165. st. 1. ZV, postojala bi samo u slučaju da su tuženici bili nepošteni posjednici.

16. Prema shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-16/2021-5 od 1. ožujka 2021. pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari. Kako tužiteljica u konkretnom slučaju od 1-tuženika i prednika 2 i 3-tužene nije tražila predaju u posjed utvrđenje prvostupanjskog suda da u utuženom razdoblju tuženici nisu bili nepošteni posjednici pa da od njih tužiteljica ne može, sukladno odredbama 164. i 165. ZV, osnovano potraživati naknadu plaćanje vrijednosti postignute koristi ukazuje se pravilnim. Činjenica da je tužiteljica prethodno protiv njih i vodila postupak radi naplate naknade za korištenje za drugo vremensko razdoblje, u okolnostima konkretnog slučaja, ne dovodi u pitanje naprijed navedeno utvrđenje.

17. Kako tužiteljica nije uspjela u sporu pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154. st. 1. ZPP odbijen je u cijelosti i njezin zahtjev za naknadu parničnog troška.

18. Slijedom svega iznesenog, a kako nisu nađene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice.

19. Odluka o troškovima postupka sadržana u točki II izreke kojom je djelomično prihvaćen zahtjev 2-tuženog za naknadu troškova postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 112/12, 103/14, 118/14, 107/15, 57/22 i 126/22 u daljnjem tekstu Tarife), koju.

20. Međutim osnovani su žalbeni navodi 1-tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada mu nije dosudio troškove postupka. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je 1-tuženik na ročištu održanom 29. veljače 2024. postavio određeni zahtjev za naknadu troškova postupka u smislu odredbe čl. 164. st. 1. i 2. ZPP. Kako je 1-tuženik u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku te u sporu u cijelosti uspio isti sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP ima pravo na isplatu troškova postupka. Tako mu je valjalo priznati trošak za sastav odgovora na tužbu 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), za zastupanje na ročištima 11.2.2019., 18.3.2019. i 29.2.2024. svaki po 100 bodova (Tbr. 9/1 Tarife) i za zastupanje na ročištu 12.9.2023. 50 bodova (Tbr. 9/2) što uz vrijednost boda od 2,00 eura i pripadajući PDV ukupno iznosi 1.098,00 eura. 1-tuženom nisu priznati troškovi sudskih pristojbi jer iz stanja spisa ne proizlazi da je iste platio.

21. 1-tuženiku je valjalo, temeljem čl. 166 st. 1 ZPP-a priznati i trošak žalbenog postupka i to za sastav žalbe 37,50 bodova (Tbr. 10/4 Tarife) uvećano za pripadajući PDV od 22 % (Tbr. 42 Tarife) što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54 Tarife) ukupno iznosi 91,50 eura. Kako je 1-tuženik u žalbenom postupku uspio sa 90% valjalo mu je po toj osnovi dosuditi 82,35 eura. 1-tuženom nije priznat trošak sudske pristojbe na žalbu jer nije dokazao da bi istu platio.

22. Odbijen je zahtjev 2-tužene za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan, jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP).

23. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 29. listopada 2024.

Predsjednik vijeća:

Vlasta Feuš