REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-137/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Ileane Vinja, članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog NU zbog kaznenog djela iz članka 247. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019. 84/2021., 114/2022., 114/2023. i 36/2024 - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 16. lipnja 2021. broj K-21/2018. i presuda Županijskog suda u Zadru od 29. svibnja 2024. broj Kž-332/2021-5, u sjednici Vijeća održanoj 29. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e:

Utvrđuje se da je zahtjev osuđenog IU za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osnovan, ukida se presuda Županijskog suda u Zadru od 29. svibnja 2024., broj Kž-332/2021-5 i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Dubrovniku od 16. lipnja 2021. broj K-21/2018. i presudom Županijskog suda u Zadru od 29. svibnja 2024. broj Kž-332/2021-5 proglašen je krivim IU zbog počinjenja kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 1. KZ/11. te je osuđen na kaznu zatvora šest mjeseci. U tu mu je kaznu, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme lišenja slobode od 15. do 16. lipnja 2021.

2. Osuđeni IU, putem branitelja odvjetnika Klaudija Čurina, podnio je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog povrede kaznenog zakona (članak 517. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024. - dalje: ZKP) i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (članak 517. stavak 1. točka 3. ZKP-a). Predložio je „preinačiti osporenu presudu i okrivljenika osloboditi optužbe, a podredno ukinuti pobijane presude i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu“.

3. Zahtjev sa spisom je u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP-a dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje. Taj je odgovor dostavljen osuđeniku i njegovom branitelju (list 178 spisa).

4. Zahtjev je osnovan.

5. Obrazlažući zahtjev, osuđenik tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na obranu (članak 517. stavak 1. točka 3. u vezi s člankom 431. ZKP-a). Također smatra da je u drugostupanjskom postupku počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a pa je i to zakonska osnova za podnošenje zahtjeva iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-a.

5.1. Povredu prava na obranu osuđenik nalazi u tome što oštećenik kao svjedok nije ispitan na raspravi na prvostupanjskom sudu. Smatra da je obrazloženje drugostupanjskog suda prema kojem je istovjetni žalbeni prigovor na prvostupanjsku presudu otklonjen „bez uporišta“ u ZKP-u „te proturječi sadržaju prvostupanjske presude“. Naime, drugostupanjski je sud žalbeni prigovor neispitivanja oštećenika na raspravi otklonio jer se obrana suglasila s čitanjem zapisnika o prijašnjem ispitivanju oštećenika kao svjedoka te nije imala primjedbi na tako izveden dokaz. Osuđenik smatra da je „posve irelevantno po kojoj zakonskoj osnovi [je] provedeno čitanje zapisnika o nekonfrontiranom saslušanju svjedoka“ jer se „na takvom iskazu ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda“. Drugim riječima, osuđenik smatra da mu je povrijeđeno konfrontacijsko pravo jer na raspravi nije imao priliku neposredno ispitati svjedoka. Osim toga, iz zahtjeva slijedi da osuđenik smatra da je na raspravi uvijek potrebno neposredno ispitati svjedoka kojega obrana prije rasprave nije imala prilike ispitati.

5.1.1. S tim u vezi, osuđenik prigovara zaključku drugostupanjskog suda prema kojem se osuđujuća presuda ne temelji isključio na iskazu navedenoga svjedoka. Smatra da „prvostupanjski sud u odnosu na prijevarnu namjeru isključivo cijenio i ekstenzivno citira iskaz svjedoka [pa je] razvidno da se radi o odlučujućem dokazu“. Budući da pri ispitivanju svjedoka kod državnog odvjetnika „nije poštivano konfrontacijsko pravo okrivljenika“, osuđenik smatra da se zapisnik o tom ispitivanju može pročitati „ali se na njemu ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda“. Također smatra da „drugostupanjska presuda proturječi sadržaju prvostupanjske presude, budući da je neosnovan zaključak da osuđujuća presuda nije u odlučujućoj mjeri temeljena na iskazu“ oštećenika „pa je time drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba iz“ članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a.

5.2. Nadalje, osuđenik u zahtjevu tvrdi da je drugostupanjski sud odluku o njegovoj žalbi na prvostupanjsku presudu temeljio na činjenicama koje je „utvrđivao po službenoj dužnosti, a da te činjenice nisu prethodno bile utvrđene u prvostupanjskom postupku, a djelomice je po službenoj dužnosti utvrđivao i sasvim nove činjenice, koje nisu ni postojale u vrijeme izricanja prvostupanjske presude“. Ističe da je prvostupanjska presuda donesena 16. lipnja 2021. i da „prvostupanjski sud uopće nije uopće mogao utvrditi činjenice na kojima se temelji drugostupanjska presuda“. Riječ je o osuđivanosti osuđenika iz 2021. i 2023. Osuđenik smatra da je time „počinjena bitna povreda kaznenog postupku iz čl. 476. st. 1. ZKP-a utjecala ili barem mogla utjecati na donošenje drukčije presude, jer je drugostupanjski sud odbio okrivljenikovu žalbu polazeći od činjenica koje sam utvrdio bez rasprave, mimo žalbenih navoda“.

5.2.1. Osuđenik posebno upire na dio drugostupanjske odluke u kojem je navedeno da je „mišljenje … ovog vijeća kako ovaj okrivljenik zaslužuje strožu kaznu kakva bi mu bila izrečena da je bila žalba državnog odvjetnika u tom pravcu“. Smatra da je riječ o „nezakonitom zaključku, koje vijeće bez žalbe državnog odvjetnika nije bilo ovlašteno navoditi u presudi, jer to nije ni bilo predmet žalbenog ispitivanja“.

6. Nije u pravu osuđenik kada tvrdi da mu je na raspravi povrijeđeno pravo na obranu time što mu je onemogućeno na raspravi neposredno ispitati svjedoka oštećenika pa da mu je time povrijeđeno i konfrontacijsko pravo (odlomak 5.1.).

6.1. Konfrontacijsko je pravo sastavnica stožernog načela kaznenog postupka (pravo na pošteno suđenje). Konfrontacijsko je pravo u članku 29. stavak 2. alineja 6. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/1990., 135/1997., 8/1998. – pročišćeni tekst, 113/2000., 124/2000. – pročišćeni tekst, 28/2001., 41/2001. – pročišćeni tekst, 55/2001. – ispravak, 76/2010., 85/2010. – pročišćeni tekst i 5/2014.

- dalje: Ustav) i članku 6. stavak 3. (d) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17. - dalje: Konvencija). Te odredbe jamče optuženiku pravo na ispitivanje svjedoka optužbe i pravo zahtijevati da se osigura prisutnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe. Mogućnost obrane označuje situaciju u kojoj optuženik sâm ili preko stručnih pomoćnika (branitelja) ima mogućnost barem jednom u postupku ispitati svjedoka koji ga tereti isključivo ili u odlučujućoj mjeri.

6.2. No, konfrontacijsko pravo nije apsolutno i njega se obrana može odreći (v. odluku ovoga suda I Kž 282/2104. od 10. lipnja 2014., tako i Ustavni sud Republike Hrvatske U-III-7213/2022. od 14. rujna 2023., odlomci 74. i 75.). Niti prema Konvenciji konfrontacijsko pravo nije apsolutno i okrivljenik ga se može odreći. Štoviše, prema praksi Europskog suda za ljudska prava osuda se može temeljiti i na nekonfrontiranom dokazu ako su ispunjeni tzv. činitelji protuteže (Al-Khawaja i Tahrey protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj 26766/05. i 22228/06., od 15. prosinca 2011. i Schatschaschwili protiv Njemačka, broj 9154/10., od 15. prosinca 2015.).

6.3. Osuđenik se u zahtjevu poziva na članak 431. stavak 2. ZKP-a prema kojem se na nekonfrontiranom dokazu ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti osuda. Iz toga slijedi da hrvatsko kaznenopostupovno pravo u odnosu na konfrontacijsko pravo ima viši standard u odnosu na Konvenciju (v. i odluku ovoga suda broj Kž-rz 29/2021. od 1. rujna 2022., odlomak 8.1.). No, optuženikovo pozivanje na navedenu odredbu ZKP-a ovdje nije odlučno jer se optuženik odrekao konfrontacijskog prava.

6.4. Naime, na raspravi se osuđenik suglasio da se „umjesto neposrednog ispitivanja svjedoka … pročita njegov iskaz dat na zapisniku o ispitivanju svjedoka u Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovnik“ (list 100 spisa). Nakon čitanja zapisnika, stranke nisu imale primjedbe niti su predložile neposredno ispitivanje svjedoka oštećenika (list 101 spisa). Osuđenik je potom na raspravi tri puta izjavio da nema prijedloga za dopunu dokaznog postupka (listovi 102 i 104) spisa. Iz navedenoga slijedi jedini mogući zaključak, a to je da se osuđenik odrekao konfrontacijskog prava.

6.5. Osuđenikova suglasnost da se na raspravi, umjesto ispitivanja nekonfrontiranog svjedoka, pročita zapisnik o njegovom prijašnjem ispitivanju te okolnosti da obrana nije imala primjedbe na pročitani iskaz niti je na raspravi predlagala neposredno ispitivanje svjedoka, predstavljaju odricanje optuženika od konfrontacijskog prava. Ako se osuđenik odrekao konfrontacijskog prava, onda se osuda može temeljiti na iskazu nekonfrontiranog svjedoka pa se u toj situaciji ne primjenjuje članak 431. stavak 2. ZKP-a prema kojem se osuda ne može temeljiti isključivo ili u odlučujućoj mjeri na iskazu nekofrontiranog svjedoka.

6.6. Stoga je pogrešno osuđenikovo pravno gledište da je „posve irelevantno po kojoj zakonskoj osnovi [je] provedeno čitanje zapisnika o nekonfrontiranom“ ispitivanju svjedoka“. Pravno je važno na temelju koje je odredbe pročitan zapisnik o nekofrontiranom iskazu svjedoka jer ako je obrana bila suglasna s njegovim čitanjem i nije imala primjedbe na takav način izvođenja dokaza na raspravi niti je predlagala neposredno ispitivanje svjedoka, onda je riječ o odricanju od konfrontacijskog prava pa ne dolazi do primjene članka 431. stavka 2. ZKP-a.

6.7. S obzirom na navedeno, pravno je neodlučan dio zahtjeva u kojem osuđenik argumentira da se osuda temelji isključivo na iskaz svjedoka oštećenika (odlomak 5.1.1.). Osim toga, nije u pravu osuđenik niti kada tvrdi da ocjena drugostupanjskog suda „proturječi sadržaju prvostupanjske presude“ pa da je time počinjena apsolutno bitna povreda kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a u drugostupanjskom postupku. Ocjena je li iskaz svjedoka isključivi ili u odlučujućoj mjeri temelj za osudu ovdje nije bitna jer se osuđenik odrekao konfrontacijskog prava u odnosu na taj dokaz.

7. Međutim, u pravu je osuđenik kada tvrdi da je drugostupanjski sud odluku o osnovanosti osuđenikove žalbe na prvostupanjsku presudu temeljio i na činjenicama koje je utvrđivao u drugostupanjskom postupku, ali bez provedene rasprave (odlomak 5.2.).

7.1. Naime, drugostupanjski sud je kao neosnovanu odbio žalbu osuđenika i u odnosu na kaznenu sankciju. Pritom je kao razloge za takvu odluku naveo i da osuđenik „ni u godinama koje su uslijedile nakon izvršenja kaznenog djela nije prestao s inkriminiranom aktivnošću jer je zbog prijevare osuđivan 2021. i 2023. godine“ (odlomak 11. drugostupanjske presude). Obje su osude, prema uvjerenju Odjela za kaznene evidencije (list 150 spisa), postale pravomoćne nakon donošenja prvostupanjske presude, odnosno 21. rujna 2021. i 16. svibnja 2023., a prvostupanjska je presuda donesena 16. lipnja 2021. Logično je da po prirodi stvari prvostupanjski sud pri donošenju presude 16. lipnja 2021. nije mogao cijeniti činjenice kojih nije bilo u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, a jasno je da ih je cijenio drugostupanjski sud koji ih je očigledno utvrdio prije nego što ih je i cijenio. No, za takvo utvrđivanje činjenica drugostupanjski sud bez provođenja rasprave nije bio ovlašten.

7.2. Utvrđivanjem novih činjenica u drugostupanjskom postupku bez provođenja rasprave i temeljenjem svoje odluke na tako utvrđenim činjenicama, drugostupanjski sud je povrijedio odredbe kaznenog postupka u žalbenom postupku (članak 517. stavak 1. točka 3. u vezi s člankom 450. stavkom 1. ZKP-a). i to zbog sljedećih razloga.

7.2.1. Prema članku 450. stavku 1. ZKP-a sud „temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na raspravi“. Ta se odredba, imajući na umu njen smještaj u ZKP-u, ponajprije odnosi na raspravni sud, odnosno na izricanje presude u prvostupanjskom postupku. No, njena se primjena po logici stvari proteže i na drugostupanjsko odlučivanje i kada je riječ o odlučivanju bez provođenja rasprave pred drugostupanjskim sudom. Ovo zato što drugostupanjski sud samo održavajući raspravu u zakonom predviđenim okvirima (članci 474.a, 475.a do 475.c ZKP-a) smije utvrđivati činjenice koje „su nastale nakon izricanja prvostupanjske presude u ponovljenom postupku ili za koju se [stranke] nakon toga saznale“ (članak 475.b stavak 3.). Budući da je samo tom odredbom omogućeno utvrđivanje novih činjenica na raspravi pred drugostupanjskim sudom, to je jasno da bez provođenja rasprave drugostupanjski sud ne može utvrđivati nove činjenice te odluku može temeljiti samo na činjenicama koje su bile predmet utvrđivanja na raspravi pred prvostupanjskim sudom.

7.2.2. U konkretnoj situaciji je riječ o dvije odlučne činjenice koje su se pojavile nakon izricanja prvostupanjske presude pa prvostupanjski sud, a niti stranke, za njih nisu mogli znati (v. odlomak 7.1.). Osim toga, drugostupanjski sud ovdje nije imao zakonskih uvjeta za provođenje rasprave jer nije bilo uvjeta iz članka 484.a ZKP-a. Prema tome, drugostupanjski se sud ovdje našao u pravnoj situaciji da su mu, odlučujući samo o žalbi optuženika jer se državni odvjetnik nije žalio, bile poznate nove činjenice na štetu optuženika (koje su nastale nakon izricanja prvostupanjske presude) i za koje je očito smatrao da su važne za odlučivanje o optuženikovoj žalbi jer ih je u drugostupanjskoj odluci naveo kao razloge za odbijanje optuženikove žalbe zbog odluke o kazni. U takvoj situaciji drugostupanjski sud bez provođenja rasprave nije mogao utvrđivati nove činjenice, osobito one koje idu na štetu optuženika, a samim tim ih nije mogao niti uzimati kao razloge za odbijanje optuženikove žalbe zbog odluke o kazni (treba naglasiti da se državni odvjetnik nije žalio na prvostupanjsku presudu).

7.2.3. Kada odbija žalbu drugostupanjski sud, smislenom primjenom članka 450. stavka 1. ZKP-a, odluku može temeljiti samo na činjenicama koje su utvrđene pred prvostupanjskim sudom, a na novim činjenicama, osobito onima koje su na štetu optuženika, a koje su nastale nakon izricanja prvostupanjske presude ili za koje su stranke nakon toga saznale, samo ako je proveo raspravu prema članku 484.a, u skladu s odredbama koje se odnose na raspravu pred drugostupanjskim sudom (v. odlomak 7.2.1.).

7.2.4. Budući da je drugostupanjski sud i to na štetu optuženika utvrđivao odlučne činjenice koje su nastale nakon izricanja prvostupanjske presude bez provođenja rasprave za koju nije niti bilo zakonskih uvjeta, to je u drugostupanjskom postupku povrijedio odredbu članka 450. stavka 1. ZKP-a. Takvo pogrešno postupanje drugostupanjskog suda moglo je utjecati na presudu, a to je vidljivo iz navedenog dijela obrazloženja drugostupanjske odluke (odlomak 7.1.).

7.3. Treba dodati i da je u pravu osuđenik kada prigovara dijelu obrazloženja drugostupanjske odluke u kojem drugostupanjski sud navodi kakvu bi odluku donio da je žalbu zbog odluke o kazni podnio državni odvjetnik (odlomak 5.2.1.). Navod drugostupanjskog suda da „okrivljenik zaslužuje strožu kaznu kakva bi mu bila izrečena da je bila žalba državnog odvjetnika u tom pravcu“ predstavlja puko nagađanje za koje nema uporišta u zakonu. Drugostupanjski sud donosi odluku o žalbi koja je podnesena i to u granicama koje su propisane zakonom (članak 476. stavak 1. ZKP-a), a ne nagađa o tome kakvu bi odluku donio da je bila podnesena žalba koja nije podnesena. Stoga su takvi izričaji u drugostupanjskim odlukama neprimjereni.

8. Slijedom navedenoga, zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude je osnovan pa je, na temelju članka 513. stavka 1. ZKP-a, odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 29. listopada 2024.

Predsjednik vijeća

Damir Kos