Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-71/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐU (ranije Đ), OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] (ranije [adresa]), zastupane po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-224/2023-14 od 12. prosinca 2023., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2024.,
p r e s u d i o j e
Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-224/2023-14 od 12. prosinca 2023.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:
«I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici ĐU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.275,24 EUR (pettisućadvjesto- sedamdesetipet eura i dvadesetičetiri centa ) / 39.746,30 kuna (tridesetidevet- tisućasedamstočetrdesetišest kuna i trideset lipa, zajedno sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 01. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućim na iznos od: iznos 1,13 EUR / 8,52 kuna od 30. studeni 2007. do isplate,
iznos 4,04 EUR /30,42 kuna od 31. prosinac 2007. do isplate,
iznos 0,45 EUR /3,42 kuna od 31. siječanj 2008. do isplate,
iznos 4,83 EUR /36,42 kuna od 29. veljača 2008. do isplate,
iznos 13,86 EUR /104,42 kuna od 31. ožujak 2008. do isplate,
iznos 10,01 EUR /75,42 kuna od 30. travanj 2008. do isplate,
iznos 11,07 EUR /83,42 kuna od 31. svibanj 2008. do isplate,
iznos 9,08 EUR /68,42 kuna od 30. lipanj 2008. do isplate,
iznos 8,82 EUR /66,42 kuna od 31. srpanj 2008. do isplate,
iznos 10,94 EUR /82,42 kuna od 31. kolovoz 2008. do isplate,
iznos 34,83 EUR /262,42 kuna od 30. rujan 2008. do isplate,
iznos 17,58 EUR /132,42 kuna od 31. listopad 2008. do isplate,
iznos 27,00 EUR /203,42 kuna od 30. studeni 2008. do isplate,
iznos 31,38 EUR /236,42 kuna od 31. prosinac 2008. do isplate,
iznos 36,55 EUR /275,42 kuna od 31. siječanj 2009. do isplate,
iznos 34,30 EUR /258,42 kuna od 28. veljača 2009. do isplate,
iznos 36,95 EUR /278,42 kuna od 31. ožujak 2009. do isplate,
iznos 32,31 EUR /243,42 kuna od 30. travanj 2009. do isplate,
iznos 32,04 EUR /241,42 kuna od 31. svibanj 2009. do isplate,
iznos 30,32 EUR /228,42 kuna od 30. lipanj 2009. do isplate,
iznos 33,77 EUR /254,42 kuna od 31. srpanj 2009. do isplate,
iznos 33,25 EUR /250,42 kuna od 31. kolovoz 2009. do isplate,
iznos 31,64 EUR /238,42 kuna od 30. rujan 2009. do isplate,
iznos 35,36 EUR /266,42 kuna od 31. listopad 2009. do isplate,
iznos 6,82 EUR /51,42 kuna od 30. studeni 2009. do isplate,
iznos 21,96 EUR /165,42 kuna od 31. prosinac 2009. do isplate,
iznos 72,12 EUR /543,42 kuna od 31. siječanj 2010. do isplate,
iznos 41,47 EUR /312,42 kuna od 28. veljača 2010. do isplate,
iznos 45,98 EUR /346,42 kuna od 31. ožujak 2010. do isplate,
iznos 45,31 EUR /341,42 kuna od 30. travanj 2010. do isplate,
iznos 47,57 EUR /358,42 kuna od 31. svibanj 2010. do isplate,
iznos 59,91 EUR /451,42 kuna od 30. lipanj 2010. do isplate,
iznos 56,73 EUR /427,42 kuna od 31. srpanj 2010. do isplate,
iznos 71,73 EUR /540,42 kuna od 31. kolovoz 2010. do isplate,
iznos 66,42 EUR /500,42 kuna od 30. rujan 2010. do isplate,
iznos 61,51 EUR /463,42 kuna od 31. listopad 2010. do isplate,
iznos 73,45 EUR /553,42 kuna od 30. studeni 2010. do isplate,
iznos 88,98 EUR /670,42 kuna od 31. prosinac 2010. do isplate,
iznos 78,10 EUR /588,42 kuna od 31. siječanj 2011. do isplate,
iznos 82,21 EUR /619,42 kuna od 28. veljača 2011. do isplate,
iznos 77,43 EUR /583,42 kuna od 31. ožujak 2011. do isplate,
iznos 77,70 EUR /585,42 kuna od 30. travanj 2011. do isplate,
iznos 98,80 EUR /744,42 kuna od 31. svibanj 2011. do isplate,
iznos 101,32 EUR /763,42 kuna od 30. lipanj 2011. do isplate,
iznos 116,59 EUR /878,42 kuna od 31. srpanj 2011. do isplate,
iznos 107,96 EUR /813,42 kuna od 31. kolovoz 2011. do isplate,
iznos 97,87 EUR /737,42 kuna od 30. rujan 2011. do isplate,
iznos 94,16 EUR /709,42 kuna od 31. listopad 2011. do isplate,
iznos 93,36 EUR /703,42 kuna od 30. studeni 2011. do isplate,
iznos 98,01 EUR /738,42 kuna od 31. prosinac 2011. do isplate,
iznos 101,73 EUR /766,42 kuna od 31. siječanj 2012. do isplate,
iznos 102,78 EUR /774,42 kuna od 29. veljača 2012. do isplate,
iznos 99,86 EUR /752,42 kuna od 31. ožujak 2012. do isplate,
iznos 101,46 EUR /764,42 kuna od 30. travanj 2012. do isplate,
iznos 103,05 EUR /776,42 kuna od 31. svibanj 2012. do isplate,
iznos 100,79 EUR /759,42 kuna od 30. lipanj 2012. do isplate,
iznos 101,73 EUR /766,42 kuna od 31. srpanj 2012. do isplate,
iznos 99,73 EUR /751,42 kuna od 31. kolovoz 2012. do isplate,
iznos 96,41 EUR /726,42 kuna od 30. rujan 2012. do isplate,
iznos 100,00 EUR /753,42 kuna od 31. listopad 2012. do isplate,
iznos 101,72 EUR /766,42 kuna od 30. studeni 2012. do isplate,
iznos 100,79 EUR /759,42 kuna od 31. prosinac 2012. do isplate,
iznos 93,89 EUR /707,42 kuna od 31. siječanj 2013. do isplate,
iznos 99,60 EUR /750,42 kuna od 28. veljača 2013. do isplate,
iznos 100,00 EUR /753,42 kuna od 31. ožujak 2013. do isplate,
iznos 97,75 EUR /736,42 kuna od 30. travanj 2013. do isplate,
iznos 90,71 EUR /683,42 kuna od 31. svibanj 2013. do isplate,
iznos 90,44 EUR /681,42 kuna od 30. lipanj 2013. do isplate,
iznos 92,17 EUR /694,42 kuna od 31. srpanj 2013. do isplate,
iznos 95,48 EUR /719,42 kuna od 31. kolovoz 2013. do isplate,
iznos 98,67 EUR /743,42 kuna od 30. rujan 2013. do isplate,
iznos 96,81 EUR /729,42 kuna od 31. listopad 2013. do isplate,
iznos 98,67 EUR /743,42 kuna od 30. studeni 2013. do isplate,
iznos 100,00 EUR /753,42 kuna od 31. prosinac 2013. do isplate,
iznos 101,06 EUR /761,42 kuna od 31. siječanj 2014. do isplate,
iznos 103,18 EUR /777,42 kuna od 28. veljača 2014. do isplate,
iznos 102,39 EUR /771,42 kuna od 31. ožujak 2014. do isplate,
iznos 100,13 EUR /754,42 kuna od 30. travanj 2014. do isplate,
iznos 99,34 EUR /748,44 kuna od 31. svibanj 2014. do isplate,
sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.004,12 EUR (tritisućeičetiri eura i dvanaest centi ) / 22.634,54 kuna (dvadeseti- dvijetisućešestotridesetičetiri kune i pedesetičetiri lipe ), zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.»
2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14..; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.
5.1. Tuženik se žali navodeći da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka zbog toga što je propustio primijeniti odredbe članka 191. stavak 1. i članka 190. stavak 1. ZPP-a sukladno kojima postavljanje novog tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe, a tužitelj tužbu može preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Tužiteljica je početnim tužbenim zahtjevom zatražila dosudu iznosa od 12.183,05 kuna i 27.891,42 kune što ukupno predstavlja iznos od 40.074,47 kuna, da bi nakon provedenog financijskog vještačenja zatražila dosudu ukupnog iznosa od 39.746,30 kuna. Dakle, tužiteljica nije povisila nego je snizila svoj tužbeni zahtjev, a to u smislu članka 191. stavak 1. ZPP-a ne predstavlja preinaku tužbe pa stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.
5.2. Tuženik se također žali zbog toga što je prvostupanjski sud prilikom presuđenja primijenio odredbu članka 502.c ZPP-a. U žalbi navodi da se odredba članka 502.c ZPP-a ne može primijeniti u konkretnom slučaju, jer je postupak za zaštitu kolektivnih interesa pokrenut po odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a odredba članka 502.a stavak 4. ZPP navodi da se odredbe ZPP o kolektivnom postupku neće primjenjivati kada je isti propisan posebnim zakonom. Prema tome, primijeniti se može isključivo odredba članka 138.a ZZP/2007, a koja se također primjenjuje na postupke radi naknade štete, što prvostupanjski sud nije utvrđivao, niti je tužiteljica dokazivala. Ista odredba, doduše, je izmijenjena na način da se primjenjuje na postupke radi isplate, ali se navedene izmjene primjenjuju isključivo na postupke pokrenute nakon 1.9.2019., dakle ne i na predmetni postupak. Prvostupanjski sud, prema tome, retroaktivno primjenjuje odredbu članka 502.c ZPP. Odredbom članka 502.a stavak 4. ZPP-a propisano je da se odredbe glave tridesetidruge, odnosno toga Zakona neće primjenjivati u slučajevima za koje je posebnim zakonom za postupak u povodu tužbe iz stavka 1. toga članka predviđeno nešto drugo. Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., 19/22.; dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, nema nikakve suštinske razlike između članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP-a pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada je odluku donio primjenom članka 502.c ZPP-a. Što se tiče tvrdnje tuženika da se ne primjenjuje novelirana odredba članka 502.c ZPP-a i da ju prvostupanjski sud retroaktivno primjenjuje, treba reći da je točno da zakonske odredbe koje tuženik navodi u žalbi govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetne odredbe. Stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.
6. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije sporno:
- da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženik, kao kreditor, 7. svibnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 218-50-4083720 za iznos od 24.411,79 CHF u kunskoj protuvrijednosti
- da su stranke ugovorile kamatu s promjenjivom stopom koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,20 % godišnje
- da su se stranke, odredbom članka 2. Ugovora o kreditu, suglasile da je redovna kamata promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama tuženika
- da je tuženik povisivao kamatnu stopu iznad početno ugovorene
- da su stranke povrat kredita vezale uz srednji tečaj tuženika za CHF važeći na dan plaćanja pojedinih anuiteta otplate kredita.
6. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio, pozivajući se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., da je tuženik, sklapajući sa tužiteljicom Ugovor o kreditu koji je sadržavao sporne ugovorne odredbe, postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03; dalje: ZZP) jer kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene te stoga ništetne temeljem članka 87. stavak. 1. toga zakona.
7. Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje te je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je tužiteljica, vraćajući kredit, zbog neosnovanog povišenja početno ugovorene kamate i tečajne razlike platila ukupno 5.275,24 eura više u odnosu na prvotno ugovorene uvjete kredita pa je prvostupanjski sud pobijanom presudom obvezao tuženika da navedeni iznos tužiteljici plati temeljem članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO) i da joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.004,12 eura.
8. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje promjenjive stope redovnih kamata i na ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetne.
8.1. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je, utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
8.2. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03.
8.3. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, na temelju članka 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se je tužiteljica u ovom postupku mogla pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan te odluke uzeti u obzir.
8.4. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama, poglavito o valuti uz koju će tužiteljica vezati svoj Ugovor o kreditu. Tuženik ističe da je tužiteljica imala mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF ili kredita bez valutne klauzule. Međutim, to što je tužiteljici ponuđen izbor između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF ili kredita bez valutne klauzule ne znači da su stranke pregovarale o spornim ugovornim odredbama i prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužiteljice pravilno utvrdio da takvih pregovora nije bilo obzirom da tuženik, na kojem je bio teret dokaza te činjenice, tu činjenicu nije dokazao.
8.5. Tuženik se nadalje žali navodeći da je financijski vještak svoj nalaz i mišljenje naveo kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, a što nesporno nije utvrđeno. Ugovaranje promjenjive kamatne stope nije zabranjeno i predmetni Ugovor o kreditu nije ništetan u dijelu u kojem su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu. No, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu ništetan u dijelu u kojem su stranke ugovorile način na koji će se kamatna stopa mijenjati tijekom trajanja ugovora. Tu treba reći da prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH), iznesenom u presudi poslovni broj Rev 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., a kojeg prihvaća i ovaj sud, izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te zaštititi izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. U odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi tuženik bio ovlašten u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%. Odlukom suda ili koje druge vlasti nije intervenirano u predmetni odnos na način da se presudom dopunjava predmetni ugovor tako što bi sud odredio parametre za izračun promjenjive kamatne stope. Takva mogućnost intervencije suda nije ni bila predviđena odredbama zakona koji su se primjenjivali na predmetni ugovor. Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, stranke su imale mogućnost pregovaranja radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa. Međutim, takvi pregovori su izostali i nije došlo do ugovaranja zakonitog mehanizma promjene kamatne stope pa je stoga prvostupanjski sud pravilno postupio kada je visinu tužiteljičine tražbine vještačenjem utvrdio na osnovi početno ugovorene kamatne stope.
8.6. Tuženik se nadalje žali zbog toga što su tužiteljici na pojedine iznose njezinih tražbina dosuđene zatezne kamate od dana plaćanja pojedinih rata otplate kredita. Međutim, prvostupanjski sud je tu pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morao znati da su sporne ugovorne odredbe ništetne već prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a zbog razloga navedenih u gore spomenutoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženik nepošteni stjecatelj i pravilno mu je naložio da tužiteljici plati zatezne kamate od dana stjecanja.
8.7. Tuženik se nadalje žali navodeći da je istaknuo prigovor zastare na preinačenu tužbu, a prvostupanjski sud se o tom prigovoru ni na koji način nije očitovao iako se zastarni rok ima računati prema danu podnošenja preinačene tužbe. Međutim, kako je gore već obrazloženo, tužiteljica nije preinačila svoju tužbu već je snizila tužbeni zahtjev, a što se ne smatra preinakom tužbe pa stoga taj žalbeni razlog nije osnovan. 8.8. Tuženik se nadalje žali navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da nije nastupila zastara tužiteljičine tražbine. VSRH je na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Također, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020- 2 od 30. siječnja 2020. te je VSRH zauzeo objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, zastara za povrat iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o promjeni kamatne stope je počela teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na dio te presude kojim je utvrđena ništetnost odredaba ugovora, poput predmetnog, o promjeni kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. što znači da je zastara za povrat tih iznosa počela teći 13. lipnja 2014. Zastara za povrat iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli je počela teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na dio te presude kojim je utvrđena ništetnost odredaba ugovora, poput predmetnog, o valutnoj klauzuli potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. što znači da je zastara za povrat tih iznosa počela teći 14. lipnja 2018. Kako je tužiteljica svoju tužbu podnijela 2. svibnja 2019., prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tužiteljičine tražbine.
8.9. Što se tiče žalbenih navoda da prilikom odlučivanja o parničnom trošku prvostupanjski sud nije tužitelju za sve radnje mogao dosuditi naknadu prema vrijednosti boda od 15,00 kuna/1,99 eura, treba reći da je u Tbr. 52.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa) koja je bila na snazi 12. prosinca 2023. kada je prvostupanjski sud donosio odluku o trošku postupka, propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Stoga je odluku o trošku postupka trebalo donijeti primjenom Tarife što znači da je na temelju Tbr. 54. odluku o visini troška postupka trebalo donijeti prema vrijednosti boda od 2,00 eura. Prvostupanjski sud nije tako postupio već je odluku o trošku postupka donio primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22.) i to Tbr. 50. te Tarife, dakle prema vrijednosti boda od 15,00 kuna/1,99 eura, što je pogrešno, ali povoljnije za tuženika od vrijednosti boda od 2,00 eura. Stoga taj žalbeni razlog nije osnovan. Nadalje, prvostupanjski sud je na temelju članka 155. stavak 1. ZPP-a pravilno utvrdio koji su troškovi bili potrebni za vođenje parnice, a u što ulazi i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude tako da ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud prilikom dosuđenja parničnog troška pravilno primijenio materijalno pravo.
9. Zbog tih razloga je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.
Koprivnica, 29. listopada 2024.
Predsjednica vijeća
Tatjana Kučić
