REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

ZAGREB

Broj: Ppž-7380/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Maretić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. VD, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19., 84/21. i 114/22.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli od 24. lipnja 2024., broj: Pp-1913/2021, u sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. VD kao neosnovana i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114./22.), okr. VD je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 50,00 EUR (pedeset eura) u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli od 24. lipnja 2024., broj: Pp-1913/2021, proglašen je krivim okr. VD da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je izrečena novčana kazna 260,00 eura koju je dužan platiti u roku 15 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine preostalog dijela izrečene novčane kazne, te je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka 15,00 eura.

2. Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik osobno zbog bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog prekršajnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se žalba prihvati.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka okrivljenik smatra da su počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. i st. 2. Prekršajnog zakona.

6. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. okrivljenik navodi da je izreka presude nerazumljiva, odnosno proturječna sama sebi ili razlozima presude, jer u izreci presude stoji da je okrivljenik kriv za prekršaj iz čl. 10. st. 1. t. 1. odnosno fizičko nasilje u obitelji, a dok u činjeničnom opisu stoji kako je okrivljenik oštećenicu verbalno vrijeđao, a da takav opis nije popraćen pravnom kvalifikacijom prekršaja. Nadalje, da se u obrazloženju presude utvrđuje krivnja, ali da se ne navodi verbalno vrijeđanje, čime je takav sadržaj u koliziji sa sadržajem izreke i da je nejasno zašto iz izreke presude nisu isključeni navodi o navodnom verbalnom vrijeđanju.

6.1. Međutim suprotno mišljenju žalitelja, prvenstveno valja reći da se okrivljeniku činjeničnim opisom prekršaja stavlja na teret počinjenje fizičkog nasilja u obitelji, a ne i psihičkog nasilja. Odredbom čl. 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji definiran je pojam nasilja u obitelji, pa je tako u t. 3. propisano da je psihičko nasilje ono nasilje koje je kod žrtve prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenost. Radi se o prekršaju koji je tzv. materijalno kažnjivo djelo koje se ne iscrpljuje u samoj radnji, nego u svom biću sadrži i posljedicu kao učinak na objektu radnje. Budući da u činjeničnom opisu ovog prekršaja nedostaje zakonom navedena posljedica, okrivljeniku se činjenično ne stavlja na teret počinjenje psihičkog nasilja, iako mu se stavlja na teret vrijeđanje riječima. Međutim, čak i da mu se činjeničnim opisom prekršaja stavlja na teret počinjenje psihičkog nasilja u obitelji, a pravnom kvalifikacijom ne, ne bi se radilo o proturječnosti izreke niti do prekoračenja optužbe. Nadalje, obrazloženje prvostupanjskog suda također nije proturječno izreci presude, budući da se navodi da je utvrđeno postupanje na način opisan u izreci presude odnosno da je utvrđena primjena fizičke sile.

6.2. Stoga nije osnovana žalba zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona.

7. Nadalje, žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. Prekršajnog zakona okrivljenik ističe kako uz optužni prijedlog nije bila priložena pisana obavijest iz čl. 109.a Prekršajnog zakona potpisana od strane okrivljenika, a da je čl. 161. st. 4. Prekršajnog zakona propisano da će sud, ako uz optužni prijedlog nije priložena pisana obavijest iz čl. 109.a tog Zakona potpisana od strane počinitelja ili kopija te obavijesti uz dokaz o dostavi ili potvrdu o obavljenoj dostavi ako je ta obavijest dostavljena sukladno čl. 145. ili 148. tog Zakona, pozvati tužitelja da je u određenom roku pribavi, i sastavljenu prema članku 109.a stavku 1. i 2. istog Zakona, dostavi. Ako tako ne postupi u ostavljenom roku, odbacit će se rješenjem optužni prijedlog. Stoga da prvostupanjski sud u tijeku pripreme glavne rasprave kao i samog postupka, nije pravilno primijenio odredbu čl. 161. st. 4. Prekršajnog zakona, čime je došlo do bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. Prekršajnog zakona te da je prvostupanjski sud, usprkos ukazivanju od strane okrivljenika na te okolnosti, donio presudu pod očitom povredom odredaba prekršajnog postupka.

7.1. Međutim, iako je prvostupanjski sud trebao postupiti sukladno čl. 161. st. 4. Prekršajnog zakona, navedena povreda nije utjecala niti je mogla utjecati na presudu. Naime, smisao odredbe čl. 161. st. 4. Prekršajnog zakona je taj da se postupak protiv okrivljenika ne vodi ako okrivljenik nije zaprimio pisanu obavijest o svojim pravima na jeziku koji razumije, kako to propisuje čl. 109.a istog Zakona. U ovom postupku je nesporno da je okrivljenik zaprimio i potpisao obavijest iz čl. 109.a na dan počinjenja prekršaja, 19. srpnja 2024., jedino se radi o tome da je ona naknadno dostavljena u spis (prije glavne rasprave 14. lipnja 2024., na kojoj je glavnoj raspravi izvršen i uvod u navedenu obavijesti) odnosno da nije dostavljena prilikom podnošenja optužnog prijedloga, što nije imalo utjecaj na pravo okrivljenika da zna za svoja prava u postupku, pa shodno tome, nije utjecalo niti je moglo utjecati na presudu.

8. Nadalje, žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. Prekršajnog zakona okrivljenik ističe da tužitelj uz optužni prijedlog nije priložio dokaze na koje se poziva u samom optužnom prijedlogu, pa da tako prvostupanjski sud nije poštivao odredbe o ispitivanju optužnog prijedloga i da je tako postupio protivno čl. 161. st. 3. i 4. Prekršajnog zakona.

8.1. Međutim, odredbom čl. 161. st. 3. i 5. Prekršajnog zakona propisano je:„(3) Ako u optužnom prijedlogu nedostaje koji od podataka iz članka 160. stavka 2. ovoga Zakona jer ih tužitelj nije mogao pribaviti a podaci koji nedostaju nisu takvi da bez njih ne može započeti postupak, postupak će se nastaviti, a tužitelj ili sud po službenoj dužnosti pribaviti će nedostajuće podatke tijekom postupka.

(4) Ako u optužnom prijedlogu nedostaju podaci iz članka 160. stavka 2. ovoga Zakona bez kojih nije moguće voditi postupak ili su podaci pogrešni, sud će pozvati tužitelja da nadopuni ili ispravi optužni prijedlog u roku od 8 dana. Ako tužitelj to ne učini, sud će rješenjem odbaciti optužni prijedlog. Ako uz optužni prijedlog nije priložena pisana obavijest iz članka 109.a ovoga Zakona potpisana od strane počinitelja ili kopija te obavijesti uz dokaz o dostavi ili potvrdu o obavljenoj dostavi ako je ta obavijest dostavljena sukladno članku 145. ili 148. ovoga Zakona, pozvat će se tužitelj da je u određenom roku pribavi, i sastavljenu prema članku 109. a stavku 1. i 2. ovoga Zakona, dostavi. Ako tako ne postupi u ostavljenom roku, odbacit će se rješenjem optužni prijedlog.“

8.2. Sukladno gore citiranim odredbama, u konkretnom slučaju ne radi se o podacima bez kojih ne može započeti postupak niti o pogrešnim podacima. Čak se niti ne radi o „podacima“, jer je optužni prijedlog sadržavao prijedlog dokaza, a sukladno čl. 160. st. 2. t. 8. Prekršajnog zakona, međutim, radi se tek o tome da isti dokazi nisu bili priloženi.

9. Nadalje, žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. Prekršajnog zakona okrivljenik ističe da oštećenica nije pozvana na glavnu raspravu 9. kolovoza 2023., što je protivno čl. 162. st. 2. t. 3. Prekršajnog zakona u kojem je propisano da će se na glavnu raspravu pozvati oštećenik.

9.1. Međutim, prvenstveno, nije točno da je žrtva nasilja VDF u ovom postupku ujedno i oštećenica, budući da ona u postupku nije sudjelovala u svojstvu oštećenice, pa stoga ne postoji njezino pravo sudjelovati na glavnoj raspravi. Osim toga, da se i radi o navedenoj povredi, ona ne bi utjecala niti mogla utjecati na presudu.

10. Stoga nije osnovana žalba zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. Prekršajnog zakona.

11. Iz sadržaja žalbe, evidentno je da žalitelj, u odnosu na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, zapravo ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz toga što je prvostupanjski sud materijalno prekršajno pravo primijenio na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pa se, dakle, ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. toč. 2. Prekršajnog zakona.

11.1. Stoga nije osnovana žalba zbog povrede materijalnog prekršajnog prava.

12. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja okrivljenik u bitnom ističe sljedeće okolnosti: kako je izjava žrtve nasilja VDF o tome kako ju je okrivljenik vrijeđao i na silu izbacio u jednu malu uličicu ispred kuće, kako ju je nakon toga okrivljenikov otac vukao prema cesti i vrijeđao te da ju je i sam okrivljenik vrijeđao, u suprotnosti s optužnim prijedlogom u kojem stoji da je nasilje prestalo izlaskom iz kuće, nadalje da je svjedokinja ŽD navela kako je čula i prepoznala da okrivljenik viče navedene riječi, odnosno da ga je identificirala glasovno, a ne vizualno, te da ona zato nije mogla potvrditi navodni fizički kontakt između okrivljenika i žrtve nasilja, potom da je ta svjedokinja izjavila kako je čula viku i galamu iz kuće, a da je odmah nakon toga i njezina kćer, ovdje žrtva nasilja, došla u vozilo i da je u periodu između izlaska iz kuće i dolaska u vozilo došlo do nastavka nasilja i vrijeđanja izvan kuće, što je u suprotnosti prema prethodnoj izjavi te svjedokinje, zatim kako joj je žrtva nasilja pri dolasku u vozilu pokazala crvenilo i modrice, a da u spisu nema dokaza o tome da su policijski službenici primijetili takvu ozljedu, kako je neživotno da je svjedokinja ŽD u ljetno vrijeme bila u užarenom vozilu na javnom parkiralištu, i to na dan kad je trebala biti na pregledu u ordinaciji (jer se na pregled kod čeka satima) te da nije utvrđen odnos između okrivljenika i žrtve nasilja, što se vidi i iz danih upozorenja žrtvi nasilja, koja nisu dana na način koji se daju privilegiranom svjedoku.

12.1. Prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Suprotno navodima okrivljenika u žalbi, nema kontradiktornosti u izjavama ispitanih svjedokinja. Naime, optužbom se okrivljeniku stavlja na teret da je počinio fizičko nasilje u obitelji, kao i da je žrtvu nasilja ŽDF pritom vrijeđao, a da je fizičko nasilje počinio na način da ju je „čvrsto uhvatio za ruku te izveo iz kuće na ulicu“, a upravo tako je i ona iskazivala („čvrsto me uhvatio za ruku te izbacio u jednu malu uličicu ispred kuće“). Ono što je svjedokinja dodala je to da je okrivljenikov otac, ĐD također počinio fizičko nasilje prema njoj, međutim, njegovo ponašanje nije predmet ovog postupka. Nadalje, prema izjavi svjedokinje ŽD jasno je da ona ima saznanja (u pojedinim dijelovima i posredna) o tome da je počinjeno fizičko nasilje u obitelji prema njezinoj kćeri, u ovom postupku žrtvi nasilja. Naime, ona je izjavila kako je čula viku i galamu iz kuće, a da joj je njezina kćer, došavši u vozilo, pokazala crvenilo i modrice na zapešću desne ruke te da joj rekla da su je okrivljenik i njegov otac izbacili van iz kuće i da su ju pritom držali za ruku. Stoga su izjave ispitanih svjedokinja sukladne u svim bitnim i odlučujućim dijelovima iskaza, te ovaj sud ne nalazi proturječnosti niti nelogičnosti u istima kako to rezimira žalitelj. Ovaj sud nema razloga sumnjati u to da bi se svjedokinja ŽD nalazila u vozilu koji je bio parkiran u blizini kuće, a unatoč ljetnom vremenu, budući da je notorno da u većina vozila postoji klima, a osim toga, nije se radilo o dužem vremenskom razdoblju, te unatoč činjenici da je taj dan imala zakazani pregled na koji se duže čeka, pa ovaj sud ocjenjuje promašenima takve argumente žalitelja. Nadalje, okrivljenik u postupku nije sporio da bi žrtva nasilja u obitelji, njegova punica VDF bila njegova punica u vrijeme počinjenja prekršaja, koji trenutak je relevantan za određenje obiteljskog odnosa s okrivljenikom. Iz iskaza žrtve nasilja proizlazi da je u trenutku počinjenja prekršaja ona bila njegova punica, jer brak između okrivljenika i njezine kćeri još nije bio razveden, koji brak se razveo nakon počinjenja prekršaja, a prije njezinog ispitivanja, pa stoga ona nije niti trebala biti upozorena kao privilegirani svjedok.

12.2. Slijedom navedenog, nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

13. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

13.1. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud smatra da su okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, u korist okrivljenika dostatno vrednovane odnosno da je izrečena preblaga kazna. Naime, treba uzeti u obzir da je počinjena teža vrsta nasilja (fizičko nasilje). Za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim, zakonom je, u vrijeme počinjenja prekršaja, a ujedno i najblažeg propisa za okrivljenika, bila propisana novčana kazna u iznosu od najmanje 260,00 eura ili kazna zatvora do 70 dana, dakle, okrivljeniku je izrečena blaža vrsta propisane kazne, i to u minimalnom iznosu. Budući da ne postoje naročito izražene olakotne okolnosti koje bi opravdale ublažavanje novčane kazne, ne postoji zakonski uvjeti za ublažavanje novčane kazne.

14. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja ili nesposoban za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 50,00 eura, dakle znatno bliže minimalno mogućem iznosu paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

15. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 29. listopada 2024.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nikolina Maretić, v.r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Dubrovniku u 4 otpravka za spis, okrivljenika, žrtvu nasilja i tužitelja.