REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1017/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Darka Milkovića predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ida Stančić-Rokotov, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Stančić-Rokotov i partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Hanza Media d.o.o. iz Zagreba, Koranska 2, OIB: 79517545745, kojeg zastupa punomoćnik Vedran Vusić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1423/2023-3 od 31. kolovoza 2023. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2209/22-26 od 22. ožujka 2023., u sjednici održanoj 29. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.645,30 eura / 35.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. listopada 2019. do isplate i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 1.967,57 eura / 14.824,66 kuna, pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 423,89 eura / 3.193,79 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. ožujka 2023. do isplate, dok je pod točkom III. odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

2. Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika kao osnovana i preinačena je prvostupanjska presuda tako da je pod točkom 1. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a pod točkom 2. je naloženo tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku parnični trošak (pored pravomoćno dosuđenog u iznosu od 423,89 eura / 3.193,79 kuna) u iznosu od 1.917,01 eura / 14.443,75 kuna.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 881/2024-2 od 26. ožujka 2024., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1423/2023-3 od 31. kolovoza 2023. u odnosu na sljedeće pravno pitanje:

''Predstavlja li ograničenje iz čl. 7. st. 2. Zakona o medijima prava na privatnost osoba koje obavljaju javnu službu ujedno i ograničenje njihovog prava na zaštitu dostojanstva, časti i ugleda povrijeđenih neistinitim činjeničnim tvrdnjama objavljenim u medijima?''.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku u odnosu na pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu tako da potvrdi prvostupanjsku presudu, a podredno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. U odgovoru na reviziju tuženik je osporio navode tužitelja iz revizije te je predložio odbiti reviziju i naknaditi tuženiku trošak odgovora na reviziju.

6. Revizija nije osnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na ugled, čast i dostojanstvo koja je prouzročena time što je 8. rujna 2019. na portalu jutarnji.hr objavljen članak naslova „Državni tajnik koji uz svoj posao zaradi još dvije plaće UŽ godišnje okrene 437 tisuća kuna i rekorder je po broju prijava za sukob interesa“ te istog dana i u izdanju Nedjeljni članak naslova „Državni tajnik koji zaradi još dvije plaće“. U članku je između ostalog navedeno da je tužitelj „supermen među hrvatskim dužnosnicima“ i „rekorder po broju prijava Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa“, u članku se kroz analizu podatka iz imovinske kartice tužitelja, posebno apostrofiraju honorari od „edukativne djelatnosti“, uz sarkastičan navod da je predavačka karijera tužitelja „dosegla zvjezdane visine ulaskom u Ministarstvo“, da tužitelj godišnje na svojem računu „obrne 437.249 kuna, dakle - jedan radni dan državnog tajnika vrijedi 1.197 kuna!“, da tužitelj svoje prihode „ne može objasniti“ ili je u pitanju „nesposobnost da ispuni imovinsku karticu“, „a ne zna se što je gore“, da bi „javnost trebala povjerovati da državni tajnik zna što radi kad kreira složene zakone sa dalekosežnim posljedicama na sve velike pothvate u Hrvatskoj – a ne zna ispuniti ni običnu imovinsku karticu“. Vezano uz rad tužitelja na zakonskoj regulativi se spominje sukob interesa zbog nametanja obveze da građevina mora ima voditelja projekta, što ima za posljedicu „astronomsku imovinsku korist“ za udrugu koju je tužitelj osnovao, Hrvatsku udrugu za upravljanje projektima, HUUP, kao i ukidanje obveze članstva u Komori, zbog čega je „navukao na sebe bijes četiri strukovne komore“, koje „udruženim snagama“ traže od premijera ĆŽ, apeliraju da se od zakona odustane, dok je zbog Zakona o procjeni i vrijednosti nekretnina „zaratio“ sa sudskim vještacima i procjeniteljima, kojima je „na početku suradnje priznao da o tome nema pojma“, a zbog Zakona o najmu stanova protiv tužitelja je podnesena prijava Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa. Tuženik je na zahtjev tužitelja objavio ispravak informacije.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je primjenom čl. 21. st. 4. alineja 3. Zakona o medijima ("Narodne novine", broj 59/04, 84/11 i 81/13 - dalje: ZM), čl. 21. st. 6. ZM-a, čl. 22. st. 1. i 2. ZM-a, čl. 7. st. 1. ZM-a te čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i čl. 1103. ZOO dosudio tužitelju pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 4.645,30 eura / 35.000,00 kuna. Pri tome prvostupanjski sud smatra da je objavom informacija u predmetnom članku narušena ravnoteža između slobode izražavanja, slobode medija i zaštite dostojanstva, ugleda i časti tužitelja te da je tužitelju grubo povrijeđeno pravo na dostojanstvo, ugled i čast ne samo informacijama koji se plasiraju i sarkastičnim primjedbama, već posebice „zaključcima“ koje autorica predmetnog članka sugerira čitateljima, da je predmetni članak svojevrsni primjer „zloupotrebe“ slobode izražavanja, slobode medija, koja je iskorištena za grubo vrijeđanje, difamiranje tužitelja te da ne postoji ekskulpacijski razlog propisan odredbom članka 21. stavka 4. alineje 3. ZM-a. Nadalje, zaključak je prvostupanjskog suda da je novinarka selektivno analizirala podatke iz imovinske kartice tužitelja, a da su navodi u članku vezani uz rad tužitelja na zakonskoj regulativi napisani senzacionalistički, kako bi se opravdala teza da je tužitelj ne samo nestručan i nekompetentan te da se u svom radu rukovodi isključivo vlastitim interesima.

10. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev zaključujući da je jamstvo štovanja ugleda i časti moguće ograničiti pravom na slobodu izražavanja misli, slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa, da ono ne vrijedi za svaku osobu jednako budući da je u čl. 7. st. 2. ZM propisano da pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti nemaju osobe koje obavljaju javnu službu u slučajevima koji su u vezi s javnom službom ili dužnosti koju osoba obavlja. Smatra da se političari i osobe u javnim službama izlažu pomnom ispitivanju svog djelovanja, da moraju prihvatiti svoju izloženost zdravom kriticizmu i ocjeni te da su dužni iskazati veći stupanj tolerancije, a javni dužnosnici trebaju uživati manju razinu zaštite. Nadalje, s obzirom na teret dokaza na strani tužitelja i navode autorice članka nakon razgovora s tužiteljem i provjerom informacija, tužitelj nije dokazao zlonamjernost tvrdnji na njegovu štetu i jer se radi o temi od javnog interesa i upravo radi postojanja tih obveza i odgovornosti od strane onih koji se koriste svojim pravom i voljom izražavanja, kao i na one koji su javne osobe, prema mišljenju tog suda nije narušena ravnoteža.

11. Prema čl. 7. st. 1. ZM svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti.

12. Nadalje, prema čl. 7. st. 2. ZM osoba koja obavlja javnu službu ili dužnost ima pravo na zaštitu privatnosti, osim u slučajevima koji su u vezi s javnom službom ili dužnosti koju osoba obavlja.

13. Iz odredbe čl. 7. st. 2. ZM proizlazi da osoba koja obavlja javnu službu ili dužnost ima ograničeno pravo na zaštitu privatnosti, jer joj ne pripada pravo na privatnost u slučajevima koji su u vezi s javnom službom ili dužnosti koju osoba obavlja.

14. U konkretnom slučaju radi se o sporu u kojem se sukobljavaju s jedne strane pravo tužitelja na zaštitu privatnosti, časti, ugleda i dostojanstva, a s druge, pravo tuženika kao nakladnika na slobodu izražavanja. Ta prava načelno uživaju istu zaštitu ne samo temeljem odredaba članaka 3. i 7. ZM, već i temeljem odredaba članaka 35. i 38. Ustava RH, kao i članaka 8. i 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99).

15. Kada tužitelj u parničnom postupku traži naknadu štete zbog povrede prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo kao dijela prava privatnosti, koja je nastala objavom informacija u medijima, tada je u tom postupku nužno ocijeniti je li u sukobu između navedenog prava tužitelja i prava nakladnika na slobodu izražavanja pretežnije jedno ili drugo pravo pri čemu je nužno naći razumnu ravnotežu između ta dva prava. Pri razrješenju tog sukoba potrebno je imati na umu da se uporabom jednog prava ili slobode ne smije ugroziti ili ukinuti neko drugo pravo i sloboda, nego se svako pravo i sloboda u određenoj mjeri ograničuje kako bi opstalo i ono drugo pravo ili sloboda.

16. U odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu Axel Springer SE i RTL Televizija GMBH protiv Njemačke br. 39954/08, presuda od 7. veljače 2012. navedene su sljedeće okolnosti prema kojima se načelno ocjenjuje je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između sukobljenih prava, koje je prihvatio i Ustavni sud Republike Hrvatske (U-III-2588/2016 od 8. studenoga 2016., U-III- 1898/2018 od 14. studenoga 2019.): a) doprinos raspravi u javnom interesu; b) u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; c) prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; d) metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; e) sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije; i f) ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak (tzv. chilling effect).

17. U konkretnom predmetu tužitelj je osoba koja obavlja javnu dužnost budući da je riječ o dužnosniku, odnosno političaru (državnom tajniku u Ministarstvu graditeljstva i prostornog uređenja), a sporni članak povezan je s tim njegovim javnim djelovanjem, jer se njime problematizira rad tužitelja u radnoj skupini za izradu zakona s obzirom na njegovo članstvo u privatnoj udruzi. Također, u članku se iznose podaci iz njegove imovinske kartice koji se javno objavljuju i dostupni su široj javnosti te autorica članka analizira te podatke.

18. Pri tome, iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da se autorica članka obratila i Komori građevinara od kojih je dobila spis u kojem se problematizira sporna priča, provjerila je sve dostupne javne informacije, razgovarala je s bivšom i sadašnjom predsjednicom Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, a potrebne podatke i informacije dobila je i od tužitelja.

19. Iz svega navedenog proizlazi da je u spornom članku riječ o pitanjima koja doprinose izvještavanju koje je u javnom interesu (izvještavanje o načinu donošenja zakona, propituje mogući sukob interesa osoba koje sudjeluju u radnoj skupini za izradu nacrta zakona, pravilnost popunjavanja imovinske kartice), pri čemu su korišteni i javno dostupni podaci za koje iz utvrđenja nižestupanjskih sudova ne proizlazi da su netočni.

20. Odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Ograničenje iz čl. 7. st. 2. Zakona o medijima o pravu na privatnost osoba koje obavljaju javnu službu odnosi se na ograničeno pravo na privatnost osoba koje obavljaju javnu službu ili dužnost kada se radi o slučajevima koji su u vezi s javnom službom ili dužnosti koju osoba obavlja, ali ne i na ograničenje njihovog prava na zaštitu dostojanstva, časti i ugleda povrijeđenih neistinitim činjeničnim tvrdnjama objavljenim u medijima.

21. Međutim, u ovom konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje neistinitih činjeničnih tvrdnji objavljenih u novinskom članku pri čemu treba imati u vidu i da je autorica članka pribavila podatke iz javno dostupnih izvora (imovinska kartica, podaci Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa) ili i od samog tužitelja, dok pojedini novinski napisi iz članka o "supermenu među hrvatskim dužnosnicima", "rekorderu po broju prijava povjerenstvu za sukob interesa", da je "predavačka karijera tužitelja dosegla zvjezdane trenutke ulaskom u Ministarstvo" predstavljaju i određeni stupanj pretjerivanja koji je dopušten u novinarstvu, a jednim dijelom predstavljaju i vrijednosne sudove autorice članka („nesposobnost da ispuni imovinsku karticu“, „a ne zna se što je gore“, da bi „javnost trebala povjerovati da državni tajnik zna što radi kad kreira složene zakone sa dalekosežnim posljedicama na sve velike pothvate u Hrvatskoj – a ne zna ispuniti ni običnu imovinsku karticu“).

22. Tužitelju valja odgovoriti da u ovom revizijskom stupnju postupka nije moguće preispitivati utvrđeno činjenično stanje pa tako više nije moguće niti utvrđivati je li neki činjenični navod iznesen u članku istinit ili nije budući da prema čl. 391. st. 3. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu odluku samo u okviru pitanja zbog kojeg je dopuštena.

23. Stoga u okolnostima ovog konkretnog slučaja s obzirom na to da nije utvrđeno postojanje neistinitih činjeničnih tvrdnji (pri čemu tužitelj polazi od pretpostavke da je riječ o neistinitim tvrdnjama) te da se u članku iznose podaci o tužitelju koji su vezani za njegovu javnu službu koju obavlja u odnosu na koje je ograničeno pravo tužitelja na privatnost, drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 7. st. 1. i 2. ZM.

24. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 391. st. 6. ZPP-a reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.

25. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

Zagreb, 29. listopada 2024.

Predsjednik vijeća

Darko Milković