REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-7769/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Maretić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. AŽ, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19., 84/21., 114/22. i 36/24.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Požegi od 22. travnja 2024., broj: Pp-1084/2024-8, u sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. U povodu žalbe okr. AŽ, a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda na način da se ukida izrečena zaštitna mjera zabrane uznemiravanja supruge ĐŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u trajanju od 6 (šest) mjeseci.

II. Odbija se žalba okr. AŽ kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

III. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. AŽ je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 20,00 EUR (dvadeset eura) u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u u Požegi od 22. travnja 2024., broj: Pp-1084/2024-8, proglašen je krivim okr. AŽ da je, na način činjenično opisan u izreci prvostupanjske presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je izrečena novčana kazna 300,00 eura, u koju je, na temelju čl. 40. Prekršajnog zakona, uračunato vrijeme lišenja slobode od 11. do 12. kolovoza 2024. kao 79,64 eura, pa je okrivljeniku preostalo za platiti 220,36 eura, koju je dužan platiti u roku 60 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine istih. U odnosu na troškove prekršajnog postupka, odlučeno je da je okrivljenik dužan platiti ukupno 26,00 eura troškova postupka.

1.1. Istom presudom, na temelju čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane uznemiravanja supruge ĐŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u trajanju od 6 mjeseci.

2. Protiv te presude, žalbu je pravodobno podnio okrivljenik osobno, iz čijeg sadržaja proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se pobijana presuda ukine predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava.

5. Tako je ispitivanjem po službenoj dužnosti utvrđeno da je prvostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 196. t. 5. Prekršajnog zakona, na štetu okrivljenika, povrijedio materijalno prekršajno pravo, time što mu je izrekao zaštitnu mjeru „zabrane uznemiravanja supruge ĐŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u trajanju od 6 mjeseci“, budući da takva zaštitna mjera nije propisana Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji, a niti Prekršajnim zakonom.

5.1. Naime, čl. 13. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisano je:

„Sud može počinitelju nasilja u obitelji, osim zaštitnih mjera propisanih Prekršajnim zakonom, izreći sljedeće zaštitne mjere:

1. obveznog psihosocijalnog tretmana

2. zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja u obitelji

3. udaljenja iz zajedničkog kućanstva

4. obveznog liječenja od ovisnosti.".

5.2. Slijedom citirane zakonske odredbe, nedvojbeno je da zaštitna mjera „zabrane“, kako ju je izrekao prvostupanjski sud, ne postoji ni u jednom podstavku ovog članka Zakona.

5.3. Zaštitne mjere, po svom sadržaju i duljini trajanja, su strogo i izričito propisane Prekršajnim zakonom i posebnim zakonima, pa tako i Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji, i iste se moraju izricati upravo onako kako su propisane, a što znači da prvostupanjski sud nema nikakve ovlasti, prilikom izricanja zaštitnih mjera, iste mijenjati na bilo koji način.

5.4. Slijedom svega navedenog, jasno je da je prvostupanjski sud izrekao zaštitnu mjeru koja u sadržaju kako je navedeno u izreci pobijane presude, nije propisana Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji, a niti odredbom čl. 50. st. 1. Prekršajnog zakona. Time je prvostupanjski sud prekoračio ovlast koju ima po zakonu, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke.

5.5. Slijedom svega navedenog, jasno je da je prvostupanjski sud izrekao zaštitnu mjeru koja u sadržaju kako je navedeno u izreci pobijane presude, nije propisana Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji, a niti odredbom čl. 50. st. 1. Prekršajnog zakona. Time je prvostupanjski sud prekoračio ovlast koju ima po zakonu, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke.

5.6. Pritom je bitno naglasiti da ovaj sud nije imao ovlasti preinačiti prvostupanjsku presudu i okrivljeniku pravilno izreći zaštitnu mjeru iz razloga što je protiv prvostupanjske presude žalbu podnio samo okrivljenik, a ne i tužitelj, pa bi takvo postupanje bilo protivno načelu zabrane preinačenja na gore (čl. 202. st. 4. Prekršajnog zakona).

5.7.Odredbom čl. 202. st. 4. Prekršajnog zakona propisano je:

„(4) Ako je podnesena samo u korist okrivljenika žalba, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.“

5.8. Citiranom zakonskom odredbom propisano je jedno od bitnih načela postupka (načelo zabrane reformatio in peius), a to je da se presuda ne može izmijeniti na štetu okrivljenika ako je podnesena samo žalba u njegovu korist.

6. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik u bitnom navodi kako je inkriminirane zgode možda povisio ton i galamio, ali kako ima problema sa zdravljem, pa da ne zna koliko glasno govori. Nadalje ističe kako se osuđujuća presuda ne može temeljiti samo na iskazu žrtve nasilja u obitelji, bez drugih svjedoka, kako nije ranije kažnjavan za nasilje u obitelji, a kako je supruga burno reagirala i nazvala policiju.

6.1. Međutim, suprotno takvim žalbenim navodima, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica. Neosnovani su žalbeni navodi kojima se tvrdi da se osuđujuća presuda ne može temeljiti na iskazu žrtve nasilja u obitelji, bez drugih svjedoka. Takvim pristupom, ni jedan prekršaj iz područja Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, koji bi bio počinjen na način da bi se radilo o bivšim supružnicima, koja situacija je doista vrlo učestala i imanentna upravo ovim prekršajima, ne bi mogao biti dokazan. Bezuspješan je pokušaj okrivljenika da obezvrijedi vjerodostojnost iskaza žrtve nasilja, okrivljenikove supruge ĐŽ, koja je iskazivala okolnosno te neproturječno i u čijem iskazu nema ni jedne konkretne okolnosti koja bi dovela u pitanje vjerodostojnost istog, niti u istom ima bilo kakve proturječnosti i nedosljednosti. Prvostupanjski sud je, osnovano prihvativši kao istinit iskaz žrtve nasilja, nedvojbeno utvrdio da je okrivljenik inkriminirane prilike izgovarao uvredljive riječi koje su navedene u izreci pobijane presude. S obzirom da je takvo ponašanje kod žrtve nasilja izazvalo povredu dostojanstva i uznemirenost, a što je vidljivo i iz promptne prijave prekršaja, i po ocjeni ovog suda, okrivljenikovo ponašanje predstavlja čin nasilja u obitelji. Okrivljenik, s druge strane, drugačije navodi u žalbi nego u svojoj obrani. U obrani je naveo kako žrtvi nasilja, supruzi ĐŽ nije ništa „verbalno odgovarao“ i da joj nije „psovao majku i oca“, nego da ju je uhvatio za ruku, a u žalbi ostavlja mogućnost da je „povisio ton i galamio“, no da je razlog tomu njegovo teško zdravstveno stanje. Treba navesti da vika odnosno galama ne predstavljaju bitno obilježje prekršaja psihičkog nasilja u obitelji, kako to pogrešno smatra okrivljenik.

6.2. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica, pa žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

7. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

8. Razmotrivši odluku o novčanoj kazni, ovaj sud prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja. Naime, za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim zakonom je propisana novčana kazna od najmanje 300,00 eura ili kazna zatvora u trajanju do 90 dana, dakle, riječ je blažoj vrsti kazne, a ujedno i o novčanoj kazni u minimalnom propisanom iznosu. U konkretnom slučaju nema osnove za blaže novčano kažnjavanje jer ne postoje naročito olakotne okolnosti na strani okrivljenika. Stoga se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

9. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik lošeg imovnog stanja da bi plaćanjem troška žalbenog postupka 20,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

10. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. i 207. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 29. listopada 2024.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nikolina Maretić, v.r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Požegi u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika, žrtvu nasilja i tužitelja.