Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-3006/23-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Lidije Rostaš i Blanše Turić, članova vijeća, te višeg sudskog savjetnika – specijalista Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja D. E. J. iz S., zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva V. i. L. d.o.o., S., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi utvrđivanja poreza na dohodak, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-2649/21-25 od 5. lipnja 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 14. prosinca 2023.
p r e s u d i o j e
I. Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-2649/21-25 od 5. lipnja 2023.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova podnošenja žalbe i odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda poništeno je rješenje tuženika, klasa: UP/II-410-18/19-01/34, urbroj: 513-04-20-4 od 31. siječnja 2020. u osporenom dijelu pod točkom II. izreke kao i rješenje Porezne uprave, Područnog ureda S., Ispostave S., klasa: UP/I-410-23/15-005/20, urbroj: 513-07-29-08/16-02 od 19. rujna 2016. godine te je tužitelju kao poreznom obvezniku utvrđena obveza plaćanja poreza i prireza na dohodak od samostalne djelatnosti za 2014. godinu u iznosu od 8.687,00 eura/65.452,21 kn koju je dužan u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćne presude platiti u korist državnog proračuna Republike Hrvatske te je tuženik također obvezan da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 3.263,54 eura/24.589,13 kn dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.
2. Protiv označene presude žalbe su podnijeli tužitelj i tuženik.
3. Tužitelj podnosi žalbu protiv točke III. i IV. presude prvostupanjskog suda kojim točkama je utvrđena njegova porezna obveza kao i obveza tuženika za naknadom troškova upravnog spora i to zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima - „Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS).
Tužitelj u žalbi predlaže drugostupanjskom sudu da njegovu žalbu usvoji, te pobijanu presudu u pobijanom dijelu pod točkama III. i IV. izreke preinači na način da predmet vrati tuženiku na donošenje ovog rješenja, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati pred prvostupanjski sud na ponovno raspravljanje i odlučivanje sve to uz naknadu troškova postupka tužitelju. Ističe kako je prvostupanjski sud predmetnu pobijanu odluku temeljio na zaključku kako je s obzirom na stanje spisa poreznog tijela i temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke tužitelj dužan platiti razliku poreza i prireza dohotka od samostalne djelatnosti u iznosu iz točke III. izreke presude. Međutim, takav stav prvostupanjskog suda je paušalan i neosnovan jer je u konkretnom slučaju porezno tijelo dužno utvrđivati sva prava i obveze iz porezno pravnog odnosa. Naime, postupanje poreznih tijela propisano je Općim poreznim zakonom te je tijelo koje je donijelo i prvi puta porezni akt odnosno porezno rješenje, bilo dužno i sada donijeti isto. Iako je prvostupanjski sud u postupku pravilno utvrdio kako je tuženik, povrijedivši odredbe Općeg poreznog zakona, pogrešno utvrdio visinu porezne osnovice i obveze poreza i prireza na dohodak, trebao je obvezati tuženika na donošenje novog rješenja o porezu u poreznom postupku, a ne temeljem stanja u poreznom smislu i izrađenog nalaza vještaka dosuditi tužitelju obvezu plaćanja istog. Smatra da u navedenom sporu je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 58. stavak 1. ZUS-a jer je priroda spora takva da sud ne može sam riješiti stvar već je potrebno da nadležno tijelo, čija je prethodna odluka nezakonita, što je i utvrđeno u postupku, donese novo rješenje. Tužitelj također ističe i prigovor zastare jer je tuženik svojim poreznim rješenjem utvrdio njegovu obvezu za 2014. godinu, a temeljem rješenja koje je izdano 19. rujna 2016. godine. U konkretnom slučaju radi se o utvrđivanju porez na dohodak za 2014. koji se utvrđuje u 2015. godini, s tim da zastarni rok počinje teći od 1. siječnja 2016. godine. Dakle, od izdavanja spomenutog rješenja pa do danas proteklo je više od roka predviđenog za zastaru predmetnog potraživanja pa tuženik više nema pravo zahtijevati od tužitelja predmetni iznos u slučaju ponovnog utvrđivanja porezne obveze. Također osporava i odluku o troškovima ali samo u dijelu koji prelazi dosuđeni iznos do ukupno zatraženog iznosa. Temeljem svega ostaje kod naprijed navedenog prijedloga te traži trošak sastava žalbe.
4. Tuženik je protiv označene presude podnio žalbu u kojoj ističe kako to čini zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik u žalbi osporava utvrđenje prvostupanjskog suda vezano za poreznu obvezu tužitelja te citira odredbe Zakona o porezu na dohodak po kojima je tužitelj kao porezni obveznik koji je obavljao samostalnu djelatnost bio dužan uredno voditi poslovne knjige i podnijeti godišnju prijavu poreza na dohodak te u istoj iskazati poslovne primitke i izdatke. Smatra da je sud pogrešno zauzeo stav da je prvostupanjsko porezno tijelo prilikom utvrđivanja porezne osnovice trebalo uzeti u obzir popis dugotrajne imovine za 2013. godinu iz informacijskog sustava na koji se poziva sudski vještak. Obzirom da tužitelj nije vodio poslovne knjige, to mu je pravilno utvrđen navedeni porez za 2014. godinu radi čega tuženik predlaže da Visoki upravni sud u cijelosti poništi presudu Upravnog suda u Splitu.
5. Odgovor na žalbu tuženika dao je tužitelj u kojem navodi da je prvostupanjski sud na sasvim pravilan, detaljan i jasan način obrazložio svoj stav, a ujedno i donesenu presudu utemeljenu na zakonskim propisima u konkretnom postupku. Sud je objasnio u kojem je dijelu prvostupanjsko tijelo prilikom donošenja poreznog rješenja počinilo propuste i nepravilno postupalo. Sukladno s izrađenim nalazom vještaka za financije razvidno je kako je upravo stav i razmišljanje prvostupanjskog suda dodatno osnovano temeljem spomenutog nalaza, a također je potrebno još jednom naglasiti kako na spomenuto vještačenje tuženik nije imao niti jednu primjedbu, što dovoljno govori o istinitosti svega utvrđenog. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka koje je potvrdilo njegove navode kako je porezno tijelo nepravilno utvrdilo i odredilo visinu porezne obveze, pa je pobijano rješenje nezakonito. Slijedom svega izloženog tužitelj predlaže odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te ga obvezati na snošenje troškova žalbenog postupka odnosno snošenje troškova odgovora na žalbu.
6. Tuženik, iako uredno pozvan, nije podnio odgovor na žalbu tužitelja (članak 71. stavak 3. ZUS-a).
7. Žalbe nisu osnovane.
8. Suprotno tvrdnji tužitelja i tuženika, upravni sud je u tijeku spora pravilno primijenio odredbe ZUS-a, stoga nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka. Upravni sud nije počinio ni jednu postupovnu pogrešku do koje bi došlo zbog neprimjenjivanja ili pogrešnog primjenjivanja postupovnih pravila propisanih odredbama ZUS-a. U obrazloženju svoje presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama u skladu s pravilima propisanim odredbom članka 60. stavka 4. ZUS-a, radi čega je ove prigovore kao neosnovane valjalo odbiti.
9. Prema ocjeni ovoga Suda prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe materijalnog prava te je donio presudu kao što je to naprijed navedeno, uz obrazloženje koje prihvaća i ovaj Sud.
10. Naime, među strankama je kao sporna bila ocjena zakonitosti odluke poreznih tijela koja su donijeta u postupku poreznog nadzora obračunavanja i plaćanja poreza i prireza na dohodak od samostalne djelatnosti tužitelja za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2014. godine, a koja visina je utvrđena prvostupanjskim rješenjem od 19. rujna 2016. godine. Povodom izjavljene žalbe osporenim rješenjem od 31. siječnja 2020. godine žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana. Prvostupanjski sud je proveo dokaze navedene u točci 3. obrazloženja prvostupanjske presude, te tijekom spora prihvatio prijedlog tužitelja za provođenjem vještačenja financijske struke te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio poreznu obvezu tužitelja za navedenu godinu u točci III. izreke pobijane prvostupanjske presude.
11. S obzirom na navode tužitelja istaknute u žalbi kojom predlaže da se predmet vrati tuženiku na donošenje novog rješenja, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud pri donošenju navedene presude pravilno primijenio odredbu članka 8. ZUS-a koja propisuje da će sud upravni spor provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, onemogućit će zlouporabu prava stranaka i drugih sudionika u sporu te će odluku donijeti u razumnom roku.
12. Odredbom članka 58. stavak 1. ZUS-a propisano je da ako sud utvrdi da je pojedinačna odluka javnopravnog tijela nezakonita, presudom će usvojiti tužbeni zahtjev, poništiti pobijanu odluku i sam riješiti stvar, osim kada to ne može učiniti s obzirom na prirodu stvari ili je tuženik rješavao po slobodnoj ocjeni. Primjenjujući naprijed navedene odredbe Zakona o upravnim sporovima, prvostupanjski sud je razriješio spor između tužitelja i tuženika na način kao što je to tužitelj i predlagao, te ovaj Sud smatra da prvostupanjski sud valjano primijenio citirane odredbe te prijedlog tužitelja da se cjelokupni spis ponovno vrati prvostupanjskom tijelu odnosno tuženiku na ponovno odlučivanje doveo bi do daljnjeg odugovlačenja, što nije niti svrha niti smisao vođenja upravnog spora radi čega je ovaj prigovor kao neosnovan valjalo odbiti.
13. Što se tiče prigovora zastare valja napomenuti da ga tužitelj nije isticao niti u tužbi niti tijekom upravnog spora, međutim, isti je također neosnovan. Ovo iz razloga jer je za vrijeme trajanja kontrole poslovanja tužitelja na snagu stupio Opći porezni zakon ("Narodne novine", 115/16. – dalje: OPZ/16) u kojem je odredbom članka 197. stavak 1. propisano da postupci pokrenuti do stupanja na snagu ovog Zakona, prema odredbama Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16. – dalje OPZ/08), osim postupaka pokrenutih na temelju glave VIII. i IX. OPZ/08, dovršit će se prema odredbama toga Zakona, što je prvostupanjski sud valjano u obrazloženju svoje presude citirao. Stavkom 2. istog članka propisano je da iznimno od stavka 1. ovog članka, postupci za utvrđivanje zastare započeti po zahtjevu poreznog obveznika prema odredbama Općeg poreznog zakona/08 u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršit će se prema odredbama toga Zakona. Postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. godine nastupila apsolutna zastara prema odredbama Općeg poreznog zakona/08 dovršit će se prema odredbama ovoga Zakona.
14. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odlukama, broj: U-zpz 18/20-6 od 20. listopada 2021. i U-zpz 28/21-6 od 25. svibnja 2021. "prema prijelaznoj i završnoj odredbi članka 197. stavak 2. OPZ-a/16 u pogledu primjene materijalnog prava vezano za pitanje zastare utvrđivanja i naplate poreza odlučno je – je li u vrijeme stupanja na snagu OPZ/16 odnosno na dan 1. siječnja 2017. godine nastupila relativna odnosno apsolutna zastara po pravilima OPZ/08. Dakle, iz navedenog je za zaključiti kako će se oni postupci za utvrđivanje porezne obveze započeti prema odredbama OPZ/08 u kojima do 1. siječnja 2017. godine nije nastupila relativna zastara, dovršiti prema odredbama OPZ/16. Samo oni postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršit će se u smislu odredbe članka 197. stavka 1. OPZ/16 po ranijem zakonskom propisu odnosno OPZ/08."
15. Obzirom na ovakvo izraženo pravno shvaćanje, u konkretnom slučaju ovaj Sud utvrđuje da nije nastupila relativna niti apsolutna zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze tužitelju, obzirom da je zastarni rok, kao što to pravilno navodi prvostupanjski sud, počeo teći 1. siječnja 2016., ali do 1. siječnja 2017. nije nastupila relativna zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze tužitelja, jer nije protekao relativni zastarni rok iz članka 94. stavak 1. OPZ-a/08, radi čega je ovaj prigovor kao neosnovan valjalo odbiti. Također ovaj Sud utvrđuje da nije nastupila niti apsolutna zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze tužitelja jer bi ista nastupila 1. siječnja 2022. godine, a s obzirom na činjenicu da je osporeno rješenje tuženika doneseno 31. siječnja 2020. godine, to je ovaj prigovori iznijet u žalbi kao neosnovan valjalo odbiti.
16. Žalba tuženika je također neosnovana jer tuženik, osim citiranja zakonskih odredbi u žalbi nije istaknuo nikakve nove navode ili prigovore koje nije isticao tijekom upravog spora, pogotovo imajući u vidu činjenicu da nije imao primjedbe na nalaz vještaka financijske struke, radi čega je prigovore iznijete u žalbi tuženika kao neosnovane valjalo odbiti.
17. Stoga, kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih tužitelj i tuženik pobijaju prvostupanjsku presudu kao niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti (članak 73. stavak 1. ZUS-a), na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbe su odbijene kao neosnovane i potvrđena prvostupanjska presuda.
18. Odluka o troškovima žalbenog postupka iz točke II. izreke ove presude temelji se na odredbi članka 79. stavka 1. i 4. Zakona o upravnim sporovima s obzirom na činjenicu da je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana, a što se tiče troškova podnošenja odgovora na žalbu tuženika sud smatra da taj trošak ne čini opravdani izdatak u tijeku ili povodu upravnog spora bez kojega ovaj Sud ne bi mogao donijeti svoju odluku, stoga je riješeno kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 14. prosinca 2023.
Predsjednica vijeća
Ljiljana Karlovčan-Đurović, v.r.