REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj P-918/2020-50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Petru Matiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Mirela Turkalj Fresl, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice HRŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Željka Karlović, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 7. lipnja 2024. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnice tuženice, 25. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici HRŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju HR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 10.953,35 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. studenoga 2020. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 21. prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 22. prosinca 2023. do isplate po referentnoj stopi uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.527,99 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. listopada 2024. do isplate po stopi koja se dobije uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 228,01 eura kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženica 20. studenog 2000. sa Zagrebačkom bankom d.d. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu radi kupnje stana broj ugovora 342/00 u iznosu od 50.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 15 godina po kojem ugovoru je tužitelj bio založni dužnik jer je kao osiguranje vraćanja navedenog kredita tužene dopustio upis založnog prava na nekretnini u svom vlasništvu i to na nekretnini sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] upisanoj kao A I tijelo u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u naravi Obiteljska kuća [adresa] i dvorište, ukupne površine 90 hvati, 323 m2, Općinskog suda u Zagrebu. Tužitelj je 19. svibnja 2011. s kupcem GR sklopio Ugovor o kupoprodaji navedene nekretnine. Uvjet za realizaciju kupoprodaje je bio da nekretnina bude bez tereta odnosno upisanog založnog prava u korist Zagrebačke banke d.d. Budući da tuženica nije imala novca da otplati preostali kredit Zagrebačkoj banci d.d. i ishodi brisovno očitovanje radi brisanja založnog prava na navedenoj tužiteljevoj nekretnini dogovorili su da joj tužitelj od prodaje predmetne kuće pozajmi potreban iznos za zatvaranje kredita. S obzirom na to da je tuženica bila tužiteljeva snaha pa je postojao i određeni odnos povjerenja nije sklapan pisani ugovor o pozajmici već su svi dogovori rađeni usmeno ali uz prisutnost brojnih svjedoka. Stoga je u čl. 4. Ugovora o kupoprodaji nekretnine između tužitelja i kupca GR ugovoreno da će kupac dio kupoprodajne cijene koji je nužan za ishođenje brisovnog očitovanja Zagrebačke banke d.d. za nekretninu tužitelja isplatiti tako da izravno uplati banci potreban iznos za zatvaranje kredita tužene prema izračunu banke na dan uplate, dok je ostatak kupoprodajne cijene isplatio direktno tužitelju. Kupac je nakon sklapanja ugovora s tužiteljem odmah idućeg dana 20. svibnja 2011. isplatio dio kupoprodajne cijene kako je ugovoreno te je tuženica s pozajmljenim iznosom od 82.528,04 kn otplatila kredit Zagrebačkoj banci d.d. koji je istoga dana navedenom uplatom i zatvoren. Prilikom uplate iznosa od 82.528,04 kn i zatvaranja kredita tuženice u Zagrebačkoj banci d.d. tužitelj je ponovio tuženici da se radi o pozajmici utuženog iznosa koji mu ona treba vratiti. Budući da tuženica nije vraćala pozajmljeni iznos tužitelj ju je dopisom od 28. listopada 2020. pozvao na povrat cjelokupnog pozajmljen iznosa dajući joj rok do 3. studenoga 2020. Navedeni dopis tužena je primila 29. listopada 2020., ali se na isti nije odazvala niti je do sada izvršila povrat utuženog iznosa. Budući da je tužena preuzelo obvezu povrata pozajmljenog iznosa koji do sada nije vratila, tužitelj predlaže sudu da joj naloži plaćanje tog iznosa s pripadajućim zateznim kamatama. Podneskom od 28. ožujka 2023. sukladno fiksnom tečaju konverzije tužitelj tužbeni zahtjev postavlja na isplatu iznos od 10.953,35 eura s pripadajućim kamatama.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da ona i tužitelj nikada nisu sklopili niti ugovor o zajmu. Za sklapanje govora o zajmu potrebno je postojanje uzajamne volje sukontrahenata, a time što je tužitelj navodno rekao tuženici kako se radi o posudbi, nikako nije mogao između njih nastati dvostranoobvezujući ugovorni odnos. Ugovorni odnos je zasnovan između tužitelja i GR, dok je između tuženice i GR eventualno mogao nastati izvanugovorni odnos, stoga tužena ističe prigovor promašene aktivne legitimacije. Ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije jer je suprotno navodima iz tužbe utuženi iznos tužitelj poklonio svome sinu ŠR koji je u to vrijeme bio u braku s tuženicom. Tužitelj je dio novca koji je dobio od prodaje kuće koja je bila predmet ugovora koji se navodi u tužbi dao svojoj kćeri, a dio sinu. Tuženica i sin tužitelja razveli su se 2014. pa s obzirom na to da je tužitelj teško podnio razvod sina, ovom tužbom i parničnim postupkom želi napakostiti bivšoj snahi. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz dosudu parničnog troška tuženici.

3. Iz činjenica navedenih u tužbi proizlazi da tužitelj od tuženice potražuje isplatu utuženog iznosa na ime povrata zajma na temelju odredbe iz čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08; dalje: ZOO).

4. Iz tuženičinog odgovora na tužbu proizlazi da osporava postojanje ugovora o zajmu, odnosno osporava da bi ona navedeni iznos novca dobila na ime pozajmice od tužitelja, nego ističe da je novčanim iznosom od 10.953,35 eura (tada 82.528,04 kune) kojim je namirena obveza iz njezinog kredita za koju je tužitelj u zalog dao svoju nekretninu predstavlja darovanje učinjeno tužiteljevom sinu s kojim je ona tada bila u braku.

5. Među strankama nije sporno: da je tužitelj zasnovao založno pravo na svojoj nekretnini radi osiguranja obveze po kreditu kojega je tuženica podignula kod Zagrebačke banke d.d. 2000. godine, da je tim kreditom tuženica kupila stan koji je u njezinom vlasništvu, da je tužitelj sklopio ugovor o kupoprodaji nekretnine na kojoj je bilo zasnovana založno pravo, da je iz kupoprodajne cijene namirena tuženičina obveza po kreditu u cijelosti i to upravo u utuženom iznosu od 10.953,35 eura (tada 82.528,04 kune).

6. Sporno je jesu li tužitelj i tuženica sklopili ugovor o zajmu odnosno sporno je je li tužitelj svome sinu, a tadašnjem suprugu tuženice, isplatom utuženog iznosa radi zatvaranja iznosa kredita izvršio darovanje tog iznosa novca.

7. U dokaznom postupku sud je radi utvrđivanja spornih činjenica proveo uvid u isprave priložene spisu i to ugovor o namjenskom kreditu od 17. studenoga 2000., (list 4.-12.), dopis tuženici (list 13.), potvrdu Zagrebačke banke od 6. listopada 2020. (list 14.), uvjerenje o prebivalištu (list 15.), ugovor o kupoprodaji nekretnine (list proveden je dokaz saslušavanjem parničnih stranaka i svjedoka ŠR, VR, LR, GR, MR, OR i GRŠ

8. Odbijen je dokazni prijedlog za saslušavanje svjedoka ŽR predložen u podnesku od 28. ožujka 2023. budući da je predložen nakon zaključenja prethodnog postupka. Činjenica da je svjedok ŠR u svom iskazu naveo da se i svjedok ŽR nalazio pored banke neposredno pred isplatu iznosa kupovnine i zatvaranje obveze kredita za tužitelja ne predstavlja novu okolnosti zbog koje nije mogao predložiti saslušavanje tog svjedoka do zaključenja prethodnog postupka jer je sam tužitelj bio prisutan tamo te je znao odnosno morao znati i da je taj svjedok bio prisutan, te je stoga njegovo saslušanje mogao predložiti do zaključenja prethodnog postupka. Nisu provedeni dokazni prijedlozi saslušavanja svjedoka ĐR, DR, NR, ČR i ZR budući da je tuženica na ročištu za glavnu raspravu 13. studenoga 2023. odustala od tih dokaznih prijedloga.

9. Ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/94, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), sud je utvrdio činjenice iz kojih proizlazi da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

10. Odredbom iz čl. 499. st. 1. ZOO-a propisano je da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

11. Odredbom iz čl. 479. st. 1. ZOO-a propisano je da ugovor o darovanju nastaje kad se darovatelj obveže prepustiti obdareniku bez protučinidbe stvar ili imovinsko pravo, a obdarenik to prihvati.

12. Radi utvrđivanja činjenice da su stranke, po tvrdnjama tužitelja, na dan isplate kupoprodajne cijene i to 20. svibnja 2011. usmenim putem sklopili ugovor o zajmu, odnosno da je tužitelj tuženici rekao da joj navedeni iznos novca za zatvaranje kredita daje kao iznos zajma, a da mu se ona obvezuje taj iznos vratiti, sud je proveo dokaz saslušavanjem stranaka i svih predloženih svjedoka. Isto tako, radi utvrđivanja činjenice da je tužitelj, po tvrdnjama tuženice, izvršenom isplatom kupoprodajne cijene i to 20. svibnja 2011. izvršio darovanje tadašnjem suprugu tuženice, a sinu tužitelja ŠR, sud je proveo dokaz saslušavanjem stranaka i svih predloženih svjedoka.

13. Ocjenjujući iskaze tužitelja i tuženice (list 48. -51.) zaključuje se da su dijametralno suprotni, u pogledu ugovaranja zajma, a tako i u pogledu darovanja. U bitnome tužitelj navodi da je u prethodnim telefonskim pregovorima s tuženicom i njezinim tadašnjim suprugom, a tužiteljevim sinom ŠR dogovorio da se nekretnina tužitelja proda, da se od kupovnine dio novca iskoristi za zatvaranje tuženičinog duga na ime kredita dok je dio ostatka kupovnine zadržao za sebe, a preostali dio podijelio između svoga sina ŠR i kćeri VR i to na jednake dijelove. Tuženičin iskaz je u tom smislu protivan, ona navodi da je dogovor između tužitelja, nje i tužiteljevog sina i njezinog tadašnjeg supruga ŠR bio da se iznos koji je položen na račun na ime zatvaranja njezinog kredita smatra darom njezinom sinu ŠR s kojim je tada bila u braku, a budući da on nije ništa ulagao prilikom kupnje stana.

14. Svjedoci ŠR (sin tužitelja) i svjedokinja VR (kći tužitelja) iskazali su u bitnome da je prilikom isplate kupoprodajne cijene u banci pri čemu su sudjelovali osim tužitelja, tuženice i kupca GR još i ŠR, VR i njezin muž, nakon što je kupac izvršio isplatu, namiren iznos tuženičinog kredita, nakon čega je tužitelj tuženici rekao, tako da i ostali to mogu čuti, da će mu ona taj iznos novca vratiti kad bude mogla. Nakon toga je tužitelj po kazivanju svjedoka ŠR isti dan, a svjedokinje VR nekoliko dana nakon toga, svakom od njih u poslovnici Privredne banke isplatio po oko 200.000,00 kuna.

15. S druge strane, svjedok GR u svom iskazu u bitnome navodi da je sa svojim prijateljem došao do banke na dan isplate kupoprodajne cijene, da je tamo bio samo tužitelj i da mu je predao sav iznos na ruke koji je onda on odmah položio na račun. Ne sjeća se da je bilo drugih ljudi, ali ne može u to biti posve siguran jer se ne sjeća.

16. Ocjenjujući sve navedene iskaze sud ne može sa sigurnošću zaključiti o postojanju dogovora između tužitelja i tuženice odnosno da je tužitelj tuženici rekao da joj navedeni iznos novca kojim se zatvara njezin kredit daje kao zajam, a da se ona taj iznos njemu obvezuje vratiti. Naime, tužiteljev iskaz, kao i iskaz njegovih sina i kćeri je dvojben budući da se radi o osobama zainteresiranim za ishod spora, a i iskaz samog tužitelja je djelomično nepodudaran iskazima ŠR i VR koji navode da je pred samom bankom tužitelj rekao tuženici da će mu ona taj iznos vratiti kad bude mogla, dok sam tužitelj u svom iskazu navodi da je sve dogovore oko zajma s tuženicom dogovarao putem telefona. Nadalje, niti tužitelj niti tko od svjedoka nije naveo da je tuženica tom prigodom išta rekla, odnosno da bi se obvezala upravo taj iznos novca tužitelju vratiti kao iznos danog joj zajma.

17. S druge pak strane, jedini svjedok koji se može ocijeniti kao nezainteresiran za ishod spora, kupac nekretnine GR, navodi da se uopće ne sjeća da bi tuženica ili tko drugi bio prisutan događaju kad je on tužitelju u banci isplaćivao iznos kupovnine, a kamo li da bi se tuženica tužitelju obvezla taj iznos vratiti.

18. Na temelju tako provedenih dokaza, a u nedostatku drugih dokaza koji bi ukazivali na postojanje ugovora o zajmu, sud nije mogao sa sigurnošću zaključiti o činjenici da je usmenim putem među strankama sklopljen ugovor o zajmu pa je sukladno odredbi iz čl. 221.a ZPP-a o tome zaključeno na temelju pravila o teretu dokazivanja, odnosno tužitelj nije dokazao da bi tuženici navedeni iznos novca dao kao zajam koji mu se ona obvezala vratiti.

19. S druge strane, svjedoci LR, MR, OR i GRŠ navode da su poznanici tuženice i njezinog tadašnjeg supruga ŠR i sve što im je poznato, poznato im je iz njihovih priča, dakle nemaju neposrednih saznanja. Iskazivali su da im je poznato da je tužitelj prodao kući i kupovninu podijelio između sebe i svoje dvoje djece ŠR i VR, ali im nije poznato niti koji iznosi su bili u pitanju, je li postojao kakav ugovor o zajmu kao niti išta o međusobnim odnosima između stranaka i djece tužitelja.

20. Slijedom toga, sud je o tvrdnji tuženice da se radi o darovanju iznosa od 10.953,35 eura učinjenog od tužitelja njegovom sinu ŠR također zaključio kao nedokazanom primjenom pravila o teretu dokazivanja budući da je u tom pogledu jedino jasno i nedvojbeno iskazivala tuženica koja je kao stranaka zainteresirana za ishod spora te samo na temelju njezinog iskaza sud nije mogao zaključiti o postojanju ugovora o darovanju učinjenog ŠR od strane tužitelja.

21. Sud dakle, na temelju svih provedenih dokaza nije mogao sa sigurnošću zaključiti da je tužitelj tuženici utuženi iznos dao kao zajam, niti da je taj iznos dan ŠR kao tadašnjem tuženičinom suprugu na ime darovanja.

22. Unatoč tome, iz svih iznesenih činjenica, nesporno je među strankama da je tužitelj svoju nekretninu prvo dao u zalog kao sredstvo osiguranja obveza po tuženičinom kreditu iz 2000. godine, da je tužitelj svoju nekretninu prodao i da je dio kupovnine od 10.953,35 eura iskorišten da se podmiri tuženičin dug po kreditu, te da je tužitelj dopisom od 28. listopada 2020. (list 13.) pozvao tuženicu da mu najkasnije do 3. studenoga 2020. vrati navedeni iznos, koju činjenicu poziva na plaćanje tog iznosa tuženica nije osporila.

23. Odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

24. S obzirom na navedene činjenice i to da sud nije vezan pravnom osnovom kako su je naznačile stranke, primjenjujući navedenu odredbu iz čl. 1111. st. 1. ZOO- a sud zaključuje da se radi o stjecanju bez osnove budući da nije sporno da je tužitelj prodajući svoju nekretninu koja je opterećena zalogom zasnovanim za tuženičinu obvezu, i upravo da bi je mogao prodati, kupcu istovremeno morao osigurati brisanje založnog prava, što je mogao samo podmirenjem tuženičinog duga po kreditu u utuženom iznosu, slijedom čega je plaćajući navedeni iznos po kreditu stekao pravo zahtijevati od tuženice plaćanje navedenog iznosa, a sve jer ne postoji pravna osnova po kojoj bi tužitelj bio dužan platiti taj iznos.

25. Odredbom iz čl. 1115. ZOO-a propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući da iz okolnosti konkretnoga slučaja, a što i sam tužitelj navodi, nije tražio od tuženice da mu vrati navedeni iznos sve do slanja dopisa od 28. listopada 2020. u kojem joj je dao rok do 3. studenoga 2020., to tužiteljima pravo na zatezne kamate od 4. studenoga 2020. sukladno citiranoj odredbi budući da je na temelju tog poziva za plaćanje tuženica pala u zakašnjenje.

26. Slijedom svega navedenoga, tuženici je valjalo naložiti da tužitelju plati iznos od 10.953,35 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. studenoga 2020. do isplate sukladno odredbi iz čl. 29.s t. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22) pa je presuđeno kao u točki I. izreke.

27. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, naloženo je tuženici naknaditi mu trošak parničnog postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno vrijednosti predmeta spora (10.953,35 eura) i postavljenom troškovniku (list 122.) pa je tako tužitelju valjalo dosuditi trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa), za sastav podneska od 6. svibnja 2021. iznos od 200,00 eura sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, a za sastav podnesaka od 28. ožujka 2023. iznos od 50,00 eura sukladno Tbr 8. t. 4. Tarife, te za zastupanje na ročištima od 3. listopada 2022., 28. studenoga 2022., 22. ožujka 2023., 13. studenoga 2023. i 7. lipnja 2024. iznos od po 200,00 eura sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife, ukupno 1.450,00 eura, kojemu iznosu je valjalo pribrojiti i trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu od 77,99 eura.

28. Stoga je ukupno osnovani trošak 1.527,99 eura dok je ostatak od 228,01 eura do ukupno zatraženih 1.7560,00 eura valjalo odbiti kao neosnovan.

29. Slijedom toga, o troškovima postupka odlučeno je kao u točkama II. i III. izreke.

U Zagrebu 25. listopada 2024.

Sudac

Petar Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dana obavljene dostave ove presude (čl. 335. st. 6., 7., 8., 9., 10. i 11. ZPP- a). Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.