- 1 -              III Kr-140/2023-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr-140/2023-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog A. S. zbog kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 7. travnja 2023. broj K-33/2023-34 i presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 14. lipnja 2023. broj Kž-155/2023-3, u sjednici vijeća održanoj 14. prosinca 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

              Zahtjev osuđenog A. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 7. travnja 2023. broj K-33/2023-34, preinačena presudom Županijskog suda u Dubrovniku od 14. lipnja 2023. broj Kž-155/2023-3, osuđen je A. S. zbog kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. KZ/11. te mu je izrečena kazna zatvora od jedne godine i devet mjeseci, u koju mu je, na temelju čl. 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 9. kolovoza 2022. pa nadalje.

 

2. Osuđenik je po svoj braniteljici M. P., odvjetnici iz Z., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog:  „…povrede kaznenog zakona, bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. toč. 9. i stavak 2. ZKP/08, bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 469. točka 2. ZKP/08, povrede prava okrivljenika na obranu,- povrede prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku…“, s prijedlogom „…da Vrhovni sud Republike Hrvatske: preinači presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, posl.br: K-33/2023, od dana 07. travnja 2023. godine i presudu Županijskog suda u Dubrovniku, posl.br: Kž-155/2023, od dana 14. lipnja 2023. godine, na način da osuđenika A. S. oslobodi od optužbe, a podredno da: ukine pobijane presude i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku prvostupanjskom sudu.“.

 

3. Na temelju čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,  126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22.; - dalje: ZKP/08.), Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske je odgovorio na zahtjev osuđenika, predlažući da se zahtjev odbije kao neosnovan. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđeniku i njegovoj braniteljici.

 

4. Zahtjev nije osnovan.

 

5. Pobijajući pravomoćnu presudu zbog povrede kaznenog zakona, osuđenik smatra da prvostupanjski sud  „…zauzima apriorni stav da je djelo počinjeno iz koristoljublja, kao i da se u predmetnom slučaju radilo o osobama koje su po stavu suda "migranti" bez da se navedeno ičim dokazalo…“, kao i da mu prvostupanjski i drugostupanjski sud „…nisu dali mogućnosti dokazivanja, zauzimajući stav o krivnji ovdje osuđenika, te temeljeći sve dokaze samo i isključivo na štetu ovdje osuđenika…“. Na opisani način osuđenik u zahtjevu tvrdi da su „…i prvostupanjski i drugostupanjski sud posredno … pogrešno primijenili Kazneni zakon …“. Međutim, tu se ne radi o povredi kaznenog zakona, nego se istaknutim prigovorima, zapravo, pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

5.1. Jednaka je situacija i s isticanjem povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 2. ZKP/08. kroz koju osuđenik opet pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja u pravomoćnoj presudi, tvrdeći da su osobe koje je prevozio u automobilu imale odobrenje za boravak na području Republike Hrvatske te da ih je prevozio sedam, a ne osam.

 

5.2. Međutim, u skladu s odredbama čl. 515. st. 1. ZKP/08. i čl. 517. st. 1. ZKP/08., ovaj se izvanredni pravni lijek može podnijeti zbog taksativno propisanih osnova, među kojima nije i pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Stoga ovi prigovori, koji su većim dijelom navedeni i u osuđenikovoj žalbi protiv prvostupanjske presude, nisu od utjecaja na osnovanost ovog izvanrednog pravnog lijeka. Dopuštanje ispitivanja činjeničnih utvrđenja kroz ovaj izvanredni pravni lijek značilo bi trećestupanjsko odlučivanje, a što nije i ne može biti smisao ovog pravnog lijeka.

 

5.3. Što se tiče povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08., za koju osuđenik također smatra da je ostvarena jer da je odlukom o oduzimanju imovinske koristi prekoračena ovlast koju sudovi imaju po zakonu, treba napomenuti da niti ta povreda nije počinjena jer pobijanom pravomoćnom presudom od osuđenika uopće nije oduzeta imovinske korist. Novčani iznos na koji se upire u zahtjevu odnosi se na naplatu troška kaznenog postupka u smislu čl. 181. st. 6. ZKP/08., a zbog čega se ovaj izvanredni pravni lijek također ne može podnositi.

 

6. Ističući bitne povrede odredaba kaznenog postupka, osuđenik u zahtjevu smatra da je „…presuda nerazumljiva pa i neobrazložena u dijelu u kojem se objašnjava navodno preciziranje bez zadiranja u identitet optužbe…“, čime, u suštini, obrazlaže bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč 11. ZKP/08. No, ta bitna postupovna odredba nije sadržana u čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/08., u kojoj su odredbi taksativno navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka zbog kojih se ovaj izvanredni pravni lijek može podnijeti. Stoga je zahtjev i u tom dijelu neosnovan.

 

6.1. Nadalje, osuđenik smatra i da je zbog izmjene zakonskog opisa djela na način da su ispuštene riječi „pomogao drugoj osobi u nedozvoljenom kretanju“ došlo do prekoračenja optužbe iz čl. 468. st. 1. toč. 9. ZKP/08. Ovo stoga što, prema stavu osuđenika, „…ako u optužbi stoji riječ pomagao, onda to suštinski upućuje na sudioništvo, a ne supočiniteljstvo…“. Međutim, u konkretnoj situaciji, pomaganje u nedozvoljenom kretanju na području Republike Hrvatske predstavlja jedan od modaliteta počinjenja kaznenog djela iz čl. 326. st. KZ/11., a ne oblik sudioništva u počinjenju tog kaznenog djela. Stoga je ispuštanjem tog, jednog, načina počinjenja djela iz zakonskog opisa, moglo doći samo do smanjenja kriminalne količine za koju je osuđenik proglašen krivim, a nikako do njezinog povećanja koje bi za posljedicu imalo prekoračenje optužbe.

 

6.2. Pored toga, osuđenik u zahtjevu tvrdi i da se pobijana pravomoćna presuda temelji na nezakonitim dokazima čije izdvajanje je prvostupanjski sud odbio, a što je prihvatio i drugostupanjski sud. Tu se, jednako kao i u tijeku postupka te u žalbi protiv prvostupanjske presude, upire na zapisnike o ispitivanju svjedoka A. K. i T. (T.) H. te nalog državnog odvjetnika policijskom istražitelju za ispitivanje svjedoka.

 

6.3. Ovdje treba napomenuti da je o izdvajanju navedenih dokaza odlučeno posebnim rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu od 6. veljače 2023. broj K-33/2023-10, koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici od 2. ožujka 2023. broj Kž-73/2023-4, na koje se rješenje, odlučujući o osuđenikovoj žalbi protiv prvostupanjske presude, pozvao i Županijski sud u Dubrovniku, kao sud drugog stupnja. S obzirom da je navedena povreda isticana u žalbi protiv prvostupanjske presude, u skladu s odredbom čl. 517. st. 2. ZKP/08., dopušteno je njezino isticanje sada u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka.

 

6.4. Međutim, treba ovdje navesti da se presuda ne temelji na nezakonitim dokazima. Prije svega, zapisnik o ispitivanju svjedoka A. K. niti je predložen, a niti je pročitan u ovom postupku pa se stoga na njegovom sadržaju niti ne temelji pravomoćna presuda. Nalog državnog odvjetnika, u skladu s odredbama ZKP/08., nije dokaz pa stoga niti može biti nezakoniti dokaz. Što se tiče zapisnika o ispitivanju svjedoka T. (T.) H., nedoumice oko pisanja i izgovaranja njegovog imena razjašnjene su u tijeku postupka te nije bilo nikakve sumnje da je ispitana upravo ona osoba koja je zatečena u osuđenikovom automobilu, dok određene pogreške do kojih je doista došlo prilikom pisanja naloga državnog odvjetnika policijskom istražitelju radi ispitivanja tog svjedoka, mogu utjecati eventualno na vjerodostojnost, a ne zakonitost tog dokaza. Međutim, u skladu s odredbom čl. 300. ZKP/08., to nije propisano kao razlog zbog kojeg se iskaz dobiven na temelju takvog naloga ne bi smio koristiti u postupku.

 

6.5. U vezi s čitanjem zapisnika o ispitivanju svjedoka T. (T.) H., osuđenik u zahtjevu navodi i da je nejasno na temelju čega prvostupanjski sud utvrđuje da postoje okolnosti zbog kojih je tom svjedoku onemogućen dolazak na sud, zbog čega je pročitan zapisnik o njegovom ranijem ispitivanju, iako nitko od stranaka nije predložio njegovo neposredno ispitivanje. Mada se izričito ne navodi iz koje se osnove ističe ovaj prigovor, za zaključiti je da osuđenik smatra da mu je posrednim izvođenjem tog dokaza povrijeđeno pravo na obranu na raspravi.

 

6.6. No, u situaciji kada državni odvjetnik predlaže da se iskaz svjedoka iz istrage pročita, a obrana se, kao ovdje, tome protivi, za zaključiti je da smatra da ga ipak treba neposredno ispitati. Stoga je, a budući da je prvostupanjski sud utvrdio da je svjedok T. (T.) H. nedostupan jer je protjeran s područja Republike Hrvatske, a ne zna se njegovo trenutno boravište, pravilno iskaz tog svjedoka pročitan na temelju čl. 431. st. 1. toč. 2. ZKP/08.

 

6.7. Pritom osuđenik pogrešno smatra da se pobijana presuda temelji samo na iskazu navedenog svjedoka, a što prema navodima zahtjeva, „…nije niti može biti temelj osuđujuće presude…“. Na ovaj način, premda ne izričito, osuđenik očigledno smjera na to da se presuda ne može temeljiti samo na nekonfrontiranom dokazu, što bi predstavljalo povredu iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. Međutim, niti u navedenom osuđenik nije u pravu, s obzirom na to da je prvostupanjski sud, osim na iskazu svjedoka T. (T.) H., čiji je iskaz iz prethodnog postupka pročitan, odluku o osuđenikovoj kaznenopravnoj odgovornosti temeljio i na iskazima svjedoka D. V. i L. T. koji su neposredno ispitani na raspravi i koji su iskazivali o svojem postupanju prilikom zaustavljanja osuđenika i zaticanja u njegovom osobnom vozilu ukupno osam osoba koje su ilegalno boravile na teritoriju Republike Hrvatske. Te su osobe i fotografirane, a svjedok D. V. je potvrdio da su upravo osobe s fotografije koja se nalazi na listu 152. spisa predmeta prvostupanjskog suda, osobe zatečene u osuđenikovom osobnom vozilu. Nesporno je da je jedna od tih osoba bio i svjedok T. (T.) H. Također su i druge u spisu priložene isprave poduprle iskaze ispitanih svjedoka.

 

6.8. Ovdje treba napomenuti da su načelo kontradiktornosti i konfrontacijsko pravo osuđenika sastavni dijelovi prava na pravični postupak koje je zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00., -pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni  tekst, 55/01. - ispravak, 76/10. i 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14., dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija). Načelo jednakosti oružja, u odnosu na ispitivanje svjedoka, sadržano je u odredbi čl. 6. st. 3. toč. d) Konvencije, s time da Europski sud za ljudska prava sadržaj pojma svjedok tumači prošireno, na način da se pojam svjedok odnosi na sve dokaze optužbe. Pravo okrivljenika ispitati i osporavati dokaze optužbe, neizostavan je aspekt načela kontradiktornosti i načela jednakosti oružja, a upravo su to konstitutivni elementi konvencijskog prava na pravični postupak.

 

6.9. S obzirom da konfrontacijsko pravo iz čl. 6. st. 3. toč. d) Konvencije nije apsolutno, ograničenje tog prava obrane mora biti dostatno kompenzirano kako bi kazneni postupak, kao cjelina, bio pravičan. Opseg „čimbenika protuteže“, koji bi bili potrebni da postupak u cjelini bude pravičan, ovisi o kompenzirajućoj snazi tzv. potkrjepljujućih dokaza. Što su potkrjepljujući dokazi snažniji, to je manje vjerojatno da će nekonfrontirani dokaz biti odlučujući. Tako npr. Europski sud za ljudska prava utvrđuje da „ ... odlučujući dokaz mora biti usko shvaćen u smislu da označava dokaz takvog značenja ili važnosti koji će vjerojatno biti presudan (determinative) za ishod slučaja ... “ (Predmet Al-Khawaja and Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva, zahtjevi br. 26766/05 i 22228/06 od 15. prosinca 2011.). I naše pozitivno kazneno postupovno pravo uređuje situaciju kada svjedok nije ispitan uz poštivanje načela kontradiktornosti. Naime, čl. 234. i 235. ZKP/08. propisuju da se tada može pročitati njegov raniji iskaz ali se, u skladu s odredbom  čl. 411. st. 4. ZKP/08., na takvom iskazu ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda.

 

6.10. Kao što je već navedeno, na iskazu svjedoka koji je ispitan samo u prethodnom postupku i bez nazočnosti stranaka, nije niti isključivo, a niti u odlučujućoj mjeri, temeljena osuđujuća presuda, jer taj iskaz potvrđuju i drugi svjedoci, a i spisu predmeta priložene isprave. Pritom nije na odmet spomenuti da je i sam osuđenik prilikom iznošenja jedne od svojih obrana potvrdio navode optužnice.

 

6.11. Prema tome, i ovi su osuđenikovi navodi u zahtjevu neosnovani jer su u potpunosti poštivana načela pravičnog postupka.

 

7. Nije u pravu osuđenik niti kada u zahtjevu tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na obranu na raspravi time što je prvostupanjski sud „…apsolutno sve dokazne prijedloge obrane odbio…“.

 

7.1. Protivno takvim navodima, unatoč tome što je Općinski sud u Novom Zagrebu odbio osuđenikove dokazne prijedloge kao odugovlačeće (s obzirom na to da su okolnosti koje bi se tim dokazima trebale utvrditi, dostatno utvrđene drugim ranije izvedenim dokazima) te jedan i kao nevažan (jer je nesporno utvrđeno da se nije odnosio na ovaj predmet), niti u ovom dijelu nije došlo do povrede prava osuđenika na pravično suđenje. Naime, prema standardima ustanovljenima u nizu odluka Europskog suda za ljudska prava (primjerice Topić v. Croatia i Horvatić v. Croatia) do povrede ovog aspekta načela pravičnosti (koje sadržajno obuhvaća načela jednakosti oružja i kontradiktornosti), a koje je, kao što je već navedeno u ovoj odluci, propisano u čl. 6. st. 1. i 3. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava, može doći samo ako su dokazni prijedlozi dovoljno obrazloženi, ako su važni za predmet, ako mogu pojačati poziciju obrane ili čak dovesti do oslobođenja te ako njihovo odbijanje sud nije dostatno obrazložio. Budući da se u konkretnoj situaciji, premda su dokazni prijedlozi bili dostatno obrazloženi, nije radilo o dokaznim prijedlozima koji su bili važni u kaznenom postupku na način da bi mogli pojačati osuđenikovu poziciju u tijeku kaznenog postupka, to nije došlo do bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 2. ZKP/08.

 

7.2. Naime, pravo na pravično suđenje podrazumijeva i vođenje postupka na način da se svakoj stranci omogući zastupati svoje interese i prava pod jednakim uvjetima, odnosno na način da se ne stavlja u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Vodeći računa o navedenom, kao i o odredbi čl. 418. st. 1. ZKP/08. prema kojoj dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje, ocjena je ovog suda da pribavljanjem popisa osoba od Migracijskog centra koje su zatečene u osobnom vozilu kojim je upravljao osuđenik te utvrđivanjem odakle su te osobe dovedene na fotografiranje, kao ni čitanjem zapisnika o ispitivanju svjedoka A. K. (koji je zapisnik prethodno predloženo izdvojiti kao nezakonit dokaz), ne bilo došlo do drugačijeg presuđenja. Naime, sud nije obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje su stranke predlože, već je ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima iz čl. 421. st. 1. ZKP/08. pa je stoga i pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja nekog dokaza podložno ocjeni suda u svakom pojedinačnom slučaju. Stoga, okolnost da su doista odbijeni svi dokazni prijedlozi obrane, sama za sebe, bez temeljitog razmatranja načina na koji je vođen cjelokupni postupak i kako je prvostupanjski sud ocijenio preostali dokazni materijal, ne znači automatski i da je povrijeđeno načelo jednakosti oružja, kao bitne komponente prava na pravično suđenje.

 

8.2. Budući da je prvostupanjski sud u tijeku postupka proveo i druge dokaze te je sve te dokaze pravilno vrednovao i na temelju njihove sveobuhvatne ocjene utvrdio osuđenikovu krivnju, ocjena je ovog suda da provođenjem od strane obrane predloženih dokaza, ne bi došlo do povoljnije osuđenikove pozicije u ovom postupku, odnosno do drugačijeg presuđenja.

 

9. Također, drugostupanjski je sud valjano i dostatno, prihvatljivim argumentima, odgovorio na sve žalbene navode, kako u odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka, tako i u odnosu na utvrđeno činjenično stanje. Pritom nije u pravu osuđenik da se drugostupanjski sud nije očitovao na od strane suda prvog stupnja izmijenjen činjenični opis. Taj se je sud u odlomku 12.2. očitovao o navedenim izmjenama prihvaćajući obrazloženje prvostupanjskog suda, pri čemu osuđenik potpuno zanemaruje da prvostupanjska i drugostupanjska presuda čine jedinstvenu cjelinu pa u situaciji kada je sud prvog stupnja dostatno i valjanim argumentima obrazložio zbog čega je izmijenio, kako činjenični, tako i pravni opis djela, a sud drugog stupnja u cijelosti prihvaća takvo obrazloženje, nije nužno da navedene argumente u svojoj presudi ponavlja, nego je prihvatljivo i da se samo pozove na obrazloženje prvostupanjskog suda. Drugačija je obveza drugostupanjskog suda u situaciji kada prvostupanjska presuda ne sadrži dostatne, valjane i jasne argumente, a što ovdje nije slučaj.

 

9.1. Ispuštanjem pojedinih neutvrđenih modaliteta počinjenja predmetnog kaznenog djela, na koji je način sud prvog stupnja izmijenio činjenični i pravni opis, kao što je već naprijed navedeno u ovoj odluci, niti prema ocjeni ovog suda, nije došlo do prekoračenja optužbe iz čl. 468. st. 1. toč. 9. ZKP/08., kako je to pravilno utvrdio i sud drugog stupnja, nego je, upravo suprotno, došlo do smanjenja kriminalne količine na strani osuđenika.

 

9.2. Neosnovano, nadalje, osuđenik smatra da se je sud drugog stupnja propustio, kako vezano uz žalbene navode, tako i po službenoj dužnosti, očitovati o povredi iz čl. 468. st. 1. toč. 10. ZKP/08. u vezi s čl. 13. ZKP/08. Naime, ovu povredu osuđenik nije uopće isticao u žalbi, zbog čega je, u skladu s čl. 517. st. 2. ZKP/08., ne može isticati niti sada u ovom zahtjevu. No, neovisno o tome, treba napomenuti da nije došlo do povrede načela zabrane reformatio in peius. Naime, prvostupanjski sud je već prilikom donošenja prve presude, koja je ukinuta, izmijenio i činjenični i pravni opis djela upravo na način kako je to učinjeno u pobijanoj prvostupanjskoj presude. Osim toga, netočna je tvrdnja u zahtjevu da „…nakon prvotnog presuđenja, a na koje se optužba nije žalila, optužnica se ne može mijenjati, pa čak niti precizirati…“. Naime, presuda se, u povodu pravnog lijeka izjavljenog samo u korist okrivljenika, ne smije izmijeniti na njegovu štetu, dok nema zapreke da se mijenja u osuđenikovu korist, kao što je to konkretno učinjeno, poštujući pritom objektivni  identitet terećenog kaznenog djela.

 

10. Slijedom svega navedenog, a kako nije ostvarena niti jedna od istaknutih povreda, trebalo je osuđenikov zahtjev odbiti kao neosnovan i, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP/08., odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 14. prosinca 2023.

 

Predsjednik vijeća

Ranko Marijan, v.r.