- 1 -              III Kr 110/2023-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 110/2023-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. Z. C., zbog kaznenog djela iz članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 158. stavkom 5. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Sisku od 15. lipnja 2022. broj Kzd-7/2021-72 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 16. ožujka 2023. broj I Kžzd-47/2022-10, u sjednici vijeća održanoj 14. prosinca 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se zahtjev os. Z. C. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Sisku od 15. lipnja 2022. broj Kzd-7/2021-72 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 16. ožujka 2023. broj I Kžzd-47/2022-10, Z. C. proglašen je krivim zbog počinjenja dva kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, teška kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 158. stavkom 5. KZ/11., za koja mu je za svako to djelo utvrđena kazna zatvora od pet godina, pa je za ta djela i uz primjenu članka 51. stavka 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od osam godina, u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 14. siječnja 2020. pa nadalje.

 

2. Protiv te pravomoćne presude os. Z. C. je pravovremeno po braniteljici K. Ć., odvjetnici iz Z., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) i to „… zbog toga što isti smatra da je osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom, zbog teško povrijeđenog prava na pravično suđenje zajmčenog Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda te Ustavom Republike Hrvatske na koje je ukazivao u žalbi koja je odbijena osporavanom presudom te zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koje su utjecale na presudu.“. U zahtjevu se predlaže „… ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Moli se Vrhovni sud Republike Hrvatske da donese rješenje o odgodi, odnosno o prekidu izvršavanja pravomoćne kazne zatvora okrivljeniku kao podnositelju izvanrednog pravnog lijeka.“.

 

3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, prvostupanjski sud je postupio u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.-pročišćeni tekst, 91/12.-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20.-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22.; dalje: ZKP/08.).

 

4. Zahtjev nije osnovan.

 

5. Osuđenik u svom vrlo opširnom zahtjevu (koji jednim dijelom sadržajno odgovara žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude), podnesenom protiv pravomoćne presude Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 16. ožujka 2023. broj I Kžzd-7/2021-72, smatra da je „… osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom, zbog teško povrijeđenog prava na pravično suđenje zajmčenog Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda te Ustavom Republike Hrvatske na koje je ukazivao u žalbi koja je odbijena osporavanom presudom te zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koje su utjecale na presudu.“. Također smatra da su mu „… osporavanom presudom povrijeđena ustavna prava zajamčena čl. 18. st. 1. te čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (NN 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14, u daljnjem tekstu: Ustav RH) … i prava zaštićena čl. 6. st. 1. (pravo na pošteno suđenje), te čl. 13. (pravo na djelotvoran pravni lijek) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN - Međunarodni ugovori 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst i 8/99. – ispr., 14/02. i 1/06., 2/10. i 13/17.). … a taj svoj stav temelji na zakonu koji je na znazi u RH, da je ravnopravna strana u postupku te da se u postupku primjenjuje načelo jednake jednakosti oružja, pa samim time i da se njegovi prigovori na esencijalni dokaz u postupu valjaju razmotriti i raspraviti te da je ponašanje suda u kojem fingira da takvi prigovori nisu izneseni apsolutno neprihvatljiv …. te na pozitivnim propisima u RH, da ima pravo na učinkovit pravni lijek. Pri tome … smatra da žalbeni sud koji postupa u postupku koji proizlazi iz podnošenja pravnog lijeka treba razmoriti žalbene razloge koji su u pravnom lijeku izneseni, a ne razloge na koje se … nije pozivao.“.

 

5.1. No, kada obrazlaže navedene povrede, osuđenik na više mjesta u zahtjevu detaljno i vrlo opširno navodi što je Visoki kazneni sud odgovorio na njegove žalbene navodom, ističući pritom da to „nije točno“ jer da „… VKSRH nije detaljno niti ozbiljno razmotrio okrivljenikove žalbene razloge. Naime, VKSRH obrazloženje u pretežitom dijelu temelji na razlozima koji uopće ne predstavljaju okrivljenikove žalbene razloge ili kao argument za neosnovanost okrivljenikovih razloga prihvaća neživotne razloge prvostupanjskog suda …“, smatrajući očigledno da je trebalo na žalbene navode drugačije odgovoriti, odnosno iste prihvatiti. Na takav način osuđenik zapravo izražava svoje očito neslaganje s u pravomoćnoj presudi utvrđenim činjeničnim stanjem, što proizlazi i iz osuđenikovog viđenja obrazloženja drugostupanjske presude, prema kojem on „… smatra da reprodukcija riječi ne predstavlja odgovor na pitanje ako iz sadržaja reproduciranog ne proizlazi logičan odgovor, odnosno, … smatra da jamstvo prava na pravično suđenje pretpostavlja da odgovor na pitanje ima logike, a ne da se radi o skupu riječi koje je netko izgovorio.“.

 

5.2. Međutim, prema članku 515. stavku 1. i članku 517. stavku 1. ZKP/08., zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti zbog točno propisanih povreda zakona pri čemu je Vrhovni sud Republike Hrvatske, shodno članku 519. u vezi s člankom 511. stavkom 1. ZKP/08., ograničen samo na ispitivanje povreda zakona na koje se poziva osuđenik. To znači da je u zahtjevu, osim formalne naznake zbog koje se povrede zakona podnosi, potrebno konkretno obrazložiti na koji je način povreda procesnog ili materijalnog zakona po mišljenju osuđenika ostvarena. Navedeno zakonsko ograničenje također znači da se zahtjev ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

5.3. Jednaka je situacija i s upiranjem na postojanje proturječnosti između izreke i obrazloženja prvostupanjske presude te između onog što je navedeno u razlozima presude o sadržaju iskaza pojedinih svjedoka i samih iskaza tih svjedoka jer, u skladu s člankom 517. stavkom 1. točkom 2. ZKP/08., bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., na koju se očigledno upire u zahtjevu, također nije predviđena kao osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka.

 

6. Osuđenik u zahtjevu ističe i povredu iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. počinjenu u drugostupanjskom postupku, jer da je „… Olakim prelaskom VKSRH preko evidentnog izbjegavanja dužnosti i obveze prvostupanjskog suda da udovolji svojim zakonskim, ustavnim i konvencijskim obvezama, teško … povrijeđeno ne samo podnositeljevo pravo na pošteno suđenje, nego su prekršene i zakonske odredbe iz žalbenog postupka određene ZKP/08 koje je Visoki kazneni sud Republike Hrvatske bio dužan primijeniti u konkretnom slučaju te prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak. Nadalje podnositelj ističe da smatra da VKSRH, pored naprijed istaknute činjenice, s dužnom pozornošću te na objektivan i nepristran način nije razmotrio navode iznesene u žalbi, niti je argumentirano, logično, nepristrano i objektivno provjerljivo otklonio žalbene razloge iznesene od strane podnositelja, a što je imalo izravan utjecaj na presudu. “. Na taj način osuđenik ističe i povredu iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08., jer da mu drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode, što bi predstavljalo povredu članka 487. stavka 1. ZKP/08.  Međutim, u navedenom osuđenik nije u pravu.

 

6.1. Prije svega treba navesti da je kod ocjene povrede prava na pravično suđenje sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98.-pročišćeni tekst, 113/00., 124/00.-pročišćeni tekst, 28/01., 41/01.-pročišćeni  tekst, 55/01.-ispravak, 76/10. i 85/10.-pročišćeni tekst i 5/14., dalje: Ustav), a koje je pravo sadržano i u članku 6. stavcima 1. i 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99.-pročišćeni tekst, 8/99.-ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija), ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu, pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.).

 

6.2. Nadalje, prema praksi navedenih sudova, povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Treba, dakle, biti riječ o nedvojbenoj pogreški, odnosno takvoj pogreški koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske). Međutim, u konkretnoj situaciji to nije ostvareno.

 

6.3. Naime, drugostupanjski sud je dao razloge za svoju odluku, oni su dostatni i razumni, a iz njihove analize proizlazi da nisu proizvoljni. Stoga su prigovori u osuđenikovom zahtjevu o povredi prava na pravično suđenje zbog arbitrarne odnosno neobrazložene drugostupanjske presude u cijelosti neosnovani.

 

6.4. Suština žalbenih navoda osuđenika odnosila se na osporavanje vrednovanja dokaza koji su po ocjeni prvostupanjskog suda podupirali optužbu (iskaz djeteta žrtve na dokaznom ročištu uz iskaze posrednih svjedoka te nalaz i mišljenje psihologijsko psihijatrijskog vještačenja) problematiziranjem načina na koji je provedeno ispitivanje na dokaznom ročištu te upiranjem na dijelove dokazne građe  koja kompromitira vjerodostojnost iskaza (npr. medicinska dokumentacija prema kojoj je žrtva „manipulativna“ „sklona laganju“ „bez uvida u svoje ponašanje“, izostanak znakova koji bi upućivali na neki posttraumatski sindrom vezan za seksualno zlostavljanje…) uz inzistiranje na potrebi novog psihologijsko psihijatrijskog vještačenja djeteta žrtve i dopunskog ispitivanja svjedokinje N. V.

 

6.5. Drugostupanjski sud je u obrazloženju presude najprije otklonio u žalbi istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11., stavka 2. i stavka 3. ZKP/08., (odlomci 12., 12.1. i 12.2.), dao je opsežne razloge na prigovore u odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (odlomci 15., 15.1., 16., 17., 18. i 19.), odgovorio na žalbene navode u odnosu na povredu kaznenog zakona (odlomak 20.), a u povodu podnesenih žalbi, ispitao je pobijanu presudu i po službenoj dužnosti (odlomci 13. i 24.), pri čemu nisu nađene niti bitne postupovne povrede ni povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika. Pritom je odgovorio na žalbene navode obrane za ovaj sud prihvatljivim i dostatnim  razlozima, osvrćući se, kako na iskaz same žrtve djeteta, tako i na ostale personalne dokaze (iskaze N. V., M. P., R. A. Ž.) povezano sa rezultatom psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja žrtve-djeteta i ostalom dokumentacijom (npr. „nalaz i mišljenje psihijatra dr. D. S.“ - ustvari dokumentacija Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, mišljenje ginekologa Opće bolnice S. …) uz otklon žalbenih teza da je žrtva dijete sklona laganju, manipulativnosti, da bi terećenim radnjama osuđenik žrtvi prenio spolnu bolest uz posljedice na psihičko zdravlje žrtve  kao i da su neosnovano odbijeni prijedlozi obrane za  novo vještačenje djeteta žrtve i dopunsko ispitivanje N. V.

 

6.6. Prihvaćanje od strane drugostupanjskog suda argumentacije izložene u prvostupanjskoj presudi ne znači automatski da drugostupanjski sud ignorira navode žalbe, nego pokazuje da se žalbom, u stvari, ne iznosi ništa bitno i novo što bi zaključivanje prvostupanjskog suda dovelo u sumnju, dakle nema govora o proizvoljnoj odluci drugostupanjskog suda  posebno ne u mjeri koja bi dovela u pitanje pravičnost postupka gledano u cjelini. Drukčija bi obveza žalbenog suda bila u situaciji da u prvostupanjskoj presudi postoje nedostaci ili nejasnoće u procesu zaključivanja ili utvrđivanja odlučnih činjenica, a o tome ovdje nije riječ.

 

6.7. Dakle, pravomoćna presuda se temelji na personalnim i materijalnim dokazima čija je vjerodostojnost temeljito razmotrena i cijenjena i koji su dovedeni u međusobnu vezu te se shodno tome i zaključci o dokazanosti navoda optužbe ne mogu uzeti očigledno nerazumnim i nelogičnim. Stoga nije u pravu osuđenik kada u svom zahtjevu tvrdi da mu je u postupku povrijeđeno „… pravo na obrazloženu odluku tijela sudske vlasti, te pravo na (učinkovito) pravno sredstvo …“, jer je drugostupanjski sud dao jasne razloge za svoju odluke i detaljne odgovore na bitne žalbene prigovore, u potpunosti zadovoljivši kriterije nužne za valjano obrazloženu odluku. Slijedom toga, u drugostupanjskoj presudi nije ostvarena povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., kao niti povreda iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP/08.

 

7. Osuđenikovo polemiziranje s argumentima i zaključcima drugostupanjskog suda, u stvari se odnosi na njegovo neslaganje s činjeničnim utvrđenjima u pobijanoj pravomoćnoj presudi, a iz tih se razloga, kao što je to već navedeno u ovoj odluci, ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnositi.

 

7.1. No, neovisno o tome što je osuđenikov zahtjev neosnovan iz naprijed navedenih razloga, ovaj sud primjećuje da je suprotno navodima u zahtjevu, nalaz i mišljenje psihologijsko psihijatrijskog vještačenja djeteta žrtve izrađen u skladu s pravilima struke od strane stručnih osoba, koje su prilikom izrade ekspertize nalaza i mišljenja koristile priznate znanstvene metode obrade (slobodni crtež, Goodenough, crtež obitelji, LB, WISC-IV, TNR-za djevojčice,BTSS-1, dok je njezin iskaz pred sudom analiziran po SVA metodi Raskina i Esplina), a na raspravi su vještaci odgovorili na sva pitanja obrane. Nadalje, već je i prvo vještačenje provedeno s vremenskim odmakom dvije godine od vremena počinjenja djela, što je rezultiralo time da je dijete-žrtva „… zanijekalo sva ranija kazivanja o seksualnom zlostavljanju od strane oca …“. Ponovljeno vještačenje bilo bi provedeno s još većim vremenskim odmakom, pri čemu svakako treba voditi računa i o niskoj kronološkoj dobi djeteta-žrtve u vrijeme počinjenja djela, kao i činjenici da se radi o djevojčici koja intelektualno funkcionira na granici lake i umjerene mentalne retardacije, uz izraženije teškoće na planu kratkoročnog pamćenja i sposobnosti koncentracije. Naime, kako je to navedeno u nalazu i mišljenu vještaka dijete-žrtva je u vrijeme provođenja vještačenja pokazivalo odsutnost sjećanja na predmetna događanja, kako iz razloga njezinih manjkavih kognitivnih kapaciteta, tako i iz pozicije potiskivanja neugodnih sjećanja kao mehanizma obrane koji afirmira pa je u svjetlu ovih činjenica prijedlog obrane za novo vještačenje opravdano odbijen.

 

7.2. Osim toga, neovisno što u vrijeme provođenja vještačenja dijete-žrtva više ne potvrđuje predmetne događaje, na temelju cjelokupnog stanja spisa predmeta, osobito sadržaja iskaza djeteta-žrtve o spornim događajima, pritom vrednujući psihološke karakteristike djeteta-žrtve, karakteristike provedenog intervjua s djetetom, motivaciju za prijavljivanje kaznenog djela te pitanja vezana uz istragu, ocjena je da je s psihologijske strane iskaz mlt. L. V. kojeg je dala na Županijskom sudu u Sisku 30. siječnja 2020. autentičan njezinom iskustvu koje je doživjela. Pritom je utvrđeno, a vezano uz pitanje sposobnosti za iskazivanje za potrebe sudskog postupka, da je mlt. L. V. kognitivno dostatno kompetentna za iskazivanje, da nije nađeno da bi bila sklona izmišljanjima, laganju ili konfabuliranju, no, da je u značajnoj mjeri podložna sugestivnom pritisku pitanja zadanih u sugestivnoj formi. Zbog toga je bazično ocijenjena sposobnom iskazivati za potrebe suda, uz uvjet izbjegavanja postavljanja sugestivnih pitanja, odnosno uz odsutnost vanjskih utjecaja na dijete koji bi imali za cilj njeno navođenje.

 

7.3. S tim u vezi treba dodati da nije u pravu osuđenik kada tvrdi da je netočan navod vještaka psihologa da dijete, s obzirom na svoj intelektualni kapacitet, nije u stanju dati iskaz u formi slobodnog izlaganja, jer da suprotno proizlazi iz snimke njezinog ispitivanja. Naime, prema stanju stvari dijete-žrtva u formi slobodnog izlaganja opisuje događaje nevezane za ovaj predmet, dok o predmetnim događajima iskazuje s poteškoćama te joj je potrebno postavljati pitanja kako bi je se navelo da priča o događajima vezanim za njezinu seksualnu zlostavu. Pritom, protivno navodima u zahtjevu, ta pitanja nisu bila sugestibilna niti su izmijenila iskaz djeteta-žrtve. Osim toga, da dijete-žrtva ima poteškoća razgovarati o predmetnim događajima proizlazi i iz iskaza svjedokinje R. A. Ž. koja je također iskazivala o tome da je mlt. L. V. o vrtiću razgovarala opušteno, dok je o predmetnim događajima pokazivala sram i otpor te pokušavala promijeniti temu.

 

7.4. Neosnovano se u zahtjevu upire i na nalaze liječnika psihijatra iz kojih proizlazi da je djevojčica  „manipulativna“ i „sklona laganju“. Prije svega, radi se o nalazima koji nisu iz vremena počinjenja djela, nego iz kasnijih razdoblja, a iz samih nalaza vidljivo je da se radi o navodima udomiteljice o njezinom ponašanju, odnosno kako to vještaci izrijekom pojašnjavaju „… u kontekstu kompetencije sa vršnjacima i /ili izbjegavanja posljedica svojih neprihvatljivih ponašanja … da su takve okolnosti uobičajene, te se ne smatraju signifikantnim u smislu izražene tendencije ili karakteristike.“

 

7.5. Jednaka je situacija i s izostankom znakova/simptoma koji bi upućivali na neki posttraumatski sindrom vezan za seksualno zlostavljanje. Naime, postojanje takvih simptoma je individualno, razlikuje se od osobe do osobe i njihov izostanak ne znači da takvog zlostavljanja nije bilo.

 

7.6. Što se tiče upiranja na odbijanje ponovnog ispitivanja svjedokinje N. V., treba napomenuti da, neovisno o tome što je iskaz navedene svjedokinje dat u istrazi izdvojen kao nezakonit dokaz, obrana nije bila uskraćena biti nazočna njezinom ispitivanju. Naime, ta je svjedokinja, kao i ostali svjedoci čiji su iskazi zakonito pročitani u skladu s člankom 431. stavom 1. točkom 8. ZKP/08., ispitana na raspravi od 9. rujna 2020. u nazočnosti tada optuženika i njegovog tadašnjeg branitelja, odvjetnika M. R. te su imali mogućnost svjedokinji postavljati pitanja, koju mogućost su i iskoristili. Prema tome, i ovaj je prigovor neosnovan.

 

8. Zaključno, očigledno je da osuđenik u najvećem dijelu svojeg zahtjeva ističe svoje neslaganje sa zaključcima prvostupanjskog i drugostupanjskog suda u pravomoćnoj presudi, a što je pitanje činjenične prirode i nije podložno preispitivanju u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka. S druge strane, sagledavajući obrazloženje prvostupanjskog i drugostupanjskog suda te postupak u cjelini, nema dvojbe da su sudovi dali podrobna obrazloženja za svoja činjenična utvrđenja i ocjenu dokaza te odgovore na sve relevantne navode u odnosu na žalbene razloge pa je bez osnova prigovor o arbitrarnosti presude i nepravičnosti postupka.

 

9. Slijedom svega izloženog, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP/08. trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan. S obzirom na ovakvu odluku, nije bilo mjesta za primjenu članka 518. stavka 5. ZKP/08., kako je to predloženo u zahtjevu.

 

Zagreb, 14. prosinca 2023.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.