REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Dršćevka 1, 52000 Pazin

P-200/2023-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Tamari Lakoseljac Benčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI TELEKOM d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB 81793146560, kojeg zastupa punomoćnica Sonja Borić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o., Zagreb, protiv tuženika ŽUPANIJSKA UPRAVA ZA CESTE ISTARSKE ŽUPANIJE, Pazin, M. B. Rašana 2/4, OIB 29919922049, kojeg zastupa punomoćnik Marko Vukelić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Jajaš & Vukelić d.o.o., Rijeka, radi isplate iznosa od 442.208,17 EUR, nakon zaključenja glavne javne rasprave 12. rujna 2024. u prisutnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu održanom 24. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku ŽUPANIJSKA UPRAVA ZA CESTE ISTARSKE ŽUPANIJE, Pazin, M.B. Rašana 2/4, OIB: 29919922049 da tužitelju Hrvatski Telekom d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560 isplati iznos od EUR 442.208,17 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- EUR 110.552,04 od 7.6.2018. do isplate,

- EUR 110.552,04 od 9.5.2019. do isplate,

- EUR 110.552,04 od 9.5.2020. do isplate,

- EUR 110.552,04 od 9.5.2021. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 (petnaest) dana.“

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 66.520,00 eura, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 10.315,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio ružbu radi stejcanja bez osnove iznosa od 442.208,17 EUR.

2. U tužbi navodi da je s tuženikom 24. rujna 2013. na temelju Zakona o cestama i Odluke o visini naknade za osnivanje prava služnosti i prava građenja na javnoj cesti, sklopio na neodređeno vrijeme Ugovor br. F4.1-276/13 o osnivanju prava služnosti na županijskim i lokalnim cestama na području Istarske županije.

3. Člankom 12. st. 2. Ugovora o osnivanju služnosti da je propisano da su strane suglasne kako će, ako dođe do promjena u propisima kojima se uređuje plaćanje naknade zaslužnost na javnim cestama, zaključiti dodatak Ugovoru o služnosti sukladno tim promjenama.

4. U skladu s citiranom odredbom, a uslijed činjenice da je 29. srpnja 2014. stupila na snagu nova Odluka o visini naknade za osnivanje prava služnosti i prava građenja na javnoj cesti (dalje u tekstu: Odluka Vlade RH), stranke da su 21. prosinca 2015. sklopile Aneks I. predmetnom ugovoru, te da su visinu naknade prilagodile novoj Odluci Vlade RH. Aneksom da je stoga regulirana visina naknade počevši od 29. srpnja 2014. (datum stupanja na snagu nove Odluke Vlade RH) pa nadalje.

5. Dakle, Ugovorom o osnivanju služnosti tuženik da je osnovao za korist tužitelja pravo služnosti na svim županijskim i lokalnim cestama u Zadarskoj županiji u kojima je izgrađena tužiteljeva elektronička komunikacijska infrastruktura (EKI), te da su regulirana prava i obveze ugovornih strana u pogledu zasnovane služnosti kao i plaćanje naknade sukladno Odluci Vlade RH.

6. Unatoč činjenici postojanja Ugovora o osnivanju služnosti između tužitelja i tuženika, tuženik da je 22. veljače 2018. podnio zahtjev Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti (dalje: HAKOM) za utvrđivanjem infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta što podrazumijeva utvrđivanje obveze tužitelja na plaćanje naknade za pravo puta u visini određenoj Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta (Narodne novine 152/11, 151/14, 95/17, dalje: Pravilnik), koja naknada da je značajno veća od naknade utvrđene ugovorom između tužitelja i tuženika.

7. Tužitelj ističe da prema čl. 8. st. 4. Pravilnika, obveza plaćanja naknade za pravo puta ne postoji u slučaju kada postoji neko drugo pravo odnosno uređen ugovorni odnos na osnovu kojeg se koristi nekretnina. To da znači da u slučaju postojanja ugovornog odnosa ne postoji obveza plaćanja naknade za pravo puta, pa da nije moguća niti primjena iznosa i načina obračuna (više) naknade sukladno Pravilniku o potvrdi i naknadi za pravo puta. S obzirom na navedeno, tuženik da je Izjavom o otkazu od 27. travanja 2018. nezakonito otkazao predmetni Ugovor. Iz opisanog postupanja tuženika da proizlazi da je tuženik zlouporabio pravo i potpuno nezakonito otkazao Ugovor isključivo radi neutemeljenog ostvarivanja prava na višu naknadu (naknadu za pravo puta).

8. HAKOM da je donio rješenje od 17. svibnja 2018. kojim se utvrđuje tužiteljev status infrastrukturnog operatora, te da se utvrđuje njegovo pravo puta na županijskim i lokalnim cestama na području Istarske županije. Navedenim rješenjem da je utvrđena godišnja naknada za pravo puta za korištenje nekretnine uz primjenu iznosa i načina obračuna određenog iz Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta, te da se tuženiku priznaje pravo na godišnju naknadu za pravo puta od 30. travnja 2018. (dan kada je HAKOM utvrdio da strane više nemaju uređene odnose Ugovorom, uslijed otkaza Ugovora kojeg je tužitelju izjavio tuženik).

9. Otkaz Ugovora o osnivanju služnosti tužitelj da je osporavao kao neosnovan, te da je povodom toga Trgovački sud u Pazinu presudom od 5. studenog 2021. pod poslovnim brojem P-2361/2019 utvrdio da je otkaz Ugovora o osnivanju služnosti od 24. rujna 2013. i njegovog Aneksa I. od 24. prosinca 2015. neosnovan i bez pravnog učinka.

10. Tužitelj ističe da je u odnosu na predmetnu presudu u tijeku žalbeni postupak pred Visokim trgovačkim sudom RH po žalbi tuženika. Međutim, ističe kako o ovom pitanju već postoji brojna pravomoćna praksa Visokog trgovačkog suda u kojem je taj sud u nizu činjenično i pravno istovrsnih predmeta odlučio u korist tužiteljeva zahtjeva za utvrđenje otkaza neosnovanim. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske da je u nizu svojih odluka izrazio jasno stajalište i zaključak glede osporavane izjave o otkazu Ugovora o osnivanju stvarne služnosti: „Dakle, predmetnim ugovorom o osnivanju prava stvarne služnosti omogućeno je tužitelju stjecanje stvarnog prava na tuženikovoj nekretnini u opsegu koji je reguliran tim ugovorom sukladno odredbi čl. 218. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 81/15- pročišćeni tekst i 94/17-ispravak pročišćenog teksta; dalje: ZV). Tim ugovorom bio je cilj osnivanje prava služnosti i osnovati u korist tužitelja stvarno pravo – pravo služnosti na nekretnini na javnoj površini, kao trajnog prava, dok je tužitelj imao obvezu, sve dok to pravo služnosti traje tuženiku plaćati godišnju naknadu u ugovorenom iznosu. S obzirom na to da je svrha ugovora o osnivanju prava služnosti bila i stvaranje stvarnopravnog odnosa između stranaka takav ugovor ne može prestati otkazom. Pravni odnos koji proizlazi iz Ugovora o osnivanju prava stvarne služnosti nije takav obveznopravni odnos koji bi se mogao otkazati zakonskom odredbom čl. 212. ZOO-a.“ (VTS, Pž-6658/19).

11. Slijedom navedenog, da je razvidno da se u konkretnom slučaju Ugovor o osnivanju prava služnosti nije smio otkazati na način na koji je to učinio tuženik, pa da je taj Ugovor i nadalje na snazi i proizvodi pravne učinke.

12. S obzirom na sve navedeno, tužitelj predlaže prekid ovog postupka do donošenja pravomoćne odluke o ovom pitanju.

13. Tužitelj ističe da nikakva druga pravna osnova za korištenje predmetnih nekretnina nije trebala niti nastati jer da se između tužitelja i tuženika od 24. rujna 2013. nadalje trebao primjenjivati Ugovor o osnivanju prava služnosti. Zbog činjenice da je Visoki trgovački sud RH pravomoćno potvrdio da taj Ugovor među strankama nije prestao te da je isti na snazi i proizvodi pravne učinke, da je jasno da među strankama postoji drugo pravo koje isključuje obvezu plaćanja naknade za pravo puta u visini utvrđenoj rješenjem HAKOM-a.

14. Kako je Pravilnikom izričito propisano da obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ako na nekretnini postoji koje drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu, a da iz pravomoćnih sudskih presuda jasno proizlazi da tužitelj ima to drugo pravo, tako da je jasno da postoji pravo tužitelja na povrat iznosa koji je tuženik stekao bez osnove.

15. Tužitelj ističe da je odredbom čl. 3. st. 3. Zakona o cestama (Narodne novine 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21) propisano da se na javnoj cesti može osnovati pravo služnosti i pravo građenja radi izgradnje komunalnih, vodnih, energetskih građevina i građevina elektroničkih komunikacija i povezane opreme, na način propisan Zakonom o cestama. Odredbom čl. 87. st. 6. Zakona o cestama određeno je da visinu naknade za služnost propisuje odlukom Vlada RH. Prema Odluci o visini naknade za osnivanje prava služnosti i prava građenja na javnoj cesti (Narodne novine 87/2014) visina naknade za služnost za EKI na javnoj cesti iznosi kn 2,40 po m2. Tužitelj i tuženik da su upravo sukladno Zakonu o cestama sklopili Ugovor o osnivanju prava služnosti od 24. rujna 2013. i Aneks od 21. prosinca 2015. i sukladno Odluci o visini naknade za osnivnje prava služnosti i prava građenja na javnoj cesti regulirali visinu naknade. Nadalje odredba čl. 28. Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14, 72/17) da regulira korištenje nekretnina u pogledu EKI na temelju prava puta. Dakle, predmetna odredba da se supsidijarno primjenjuje u slučaju da ne postoji neko drugo pravo na nekretnini temeljem kojeg se koristi nekretnina i plaća naknada za korištenje. Odredbom čl. 28. st. 6. Zakona o elektroničkim komunikacijama da je određeno da upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine može pred HAKOM-om pokrenuti postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora za EKI koja je izgrađena na općem dobru ili nekretninama iz čl. 27.st.1. (u ovom slučaju nekretnine u vlasništvu RH), te utvrđivanje količine i vrste takve infrastrukture i visine naknade za pravo puta. Visina naknade za pravo puta da je određena Pravilnikom HAKOM-a o potvrdi i naknadi za pravo puta i za ceste iznosi 8,00 kn po m/2.

16. Odredba čl. 28. Zakona o elektroničkim komunikacijama oborivom zakonskom presumpcijom da legalizira faktičnu situaciju u kojoj ne postoji pravno uređenje odnosa i da samo u tom slučaju dolazi do primjene čl. 28. Zakona o elektroničkim komunikacijama. Stoga, da ne dolazi do primjene instituta prava puta i obveze na plaćanje naknade za pravo puta predviđenog Zakonom o elektroničkim komunikacijama kada na nekretnini postoji drugo pravo na temelju ugovornog odnosa između vlasnika i korisnika.

17. Između tužitelja i tuženika da postoji druga pravna osnova i to Ugovor o osnivanju prava služnosti od 24. rujna 2013. s pripadajućim Aneksom koji da se od dana njegova sklapanja ima primijeniti na odnose tužitelja i tuženika u pogledu korištenja javnih cesta pod upravljanjem tuženika u svrhu polaganja EKI.

18. Namjera zakonodavca da je bila da se za korištenje nekretnine u opisane svrhe ne plaćaju različite naknade po dvije osnove, već da se u slučaju nepostojanja pravno reguliranog odnosa odredbom čl. 28. Zakona o elektroničkim komunikacijama legalizira faktični odnos, pa ugovorni odnos kojim je regulirano korištenje nekretnine i plaćanje naknade u svakom slučaju kao primarni odnos isključuje supsidijarnu primjenu obveze plaćanja naknade za pravo puta.

19. Da je tome tako, da jasno proizlazi iz odredbe čl. 8. st. 4. Pravilnika HAKOM- a o potvrdi i naknadi za pravo puta: obveza plaćanja naknade za pravo puta da prestaje ako na nekretnini postoji koje drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine.

20. Činjenicu uvažavanja rješavanja prava i obveza ugovorom sklopljenog između tužitelja i tuženika da priznaje i sam HAKOM budući da obvezu plaćanja naknade za pravo puta priznaje tuženiku tek od (neosnovanog) otkaza ugovora. Međutim, HAKOM da ne smatra potrebnim niti smatra prethodnim pitanjem utvrditi je li otkaz ugovora neosnovan koje stavove potvrđuje i Visoki upravni sud RH već da je zauzet stav da pravomoćno utvrđenje otkaza neosnovanim nije od utjecaja na konkretnu odluku budući da se radi isključivo o postupku utvrđivanja statusa infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, a ne o postupku iz čl. 8. st. 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta.

21. Stoga da se tužitelj obraća naslovnom sudu budući da je pravomoćnošću presude o utvrđenju otkaza Ugovora o osnivanju služnosti neosnovanim i bez pravnog učinka nesporno da postoji drugo pravo i pravno reguliran odnos između tužitelja i tuženika još od 24. rujna 2013., te da proizlazi da je iznos plaćen povrh ugovorenog iznosa, a koji preplaćeni iznos je tužitelj plaćao kao naknadu za pravo puta, plaćen bez osnove, a za koje pitanje da je nadležan naslovni sud.

22. Slijedom navedenog: - obveza plaćanja naknade za pravo puta u visini utvrđenoj rješenjem HAKOM-a da ne postoji ako na nekretnini postoji koje drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje nekretnine; - između tužitelja i tuženika da je cijelo vrijeme na snazi Ugovor o osnivanju prava služnosti od 24. rujna 2013. i njegov Aneks I. od 24. prosinca 2015.; - citiranim Ugovorom da su regulirana prava i obveze tuženika i tužitelja u pogledu korištenja nekretnina na kojima tužitelj ima izgrađenu EKI, kao i pitanje plaćanja naknade.

23. Stoga da su ispunjene pretpostavke iz čl. 8. st. 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta odnosno pretpostavke za nepostojanje obveze za plaćanje naknade za pravo puta. Naime, uz postojanje ugovora koji regulira odnose između tužitelja i tuženika, da nema mjesta primjeni odredbe čl. 28. Zakona o elektroničkim komunikacijama, pa time niti reguliranju obveze plaćanja naknade, izračuna i načina obračuna naknade sukladno Pravilniku o potvrdi i naknadi o pravu puta već isključivo sukladno ugovornim odredbama, a niti je takva obveza uz postojanje ugovora trebala i mogla nastati za tužitelja.

24. S obzirom na sve navedeno, tužitelj da je ovlašten potraživati svoje pravo na povrat iznosa koji je platio bez osnove. S obzirom da je naknada koja se podmiruje sukladno Pravilniku o potvrdi i naknadi o pravu puta određena u većem iznosu od naknade određene ugovorom, da proizlazi da je tužitelj podmirio tuženiku veći iznos od onog što je bio u obvezi podmiriti, te da stoga postoji razlika više plaćenog koja je plaćena bez valjane i na zakonu i pozitivnim propisima utemeljene osnove.

25. Tužitelj je tuženiku po rješenjima HAKOM-a uplatio iznos naknade za pravo puta kako slijedi:

- dana 25. svibnja 2018. iznos od EUR 6.006,33 (45.254,68 kn),

- dana 6. lipnja 2018. iznos od EUR 170.377,42 (1.283.708,67 kn),

- dana 8. svibnja 2019. iznos od EUR 176.383,75 (1.328.963,35 kn),

- dana 8. svibnja 2020. iznos od EUR 176.383,75 (1.328.963,35 kn),

- dana 8. svibnja 2021. iznos od EUR 176.383,75 (1.328.963,35 kn), a da je po ugovornim odredbama i stvarno utvrđenim površinama javnih cesta na kojima je izgrađena EKI trebao podmirivati iznos naknade za služnost od 65.831,70 EUR (496.008,98 kn) za jednogodišnje razdoblje.

26. Dakle, tužitelj da je sveukupno tuženiku isplatio iznos od 705.534,99 EUR, dok je bio u obvezi isplatiti iznos s naslova ugovorene naknade od 263.326,82 EUR, te da proizlazi da postoji razlika više plaćenog u iznosu od 442.208,17 EUR.

27. Slijedom svega navedenog, tužitelj podnosi ovu tužbu i predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će usvojiti njegov tužbeni zahtjev, sadržaja kao u izreci.

28. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbu, kako osnov tako i visinu, kao i tužbeni zahtjev, te je naveo da je presuda Općinskog suda u Pazinu, posl. br. P-2361/2019 od 05. studenog 2021. (tužitelj pogrešno navodi da se radi o presudi Trgovačkog suda u Pazinu), a na koju presudu se poziva tužitelj, za ovaj postupak u cijelosti irelevantna, da je navedena presuda nepravomoćna, te da je bilo kakvo prejudiciranje konačnog ishoda tog postupka u cijelosti promašeno. Ističe i da tužitelj potpuno neosnovano navodi da se presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, koja je donesena u nekom drugom postupku, može utvrditi da između tužitelja i tuženika postoji koje drugo pravo koje isključuje obvezu plaćanja naknade za pravo puta u visini utvrđenoj rješenjem HAKOM-a. Ako tužitelj ustraje na toj tezi, onda da se postavlja pitanje zašto je onda tužitelj uopće protiv tuženika pred Općinskim sudom u Pazinu pokretao postupak radi utvrđenja predmnijevanog prava služnosti i neosnovanosti otkaza, kada se je očito mogao samo pozivati ne presude sudova koje su donesene u nekim drugim postupcima, između drugih stranaka. Tužitelj da je godišnje naknade za pravo puta tuženiku platio na temelju pravomoćnog i izvršnog rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (dalje: HAKOM), Klasa:

UP/I-344-03/18-11/283, Ur.broj: 376-10-18-9 od 17. svibnja 2018. g., (dalje: Rješenje HAKOM-a), a koje Rješenje HAKOM-a da je još uvijek na snazi.

29. Odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21), da je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj da je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine da se razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti da nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

30. Dakle, tužiteljeva dobrovoljna isplata godišnje naknade za prava puta da je imala osnov isključivo u Rješenju HAKOM-a, a koje rješenje da je još uvijek na snazi, pa da se u tom smjeru tužitelj potpuno neosnovano poziva na odredbe o stjecanju bez osnove.

31. Tuženik da neosnovano ističe i da je HAKOM, Rješenje HAKOM-a donio pod isključivom pretpostavkom da zbog otkaza Ugovora od strane tuženika, između tužitelja i tuženika ne postoji uređeni odnos kao drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator (tužitelj), tuženiku već plaća naknadu za korištenje cestovnog zemljišta. U tom smjeru, rješenje HAKOM-a, Klasa: UP/I-344-03/18-11/283, Ur.broj: 376-10-18-9 od 17. svibnja 2018. g., da je tužitelj prvotno nastojao poništiti podnošenjem tužbe Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske, te da je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

32. Naglaša da je tužitelj i u drugim identičnim postupcima na temelju npr. presude Visokog trgovačkog suda, posl. br. Pž-7640/2018 od 04. svibnja 2020. kojom je utvrđeno da je otkaz ugovora o osnivanju prava služnosti neosnovan, podnio HAKOM-u i zahtjev za utvrđenje da obveza tužitelja za plaćanje naknade za pravo puta ne postoji, te da je HAKOM zahtjev tužitelja odbacio uz obrazloženje da ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka. Stav HAKOM-a da je ponovno potvrdio i Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Protiv prednje navedenog rješenja HAKOM-a i u identičnom činjenično pravnom predmetu, tužitelj da je također podnio tužbu Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske ističući svu argumentaciju koju navodi i u ovom postupku, međutim, Visoki upravni sud Republike Hrvatske da je ponovno tužbu tužitelja odbio kao neosnovanu i to presudom, posl. br. UsII-139/21 od 30. lipnja 2022. g., a to uz sljedeće obrazloženje: „Tuženik je navedeni zahtjev odbacio uz obrazloženje da je u postupku koji je okončan rješenjem od 01. ožujka 2018. godine sukladno članku 28. st. 6. ZEK-a utvrdio količinu i vrstu elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme HTa na javnim cestama u vlasništvu Republike Hrvatske, a pod upravljanjem ŽUC-a te visinu naknade za pravo puta. Nastup okolnosti iz odredbe čl. 8. st. 4. Pravilnika ne predstavlja zakonsku pretpostavku za pokretanje postupka izmjene pravomoćnog rješenja, a izdavanje potvrde koju tužitelj traži nije predviđeno niti ZUP-om niti ZEK-om niti Pravilnikom. Prema odredbi čl. 13. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09. -dalje: ZUP) odluka javnopravnog tijela protiv koje se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor (pravomoćna odluka), a kojom je stranka stekla određeno pravo odnosno kojom su stranci određene neke obveze, može se poništiti, ukinuti ili izmjeniti samo u slučajevima propisnim zakonom. Uvidom u tužiteljev zahtjev za potvrdom da tužitelj nije u obvezi plaćati zainteresiranoj osobi naknadu za pravo puta utvrđenu rješenjem od 1. ožujka 2018. godine u stvari predstavlja zahtjev za izmjenu pravomoćnog rješenja mimo uvjeta propisanih u glavi III. ZUP-a odnosno mimo odredbi koje su propisane za obnovu upravnog postupka pa je stoga, prema ocjeni ovog Suda, pravilno postupio tuženik kada je takav zahtjev odbacio.“

33. Tužitelj da je pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-7640/2018 od 04. svibnja 2020. protiv rješenja HAKOM-a, Klasa:

UP/I-344-03/18-11/182, Ur.broj: 376-10-18-14 od 10. svibnja 2018. podnio i zahtjev za obnovu postupka i poništenje istog. Međutim njegov zahtjev da je odbijen kao neosnovan, a to uz sljedeće obrazloženje: „...Uzimajući u obzir navedeno pravno shvaćanje, HAKOM je u ovom postupku utvrdio da okolnost na kojoj HT temelji svoj zahtjev za obnovu postupka i poništenje Rješenja nije od značaja niti je odlučna za drugačije rješavanje predmeta utvrđivanja infrastrukturnog operatora za EKI koja je izgrađena na županijskim i lokalnim cestama na području Zadarske županije, količine i vrste EKI i visine naknade za pravo puta. Naime, u konkretnom slučaju se ne radi o postupku iz čl. 8. st. 4. Pravilnika niti je Rješenje doneseno na temelju te odredbe te ocjena valjanosti otkaza ugovora o služnosti nema značenje prethodnog pitanja u smislu odredbe čl. 55. ZUP-a niti je od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari...“

34. Nadalje, i u činjenično pravno identičnim predmetima, tužitelj da je pozivajući se na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, protiv rješenja HAKOM-a podnosio i prijedloge za oglašavanje istih ništavim, te njihovo poništenje. Međutim, njegov prijedlog da je odbijen kao neosnovan, pa između ostalog i rješenjem HAKOM-a, Klasa: UP/I-344-08/21-04/24, Ur.broj: 376-08-22-4 od 08. rujna 2022., a to uz slijedeće obrazloženje: „HAKOM je u rješavanju ovog predmeta uzeo u obzir pravno shvaćanje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u usporedivom predmetu poslovni broj: UsII-235/21-9. Uzimajući u obzir navedeno pravno shvaćanje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, HAKOM je utvrdio da okolnost na kojoj HT temelji svoj prijedlog za oglašavanje Rješenja ništavim (presuda Visokog trgovačkog suda kojom je utvrđeno da je otkaz Ugovora neosnovan i bez pravnog učinka) nije od značaja niti je odlučna da bi se drugačije riješio predmet utvrđivanja infrastrukturnog operatora za EKI koja je izgrađena na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i pod upravljanje ŽUC-a, a time i određivanja i obveze plaćanja naknade za pravo puta. Drugim riječima, presude drugih sudova u vezi ocjene valjanosti otkaza ugovora ne dovode do drugačijeg rješavanja ove upravne stvari. Također, HT se neosnovano poziva na odredbu članka 8. st. 4. Pravilnika, prema kojoj obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ako na nekretnini postoji koje drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine. Navedeno iz razloga što se u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta ne radi o postupku propisanom navedenom odredbom Pravilnika.“

35. Dakle, iz prednje navedenog da je razvidno da se tužitelj potpuno pogrešno poziva na odredbu čl. 8. st. 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta, budući se u konkretnom slučaju uopće nije radilo o postupku u smislu navedene odredbe Pravilnika, a niti su Rješenja HAKOM-a donesena na temelju te odredbe. Također, tuženik naglašava da ocjena valjanosti otkaza ugovora o služnosti nema značaj prethodnog pitanja u smislu odredbe čl. 55. Zakona o općem upravnom postupku, bez rješavanja kojeg ne bi bilo moguće riješiti upravnu stvar utvrđivanja infrastrukturnog operatora, a posljedično tome i određivanje visine naknade za pravo puta. Upravo iz tog razloga argumentacija na koju se tužitelj poziva niti na koji način ne može utjecati na obvezu tužitelja da postupa sukladno pravomoćnim i izvršnim Rješenjima HAKOM- a, te da tuženiku plaća utvrđenu godišnju naknadu za pravo puta.

36. O svemu navedenom da se je jasno i nedvojbeno izjasnio i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u nizu svojih presuda. U tom smjeru, Visoki upravni sud RH da je detaljno obrazložio svoj stav i u presudi od 15. svibnja 2020., posl. br. UsII-222/19 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja HT d.d. u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatera i visine naknade za pravo puta vođenom na temelju zahtjeva Županijske uprave za ceste Požeško-slavonske županije, a gdje je utvrđeno:...“Međutim, u konkretnom slučaju radi se o postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta u smislu naprijed navedenih odredbi ZEK-a pa se prema već iskazanom shvaćanju ovog Suda (primjerice presuda poslovni broj: UsII-159/19-6 od 25. rujna 2019.) u tom slučaju ne radi o postupku propisanom posljednje navedenom odredbom Pravilnika, prema kojoj je postojanje ugovora kojim bi se regulirano plaćanje naknade za pravo puta uvjet za prestanak obveze plaćanja naknade. Isto tako u sudskoj praksi već je iskazano stajalište da je izjava o otkazu ugovora (koja je nesporno postojala u trenutku donošenja osporenog rješenja) dovoljan dokaz o nepostojanju drugog prava na nekretnini.

37. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o postupku u smislu odredbe članka 8. stavka 4. Pravilnika niti je osporeno rješenje doneseno na temelju te odredbe, ocjena valjanosti otkaza ugovora o služnosti da nema značenje prethodnog pitanja u smislu odredbe članka 55. ZUP-a, bez rješavanja kojeg ne bi bilo moguće riješiti upravnu stvar utvrđivanja infrastrukturnog operatora, a posljedično tome određivanja naknade za pravo puta. Iz istog razloga presude drugih sudova u vezi otkaza ugovora da ne dovode do drugačijeg rješenja ove upravne stvari.

38. Tuženik ističe da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske u činjenično pravno identičnom predmetu ponovno detaljno obrazložio svoj stav i to u presudi od 07. listopada 2020., posl. br. UsII-68/20 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja HT d.d. u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatera i visine naknade za pravo puta vođenom na temelju zahtjeva Grada Vrbovskog, a gdje je utvrđeno:...“Međutim, prema ocjeni ovog Suda, utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, ne predstavlja razlog u smislu navedene odredbe čl. 123. st. 2. t. 3. Zakona o općem upravnom postupku, odnosno ovaj Sud nalazi da se ne radi o rješenju koje se temelji na prethodnom pitanju, radi čega bi trebalo dozvoliti obnovu upravnog postupka u konkretnom slučaju. Naime, presude drugih sudova, pa i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na kojoj tužitelj temelji svoj prijedlog za obnovu upravnog postupka, a u vezi s otkazom ugovora o služnosti, prema ocjeni ovog Suda ne dovodi do drugačijeg rješenja kako to pogrešno smatra tužitelja....Međutim, u konkretnom slučaju odnosno u postupku čiju obnovu tužitelj traži, radilo se o postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta u smislu odredaba Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“, 73/08., 90/11., 143/12., 80/13., 71/14. i 72/17) pa se ne radi o postupku propisanom navedenom odredbom Pravilnika, prema kojoj je postojanje ugovora kojim bi bilo regulirano plaćanje naknade za pravo puta bilo uvjet za prestanak obveze plaćanja naknade. Osim toga, u dosljednoj sudskoj praksi već je iskazano stajalište da je izjava o otkazu ugovora, koja je nesporno postojala u trenutku donošenja rješenja kojim se odlučivalo u tom postupku, dovoljan dokaz o nepostojanju drugog prava na nekretnini. Budući da se u ovom slučaju u postupku čiju obnovu tužitelj traži nije radilo o postupku u smislu odredbe članka 8. stavka 4. navedenog Pravilnika niti je rješenje doneseno na temelju te odredbe, ocjena valjanosti otkaza ugovora o služnosti nema značenje prethodnog pitanja u smislu odredbe članka 55. ZUP-a, bez rješavanja kojeg ne bi bilo moguće riješiti upravnu stvar utvrđivanja infrastrukturnog operatora, a posljedično tome određivanja naknade za pravo puta. Posebno treba istaknuti da iz tog razloga presude drugih sudova, pa i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u vezi otkaza ugovora o pravo služnosti, ne dovodi do drugačijeg rješenja i ne predstavljaju razlog za obnovu postupka propisan čl. 123. st. 2. t. 3. Zakona o općem upravnom postupku“.

39. Slijedom navedenog, da je razvidno da je tužitelj već identičnu agrumentaciju kao onu koju ističe i u ovom postupku, neosnovano isticao kako u brojnim upravnim postupcima, tako i u upravnim sporovima. Tužitelj da ustvari traži od ovog suda da sud sada na drugačiji način regulira odnose i obveze o kojima je prethodno već odlučeno na temelju pravomoćnog i izvršenog Rješenja donesenog u upravnom postupku, a koje rješenje da je potvrđeno sudskom presudom.

40. Tuženik ovim putem ukazuje i na odredbu čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima kojom je propisano da odluku suda smije mijenjati i ukidati samo sud u čiju nadležnost spada predmet u postupku propisanom zakonom. Dok je stavkom 3. propisano da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti. Dakle, sud da u ovom postupku nije nadležan mijenjati ili utvrđivati nešto drugo ili drugačije glede odnosa i obveza tužitelja i tuženika u odnosu na ono što je utvrđeno i odlučeno pravomoćnim i izvršnim rješenjem, a niti je ovaj sud ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost rješenja HAKOM-a.

41. Opreza radi, tuženik je istaknuo i prigovor zastare.

42. Slijedom svega prednje navedenog, tuženik predlaže da sud tužbu tužitelja odbaci kao nedopuštenu, odnosno podredno, da tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan, a sve uz obvezu naknade neosnovano prouzročenog parničnog troška.

43. Proveden je dokazni postupak uvidom u dokumentaciju u spisu i to u dokumentaciju priloženu uz tužbu (str. 10 – 77 spisa), dokumentaciju uz podnesak tužitelja od 24. kolovoza 2023. (str. 81 – 87 i 90 – 100 spisa), dokumentaciju uz odgovor na tužbu tuženika od 26. listopada 2023. (str. 109 – 142 spisa), dokumentaciju uz podnesak tužitelja od 15. veljače 2024. (str. 159 – 209 spisa), dokumentaciju uz podnesak tuženika od 19. ožujka 2024. (str. 226 – 297 spisa), dokumentaciju uz podnesak tužitelja od 8. travnja 2024. (str. 304 – 370 spisa), dokumentaciju uz podnesak tuženika od 22. travnja 2024. (str. 377 – 389 spisa), dokumentacija uz podnesak tuženika od 20. svibnja 2024. (str. 395 – 424 spisa), nalaz vještaka Danijela Milete (str. 434 – 444 spisa), te dokumentaciju uz podnesak tuženika od 3. srpnja 2024. (str. 450 – 458 spisa).

44. Tužitelj je u tužbi predložio prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja postupka koji je vođen pred Općinskim sudom u Pazinu (u tužbi omaškom navedeno Trgovački sud u Pazinu) koji je presudom od 5. studenog 2021. pod poslovnim brojem P-2361/2019 utvrdio da je otkaz Ugovora o osnivanju služnosti od 24. rujna 2013. i njegovog Aneksa I. od 24. prosinca 2015. neosnovan i bez pravnog učinka. Međutim, u tijeku ovoga postupka je Županijski sud u Zadru, odlukom donijetom pod posl. broj Gž-48/2022-3 od 13. veljače 2024. potvrdio prvostupanjsku odluku, zbog čega je tužitelj odustao od ovoga prijedloga, pa o njegovom prijedlogu nije odlučivano.

45. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 442.208,17 eura sa zakonskom zateznom kamatom na ime stečenog bez osnove. Predmetni tužiteljev zahtjev je usmjeren na povrat plaćenog iznosa bez pravne osnove, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO). Naime, tužitelj tvrdi da je tijekom 2018., 2019., 2020. i 2021. tuženiku isplatio naknadu za pravo puta na temelju rješenja HAKOM-a od 17. svibnja 2018. S obzirom da je u ovom razdoblju na snazi bio i među strankama zaključen Ugovor o osnivanju prava služnosti, kojim je također uređeno plaćanje naknade od strane tužitelja tuženiku za korištenje njegove nekretnine, jer je tuženikov otkaz ovog ugovora bez učinka, to da je prestala odnosno da nije postojala obveza tužitelja naknadu za pravo puta plaćati na temelju i u visini određenoj rješenjem HAKOM-a. Pri tome se tužitelj poziva na odredbu čl. 8. st. 4. Pravilnika HAKOM-a o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" broj 152/2011., 151/2014., 95/2017., dalje Pravilnik), na temelju koje smatra da je zbog postojanja među strankama sklopljenog Ugovora o osnivanju prava služnosti, prestala obveza tužitelja plaćati naknadu za pravo puta na temelju rješenja HAKOM-a, a što da je ovlašten i nadležan utvrditi parnični sud u ovoj parnici jer da navedeno ne predstavlja izmjenu upravnog akta. Pri tome ističe da pred upravnim tijelima stranke postupak na temelju odredbe čl. 8. st. 4. Pravilnika nisu niti vodile, niti su upravna tijela u odlukama donesenim u predmetnoj upravnoj stvari odlučivala primjenom citirane odredbe, odnosno o prestanku obveze plaćanja naknade za pravo puta. Zaključno tužitelj navodi da je u utuženom razdoblju sveukupno tuženiku isplatio iznos od 705.534,99 EUR, dok je bio u obvezi isplatiti iznos s naslova ugovorene naknade od 263.326,82 EUR, te da proizlazi da postoji razlika više plaćenog u iznosu od 442.208,17 EUR isplatu koji iznosa tužitelj zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika.

46. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužitelj pokrenuo upravni spor te da je donesena presuda broj UsII-232/18-5 od 20. prosinca 2020. kojom je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje predmetnog rješenja HAKOM-a te je priložena navedena presuda. Nadalje u bitnom tuženik ističe da je tužiteljeva isplata godišnje naknade za pravo puta imala osnov isključivo u rješenju HAKOM-a, a koje rješenje je još uvijek na snazi kao i obveza tužitelja na plaćanje naknade za pravo puta, pa je potraživanje tužitelja s osnova više preplaćenog iznosa temeljem navedenog rješenja HAKOM-a, potpuno neosnovano jer tužitelj nije niti mogao drugačije postupati nego plaćati naknadu temelju navedenog rješenja HAKOM-a. Obveza tužitelja na plaćanje godišnje naknade za pravo puta može prestati isključivo ako prestane važiti ili se ukine pravna osnova na temelju koje se plaća godišnja naknada, a to je u ovom slučaju navedeno pravomoćno rješenje HAKOM-a, koje je, i dalje na snazi. Tuženik nadalje tijekom postupka ukazuje kako parnični sudovi prema Zakonu o parničnom postupku ne mogu mijenjati ili ukidati postojeće pravomoćne upravne akte – rješenja HAKOM-a jer za isto nisu nadležni budući se radi o upravnoj stvari u upravnom postupku (čl. 12. st. 1. ZPP- a).

47. Tijekom postupka bila je sporna i osnova i visina tužbenog zahtjeva.

48. Na temelju isprava koje su priložene spisu je utvrđeno da su 24. rujna 2013. stranke sklopile Ugovor br. F4.1-276/13 o osnivanju prava služnosti na županijskim i lokalnim cestama na području Istarske županije, te njegov Aneks I. od 21. prosinca 2015. Predmetnim ugovorom tuženik je osnovao za korist tužitelja pravo služnosti na svim županijskim i lokalnim cestama u Istarskoj županiji na kojima je izgrađena tužiteljeva elektronička komunikacijska infrastruktura (EKI), te su regulirana prava i obveze ugovornih strana u pogledu zasnovane služnosti kao i plaćanje naknade za osnovano pravo služnosti. Aneksom I. Ugovora izmijenjena je visina naknade.

49. Nadalje je utvrđeno da je tuženik predmetni ugovor s aneksom otkazao izjavom o otkazu 27. travnja 2018., da je 17. svibnja 2018. HAKOM (Hrvatska agencija za regulatorne djelatnosti) donio rješenje Klasa: UP/I-344-03/18-11/283, Ur.br. 376- 10-18-9 kojim je utvrđeno da je tužitelj infrastrukturni operator i ima pravo puta na županijskim i lokalnim cestama na području Istarske županije navedenim u Odluci o razvrstavanju javnih cesta i popisu županijskih i lokalnih cesta na području Istarske županije, koji su sastavni dio rješenja, a koje ceste se nalaze u vlasništvu Republike Hrvatske i pod upravljanjem tuženika, a na kojim cestama tužitelj ima izgrađenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu (dalje: EKI). Godišnja naknada za pravo puta za korištenje nekretnina određena je prema površini zemljišta na kojem se nalazi EKI, sukladno podacima u Elaboratu uz primjenu iznosa i načina obračuna određenog u članku 6. i 7. stavcima 2), 3) i 4) Pravilnika o potvrdi i naknadi o pravu puta ("Narodne novine", broj 152/2011., 154/2014. i 95/2017.). Točkom IV rješenja je određeno da tuženik ima pravo na godišnju naknadu za pravo puta od 30. travnja 2018., točkom VI rješenja obvezan je tužitelj platiti tuženiku naknadu za pravo puta u roku od deset dana od primitka rješenja, a svaku sljedeću godišnju naknadu u roku od osam dana, po isteku razdoblja za koji je naknada plaćena.

50. Utvrđeno je i da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj UsII-232/18-5 od 20. prosinca 2018. odbio tužbeni zahtjev za poništenje predmetnog rješenja HAKOM-a od 17. svibnja 2018., da je presudom Općinskog suda u Pazinu, posl. br. P-2361/2019-20 od 5. studenog 2021. utvrđeno da je otkaz Ugovora broj F4.1-276/13 i njegov Aneks 1 od 24. prosinca 2015. sadržan u izjavi o otkazu od 27. travnja 2018. neosnovan i bez pravnog učinka. Presuda je potvrđena odlukom Županijskog suda u Zadru, posl. broj Gž-48/2022-3 od 13. veljače 2024.

51. Iz provedenog vještačenja po vještaku za telekomunikacije, mr.sc. Danijelu Mileti proizlazi da se na temelju Ugovora br. F4.1-276/13 o ostvarivanju prava služnosti na županijskim i lokalnim cestama na području Istarske županije od 24. rujna 2013. i pripadajućeg Anexa 1 od 21. prosinca 2015. izračun naknade od 2015., temelji na ugovorenoj duljini 322.129,0 metara podzemne trase i 56.515,4 metara nadzemne trase kojima se širina za obračun ugovara na 1,0 m i godišnja naknada 2,40 kn po metru kvadratnom (u Prilogu 1 Anexa 1 piše „Cijena/m godišnje“, no vještak smatra da se radi o cijeni u kunama po metru kvadratnom jer to proizlazi iz izračuna za stupove nadzemne mreže, prijašnjih tablica i uobičajenog načina računanja zauzete površine za EKI), te 360 stupova nadzemne mreže za koje se ugovara širina trase 2,00 m po cijeni 2,40 kuna po metru kvadratnom (i ovdje tablica netočno navodi jedinice mjere, ali vještak smatra da se želi ugovoriti zauzeta površina od 2 m2 po stupu).

52. HAKOM-ova Tablica 1. da ima 2440 zapisa u kojima su navedene katastarske čestice kojima u potpunosti ili djelomično (naveden je i postotak) upravlja ŽUC Istarske županije i količina EKI na tim česticama. Tablica 1 da je sastavljena sukladno Pravilniku o potvrdi i naknadi za pravo puta.

53. Za izračun koji je tražen od vještaka koristila se HAKOM-ova Tablica 1. na način da je širina i podzemne i nadzemne mreže Hrvatskog Telekoma d.d. (u što spadaju trase kabelske kanalizacije, trase elektroničko komunikacijskih vodova u zemlji bez kabelske kanalizacije i trase nadzemnih elektroničko komunikacijskih vodova) računata sukladno Ugovoru o ostvarivanju prava služnosti broj F4.1-276/13 od 24. rujna 2013. i Anexa I. tom ugovoru, tj. za utvrđenu ukupnu podzemnu i nadzemnu mrežu utvrđenu u dužini od 235.468,53 m širinu sam računao na 1 metar. Kad u izračun uzmem u obzir i postotak (su)vlasništva nad katastarskim česticama kojima ŽUC Istarske županije upravlja, dužina podzemne i nadzemne mreže na koju se direktno primjenjuje širina 1 metar bi bila 206.208,41 km.

54. Za utvrđenih 305 stupova iz HAKOM-ove Tablice 1. je računao zauzeće površine od 2 m2 sukladno Ugovoru o ostvarivanju prava služnosti broj F4.1-276/13 od 24. rujna 2013. i Anexa I. tom ugovoru, ali također uzevši u obzir postotak (su)vlasništva nad katastarskim česticama gdje se nalaze stupovi. U HAKOM-ovoj Tablici 1. je utvrdio 52 prihvata i nosača, no kako naknada za iste nije ugovorena u Ugovoru o ostvarivanju prava služnosti broj F4.1-276/13 od 24. rujna 2013. i Anexa I. tom ugovoru, tako naknadu za njih nije obračunao.

55. Godišnju naknadu po metru kvadratnom za zauzetu površinu je računao sukladno Ugovoru o ostvarivanju prava služnosti broj F4.1-276/13 od 24. rujna 2013. i Anexa I. tom ugovoru, tj. 2,40 kn/m2 i za podzemnu i nadzemnu mrežu i za stupove.

56. Primjenjujući utvrđene količine EKI i obrazložene jedinične cijene naknada, traženu visinu ugovorne godišnje naknade vještak je utvrdio u visini od 496.005,28 kuna (65.831,21 euro).

57. Prilikom usmenog iznošenja nalaza, vještak je u cijelosti ostajao kod pismenog nalaza i mišljenja sačinjenog 12. lipnja 2024., da u odnosu na primjedbe tuženika istaknute u podnesku od 3. srpnja 2024. izjavio je da stoji pri vještvu jer da je uobičajena praksa koju njeguje i HAKOM, iz njegovog iskustva, same tablice kalkulacije iz ugovora između ŽUC-a i HT-a u konačnici i usporediv broj stupova iz tablice iz ugovora i tablice koju je dostavio HAKOM kada je prebrojio stupove, da se stupovi naplaćuju po kvadratnom metru, a koeficijenti i podaci iz tablice Ugovora upravo govore o 2m2, bez obzira što je u tablici, smatra omaškom, pogrešno navedena mjerna jedinica metar.

58. Na upit punomoćnika tuženika koja je to uobičajena praksa i u kojim postupcima je stvorena ta praksa na koju se vještak poziva, vještak odgovara da u svim slučajevima gdje se radilo o osnivanju prava služnosti i infrastrukturi unutar toga područja na kojem se zasniva služnost, mjerna jedinica za naplatu je bila m2.

59. Na upit punomoćnika tuženika u kojim postupcima i pred kojim tijelom je stvorena takva praksa na koju se vještak poziva i radi li se o praksi između ugovornih strana, vještak odgovara da ne zna niti jednu situaciju u ovakvim slučajevima da se nije tarifa odnosno cijena ugovarala po m2, te ističe da nije samo riječ o uobičajenoj praksi i praksi HAKOMA odnosno njihovom pravilniku, već da isto proizlazi iz tablice kalkulacija Ugovora između ove dvije strane, odnosno sam broj stupova koje je HAKOM prebrojao približno odgovara paušalnom broju stupova koji je stavljen u inicijalni Ugovor, 305 naspram 360 paušalno.

60. Na upit punomoćnika tuženika koje su to tablice koje vještak spominje u svom nalazu i mišljenju na str. 1 kada konstatira da u prilogu 1. aneksa 1. piše "cijena/metar godišnje", a da isti smatra da se radi o cijeni u kunama po m2 jer da to proizlazi iz izračuna za stupove nadzemne mreže, prijašnjih tablica i uobičajenog načina računanja zauzete površine za EKI, vještak navodi da imamo Ugovor i prilog 1. aneksa tom Ugovoru te da su tu navedene 4 tablice. U tablici 3 da također postoje stupovi za koje je upravo navedena cijena po m2, a ta tablica 3 da se odnosi na 2014. godinu, i u tablici za 2015. godinu da također imamo stupove i u istom stupcu gdje je za 2014. navedena cijena u kunama po m2 godišnje da je u tablici za 2015. navedena cijena u metrima godišnje. Tu da se čak ne navodi jesu li to kune ili euri, što je očito nomotehnički pogrešno i to je dokaz na koji se pozivao kad je govorio o kalkulacijama tablice gdje je za istu stvar, tj. stupove, u jednoj tablici navedena cijena u kunama po m2 godišnje, a u drugoj piše samo cijena/m godišnje, što da je očita pogreška.

61. Na upit punomoćnika tuženika može li vještak odgovoriti na njegovo drugo pitanje iz podneska od 3. srpnja 2024. vještak je naveo da je vještvo napravljeno po zadatku. U tom zadatku da je navedeno da se količine izračunavaju sukladno tablici HAKOM-a, dakle točne količine, a visina ugovorene godišnje naknade na način da se primjene jedinične cijene iz Ugovora i aneksa. Primjena jediničnih cijena iz Ugovora je neodvojiva od jediničnih gabarita koji se navode u Ugovoru, a to se misli na širinu trase.

62. Na upit punomoćnika tuženika da li je prilikom izračuna širine podzemne i nadzemne mreže uzeo podatke iz tablice HAKOM-a, vještak odgovara da nije jer smatra da to nije bila nakana suda jer nisam ni uzeo godišnju naknadu iz HAKOM-ove tablice.

63. Na upit punomoćnika tuženika može li odgovoriti na pitanje broj 3. iz podneska od 3. srpnja 2024., vještak odgovara da je na prvi dio pitanja već odgovoreno, a postotak suvlasništva na katastarskim česticama gdje se nalaze stupovi je naveden u HAKOM-ovoj tablici, pa ga je i uzeo iz nje.

64. Na upit punomoćnika tuženika zašto vještak nije izračunao i naknadu za 52 prihvata i nosača, vještak izjavljuje da to nije učinio jer nije bila ugovorena Ugovorom o osnivanju prava služnosti i njegovim aneksom.

65. Na upit punomoćnika tuženika na temelju čega je vještak utvrdio da se EKI u odnosu na koju je vještak izradio obračun zaista nalazi u vlasništvu tužitelja, vještak je izjavio da je isti utvrdio iz HAKOM-ove tablice, stupac 36. gdje je naveden vlasnički udio.

66. Sud je ocijenio da je nalaz vještaka sačinjen objektivno i uskladu s pravilima struke.

67. Između stranaka je sporno, je li otpala obveza plaćanja naknade za pravo puta utvrđena rješenjem HAKOM-a od 17. svibnja 2018. uslijed činjenice da je nakon donošenja pravomoćne odluke - presude Općinskog suda u Pazinu, posl. br. P- 2361/2019-20 od 5. studenog 2021. na snazi Ugovor br. F4.1-276/13 o osnivanju prava služnosti na županijskim i lokalnim cestama na području Istarske županije i njegov Aneks 1 od 24. prosinca 2015., te je li s obzirom na to, osnovan zahtjev tužitelja za isplatom više plaćene godišnje naknade u utuženom razdoblju za pravo puta isplaćene temeljem rješenja HAKOM-a od 17. svibnja 2018.

68. Odredbama čl. 63. st. 8. Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine", broj 76/2022. i 14/2024., dalje: ZEK/22) propisano je da infrastrukturni operator ne plaća upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta u slučaju kada je infrastrukturni operator ujedno i vlasnik te nekretnine, ili ima kakvo stvarno pravo na toj nekretnini, ili drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine, kojim je uređeno korištenje općeg dobra ili nekretnine. Nadalje, čl. 182. st. 1. ZEK/22 propisano je da će se postupci započeti prema odredbama Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine", broj 73/2008., 90/2011., 133/2012., 80/2013., 71/2014. i 72/2017., dalje: ZEK/08) do dana stupanja na snagu ovoga Zakona dovršiti prema odredbama toga Zakona i propisa donesenih na temelju toga Zakona.

69. Odredbama čl. 29. ZEK/08 propisano je : "(1) Za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz članka 27. stavka 1. Zakona plaća se naknada za pravo puta iz članka 28. Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće Agencije, pri čemu visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija. (2) Naknada iz stavka 1. ovoga članka za opće dobro i nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske te jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave plaća se godišnje, po četvornom metru zemljišta koje se upotrebljava za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu iz članka 27. stavka 5. ovoga Zakona, a utvrđuje se jednoznačno za pojedinu vrstu nekretnine ili za opće dobro, na cijelom području Republike Hrvatske. (3) Pravilnikom iz stavka 1. ovoga članka pobliže se propisuje i postupak izdavanja te oblik i sadržaj obrasca potvrde o pravu puta iz članka 28. ovoga Zakona."

70. Nadalje je čl. 28. st. 1. i 2. ZEK/08, propisano: "Smatra se da infrastrukturni operator ima pravo puta ako je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama iz članka 27. stavka 1. ovoga Zakona, uz ispunjavanje bilo kojeg od sljedećih uvjeta: - da posjeduje uporabnu dozvolu izdanu na svoje ime ili na ime svojih univerzalnih ili pojedinačnih pravnih prednika, - da se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađena ta infrastruktura, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja. U slučaju iz stavka 1. ovoga članka Agencija izdaje potvrdu o pravu puta infrastrukturnom operatoru, u skladu s pravilnikom iz članka 29. stavka 1. ovoga Zakona."

71. Odredbama čl. 28. st. 4. ZEK/08 propisano je da je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta.

72. Člankom čl. 28. st. 6. ZEK/08 je propisano da upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine može pred Agencijom pokrenuti postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu koja je izgrađena na općem dobru ili na nekretninama iz članka 27. stavka 1. ovoga Zakona, te utvrđivanje količine i vrste takve infrastrukture i visine naknade za pravo puta.

73. Nadalje je čl. 12. ZEK/08 propisano da je nadležnost Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti utvrđivanje obveza infrastrukturnim operatorima, a tužitelj je rješenjem HAKOM-a utvrđen infrastrukturnim operatorom. Zbog toga je temeljem ZEK/08 ovlaštenik prava puta te obveznik plaćanja naknade za pravo puta. Obvezu plaćanja i visinu naknade utvrdila je Hrvatska agencija za regulatorne djelatnosti odlučujući u okviru svoje nadležnosti određene čl. 12. ZEK/08 rješenjem. Zakonitost i pravilnost kojeg je tužitelj osporavao, te je Visoki upravni sud Republike Hrvatske presudom br. UsII-232/18-5 od 20. prosinca 2018. odbio tužbeni zahtjev za poništenje predmetnog rješenja HAKOM-a od 17. svibnja 2018.

74. Obveza plaćanja naknade za pravo puta, sukladno odredbama čl. 28. stavka 6. ZEK/08 nastala je rješenjem HAKOM-a od 17. svibnja 2018. Prema shvaćanju ovog suda do prestanka te obveze ne može doći samom činjenicom nastupanjem određenih okolnosti za koje zakon veže učinak prestanka obveze, već je taj prestanak potrebno utvrditi odlukom upravnog tijela. Budući nadležno upravno tijelo (HAKOM) takvu odluku nije niti donijelo time obveza plaćanja naknade za pravo puta određenjem rješenjem HAKOM-a od 17. svibnja 2018. nije prestala.

75. S obzirom da je odluka HAKOM-a od 17. svibnja 2018. još uvijek na snazi ona i nadalje proizvodi pravne učinke bez obzira što je u međuvremenu pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno da je neosnovan i bez pravnog učinka ranije dani otkaz Ugovora o osnivanju prava služnosti i njegov aneks.

76. Kako je pravomoćnom i izvršnom odlukom nadležnog tijela utvrđeno da postoji tužiteljeva obveza na isplatu naknade za pravo puta, sud u parničnom postupku ne može utvrditi da takva obveza ne postoji (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci broj Pž-126/2022-2 od 5. prosinca 2022.).

77. S obzirom da nije utvrđeno da je osnova temeljem kojeg su izvršene utužene isplate otpala odnosno da bi rješenje HAKOM-a izgubilo svoju djelotvornost to je time tužbeni zahtjev za vraćanje onog što je tuženiku više plaćeno za pravo puta u utuženom razdoblju temeljem rješenja HAKOM-a od 17. svibnja 2018. neosnovan i iz navedenog razloga isti je odbijen.

78. Dakle prema ocijeni ovog suda rješenje HAKOM-a od 17. svibnja 2018. nije izgubilo svoju djelotvornost pa se ne može smatrati da je ono što je plaćeno temeljem tog rješenja tuženik stekao bez osnove već je isplata izvršena temeljem pojedinačnog upravnog akta koje je na snazi.

79. U parničnom postupku sud nije ovlašten ispitivati pravilnog pravomoćne odluke donesene u upravnom postupu (sukladno čl. 12. st. 1. ZPP-a). Tvrdnje tužitelja na kojima isti temelji tužbeni zahtjev i to da ne bi u spornom razdoblju bio dužan plaćati naknadu za pravo puta određenu rješenjem HAKOM-a predstavlja preispitivanje pravilnosti predmetnog rješenja HAKOM-a kao upravnog akta a za što ovaj parnični sud nije ovlašten.

80. Odredba čl. 8. st. 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (Narodne novine 152/11, 151/14, 95/17, dalje u tekstu: Pravilnik) propisuje kako obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ako na nekretnini postoji koje drugo pravo na temelju kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine.

81. Prema ocjeni ovog suda jedino je HAKOM kao nadležno javnopravno tijelo ovlašteno utvrđivati da je obveza tužitelja na plaćanje naknade za pravo puta koja je utvrđena njegovim rješenjem od 17. svibnja 2018. prestala.

82. Odredba čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022; dalje: ZOO) sadržava opće pravilo koje propisuje kada je riječ o stjecanju bez osnove, koja glasi: (1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, (2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom, (3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

83. Kako je pravomoćno rješenje HAKOM-a od 17. svibnja 2018. odluka nadležnog upravnog tijela koja je na snazi i kako je temeljem tog rješenja tužitelj platio naknadu tuženiku, to nema osnova za primjenu odredaba o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, jer imovine tužitelj nije prešla u imovinu tuženika bez pravne osnove, niti je osnova za prijelaz te imovine otpala, pa je sud, slijedom svega naprijed navedenog, odbio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u točci I izreke presude.

84. S obzirom da je sud ocijenio da je pravomoćno rješenje HAKOM-a od 17. svibnja 2018. odluka nadležnog upravnog tijela koja je na snazi i da nema osnove za primjenu odredaba o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, svoju odluku nije temeljio na provedenom vještačenju po vještaku za telekomunikacije, te je odbio provođenje dokaza financijskim vještačenjem, niti je prihvatio provođenje preostalih predloženih dokaza a sve radi ekonomičnosti postupka. S obzirom da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, sud se nije upuštao u ocjenu prigovora zastare istaknutog po tuženiku, budući s obzirom na donijetu odluku isti nije relevantan.

85. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 155. ZPP-a.

86. Tuženik je u cijelosti uspio u sporu, pa mu je s obzirom na to, priznato pravo na naknadu troškova s obzirom na vrijednost predmeta spora od 442.208,17 eur. 87. Na ime troškova postupka tuženiku je priznat trošak u iznosu od 66.520,00 eur i to za sastav odgovora na tužbu, za pristup na ročišta od 21. ožujka 2024., 22 svbinja 2024. i 12. rujna 2024., za sastav četiri obrazložena podneska u iznosu od po 6.652,00 eur, ukupno 53.216,00 eur, sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 13.304,00 eur, na temelju Tbr. 8.1., 9.1., 46. i 54.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023).

88. Tuženiku nije priznat sastav jednog podneska + PDV u iznosu od 8.315,00 eur, te mu nije priznat ni zatraženi trošak sudskih pristojbi u iznosu od 2.000,00 eur budući u spisu nema dokaza da ih je platio.

U Pazinu 24. listopada 2024.

Sutkinja:

Tamara Lakoseljac Benčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana računajući od dana objave presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

DNA:

- Pun. tužitelja,

- Pun. tuženika.