Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Savska cesta 62
Poslovni broj: I Kžmp-17/2024-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca mr.sc. Ljiljane Stipišić, predsjednice vijeća te Snježane Hrupek-Šabijan i mr.sc. Zorislava Kaleba, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog JV i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. , 101/17., 118/18., 126/19., 84/21. i 114/22. – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama optuženog JV, optuženog MV i optuženog EV, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, broj K-7/2024. od 3. lipnja 2024., u sjednici održanoj 24. listopada 2024., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog EV i branitelja, odvjetnika Marijana Fosina,
p r e s u d i o j e
I Djelomično se prihvaća žalba optuženog MV, a povodom te žalbe, po službenoj dužnosti i u odnosu na optuženog JV i optuženog EV, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se, na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u vezi s člankom 560. stavkom 1. i 2. i člankom 559. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - službeni pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., 36/24. - dalje: ZKP/08.), utvrđuje da novčani iznos od 300,00 eura predstavlja imovinsku korist koju su optuženi JV, optuženi MV i optuženi EV ostvarili kaznenim djelom iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te da novčani iznos od 300,00 eura postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže optuženom JV, optuženom MV i optuženom EV da Republici Hrvatskoj isplate svaki novčani iznos od 100,00 eura u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.
II Odbijaju se kao neosnovane žalba optuženog MV u ostalom dijelu i žalbe optuženog JV i optuženog EV u cijelosti, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom proglašeni su krivima: optuženi JV zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine, razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., za koje mu je na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci i kaznenog djela protiv života i tijela, teška tjelesna ozljeda iz članka 118. stavka 1. KZ/11., za koje mu je na temelju istog zakonskog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci te je primjenom članka 51. stavka 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i deset mjeseci, u koju jedinstvenu kaznu zatvora mu je, na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od trenutka lišenja slobode 19. srpnja 2023. pa nadalje; optuženi MV zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine, razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., za koje mu je na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci i kaznenog djela protiv života i tijela, teška tjelesna ozljeda iz članka 118. stavka 1. KZ/11., za koje mu je na temelju istog zakonskog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci te je primjenom članka 51. stavka 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i deset mjeseci, u koju jedinstvenu kaznu zatvora mu je, na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od trenutka lišenja slobode 19. srpnja 2023. pa nadalje; i optuženi EV zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine, razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., za koje mu je na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine i deset mjeseci i kaznenog djela protiv života i tijela, teška tjelesna ozljeda iz članka 118. stavka 1. KZ/11. za koje mu je na temelju istog zakonskog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine te je primjenom članka 51. stavka 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i dva mjeseca, u koju jedinstvenu kaznu zatvora mu je, na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od trenutka lišenja slobode 19. srpnja 2023. pa nadalje.
1.1. Na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u vezi s člankom 560. stavkom 1. i 2. ZKP/08. utvrđeno je da se novčani iznos od 300,00 eura ima smatrati imovinskom koristi koju su optuženi JV, optuženi MV i optuženi EV ostvarili kaznenim djelom iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. i da je navedeni novčani iznos imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženom JV, optuženom MV i optuženom EV da Republici Hrvatskoj solidarno isplate novčani iznos od 300,00 eura u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.
1.2. Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08. optuženi JV, optuženi MV i optuženi EV u cijelosti su oslobođeni obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08. kao i obveze nagrade i nužnih izdataka postavljenih im branitelja po službenoj dužnosti.
2. Protiv navedene presude žalbu su podnijeli optuženi JV, optuženi MV i optuženi EV po braniteljima, a optuženi EV i osobno dopunu žalbe naslovljeno "žalba".
2.1. Optuženi JV žali se po branitelju, odvjetniku Franji Šebijanu "zbog svih žalbenih razloga" s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske uvaži žalbu, preinači pobijanu presudu Županijskog suda u Varaždinu, oslobodi optuženika odnosno podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovni postupak.
2.2. Žalbu podnosi i optuženi MV po braniteljici odvjetnici mr. Jeleni Stankus- Tkalec zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni i odluke o oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da nadležni sud usvoji žalbu, ukine pobijanu presudu u cijelosti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, a podredno da pobijanu presudu preinači i optuženiku izrekne nižu kaznu.
2.3. Optuženi EV žalbu podnosi osobno i po branitelju odvjetniku Marijanu Fosinu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba kaznenog postupka, odluke o kazni i oduzimanju imovinske koristi s prijedlogom da se pobijana presuda u cijelosti ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili da se pobijana presuda preinači. S obzirom da se žalbe sadržajno dopunjuju razmatrat će se jedinstveno.
3. Odgovor na žalbe svih optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da drugostupanjski sud odbije žalbe kao neosnovane i potvrdi prvostupanjsku presudu.
4. Spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u prisutnosti optuženog EV i njegovog branitelja Marijana Fosina koji su to zahtijevali, s time da je prisutnost optuženika osigurana uz pomoć audio-video uređaja, dok je u skladu s odredbom članka 475. stavka 3. ZKP/08. sjednica održana u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika.
6. Žalba optuženog MV je djelomično osnovana, dok žalbe optuženih JV i EV nisu osnovane.
7. Optuženi MV i EV, iako ističu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, osim paušalne tvrdnje da je izreka presude nerazumljiva i proturječna samoj sebi i razlozima presude te da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da su isti nejasni i u znatnoj mjeri proturječni ne konkretiziraju u čemu nalaze navedene povrede dok optuženi JV navodi da presudu pobija iz svih žalbenih razloga.
7.1. Suprotno žalbenim navodima, nije ostvarena bitna povreda iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08. (koju se izrijekom ne navodi, ali to proizlazi iz sadržaja žalbe), jer je izreka presude razumljiva, potpuno je jasno što je njome odlučeno, i pobijana presuda sadrži jasne, određene i potpune razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u znatnoj mjeri nejasni i proturječni. Stoga žalbe optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nisu osnovane, a niti su ispitivanjem pobijane presude sukladno odredbi članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
8. Nisu osnovane žalbe svih optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
8.1. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženici JV, MV i EV analiziraju rezultate dokaznog postupka dajući vlastitu ocjenu pojedinih dokaza, posebno iskaza oštećenog FV. Osporavaju da bi oštećenik kod sebe imao iznos od 300,00 eura obzirom na njegove loše materijalne prilike i prihode koje je ostvarivao, tvrde da je izmislio da mu je otuđen novac, jer je o tome iskazivao tek nekoliko mjeseci nakon inkriminiranog događaja, a ne prilikom podnošenja prijave. Ujedno optuženici MV i EV tvrde da nisu vidjeli da je njihov brat, optuženi JV uzeo nož i da nisu bili svjesni da će nožem napasti oštećenika.
8.2. Nasuprot tome, oštećeni FV je u iscrpnom i detaljnom iskazu podrobno opisao sve okolnosti koje se tiču napada i otuđivanja novca u iznosu od 300,00 eura od strane optuženika. Iako u iskazu oštećenika postoje određene razlike i kontradiktornosti (jesu li svi optuženici imali noževe), s pravom ih prvostupanjski sud pripisuje pretrpljenom strahu i šoku, jer je jasno da u tim okolnostima postoji mogućnost drugačije interpretacije u iskazivanju i nemogućnost objektivne percepcije. No, analizirajući iskaz oštećenika u cjelini, kako glede kvalitete i načina njegovog iskazivanja, tako i potkrijepljenosti drugim provedenim dokazima, personalnim i materijalnim, osnovano prvostupanjski sud njegov iskaz cijeni vjerodostojnim, te prihvaća da ga je nožem napao samo optuženi JV.
8.3. Tako je prvostupanjski sud u obrazloženju presude (točka 19.), detaljno analizirao provedene dokaze na osnovu kojih je utvrdio da je oštećeni F V inkriminiranog dana imao kod sebe novac jer je dobio naknadu za nezaposlene, da je novcem raspolagao potvrdila je nevjenčana supruga ŽV. O nestanku novca iskazivao je prilikom ispitivanja na državnom odvjetništvu (18. rujna 2023.) i na raspravi, kada je objasnio da je nakon napada na hitnoj uočio da novca nema, ali je nestanak prijavio kasnije jer je smatrao da je novac u bolnici, kada je bio u nesvijesti, uzela supruga. Kako je temeljem iskaza oštećenika i svjedokinje ŽV utvrđeno da su optuženici prethodno vidjeli oštećenika da na dvorištu broji novac i tražili od njega da im ga preda radi kupnje pića, što je oštećenik odbio, izvan svake sumnje napad na oštećenika motiviran je financijskom koristi koju su optuženici nastojali ostvariti, zbog čega sud s pravom ne prihvaća obrane optuženika o sukobima motiviranim drugim razlozima.
8.4. Žalbeni prigovori optuženih MV i EV da oni nisu bili svjesni da će njihov brat, optuženi JV nožem napasti oštećenika, nisu osnovani, jer je prvostupanjski sud dao jasne i opsežne razloge o ovoj okolnosti, detaljno izloženo u točki 19.1. Pravilno sud utvrđuje da su optuženi MV i EV bili svjesni da će njihov brat, optuženi JV, prilikom napada na oštećenika upotrijebiti nož, jer je nož uzeo iz kuće optuženog EV, da su tada i ti optuženici bili u kući i da su istrčali za optuženim JV koji je nožem napao oštećenika, a oni su ga napali na način da su ga udarali rukama i nogama po glavi i tijelu. Stoga s pravom sud ne prihvaća njihove obrane da nisu znali da je optuženi JV uzeo nož i da će ga upotrijebiti u napadu na oštećenog FV.
8.5. Nije u pravu optuženi EV da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno u odnosu na mehanizam nastanka ozljeda kod oštećenika, odbijanjem kombiniranog informatičkog (povećanjem snimke video nadzora) i sudsko-medicinskog vještačenja, radi utvrđenja je li pad oštećenika imao ikakvog utjecaja na zadobivene ozljede, te vještačenje bioloških tragova i tragova papilarnih linija na oduzetim noževima, jer je sud argumentirano obrazložio i u tom smislu činjenično izmijenio optužbu da je samo optuženi JV oštećenika napao nožem, (u tom dijelu nije povjerovao iskazu svjedokinje ŽV koja je tvrdila da su noževe imali svi optuženici), dok je sudsko – medicinska vještakinja Andrine Kopjar čiji nalaz je sud prihvatio stručnim i koja je na raspravi odgovorila na sva pitanja, na koji nije bilo primjedbi, navela da su rezne i ubodne rane oštećenika mogle nastati od bilo kakvog noža, vjerojatnije od jedne osobe, dok su ozljede glave nastale udarcima djelovanjem jedne ili više osoba. Jednako tako, s pravom je prvostupanjski sud kao odugovlačeći odbio dokazni prijedlog da se ispita svjedok IV (točka 3.1.) jer je evidentno da taj svjedok, prema kazivanju svjedokinje ČV, nije bio prisutan sukobu.
8.6. Slijedom iznesenog, činjenično stanje nije pogrešno ni nepotpuno utvrđeno i prvostupanjski sud prema obrazloženju presude razvidno nije bio u dvojbi glede postojanja odlučnih činjenica o djelovanju optuženika kao supočinitelja u kaznenom djelu razbojništva na štetu oštećenog FV. Prema tome, optuženici su djelovali u okviru zajedničkog plana i dogovora na način da su upotrijebili silu s ciljem da oštećeniku oduzmu novac i činjenica tko je od supočinitelja uzeo novac, nema značaj koje joj optuženi EV žalbom nastoji pridati, jer nije ni potrebno da svi počinitelji istovremeno poduzimaju sve radnje koje su elementi tog kaznenog djela. Stoga nije bilo potrebe primijeniti niti pravno logičko pomagalo in dubio pro reo, kako se predlaže u žalbi optuženog JV.
9. Optuženi JV žaleći se zbog odluke o kazni smatra da je kazna prestroga, da je mlađi punoljetnik i neosuđivan, dok optuženi MV i EV iako ističu tu žalbenu istu ne obrazlažu, to je u odnosu na njih u tom dijelu presuda ispitana u smislu članka 478. ZKP/08.
9.1. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud kao olakotno cijenio optuženom JV da je u vrijeme počinjenja djela bio mlađi punoljetnik i da nije osuđivan, optuženom MV da je neosuđivan i da je roditelj dvoje malodobne djece koju je dužan uzdržavati, a optuženom TV da je roditelj troje malodobne djece koju je u obvezi uzdržavati, dok je svim optuženicima olakotno cijenio da su priznali nanošenje ozljeda oštećeniku, a kao otegotno optuženom EV da je ranije osuđivan za imovinske delikte.
9.2. Na temelju tako utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti, te imajući u vidu ličnost svih optuženika i stupanj njihove krivnje pravilno je prvostupanjski sud optuženicima utvrdio pojedinačne kazne zatvora te primjenom zakonskih odredaba o stjecaju optuženom JV izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i deset mjeseci a kako je taj optuženik nožem nanio ozljedu oštećeniku, olakotne okolnosti (neosuđivanost i mlada životna dob) na koje upire žalitelj, našle su odraza u izrečenoj kazni, zbog čega nije osnovana žalba tog optuženika zbog odluke o kazni, optuženom MV jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i deset mjeseci i optuženom EV jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i dva mjeseca.
9.3. Upravo ovakvim kaznama, i po stavu ovog drugostupanjskog suda ostvariti će se svrha kažnjavanja, čime je izražena društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, jača se povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utječe na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela i jača svijest o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja.
10. U odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi žalba optuženog MV je osnovana.
10.1. Optuženi MV se žali zbog "solidarnog" oduzimanja imovinske koristi, optuženi EV, iako ističe tu žalbenu osnovu, ne navodi u čemu nalazi tu povredu, a optuženi JV samo navodi da se žali iz svih žalbenih osnova.
10.2. Prvostupanjski je sud optužene JV, MV i EV proglasio krivim za počinjenje kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. i pri tome je utvrdio da novčani iznos od 300,00 eura predstavlja imovinsku korist koju su optuženici ostvarili naznačivši da su solidarno dužni navedeni iznos uplatiti u državni proračun Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.
10.3. Međutim, mjera oduzimanja imovinske koriste ne može se primijeniti solidarno, za razliku od imovinskopravnog zahtjeva o kojem se odlučuje prema pravilima parničnog postupka. Stoga, ako je u počinjenju kaznenog djela sudjelovalo više osoba, imovinska korist će se oduzeti od onih počinitelja kojima je korist pribavljena i u iznosu u kojem je pribavljena, a ne solidarno. Tek ako se ne bi moglo utvrditi koji je iznos koristi ostvario pojedini počinitelj, što je ovdje slučaj, dolazi u obzir oduzimanje koristi po slobodnoj ocjeni u smislu članka 559. ZKP/08.
10.4. Iz navedenih razloga, preinačena je pobijana presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi, prihvaćanjem žalbe optuženog MV, a povodom te žalbe, po službenoj dužnosti primjenom instituta beneficium cohaesionis (članak 479. ZKP/08.) i u odnosu na optužene JV i EV, te je optuženicima naloženo oduzimanje koristi u jednakim dijelovima, tako da u državni proračun uplate svaki 100,00 eura, što je u korist optuženog MV, ali i za suoptužene JV i EV koji nisu podnijeli žalbe u tom smislu, ali su ti razlozi od koristi i za njih, jer bi se u suprotnom svakome od optuženika moglo naložiti plaćanje cjelokupnog iznosa od 300,00 eura, a to je za njih nepovoljnije.
11. Slijedom izloženog, a obzirom na to da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nije našao povrede na koje u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 486.stavka 1. i 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 24. listopada 2024.
Predsjednica vijeća:
mr.sc. Ljiljana Stipišić
