REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-654/2019-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Nataliji Horvatić, u parničnom predmetu tužiteljici CIN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Marku Markoviću odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupano po punomoćniku Sanji Porobija odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. listopada 2024. u prisutnosti punomoćnika stranaka, a po objavi presude dana 24. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, da tužiteljici CIN, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 943,07 eura (devetstočetrdesettri eura i sedam centi) sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- na iznos od 53,68 EUR od dana 15.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 53,69 EUR od dana 15.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 53,71 EUR od dana 15.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 53,72 EUR od dana 15.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 53,74 EUR od dana 15.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 53,75 EUR od dana 15.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 53,76 EUR od dana 15.02.2010. pa do isplate

- na iznos od 53,78 EUR od dana 15.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 53,79 EUR od dana 15.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 53,80 EUR od dana 15.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 27,21 EUR od dana 15.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 27,21 EUR od dana 15.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 27,22 EUR od dana 15.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 27,22 EUR od dana 15.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 27,33 EUR od dana 15.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 27,33 EUR od dana 15.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 27,24 EUR od dana 15.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 27,24 EUR od dana 15.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 27,25 EUR od dana 15.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 27,25 EUR od dana 15.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 27,25 EUR od dana 15.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 27,26 EUR od dana 15.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 27,26 EUR od dana 15.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 27,27 EUR od dana 15.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 1,03 EUR od dana 15.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 1,03 EUR od dana 15.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 1,03 EUR od dana 15.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 1,02 EUR od dana 15.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 1,02 EUR od dana 15.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 1,02 EUR od dana 15.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,02 EUR od dana 15.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,02 EUR od dana 15.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,02 EUR od dana 15.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,02 EUR od dana 15.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,02 EUR od dana 15.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,01 EUR od dana 16.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,01 EUR od dana 15.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,01 EUR od dana 15.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,01 EUR od dana 15.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,01 EUR od dana 15.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,01 EUR od dana 15.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,01 EUR od dana 15.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 1,01 EUR od dana 15.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 1,00 EUR od dana 16.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 1,00 EUR od dana 15.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 1,00 EUR od dana 15.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 1,00 EUR od dana 17.06.2013. pa do isplate,

- na iznos od 1,00 EUR od dana 15.07.2013. pa do isplate,

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473 , da tužiteljici CIN, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.293,19 eura (tritisućedvjestodevedesettri eura i devetnaest centi) sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 24. listopada 2024. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, sa zateznim kamatama.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe koju je tužitelj izvršio podneskom od 7. travnja 2024.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 11. veljače 2019. navodi da je s tuženikom dana 20. siječnja 2009. sklopila Ugovor o kreditu broj 3215466635/09 na iznos od 129.300,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a za eure važeće na dan isplate kredita, da je ugovorena otplata na rok od 30 godina, a odobren je za kupnju stambenog objekta.

Poziva se na pravna utvrđenja u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. donesenim u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

Nadalje je navela da je Ugovorom o kreditu ugovorena obveza tužiteljice da na kredit plati kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, a koja kamata je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 6,50%. tako ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa mijenjala se do visine koja je za tužiteljicu bila neprihvatljiva. Navedena odredba je kao takva nerazumljiva tužiteljici kao prosječnom potrošaču, a time i ništetna. Tužiteljica stoga predlaže da sud donese presudu kojom će se naložiti tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 6.898,41 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti tvrdeći kako je potraživanje tužiteljice zastarjelo. Tvrdi da se ugovorena promjenjiva kamatna stopa sastoji od fiksnog i varijabilnog dijela, da se mijenjala u skladu sa zakonom i među strankama sklopljenim ugovorom te da ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope nije nepoštena i to posebno nakon 1. siječnja 2013. Također navodi da se ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnih presuda na koje se tužiteljica poziva obzirom se radi o ugovoru o kreditu u valuti euro.

Predlaže stoga tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (l. 7.- 14. spisa), preslik obavijesti o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope od 8. siječnja 2013. (l. 31. spisa), Opće uvjete poslovanja (l. 32. -44. spisa), efektivnu kamatnu stopu (l. 51.-59. spisa), promet po kreditu (l. 60. -71. spisa), pregled promjena kamatnih stopa (l. 72. spisa), izvadak iz obrtnog registra (l.104. spisa), izvadak iz sudskog registra (l. 110.-137. spisa), provedeno je financijsko vještačenje i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.

4. Među strankama nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu broj 3215466635/09 na iznos od 129.300,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a za eure važeće na dan isplate kredita, da je ugovorena otplata na rok od 30 godina, a odobren je za kupnju stambenog objekta.

5. Sporna je valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i pripada li u tom slučaju tužiteljici utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takve ugovorne odredbe. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, kao i visina tužbenog zahtjeva, te mogu li se učinci iz kolektivnih presuda primijeniti na ovaj predmet.

6. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

7. Prvenstveno valja reći kako se presude na koje se tužiteljica poziva u tužbi, odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine u dijelu koji se odnosi na nepošteno i ništetno ugovaranje jednostrano promjenjive kamatne stope u potrošačkim ugovorima, ne mogu direktno primijeniti u ovom predmetu obzirom se ovdje radi o ugovoru o kreditu ugovorenom u valuti EURO, a ne u valuti CHF.

8. Slijedom navedenog, sve navode o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, sud će cijeniti u ovom postupku temeljem provedenih dokaza.

9. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22; dalje: ZOO-a) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen dana 26. studenog 2007. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

10. Tužiteljica je iskazala kako je sklopila kredit za kupnju stana u kojem i danas živi skupa sa mužom i dvoje djece, taj stan nikad nije bio namijenjen niti korišten u svrhu obavljanja bilo kakve njene poslovne djelatnosti. Ugovor je bio unaprijed otisnut na obrascu koji je u spisu i ona ga je, nakon što je bila pozvana podići i ovjeriti, podigla i ovjerila. Iako je zapravo htjela kunski kredit rečeno joj je da mogu dobiti taj. Nije tražila niti dobila nikakve obavijesti o kamatnim stopama. Ona je sanitarni inženjer, a založni dužnik naveden u ugovoru je društvo od kojeg je kupila stan. To joj je bila prva nekretnina koju je kupila za stanovanje, javni bilježnik joj nije pročitao ugovor niti objasnio sadržaj, a ona je pročitala ugovor u dijelu je li dobro napisano ime, je li dobar iznos kredita i je li dobra nekretnina, a drugo nije čitala jer niti ne razumije, nije tražila posebno pojašnjenje.

Od podnošenja zahtjeva za stambeni kredit osobnom bankaru do odobrenja kredita prošlo je oko 9 mjeseci. Najprije je donijela predugovor o kupnji i u tom periodu do odobrenja slala s vremena na vrijeme podatke koje je banka zahtijevala i prikupljala se potrebna dokumentacija. Htjela je kunski kredit za koji čak misli da je bila viša kamatna stopa, međutim čini joj se da ih više nije bilo i njoj je banka ponudila kredit uz odgovarajuća sredstva osiguranja u eurima s eurskom kamatom. Na toj adresi je prijavljen poštanski sandučić njenog poduzeća Portokreato d.o.o., to je poduzeće u kojem radi i to je poduzeće u kojem je vlasnik poslovnog udjela, poduzeće ima poslovni prostor na adresi [adresa]., ali troškove otplate ovog kredita društvo Portokreato d.o.o. ne koristi za dobivanje bilo kakvih fiskalnih ili drugih olakšica u poslovanju jer za to nema osnove.

Nije bila svjesna rizika da kamatna stopa može rasti ili padati niti joj je taj rizik objašnjen, kredit je otplaćivala sama, uredno i još uvijek je u otplati.

Punomoćnik tuženika je prigovarao istinitosti iskaza tužiteljice u kojem je tvrdila da je potrošač jer iz javno dostupnih podataka proizlazi da su na toj adresi registrirana društva Nardus Beauty j.d.o.o., Nina j d.o.o. i Biokreato j.d.o.o. Isto tako prigovara u dijelu gdje je tužiteljica navela da je sama otplaćivala kredit s obzirom na to da je iz prometa vidljivo da su uplate vršile razne pravne osobe, a prigovara se i tvrdnji da je kredit uredno otplaćivan zbog toga što su u sustavu zabilježene 22 opomene zbog neplaćanja.

U odnosu na iznesene prigovore tuženika tužiteljica je odgovorila da su društva Nina j.d.o.o. i Biokreato j.d.o.o. brisana iz sudskog registra, da su bila registrirana na istoj adresi ali u drugom prostoru u istoj zgradi. Što se tiče društva Nardus Beauty j.d.o.o. to je društvo registrirano u prostoru u istoj zgradi koji je različit od ovog stana, a koji je prije prodaje bio u vlasništvu tužiteljičine firme Nardus NT d.o.o.

Također je navela kako do dana iskaza u Zagrebačkoj banci ima jedan ugovor o kreditu, a u posljednjih 10-ak godina imala ih je pet ili šest, ali joj prilikom zaključenja ovog ugovora nije bilo objašnjeno vezano uz koncept promjenjivosti kamatne stope. Posljednje dvije godine dobiva obavijesti o promjeni kamatne stope, ali dok se ova priča sa kreditima nije zahuktala ništa nije dobivala.

Sud je prihvatio iskaz tužiteljice u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužiteljice nije doveden u sumnju niti pitanjima tuženika.

11. Naime, sud je zaključka da neosnovano tuženik osporava tužiteljici status potrošača jer je odredbom čl. 3. st. 1. ZZP-a propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, suprotno navodima tuženika, u slučaju kada se neki pravni posao sklapa u okviru poslovne djelatnosti jedne od ugovornih strana pretpostavka je da će se u tom pravnom poslu (u konkretnom slučaju u ugovoru o kreditu) navesti da se taj pravni posao sklapa u okviru poslovne djelatnosti korisnika kredita, između ostalog, i zbog određenih pravnih posljedica (primjerice, visina stope zatezne kamate je različita za pravne i fizičke osobe), a i u takvim pravnim poslovima se u pravilu izrijekom navodi da korisnik kredita konkretan ugovor sklapa za određene poslovne namjene, a u konkretnom slučaju navedeno se nije ostvarilo. Štoviše, uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je kod namjene kredita navedeno: "namjena kredita je kupnja stana u [adresa]" (čl. 6. Ugovora o kreditu), dakle izrijekom je određeno kako se radi o kreditu za kupnju stana. Ističe se kako ugovorne strane prilikom sklapanja pravnog posla definiraju, između ostalog, i svrhu sklapanja konkretnog pravnog posla, dakle da je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila za potrebe svoje poduzetničke, poslovne djelatnosti, isto bi bilo navedeno u ugovoru o kreditu. Odredbom čl. 320. st. 1. ZOO-a propisano je da će se u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačiti u korist druge strane. Kako tijekom postupka nije sporno da je tekst ugovora o kreditu sastavio tuženik, a koji kredit je tužiteljica ishodila radi kupnje stana u kojem je tužiteljica živjela sa svojom obitelji, a kako to ujedno i proizlazi iz njezinog iskaza, stoga se eventualno sporan dio sadržaja tog ugovora, odnosno okolnost da nije navedeno da se isti sklapa za potrebe poslovne djelatnosti tužiteljice ima tumačiti u korist tužiteljice temeljem čl. 320. st. 1. ZOO-a pa se stoga zaključuje da konkretan ugovor o kreditu nije bio sklopljen u okviru poslovne djelatnosti tužiteljice.

Naime, valja uzeti u obzir da tužiteljica također ima i prijavljeno prebivalište na adresi u [adresa].

Iz iznijetih razloga je irelevantno što je tužiteljica u vrijeme sklapanja kredita, imala na istoj adresi (u naravi zgrada) prijavljeno i sjedište par trgovačkih društava, a kako to proizlazi iz njezinog iskaza, a povrh toga, irelevantno je i što je društvo Riba DE d.o.o. upisano u ugovoru o kreditu kao založni dužnik. Naime, prema iskazu tužiteljice od navedenog trgovačkog društva je kupila predmetni stan, a u ovom predmetu se ne radi o ništetnosti tih odredbi ugovora u kojem slučaju bi sud mogao ocjenjivati taj ugovor s obzirom na svojstvo založnog dužnika kao pravne osobe, već je utvrđivanje odredbi ugovora o kreditu koji je sklopila tužiteljica kao fizička osoba, kao glavni dužnik (ujedno također upisana kao založni dužnik), za kupnju nekretnine, pa je stoga pozivanje tuženika i na svojstvo založnog dužnika kao pravne osobe promašeno.

Dakle, tužiteljica je ugovor o kreditu zaključila kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti. Teret dokaza da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila u svrhu koja je namijenjena njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije preložio provođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim. Iz provedenih dokaza, utvrđeno je kako je tužiteljica kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. t. 1. ZZP- a s prednikom tuženika, kao trgovcem, zaključila naprijed navedeni Ugovor o kreditu radi adaptacije stana, za osobne potrebe, da je u tom ugovoru ugovoren kredit u valuti EUR u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan isplate.

12. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu proizlazi da sklopljeni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, kao niti kod obračunavanja mjesečnih anuiteta u valuti CHF, te njihove naplate u kunskoj protuvrijednosti. Nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri nisu određeni. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da se kod promjene kamatnih stopa tuženik nije konzultirao s korisnicima kredita te također nije bilo niti ikakvih pregovora s korisnicima kredita, te da je i inače takva poslovna praksa.

Dakle, iz navedenog Ugovora, kao i iskaza tužitelja, proizlazi da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva, a niti je tužiteljici prilikom sklapanja ugovora o kreditu objašnjeno išta o parametrima temeljem kojih se kamata i ugovorena valutna klauzula može mijenjati, a i kod tipiziranog ugovora se i po prirodi stvari o tim uvjetima ne može pojedinačno pregovarati. Pored toga, tuženik tijekom postupka nije tvrdio da je tužiteljica kao korisnik kredita na sadržaj spornih odredbi mogao utjecati.

13. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost (a time i ništetnost) pojedinih odredbe ugovora, a koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Navedeno stoga što ugovorne odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nisu razumljive. Ovo, uz već navedeno kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, proizlazi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, Tako određena stopa se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Naime, očito je da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane, bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga, prema kojim referentnim vrijednostima odnosno prema kojem načinu izračuna itd. Dakle, formulacije iz navedenih odredbi Ugovora o kreditu su neprecizne i nejasne i ni u kojem slučaju se ne može smatrati jasno definiranima, odnosno određenim i odredivima jer tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao znati kriterije i parametre po kojima će se ugovorna kamatna stopa i valutna klauzula mijenjati.

14. Tuženik je promjenu kamatne stope, a kako navodi, mijenjao sukladno jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama ugovora. No, tuženik ponovno nigdje ne navodi da je tužitelj imao ikakve mogućnosti sudjelovanja u tim određivanjima ili promjenama, a koje su se izravno odnosile i na tužitelja, odnosno da je time isključena njegova obveza pregovaranja i upoznavanja tužitelja sa istim.

15. Također, unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, tužitelj kao korisnik kredita odnosno kao potrošač doveden je u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi koja postoji u ugovoru o kreditu, te u naknadnim objašnjenjima tuženika te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kretati, neodređena i neodrediva. Na temelju takve ugovorne odredbe, bez obzira na naknadno pojašnjenje, osim precizno određene kamatne stope tečaja valute u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, budući iznosi anuiteta nisu bili niti određeni, a niti odredivi.

16. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

Pored toga, prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

17. Stoga je tužiteljici prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope i valutne klauzule, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužiteljici, kao klijentu- potrošaču, da pristane na takve odredbe. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (ovdje tužiteljice) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužiteljica) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer o istoj nije pojedinačno pregovarao (kako je ranije obrazloženo), a ni u ugovoru tuženika nisu navedeni egzaktni parametri, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do zaključka da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne.

18. Slijedom svega navedenog, kako sama promjena kamatne stope nije bila zakonom zabranjena, ali način na koji je to napravljeno predmetnim Ugovorom o kreditu nije bilo u skladu sa zakonom, to je ovaj sud utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u dijelu kojim zahtijeva utvrditi ništavim dio odredbe vezane uz valutu EUR, čl. 6. Ugovora o kreditu te je stoga odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

19. Stoga prigovori koje tuženik iznosi tijekom postupka nisu doveli u sumnju ranije utvrđenje suda.

20. Neosnovano se tuženik za razdoblje nakon 01. siječnja 2013. poziva na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 127/12., u daljnjem tekstu ZID ZPK/12), budući da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi parnične stranke sukladno odredbama toga Zakona sklopile eventualne dodatke predmetnom Ugovoru o kreditu kojima bi bile izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu kamatne stope. Naime, tuženik je tužitelju poslao obavijest od 8. siječnja 2013. u kojoj je naveo da su u skladu s odredbama ZID ZPK/12 kojima se nalaže tuženiku visinu promjenjive kamatne stope izraziti na temelju parametara koji su jasni i poznati potrošačima, a koji su primjerice u zakonu navedeni, te da je stoga tuženik uskladio Opće uvjete promjene kamatnih stopa tuženika u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama koji su stupili na snagu 01. siječnja 2013. Isto tako tuženik je u navedenoj obavijesti naveo da se u skladu s navedenim Općim uvjetima promjenjive kamatne stope sastoje od varijabilnog i fiksnog dijela i da kamatna stopa po predmetnom stambenom kreditu na dan 01. siječnja 2013. ostaje nepromijenjena te iznosi 6,50%, a koja se prema novim uvjetima sastoji od varijabilnog dijela kamatne stope koja se izražava kao 6M LIBOR za CHF koji na dan 31. prosinca 2012. iznosi 0,065 postotnih poena i fiksnog dijela u iznosu od 3,32 postotnih poena. Iz navedene obavijesti proizlazi da je fiksni dio veći od iznosa ukupne početne kamatne stope i to bez valjanog obrazloženja pa se ne može smatrati da su takvim postupanjem valjano primijenjene odredbe ZID ZPK/12, niti se može smatrati da je tužitelj pristao na ovakvu ponudu novacije bez da su stranke zaključile dodatak predmetnom Ugovoru o kreditu kojim bi bile izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu kamatne stope. Stoga tuženik slanjem navedene obavijesti nije ostvario pravo potraživati kamatu po stopi većoj od početno ugovorene u spornom razdoblju te je postupajući na taj način i nakon 01. siječnja 2013. dio imovine tužitelja bez valjane pravne osnove prešao tuženiku (tako i VSRH u Rev-1172/18), pa u tom pravcu nije bilo potrebno provoditi dokaz saslušanjem tužitelja pri čemu valja napomenuti da nije za očekivati da bi tuženik s tužiteljem usmeno dogovarao promjenu kamatne stope.

21. Naime, čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03; dalje: ZZP-a 03) određuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca koji je predan tužitelju samo na potpis. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Slijedom navedenog, a kako se radi o unaprijed formuliranom ugovoru, odnosno tipskom ugovoru, teret dokaza pada na tuženika, a koji, po mišljenju suda, nije dokazao suprotno, odnosno da bi se o pojedinoj ugovornoj odredbu, koje odredbe tužitelj traži utvrditi ništetnim, pojedinačno pregovaralo te da je tužitelj imao utjecaj na sadržaj tih odredbi.

22. Nadalje, čl. 87. ZZP-a određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23. Dakle, slijedom navedene odredbe, sud smatra da postoji djelomična ništavost dijela odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu.

24. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem te je iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka dipl. oec. Snježane Herceg iz Niels j.d.o.o. od 22. travnja 2021. i iz priležeće dokumentacije utvrđeno da razlika između visine ugovorenih kamata određenih u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu i iznosa računatih temeljem promjenjive kamatne stope (primjenom srednjeg tečaja HNB za valutu EUR na dan plaćanja pojedine obveze) koje su tužitelju naplaćene za predmetno razdoblje iznosi 943,07 eura odnosno 6.898,37 kuna. Uvidom u Ugovor o kreditu, pregledom uplata tuženika i promet po kreditu, a poglavito iz nalaza i mišljenja dipl. oec. Snježane Herceg iz Niels j.d.o.o., a koji dokaz je sud prihvatio jer je dan stručno, sažeto i jasno, te uzimajući u obzir činjenicu da stranke nisu prigovarale matematičkom izračunu u izrađenom nalazu i mišljenju, sud je utvrdio da je tuženik za trajanja kredita u više navrata mijenjao stopu ugovorne kamate pa da se tako ona tijekom otplate kredita postupno kretala na sljedeći način: dana 1.8.2009.g. – povećanje na 7,00% godišnje, 1.6.2010.g. – izmjena na 6,75% godišnje, 1.8.2011.g. – izmjena na 6,50% godišnje, 1.8.2013.g. – izmjena na 6,46% godišnje, 1.2.2014.g. – izmjena na 6,26% godišnje, 1.8.2014.g. – izmjena na 6,00% godišnje, 1.2.2015.g. – izmjena na 5,79% godišnje, 1.8.2015.g. – izmjena na 5,59% godišnje, 1.2.2016.g. – izmjena na 5,37% godišnje, 1.8.2016.g. – izmjena na 5,06% godišnje, 1.2.2017.g. – izmjena na 4,72% godišnje, 1.8.2017.g. – izmjena na 4,37% godišnje, 1.2.2018.g. – izmjena na 4,08% godišnje, 1.8.2018.g. – izmjena na 3,84% godišnje i 1.2.2019.g. – izmjena na 3,68% godišnje.

25. U odnosu na prigovor tuženika valja ukazati da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za EUR važećem na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je postupio suprotno odredbama ZZP-a, te stoga nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Stoga je valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu ukupne razlike za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos. Dakle, sud je prilikom odlučivanja uzeo u obzir samo preplate izvršene od strane tužiteljice (pozitivna razlika) s obzirom na činjenicu da u konkretnom slučaju tuženik nije podnio protutužbu, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja, pa stoga tražbina tuženika prema tužiteljice ne postoji.

Dakle, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj zbog razlike promjenjive kamatne stope na temelju ništetnih ugovornih odredbi preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 943,07 eura odnosno 6.898,37 kuna.

26. U odnosu na prigovor tuženika u podnesku od 10. veljače 2020. da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva istaknut u podnesku od 25. rujna 2019. (tužbeni zahtjev u iznosu od 6.898,40 kuna), valja napomenuti da se u tom slučaju ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva iz čl. 190. ZPP-a, već o uređenom tužbenom zahtjevu iz stupnjevite tužbe iz čl. 186.b ZPP-a, izvršenom nakon naknadne dostave dokumentacije po tuženiku po pozivu suda u ovom predmetu (nakon podnesene tužbe), pa je stoga navedeni prigovor ocijenjen kao neosnovan, a time i vezani prigovor zastare.

U odnosu na prigovor tuženika istaknut na ročištu dana 10. veljače 2022. da se protivi preinaci učinjenoj u podnesku tužitelja od 10. veljače 2022., ističe se da se i tom slučaju ne radi o preinaci već o djelomičnom smanjenju tužbenog zahtjeva pri kojem tužitelj nije konačno ostao (tužitelj je postavio iznos od 6.898,37 kuna) i to nakon učinjenog vještačenja, pa je stoga i navedeni prigovor ocijenjen kao neosnovan.

U odnosu na prigovor tuženika istaknut na ročištu dana 16. listopada 2024. da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva učinjenoj u podnesku od 7. travnja 2024., valja napomenuti da je tužitelj podneskom od 7. travnja 2024. uredio odnosno iskazao tužbeni zahtjev u eurima, po pozivu suda rješenjem od 8. ožujka 2024., sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22) te temeljem istog Nalaza i mišljenja od 22. travnja 2021. a temeljem kojeg je ranije u podnesku od 10. veljače 2022. tužitelj naznačio tužbeni zahtjev u valuti HRK (iznos od 6.898,37 kuna, a kojim je smanjen tužbeni zahtjev za 0,04 kuna), a protiv kojeg tuženik nije istaknuto prigovore tijekom postupka, ali je zahtjevom iskazanim u valuti euro tužbeni zahtjev naznačen u iznosu od 943,07 eura (a on matematički predstavlja povećanje iznosa).

Razlika u iznosima (kako ukupnim tako i pojedinačnim) tužbenog zahtjeva u podnescima od 10. veljače 2022. i 7. travnja 2024., iako se isti temelje na istom Nalazu i mišljenju financijskog vještačenja, proizlazi iz matematičkog obračuna Nalaza i mišljenja i ne predstavlja matematičku grešku već je rezultat utvrđenja razlike pojedinih iznosa primjenom srednjeg tečaja HNB-a za valutu EUR na dan plaćanja pojedine obveze, a obzirom se u ovom predmetu radi o ugovoru o kreditu u valuti EUR prema ranijoj valuti HRK, jasno je za očekivati da je ista varirala, te da se ne radi o primjeni konverzije eura u kune s fiksnim tečajem.

Stoga je tužitelj je podneskom od 7. travnja 2024. povećao tužbeni zahtjev i to nakon izvršenog financijskog vještačenja u predmetu, a koju je preinaku sud dopustio obzirom je ista izvršena upravo nakon provedenog vještačenja te jer je istu ocijenio kao svrsishodnu za konačno rješenje odnosa među strankama, a i konačno sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane dana 27. svibnja 2024. jer u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, pa je odlučeno kao u izreci rješenja.

27. Nadalje, tužitelju su na taj iznos dosuđene zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u toč. II. izreke presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno tabeliranom prikazu koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan.

Pored toga, tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a jer je tuženik stekao taj iznos bez osnove.

28. Kamate su određene sukladno čl. 29. ZOO-a.

29. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Naime, ističe se da se u ovom predmetu radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 glede zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO- a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, imajući u vidu navedeni pravni stav Vrhovnog suda RH, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

30. Nadalje, odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

Tužitelju je stoga uz primjenu odredbi čl. 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe (temeljem Tbr. 7/1 u vezi Tbr. 48. (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa) te trošak zastupanja na ročištu dana 9. svibnja 2019. (svaka radnja u iznosu od 500,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora), te trošak sastava podnesaka od 25. rujna 2019., 11. prosinca 2019, 10. veljače 2022. i 7. travnja 2024. i trošak zastupanja na ročištima dana 9. svibnja 2019., 13. veljače 2020., 18. veljače 2022,. 9. svibnja 2022. i 16. listopada 2024. (svaka radnja u iznosu od 150,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora), uz pripadajući pdv, dakle ukupno 2.750,00 eura.

Tome treba pribrojiti troškove sudske pristojbe za tužbu u iznosu 156,61 euro te predujmljene troškove vještačenja u ukupnom iznosu od 199,08 eura, dok trošak sudske pristojbe na presudu nije niti nastao, pa je ukupno dosuđena naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 3.293,19 eura.

31. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate.

U Zagrebu, 24. listopada 2024.

Sutkinja

Natalija Horvatić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku