REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-89/2024-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Melite Božičević-Grbić i Žarka Dundovića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. CČ zbog kaznenog djela iz čl. 236. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje: KZ), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 22. prosinca 2020. broj K-132/18-37 i presuda Županijskog suda u Šibeniku od 14. prosinca 2023. broj Kž-53/2021-3, u sjednici održanoj 23. listopada 2024.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev os. CČ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 22. prosinca 2020. broj K-132/18-37 i presuda Županijskog suda u Šibeniku od 14. prosinca 2023. broj Kž-53/2021-3 CČ je osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine i deset mjeseci zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 2. KZ.
2. Osuđenik je putem branitelja Vladimira Rađenovića, odvjetnika u Zagrebu, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) „… na temelju čl. 517. st. 3. u vezi čl. 64. st. 1. toč. 9. ZKP/08.“ s prijedlogom „… pobijanu presudu ukinuti te uputiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.“
3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24. - dalje: ZKP).
4. Zahtjev nije osnovan.
5. Osuđenik u zahtjevu navodi da je „… još u žalbi prigovorio rješenju prvostupanjskog suda kojim su odbijeni njegovi prijedlozi da se … pribave putni nalozi i obračuni o lokovožnji te podaci o isplaćenim bonusima u razdoblju od 26. veljače do 23. prosinca 2015 …. na okolnosti da su isti fiktivno prikazivani, da se na taj način pribavljala gotovina te izvlačio novac iz firme, kao i da se u svojstvu svjedoka ispita HČ …“ Međutim drugostupanjski sud je pravilnim prihvatio razloge za odbijanje ovih dokaza iz prvostupanjske presude sa kojim se „… nikako ne može suglasiti i osuđenik…“. Smatra da „… činjenica da se novac izvlačio iz tvrtke oštećenika nikako nije nebitna za ovaj predmet …“ jer ako je radio „… po nalogu osoba zaduženih za zastupanje oštećene pravne osobe onda u određenom dijelu inkriminacije nije niti ostvario obilježja kaznenog djela prijevare.“ a k tome su ove činjenice važne pri izboru vrste i mjere kazne za koju smatra da je „… previsoka … osobito ako se uzmu sve olakotne i otegotne okolnosti slučaja i recentnu sudsku praksu za slične slučajeve.“ Zaključno ističe: „Onemogućavanjem okrivljenika da u potpunosti konzumira svoje pravo na obranu grubo se krše njegova prava zajamčena Ustavom RH, međunarodnim konvencijama kao i odredbama Zakona o kaznenom postupku.“ uslijed čega je „… očito povrijeđeno pravo na obranu … te sudovi čine bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku.“
6. Razmotrivši navode iz zahtjeva te sadržaj prvostupanjske i drugostupanjske presude, kao i način na koji je proveden postupak, Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao osnovanim prigovore osuđenika da mu je odbijanjem navedenih dokaznih prijedloga povrijeđeno pravo obrane na raspravi, odnosno teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
7. Prije svega valja istaknuti kako je odredbom čl. 418. st. 1. ZKP propisano da dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje. To ne znači da je sud obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože, već je ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima iz čl. 421. st. 1. ZKP i za to odbijanje dati valjano obrazloženje. Stoga, odbijanje dokaznih prijedloga samo za sebe ne predstavlja povredu prava obrane time da je za ocjenu povrede prava na jednakost oružja kao sastavnice prava na pravično suđenje, kako se sugerira zahtjevom, potrebno razmotriti način na koji je vođen cjelokupni postupak i kako je prvostupanjski sud vrednovao dokazni materijal.
7.1. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je obrana aktivno sudjelovala u predlaganju dokaza i drugim postupovnim radnjama (ispitivanje svjedoka, očitovanje o izvedenim dokazima). Tako je po prijedlogu obrane sa rasprave održane 9. siječnja 2019. za ispitivanje „… prijašnje knjigovođe u tvrtki oštećenika i to FČ i HČ … na okolnosti poslovanja oštećenika i fiktivnom izvlačenju gotovine …“, te svjedoka ĆČ, UČ, IČ, CČT, GČ, HČT i ŽČ
„… na okolnost da je okrivljenik izrađivao fiktivne loko vožnje i naloge za iste po nalozima nadređenim …“ prvostupanjski sud odbio ispitati jedino HČ dok je sve ostale svjedoke ispitao. Nakon što su svjedoci ispitani odbijen je prijedlog obrane sa rasprave od 12. lipnja 2019. (list 447 spisa) „… da se od oštećenika pribave puni nalozi i obračuni o loko vožnji te podaci o isplaćenim bonusima … na okolnost da su isti fiktivno prikazivani i da se na taj način pribavljala gotovina i izvlačio novac iz firme, a na što su prisiljavali okrivljenika.“, dok je na posljednjoj raspravi (16. prosinca 2020. list 473) po prijedlogu obrane pročitana medicinska dokumentacija za osuđenika.
7.2. Prvostupanjski sud obrazlaže da se odbijenim dokaznim prijedlozima „… ne bi utvrdila niti jedna činjenica bitna za presuđenje …“ time da je „… sud… usvojio prijedloge za ispitivanjem svjedoka koji su imali neposrednih saznanja bitnih za presuđenje, dok iz dokaza u postupku ne proizlazi da bi ista imala i navedena osoba[HČ.“ (str. 7 drugi odlomak). Ove je razloge pravilnim i dostatnim prihvatio drugostupanjski sud imajući na umu da je „… činjenično stanje za koje se tereti optuženik, koje je u potpunosti utvrđeno, a koje priznaje i sam opt. CČ, prigovarajući jedino visini imovinske štete …“ te da je „… svjedokinja HČ … u oštećenom trgovačkom društvu radila tijekom 2011 i 2013. godine, a optuženik se tereti za … razdoblje od 26. veljače 2015. godine do 3. prosinca 2015. godine.“ (odlomak 10. i 11. presude).
8. Nadalje, prema argumentaciji prvostupanjske presude terećene kriminalne radnje osuđenik nije osporio već je tvrdio da je na opisani način, na traženje direktora „izvlačio gotovinu iz tvrtke“, dio novca zadržao za sebe, a ostatak davao na ruke ZČ. Međutim, ovu obranu prvostupanjski sud otklanja jer „… niti jedan svjedok nije potvrdio obranu okrivljenika.“ Nakon temeljite reprodukcije sadržaja iskaza svih petnaest ispitanih svjedoka, od kojih je osam svjedoka po prijedlogu obrane, uz analizu materijalne dokumentacije prvostupanjski sud zaključuje da ni jedan od ispitanih svjedoka nije uočio bilo kakve nezakonitosti u radu oštećenog trgovačkog društva kako je to nastojao prikazati osuđenik. Pri ocjeni vjerodostojnosti iskaza sud navodi „… dok je logično i životno da svjedoci koji su i nadalje zaposleni kod oštećenika mogu osjećati određenu odgovornost i pritisak vezano uz svoje iskazivanje, svjedoci koji su bivši zaposlenici … nemaju motiva neistinito iskazivati o poslovanju oštećenika [te] su suglasno iskazivali o načinu poslovanja … pa su tako bivši zaposlenici oštećenika svjedoci VČ, HČT, UČ, ŽČ i FČ potvrdili u svojim iskazima da okrivljeniku nisu nosili novac na ruke već je pravilo bilo da se povrat vršio na račun tvrtke. Od zaposlenika oštećenika, svjedok GČ potvrdio je da se povrat novca uplaćivao na račun tvrtke, svjedok IČ naveo je da je upravo okrivljenik CČ tražio od njega da mu donese novac što je učinio zato što je CČ bio zadužen za to pa ga je zbog toga slušao, svjedok ĆČ je potvrdio da u tvrtki nisu htjeli primati gotovinu na ruke, a svjedok CČT je navela da se višak akontacije vraća na račun tvrtke. Osim toga, nije logično da bi poslodavac od okrivljenika tražio da osigura gotovinu na nezakoniti način i da bi okrivljenik sam morao osmisliti način na koji da to isto učini, a s obzirom da je okrivljenik u obrani potvrdio da nije rekao nadređenima da upisuje svoj broj računa umjesto računa dobavljača na koje su elektronski nalozi za plaćanje glasili, a nedvojbeno je da nije od svih zaposlenika tražio da mu povrat neiskorištene akontacije vraćaju na ruke u gotovini već se logično radilo o okrivljenikovoj procjeni te se obraćao zaposlenicima za koje je pretpostavljao da neće postavljati dodatna pitanja, a iz iskaza svjedoka proizlazi da su tada vjerovali okrivljeniku jer je radio na tom radnom mjestu i bio zadužen za financije.“ (str. 21 i 22 presude). Povezujući k tome osobne prilike osuđenika, probleme sa kockom i s tim u vezi njegovo loše financijsko stanje utvrđeno iz službenih podataka Zagrebačke banke d.d. sud zaključuje da je osuđenik opisanim radnjama postupao s prijevarnom namjerom neistinito predočavajući djelatnicima oštećenika „… što autoriziraju odnosno iz kojeg mu razloga na ruke ili račun vraćaju inkriminirane novčane iznose, a kako je bio knjigovođa oštećenika isti su imali povjerenja u njega, zbog čega je okrivljenik uspio kroz duže inkriminirano razdoblje navedeno činiti te je zadržao novac u iznosu od 447.091,40 kuna, a cilj mu je bio neovlašteno se domoći novca.“
8.1. Ove je razloge glede utvrđenja odlučnih činjenica pravilnim ocijenio i drugostupanjski sud naglasivši značaj sadržaja iskaza svjedoka „… posebno SČ, JČ, TČ, AČ, NČ, MČ i dr., obrani samog optuženika, dok iznos visine nastale štete od ukupno 447.091,40 kuna za oštećeno trgovačko društvo temelji na materijalnim dokazima …“.
9. Shodno tome, za zaključiti je da je osuđenik tijekom postupka imao mogućnost izjašnjavati se te predlagati dokaze, koje je u pretežnom dijelu sud prvog stupnja prihvatio i proveo na raspravi, dok je za odbijene prijedloge dao dostatne i valjane razloge. Pored toga iz podrobne argumentacije pobijane presude razvidno je na kojim dokazima se temelji zaključak o krivnji, odnosno da teza obrane o „izvlačenju gotovine iz tvrtke“ i predaji novca ZČ nije potvrđena niti jednim od niza izvedenih dokaza. Stoga i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, dokazi koji su odbijeni nisu od utjecaja na boljitak obrane, slijedom čega, osim što nije povrijeđeno pravo obrane na raspravi, nije narušena ni pravičnost postupka.
10. Konačno, osuđenik u zahtjevu prigovara i visini odmjerene kazne, iz kojeg razloga nije dopušteno podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka.
11. Slijedom izloženog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan.
Zagreb, 23. listopad 2024.
Predsjednik vijeća:
Dražen Tripalo
