REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-139/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Žarka Dundovića i Melite Božičević-Grbić kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog EĆ zbog kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21 i 114/22, dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu od 4. siječnja 2024. broj K-452/2023-47 i presuda Županijskog suda u Šibeniku od 15. veljače 2024. broj Kž-41/2024., u sjednici održanoj 23. listopada 2024.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog EĆ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine uvodno navedene presude Općinskog suda Karlovcu i Županijskog suda u Šibeniku osuđeni UĆ proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. KZ/11 te je na temelju tog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
2. Protiv navedene pravomoćne presude osuđenik je putem branitelja Domagoja Gregurića, odvjetnika iz Zagreba, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) na temelju članka 517. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24, dalje: ZKP), zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP-a i povrede prava na obranu na raspravi koje je mogla utjecati na presudu, s prijedlogom da se pobijane presude „… preispitaju te preinače na način da se okrivljeniku izrekne uvjetna osuda ili djelomična uvjetna osuda uz 6 mjeseci bezuvjetne zatvorske kazne i 8 mjeseci uvjetne zatvorske kazne, sukladno opravdanim očekivanjima iz važeće sudske prakse.“
3. Postupajući u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. ZKP-a prvostupanjski sud je primjerak zahtjeva sa spisom dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je u odgovoru na zahtjev navelo da ga smatra neosnovanim.
4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske uredno je prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dostavljen osuđeniku i branitelju.
5. Zahtjev nije osnovan.
6. Osuđenik u uvodu kao osnove podnošenja zahtjeva, uz povredu prava na obranu na raspravi koje je mogla utjecati na presudu (iako se to ne ističe, radi se o osnovu iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-a) navodi odredbu članka 468. stavka 2. ZKP-a, tvrdeći da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer da se pravomoćna presuda temelji na nezakonitom dokazu i da mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje (radi se, dakle, o osnovu iz članka 517. stavka 1. točka 2. ZKP-a). Međutim, u odnosu na potonje povrede o nezakonitosti dokaza osuđenik u obrazloženju ne iznosi nikakve razloge i ne obrazlaže na kojem se to nezakonitom dokazu iz članka 10. ZKP-a pravomoćna presuda temelji, tako da zahtjev osuđenika u ovom dijelu nije osnovan.
7. U odnosu na povredu prava na obranu na raspravi, koji prigovor na paušalan način povezuje i s povredom prava na pravično suđenje, osuđenik u zahtjevu (str. 2. 1. i 2. odlomak) navodi da su mu ta prava „grubo“ povrijeđena „…jer je sukladno ustaljenoj i novijoj sudskoj praksi upravo za ovo kazneno djelo realna i legitimna očekivanja obrane stremila ka uvjetnoj osudi ili barem djelomičnoj uvjetnoj osudi a koja su legitimna očekivanja povrijeđena nepravilnim radom niži sudova.“
7.1. Iz ovih navoda nedvojbeno proizlazi da se ne radi o povredi prava na obranu na raspravi već je u pitanju prigovor koji se odnosi na kaznu zatvora koja je osuđeniku izrečena u trajanju od jedne godine. Time što je osuđeniku izrečena navedena kazna zatvora nije mu ni na koji način na raspravi povrijeđeno pravo na obranu u smislu da mu je bilo uskraćeno bilo koje zakonom zajamčeno pravo koje okrivljena osoba ima u kaznenom postupku.
7.2. Jednako tako, ne radi se niti o povredi prava na pravično suđenje, pri čemu osuđenik ne navodi o kojem od modaliteta povreda prava na pravično suđenje iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14, dalje: Ustav) odnosno članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17, dalje: Konvencija) bi se radilo, niti tvrdi da mu je povrijeđeno neko drugo temeljno ljudsko pravo zaštićeno Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom u smislu članka 515. stavka 1. ZKP-a. Osuđeniku je pravomoćnom presudom izrečena kazna zatvora u zakonom propisanom kaznenom okviru i to u visini posebnog minimuma jer je za kazneno djelo iz članka 326. stavka 1. KZ/11 propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do osam godina zatvora, te se stoga ne radi o vrsti ni mjeri kazne koja ne bi unaprijed bila predvidiva u skladu s načelom zakonitosti iz članka 2. KZ-a, odnosno članka 31. stavka 1. Ustava i članka 7. Konvencije.
7.3. Nadalje, protivno tvrdnjama osuđenika da je imao legitimno pravo očekivati da će mu za predmetno kazneno djelo biti izrečena uvjetna osuda ili djelomična uvjetna osuda, a to s obzirom na recentnu sudsku praksu na koju se poziva (citira više odluka sudova s područja Republike Hrvatske), jer se u našem kaznenopravnom zakonodavstvu kazne individualiziraju u odnosu na svakog počinitelja zasebno te se kazne odmjeravaju sukladno članku 47. KZ/11 na način da sud pri izboru vrste i mjere kazne polazi od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja, pri čemu se cijene sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža (olakotne i otegotne okolnosti), a osobito jačina ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra i posljedice koje je pretrpjela žrtva, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, stupanj povrede počiniteljevih dužnosti, način počinjenja i skrivljene učinke kaznenog djela, prijašnji počiniteljev život, njegove osobne i imovinske prilike te njegovo ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela, odnos prema žrtvi i trud da naknadi štetu, dok visina kazne ne smije prekoračiti stupanj krivnje. Kako se te okolnosti u odnosu na svakog pojedinog počinitelja razlikuju od slučaja do slučaja, jasno je da se i kazne za isto kazneno djelo mogu razlikovati kako po vrsti izrečenih kazni tako i po visini, tako da zahtjev osuđenika niti u ovom dijelu nije osnovan.
8. U ostalom dijelu obrazloženja zahtjeva (toč.II. -IV.) osuđenik osporava pravilnost utvrđenih otegotnih i olakotnih okolnosti iz pravomoćne presude (upornost, okolnosti počinjenja djela, pogibeljnost i težinu počinjenog kaznenog djela, kajanje) te se kroz navedene činjenične prigovore ujedno osporava i pravilnost odluke o izrečenoj kazni. Međutim, zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao izvanredni pravni lijek se može podnositi samo iz osnova taksativno propisanih člankom 517. stavka 1. točke 1.-3. ZKP-a, a ne zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, osim ukoliko u odnosu na odluku o kazni, djelomičnoj uvjetnoj osudi, posebnim obvezama, zaštitnom nadzoru, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi ili predmeta radi o prekoračenju ovlasti iz članka 469. točke 5. ZKP- a, što u ovom predmetu nije slučaj, niti to osuđenik u zahtjevu tvrdi. Stoga zahtjev niti u ovom dijelu nije osnovan.
9. Iz svih navedenih razloga, kako zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje nije osnovan, na temelju članka 519. u vezi članka 512. ZKP-a, presuđeno je kao u izreci.
Zagreb, 23. listopada 2024.
Predsjednik vijeća:
Dražen Tripalo
