REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-57/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Melite Božičević-Grbić kao predsjednice Vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog VD zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak; dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Puli – Pola od 7. veljače 2022. broj K- 287/2019. i presuda Županijskog suda u Sisku od 31. siječnja 2023. broj Kž- 205/2022-10, u sjednici održanoj 23. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e :

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog VD za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Puli-Pola od 7. veljače 2022. broj K-287/2019. i presuda Županijskog suda u Sisku od 31. siječnja 2023. broj Kž-205/2022-10, pod točkom I. izreke je, na temelju članka 508. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017. i 126/2019.; dalje: ZKP) u odnosu na VD djelomično stavljena izvan snage presuda Općinskog suda u Puli-Pola od 11. srpnja 2017. broj K-304/16-133 i to u dijelu odluke o uračunavanju uhićenja i svakog oduzimanja slobode u kaznu te u dijelu odluke o troškovima i imovinskopravnom zahtjevu pa je ŽD proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11. i kaznenog djela osobito teške tjelesne ozljede iz članka 119. stavka 1. u vezi s člankom 118. stavkom 1. KZ/11. Nakon utvrđivanja pojedinačnih kazni za svako od tih djela, ŽD je na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora dvije godine i šest mjeseci.

1.1. Pod točkom II. izreke, TD je na temelju članka 54. KZ/11. u izrečenu kaznu zatvora uračunato oduzimanje slobode i to od trenutka njegova uhićenja 4. travnja 2016. pa do puštanja na slobodu 5. travnja 2016. te vrijeme uhićenja i izdržavanja kazne zatvora od 1. kolovoza 2019. do 20. studenoga 2019.

1.2. Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP-a oštećenom AD djelomično je dosuđen imovinskopravni zahtjev u iznosu 7.000,00 kuna, koji mu je iznos ŽD dužan nadoknaditi u roku 15 dana od dana pravomoćnosti presude, dok je s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva oštećenik upućen u parnicu.

1.3. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP-a ŽD je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka iz presude Općinskog suda u Puli-Pola od 11. srpnja 2017. broj:

K-304/16-133 u iznosu 11.450,00 kuna te trošak vještaka Ilije Kučinara u iznosu 1.200,00 kuna, trošak vještakinje Helene Marčinko u iznosu 3.424,00 kuna, troškove svjedokinje ĆD u iznosu 52,00 kune, kao i nagradu i nužne izdatke branitelja po službenoj dužnosti, odvjetnika Gorana Pajića u iznosu 8.925,00 kuna.

2. Protiv te pravomoćne presude osuđeni ŽD je po braniteljima, odvjetniku mr. sc. Emiru Kulenoviću i odvjetnici Almi Kulenović podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) „zbog svih razloga propisanih zakonom, a osobito zbog razloga propisanih odredbama čl. 517., st. 1., toč. 1., 2. i 3. ZKP-a, te zato što su sudovi prvog i drugog stupnja svojim postupanjem prekršili njegova temeljna ljudska prava i slobode zajamčene Ustavom, međunarodnim pravom i zakonom“. Predlaže „odgoditi izvršenje pravomoćne presude, ukinuti presudu Županijskog suda u Sisku, posl. br. Kž-205/2022-10, od 31. siječnja 2023., kao i presudu Općinskog suda u Puli-Pola, posl. br. K-287/2019, od 7. veljače 2022. te vratiti predmet na ponovno suđenje“.

3. Postupajući u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/2022.), prvostupanjski je sud dostavio primjerak zahtjeva sa spisom Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je pisanim podneskom od 18. travnja 2024. broj Ksm-DO-52/2024-3 podnijelo odgovor na zahtjev s mišljenjem da je zahtjev neosnovan.

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske je dostavljen na znanje osuđeniku i njegovom branitelju.

5. Zahtjev nije osnovan.

6. Osuđeni ŽD zakonitost pravomoćne presude najprije pobija iz osnove u članku 517. stavku 3. (pravilno bi bilo „članku 517. stavku 1. točki 3.“) ZKP-a odnosno zbog povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi i povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, koja povreda je mogla utjecati na presudu. Pritom, ustrajući na prigovorima iz žalbe protiv prvostupanjske presude, tvrdi da je izvadak iz kaznene evidencije za okrivljenika na kojemu se pobijana presuda temelji priložen spisu tek nakon zaključenja rasprave 2. veljače 2022., a u tome nalazi ostvarenje bitne povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. u vezi s člankom 64. stavkom 1. točkama 6., 8. i 9. ZKP-a jer smatra da mu je time onemogućeno „iznošenje obrane u odnosu i na taj dio spisa“. Dodaje da su u „u žalbenom postupku ponovljene iste povrede i time povrijeđene odredbe kaznenog postupka, a obje su potvrde [očigledno misli na povrede] bez daljnjeg utjecale na presudu“.

7. Međutim, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je izvadak iz kaznene evidencije za osuđenika, premda doista pribavljen na dan održavanja rasprave 2. veljače 2022., u spis uložen prije održavanja rasprave, a pročitan je na samom kraju dokaznog postupka, prije nego što je osuđenik iznio svoju obranu. Prema tome, nema govora o povredi prava na obranu na raspravi, kako je to s pravom, ocjenjujući osnovanost takvih žalbenih prigovora, zaključio i drugostupanjski sud. Uostalom, iz zapisnika s rasprave održane 2. veljače 2022. vidljivo je da ni osuđenik niti branitelj tada optuženog VD nisu vezano uz izvođenje dokaza čitanjem izvatka iz kaznene evidencije iznosili bilo kakve primjedbe niti su prigovarali pročitanom dokumentu. Stoga zahtjev osuđenika u tom dijelu nije osnovan.

8. Osuđeni ŽD, nadalje, zakonitost pravomoćne presude pobija iz osnove navedene u članku 517. stavku 1. točki 1. u vezi s člankom 469. točkom 4. ZKP-a te iz osnove navedene u članku 517. stavku 1. točki 2. ZKP-a.

8.1. Navedene povrede zakona osuđenik nalazi u tome što je on u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio mlađi punoljetnik s navršenih 20 godina, a da je odredbom članka 107. stavka 1. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/2011., 143/2012., 148/2013., 56/2015. i 126/2019.; dalje: ZSM) propisano da se kazneni postupak prema mlađem punoljetniku provodi prema odredbama ZKP-a, s time da se u postupku prema počinitelju koji u vrijeme suđenja nije navršio 23 godine života odgovarajuće primjenjuju odredbe članka 56., članka 58., članka 74. stavka 1. i članka 78. ZSM-a. Ističe i da je odredbom članka 107. stavka 3. ZSM-a propisano da u kaznenom postupku u slučaju iz stavka 1. tog članka postupaju državni odvjetnik i sudac istrage za mladež. Budući u ovome postupku nisu sudjelovali državni odvjetnik za mladež ni sudac za mladež niti je prvostupanjski sud primjenjivao odredbe ZSM-a, iako je osuđenik u vrijeme počinjenja djela bio mlađi punoljetnik te je dvadeset i tri godine navršio tek nakon nekoliko godina suđenja, osuđenik smatra da su pobijanom pravomoćnom presudom ostvarene istaknute povrede zakona.

8.2. Navedene je tvrdnje osuđenik već iznosio u žalbi protiv prvostupanjske presude. Drugostupanjski je sud takve prigovore otklonio uz obrazloženje da je osuđenik u vrijeme suđenja 7. veljače 2022., na dan objave presude, napunio 26 godina, a da prema članku 36. ZSM-a, nadležnost suda za mladež prestaje s navršenom 23. godinom počiniteljeva života.

8.3. Zaključak drugostupanjskog suda s tako iznesenom argumentacijom prihvaća i ovaj Sud.

8.4. Naime, iako je točno da je osuđenik predmetna kaznena djela počinio u vrijeme kada je bio mlađi punoljetnik, nesporno je da je u vrijeme pokretanja ponovljenog postupka imao 23 godine, pri čemu je u vrijeme donošenja pobijane presude u ponovljenom postupku imao 26 godina. Stoga, u odnosu na njega, prema izričitoj odredbi članka 36. ZSM-a, nije dolazila u obzir primjena maloljetničkog prava te je postupak pravilno vođen prema odredbama ZKP-a. Uostalom, odredba članka 107. stavka 1. ZSM-a, na koju se osuđenik u zahtjevu poziva, izrijekom propisuje da se postupak prema mlađem punoljetniku provodi prema odredbama ZKP-a, a da se pojedine odredbe ZSM-a odgovarajuće primjenjuju samo prema počinitelju koji u vrijeme suđenja nije navršio 23 godina života, a to ovdje nesporno nije slučaj.

8.5. Ne prihvaćajući takvo obrazloženje drugostupanjskog suda, osuđenik u zahtjevu tvrdi da mu je pravo da mu sudi sudac za mladež uskraćeno od samog početka postupka jer da mu prvostupanjski sud ni u prethodnom postupku, kada mu je suđeno u odsutnosti i nije imao 23 godine, nije uvažio njegovu dob. Također tvrdi da je uslijed prekomjernog trajanja postupka izgubio pravo da mu se sudi kao mlađem punoljetniku, a da sporost i trajanje sudskog postupka ne mogu biti valjan razlog za uskratu prava.

8.6. No, osuđenik pritom ne samo da ispušta iz vida da je u prethodnom postupku postupao sudac za mladež nego i to da taj postupak nije, kao u ponovljenom suđenju, vođen samo protiv njega, nego i protiv suoptuženog GD koji je tempore criminis bio punoljetna osoba s navršenih 36 godina. Odredbom članka 107. stavka 2. ZSM-a propisano je da se u jedinstvenom postupku prema mlađem punoljetniku s postupkom protiv odrasle osobe glede mlađeg punoljetnika primjenjuju odredbe stavka 1. tog članka te da je za suđenje nadležan sud po općim propisima, dok je stavkom 3. tog članka propisano da u kaznenom postupku prema mlađem punoljetniku postupaju državni odvjetnik za mladež i sudac istrage za mladež. Prema tome, u konkretnom kaznenom predmetu je u prethodnom postupku, pravilnim tumačenjem citiranih zakonskih odredaba, postupak od strane suca za mladež vođen prema općim propisima odnosno prema odredbama ZKP-a.

8.7. Osim toga, iz stanja spisa proizlazi da dugotrajnost postupka nije bila sasvim izvan krivnje osuđenika, jer mu je u prethodnom postupku suđeno u odsutnosti upravo zbog njegove nedostupnosti.

8.8. Slijedom svega navedenog, zahtjev osuđenika niti u tom dijelu nije osnovan pa su neosnovane i tvrdnje osuđenika da mu je opisanim postupanjem suda teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz članka 468. stavka 2. ZKP-a, koje povrede on, očito, samo posljedično veže uz naprijed navedene povrede zakona. Uostalom, treba reći da osuđenik u žalbi ni nije isticao povredu prava na pravično suđenje, zbog čega, u skladu s odredbom članka 517. stavka 2. ZKP-a, tu povredu ne može isticati ni sada u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

9. U nastavku zahtjeva osuđenik tvrdnjom da se „samo usputno osvrće na te propuste u onoj mjeri u kojoj je potrebno da se utvrdi širi okvir povrede prava na pravično suđenje“ ponavlja prigovore iz dijela žalbe kojima je osporavao pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, upirući na iskaze svjedoka koji po njegovom mišljenju „ozbiljno dovode u sumnju činjenična utvrđenja suda“ kao i na nedostatak materijalnih dokaza na temelju kojih bi ga se moglo identificirati kao počinitelja predmetnog kaznenog djela. U tom smislu osuđenik u zahtjevu, nakon detaljne raščlambe i preocjene dokazne građe, ističe da je zaključak suda o krivnji osuđenika gotovo u najvećoj mjeri zasnovan na manjkavom iskazu jedinih očevidaca „spornog incidenta“, dok svi ostali personalni dokazi u najboljem slučaju mogu imati značaj indicija, ali nipošto dokaza na kojima bi se mogla zasnovati osuđujuća presuda.

9.1. Iznesenim tvrdnjama osuđenik, očito, pokušava dovesti u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, smatrajući da je na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud trebao utvrditi činjenično stanje drukčije od onog koje je utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom. Prema tome, riječ je o prigovorima činjenične naravi o dokazanosti kaznenog djela koji, u skladu s odredbama članka 515. i članka 517. stavka 1. ZKP-a, ne mogu biti predmetom ocjenjivanja ovdje podnesenog izvanrednog pravnog lijeka. Ocjenu dokazne snage pojedinih dokaza daju sudovi do pravomoćnog okončanja postupka. Stoga zahtjev osuđenika ni u tom dijelu nije osnovan.

9.2. Uostalom, sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/1990., 135/1997., 8/1998. – pročišćeni tekst, 113/2000., 124/2000. – pročišćeni tekst, 28/2001., 41/2001. – pročišćeni tekst, 55/2001. – ispravak, 76/2010., 85/2010. – pročišćeni tekst i 5/2014.; dalje: Ustav), ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022 od 30. studenog 2022., odlomak 9.). U tom smislu, pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava D. Tommaso protiv Italije, zahtjev broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.).

10. Ustrajući i dalje na prigovorima iznesenima u žalbi protiv prvostupanjske presude, osuđenik zakonitost pobijane presude pobija upiranjem na pogrešnu primjenu „načela in dubio pro reo“, smatrajući da mu je i na taj način narušeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava. No, in dubio pro reo nije načelo kaznenog postupka nego pravno pravilo odnosno pravno logičko pomagalo (tako i u odlukama ovog Suda: I Kž-265/2015, I Kž-288/2013, I Kž-Us- 94/2013, I Kž-769/2013, III Kr-222/2010, I Kž-530/2013, III Kr-640/2020, III Kr- 69/2022, I Kž-20/2021, III Kr-30/2024). Ono se primjenjuje tek ako dvojbe oko postojanja neke odlučne činjenice nije moguće otkloniti i tada se (ne)postojanje takve činjenice uzima u korist okrivljenika. Sumnja u smislu članka 3. ZKP-a postoji tek kada iz dokaza nije moguće izvesti zaključak o (ne)postojanju neke pravno odlučne činjenice ili kada dokaz dopušta mogućnost zaključiti da neka činjenica postoji, ali i da ne postoji. Ovdje o tome nije riječ. Raščlanjujući sve dokaze, prvostupanjski je sud ocijenio vjerodostojnima dokaze na kojima je temeljio osudu okrivljenika, a otklonio kao nevjerodostojne one suprotne, pri čemu je iznio razumne razloge logične ocjene svih izvedenih dokaza, a tu je činjeničnu ocjenu ispitao i prihvatio drugostupanjski sud.

11. Konačno, osuđenik u zahtjevu tvrdi da su propustom prvostupanjskog suda da primjeni odredbe ZSM-a, kao lex specialis, štetne posljedice za njega nastupile i u pogledu pretjerano stroge i teške kazne.

11.1. Prije svega treba reći da nije dopušteno zahtjevom ishoditi preispitivanje odluke o kazni, osim ako se ne radi o takvoj povredi kojom je pri izricanju kazne sud prekoračio ovlasti koje ima po zakonu (članak 517. stavak 1. točka 1. u vezi s člankom 469. točkom 5. ZKP-a).

11.2. Nadalje, primjena maloljetničkog prava prema mlađim punoljetnicima, protivno mišljenju osuđenika, nije imperativne prirode nego je izuzetak od pravila i propisana je samo kao mogućnost, uz uvjete izrijekom propisane odredbom članka 105. ZSM-a. Naime, primjena maloljetničkog prava ovisi o vrsti kaznenog djela, načinu njegovog počinjenja djela te uvjerenju suda da će se svrha sankcija postići primjenom odredaba koje vrijede za maloljetne počinitelje kaznenih djela, a to ovdje u prethodnom postupku vođenom prema osuđeniku očito nije bio slučaj. Prema tome, ne postoje garancije da bi prema osuđeniku, sve i da je u obnovljenom postupku pravomoćno osuđen prije navršene 23. godine života, bile primijenjene maloljetničke sankcije, kako se to nastoji prikazati u zahtjevu osuđenika. Primjena takvih sankcija prema mlađem počinitelju samo je mogućnost, ali ne i obveza suda.

11.3. Stoga, imajući pritom na umu da je osuđenik u vrijeme ponovljenog suđenja bio punoljetna osoba s navršene 23 godine života, za koju ne dolazi u obzir primjena maloljetničkog prava, dok su ovdje utvrđene pojedinačne kazne zatvora odmjerene u propisanim zakonskim okvirima, kao što je i jedinstvena kazna zatvora, u skladu s odredbama o izricanju kazne za djela u stjecaju iz članka 51. KZ/11., zakonito odmjerena, zahtjev osuđenika ni u tom dijelu nije osnovan.

12. Slijedom svega navedenog, zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan.

13. Stoga je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024.), odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 23. listopada 2024.

Predsjednica vijeća

Melita Božičević-Grbić