REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-131/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Melite Božičević-Grbić kao predsjednice Vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog EC zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 6. u vezi sa stavcima 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, i 101/17.; dalje: KZ), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Puli – Pola od 23. studenog 2022. broj K-274/2019 i presuda Županijskog suda u Šibeniku od 7. ožujka 2024. broj Kž-50/2023-6, u sjednici održanoj 23. listopada 2024.
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog FC za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Puli – Pola od 23. studenog 2022. broj K-274/2019 FC proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 227. stavka 6. u vezi sa stavcima 1. i 2. KZ-a te je, na temelju tog propisa, osuđen na kaznu zatvora u trajanju 11 mjeseci, koja kazna je, na temelju članka 55. stavka 1. KZ-a, zamijenjena radom za opće dobro na način da je jedan dan zatvora zamijenjen s dva sata rada.
1.1. Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Šibeniku od 7. ožujka 2024. broj Kž-50/2023-6 prihvaćena je žalba državnog odvjetnika i preinačena je prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da je FC za kazneno djelo iz članka 227. stavka 6. u vezi sa stavcima 1. i 2. KZ-a za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju članka 227. stavka 6. KZ-a, osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine.
2. Osuđeni FC je po branitelju, odvjetniku Pavlu Peršiću, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje ove pravomoćne presude (dalje: zahtjev), s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske "preinačiti odluku drugostupanjskog suda i na izrečenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine izreći uvjetnu osudu".
3. Zahtjev sa spisom je, u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24.; dalje: ZKP) bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republiku Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje, a taj odgovor dostavljen je osuđeniku i njegovom branitelju.
4. Zahtjev nije osnovan.
5. Osuđenik u zahtjevu ističe povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP-a, tvrdeći da mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer da je drugostupanjska presuda „arbitrarna jer u istoj nisu izneseni relevantni i dostatni razlozi tome zbog čega je u konkretnom slučaju izrečena kazna bezuvjetnog zatvora u trajanju od jedne godine te zbog čega nije izrečena uvjetna osuda.“
5.1. Obrazlažući istaknutu povredu osuđenik citira dio drugostupanjske presude, pri čemu polemizira s razlozima te odluke tvrdnjama da je prouzročenje smrti obilježje predmetnog kaznenog djela te da okolnosti počinjenog djela (koje raščlanjuje) „ne upućuj[u] na pojačanu ugrozu kaznenim djelom zaštićenog dobra“, a ukazuje i na osobne prilike koje očigledno smatra olakotnima. Konačno, poziva se i na sudske odluke „iz kojih je vidljivo da su za isto kazneno djelo sudovi izricali uvjetnu osudu i djelomične uvjetne osude“. Zaključuje „da je drugostupanjski sud u svojoj odluci bio dužan navesti razloge zbog čega smatra da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni uvjetne osude“ odnosno da je „u drugostupanjskoj presudi trebalo navesti razloge zbog čega taj sud ocjenjuje da se ne može očekivati da do sada kazneno neosuđivani osuđenik, bez izvršenja kazne, neće ubuduće činiti kaznena djela.“
5.2. Prema praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje: Ustavni sud) i Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), povreda prava na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14. – dalje: Ustav) i članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. – dalje: Konvencija) postoji kao povreda prava na obrazloženu sudsku odluku samo ako presuda uopće nema razloga, ili ako su njeni razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Treba, dakle, biti riječ o nepostojanju bilo kakvih razloga, ili pak o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci koja je očita i vidljiva na prvi pogled. Proizvoljnom se presudom, prema stavu Ustavnog suda, može smatrati ona odluka „... koja utječe na pravičnost konkretnog postupka, a pogrešni zaključci tih sudova o odlučnim činjenicama trebali bi biti toliko očigledni da se mogu okarakterizirati kao nedvojbena pogreška (manifest error) ... “ (v. odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 4951/2014 od 10. ožujka 2020. u kojoj se taj sud poziva i na predmete ESLJP-a Khamidov protiv Rusije, br. 72118/01, § 170., presuda od 15. studenoga 2007.; i Bochan protiv Ukrajine (br. 2) [Vv], br. 22251/08, § 62., presuda od 5. veljače 2015.).
5.3. Međutim, takva povreda u ovome postupku nije počinjena.
5.4. Naime, suprotno tvrdnjama iz zahtjeva, drugostupanjska presuda sadrži jasne i dostatne razloge zbog kojih je drugostupanjski sud donio pobijanu odluku. Pritom je taj sud pravilno reproducirao tvrdnje iz žalbe koju je državni odvjetnik podnio protiv prvostupanjske presude upravo zbog odluke o kaznenoj sankciji (točka 12. obrazloženja), nakon čega je (u točki 13. obrazloženja) dao svoju ocjenu tih žalbenih razloga, pri čemu je neke od njih ocijenio neosnovanima („... nisu osnovani žalbeni navodi državnog odvjetnika da je prvostupanjski sud kao olakotnu okolnost cijenio činjenicu da je kazneno djelo počinjeno iz nehaja ...“), a neke utemeljenima („... da je prvostupanjski sud optuženiku izrekao kaznu zatvora manju od propisane, a da to nije posebno obrazložio niti se pozvao na odredbu članka 49. KZ/11 kojom su određene granice sudskog ublažavanja kazne ...“), da bi zaključio „da je cijeneći sve izloženo, ali i potrebu generalne prevencije, za počinjeno kazneno djelo adekvatna kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a koja kazna je, ustvari donji minimum zapriječene kazne zatvora za terećeno kazneno djelo. Naime, upravo izrečena kazna zatvora primjerena je stupnju krivnje optuženika FC, jačini ugrožavanja kaznenim djelom zaštićenog dobra i osobi optuženika te će se takvom sankcijom u potpunosti ostvariti posebna i opća svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11.“
5.5. Dakle, po ocjeni ovog Suda, razlozi kojima je drugostupanjski sud obrazložio izrečenu kaznu postoje, dostatni su i jasni su. Zbog toga ta odluka nije arbitrarna. Neslaganje osuđenika s tim razlozima zapravo predstavlja pokušaj ishođenja preispitivanja odluke o kaznenoj sankciji izrečenoj pravomoćnom presudom, dakle, pobijanje te presude iz osnove navedene u članku 471. stavku 1. ZKP-a, a takvo preispitivanje ne može biti predmet odlučivanja u povodu ovog izvanrednog pravnog lijeka koji se može podnijeti samo iz razloga navedenih u članku 515. stavku 1. ZKP-a odnosno zbog povreda zakona nabrojanih u članku 517. stavku 1. ZKP-a.
5.6. S obzirom na tvrdnje iz zahtjeva, treba napomenuti i da sud nije u obrazloženju presude uvijek dužan navesti zbog čega smatra da ne postoje uvjeti za izricanje uvjetne ili djelomične uvjetne osude. Iz odredbe članka 459. stavka 6. ZKP-a proizlazi obveza suda obrazložiti razloge primjene, a ne neprimjene tih instituta. Samo u slučaju iz članka 45. stavka 1. KZ-a – prilikom izricanja („bezuvjetne“) kazne zatvora u trajanju do šest mjeseci – sud, zbog načelne iznimnosti kratkotrajne kazne zatvora, mora obrazložiti zbog čega se radom za opće dobro ili uvjetnom osudom ne bi mogla postići svrha kažnjavanja, a ovdje to nije slučaj jer je osuđenik osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine.
5.7. Konačno, niti osuđenikovo ukazivanje na druge presude kojima su izricane blaže sankcije za „isto kazneno djelo“ ne dovodi u pitanje zakonitost izrečene kazne. Pravila o odmjeravanju kazne iz članka 47. KZ-a trebaju osigurati ostvarenje načela individualizacije kazne koja mora biti primjerena konkretnom počinitelju i određenom kaznenom djelu, a koja se izriče, u pravilu, unutar relativno širokih raspona propisanih kazni. Posebnosti svakog pojedinog počinitelja i specifičnosti svakog konkretnog kaznenog djela isključuju mogućnost zaključivanja da su dva slučaja osude za djela koja su jednako pravno označena isti i da zato trebaju biti jednako sankcionirani. Stoga nema mjesta usporedbi s drugim sličnim, ali ni u kojem slučaju ne i jednakim predmetima u kojima su izrečene drugačije kazne i kaznene sankcije.
6. Slijedom iznesenog, zahtjev osuđenog FC za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP-a, presuđeno kao u izreci.
Zagreb, 23. listopada 2024.
Predsjednica vijeća
Melita Božičević-Grbić
