REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1226/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LG, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnice Ecija Kuljiš Bajić i Meri Blaslov Pavasović, odvjetnice u Splitu, protiv tuženog Adriatic osiguranje d.d. Zagreb, OIB 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Rinaldo Mešin, odvjetnik u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni Gž-671/2022-2 od 13. prosinca 2023., kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-90/2021 od 15. travnja 2022., u sjednici održanoj 23. listopada 2024.,

r i j e š i o  j e:

Ukidaju se presuda Županijskog suda u Karlovcu poslovni Gž-671/2022-2 od 13. prosinca 2023. u dijelu pod I. stavkom prvi i treći, te u stavku II. izreke kojim je odlučeno o troškovima žalbenog postupka, kao i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-90/2021 od 15. travnja 2022. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju 43.238,68 kn - 5.606,04 Eur-a zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, i troškovima postupka i za navedeno predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana, s naslova naknade materijalne štete, i to na ime izgubljene dobiti, isplati tužitelju, za razdoblje od 1. veljače 2012. do 1. travnja 2015, ukupno neto iznos od 45.823,04 kn, sve to zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koji je na iznos od: 1.213,06 kn teku od 15. ožujka 2012. do isplate, 1.213,06 kn teku od 15. travnja 2012. do isplate, 1.213,06 kn teku od 15. svibnja 2012. do isplate, 1.213,06 kn teku od 15. lipnja 2012. do isplate, 1.213,06 kn teku od 15. srpnja 2012. do isplate, 1.194,89 kn teku od 15. kolovoza 2012. do isplate, 1.194,89 kn teku od 15. rujna 2012. do isplate, 1.194,89 kn teku od 15. listopada 2012. do isplate, 1.194,89 kn teku od 15 studenog 2012. do isplate, 1.194,89 kn teku od 15. prosinca 2012. do isplate, 1.194,89 kn teku od 15. siječnja 2013. do isplate, 1.175,94 kn teku od 15. veljače 2013. do isplate, 1.175,94 kn teku od 15. ožujka 2013. do isplate, 1.175,94 kn teku od 15. travnja 2013. do isplate, 1.175,94 teku od 15. svibnja 2013. do isplate, 1.175,94 kn teku od 15. lipnja 2013. do isplate, 1.175,94 kn teku od 15. srpnja 2013. do isplate, 1.160,58 kn teku od 15. kolovoza 2013. do isplate, 1.160,58 kn teku od 15. rujna 2013. do isplate, 1.160,58 kn teku od 15. listopada 2013. do isplate, 1.160,58 kn teku od 15 studenog 2013. do isplate, 1.160,58 kn teku od 15. prosinca 2013. do isplate, 1.160,58 kn teku od 15. siječnja 2014. do isplate, 1.160,58 kn teku od 15. veljače 2014. do isplate, 1.160,58 kn teku od 15. ožujka 2014. do isplate, 1.160,58 kn teku od 15. travnja 2014. do isplate, 1.160,58 kn teku od 15. svibnja 2014. do isplate, 1.160,58 kn teku od 15. lipnja 2014. do isplate, 1.160,58 kn teku od 15. srpnja 2014. do isplate, 1.160,58 kn teku od 15. kolovoza 2014. do isplate, 1.160,58 kn teku od 15. rujna 2014. do isplate, 1.160,58 kn teku od 15. listopada 2014. do isplate, 1.160,58 kn teku od 15. studenoga 2014. do isplate, 1.160,58 kn teku od 15. prosinca 2014. do isplate, 1.160,58 kn teku od 15. siječnja 2015. do isplate, 1.160,58 kn teku od 15. veljače 2015. do isplate, 1.160,58 kn teku od 15. ožujka 2015. do isplate, 1.160,58 kn teku od 15. travnja 2015. do isplate, 1.160,58 kn teku od 15. svibnja 2015. do isplate, obračunatim po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a počevši od 1. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana, na ime naknade parničnog troška, isplati tužitelju iznos od 23.251,50 kuna.“.

2. Presudom suda drugog stupnja presuđeno je:

„I Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačava presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-90/2021 od 15. travnja 2022. tako da ista preinačena glasi:

Nalaže se tuženiku da na ime naknade imovinske štete zbog gubitka zarade isplati tužitelju iznos od 43.238,68 kn/5.606,04 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos počam od 13. travnja 2015. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, počam od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate na valutu EUR po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primijenila na svojoj posljednjoj glavnoj operaciji refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

Sa ostalim dijelom tužbenog zahtjeva (za platež glavnice u iznosu od 2.584,36 kn1/343,00 EUR te za platež zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog utuženog rentnog iznosa pa do isplate) tužitelj se odbija.

Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 18.876,00 kn1/2.505,28 EUR u roku od 15 dana.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.“.

3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-1722/2024-2 od 15. svibnja 2024. tuženiku je dopušteno podnošenje revizije u odnosu na pravno pitanje:

„1. Je li parnični sud u pogledu uzroka postojanja štete vezan u smislu odredbe čl. 12. ZPP ranijom odlukom parničnog suda donesenoj između istih stranaka, koja se odnosila na različito vremensko razdoblje potraživanja naknade štete ili je tuženiku dopušteno u novoj parnici dokazivati da djelomična radna (ne)sposobnost tužitelja nije u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetom koja nastaje u drugom/različitom vremenskom razdoblju?

2. Ima li oštećenik, kojem je nakon štetnog događaja djelomično preostala radna sposobnost, pravo na naknadu štete po osnovi izgubljene zarade ako se ni na koji način nije pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnosti i je li na tužitelju teret dokazivanja činjenice nemogućnosti zaposlenja s preostalom radnom sposobnosti?“.

4. Na temelju navedenog ovlaštenja zbog pravnih pitanja za koje je revizija dopuštena tuženik je podnio reviziju protiv presude suda drugog stupnja s prijedlogom ovom sudu usvojiti reviziju.

5. U svom odgovoru na reviziju tužitelj predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu traži trošak odgovora na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete s osnove gubitka zarade u vremenu od veljače 2012. do travnja 2015. kao posljedice stradavanja tužitelja u prometnoj nesreći za koju je isključivo odgovoran osiguranik tuženika.

U odnosu na prvo pravno pitanje.

8.1. U revizijskom stadiju postupka sporno je, je li sud vezan ranijom sudskom odlukom između istih stranaka, dakle presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1878/08 od 25. kolovoza 2014. u kojoj se između ostalog raspravljalo o gubitku zarade tužitelja i koja mu je dosuđena za vrijeme od 31. ožujka 2007. do 1. listopada 2010., jer je zaključeno je da je postojala nesposobnost tužitelja za rad.

8.2. Također u postupku je sporno ima li oštećenik kojem mu je nakon štetnog događaja djelomično preostala radna sposobnost, pravo na naknadu štete po osnovi izgubljene zarade ako se ni na koji način nije pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnosti i na kome je teret dokazivanja činjenice nemogućnosti zaposlenja s preostalom radnom sposobnosti.

8.3. Naime, nižestupanjski sudovi su zaključili da u ovom parničnom postupku nema mjesta ponovnom utvrđivanju i ocjeni je li tužitelj kod kojeg je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad s preostalom radnom sposobnošću, sposoban obavljati poslove koje je obavljao prije ozljeđivanja, a što je zaključeno u presudi navedenoj u stavku 8.1. ovog obrazloženja. Naime, pozivom na pravno shvaćanje izloženo u odluci Europskog suda za ljudska prava broj 42009/10 Brletić protiv Republike Hrvatske prema kojem dva sklopa postupka, čak i pod pretpostavkom i da nisu istovjetni, odnosno da se ne radi o istovjetnim tužbenim zahtjevima prema mjerodavnom nacionalnom pravu, ali koji obuhvaćaju iste stranke i odnose se na iste pravne odnose i iste okolnosti, spadaju pod isti materijalnopravni opseg, te bi ponovno raspravljanje ugrozilo načelo vladavine prava i pravne sigurnosti iz čl. 6. st. 1. Konvencije. Također, sud se poziva i na izneseno stajalište u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-3902/2015 od 4. listopada 2017.

9.1. Međutim, u predmetu poslovni broj Revt-469/2017-2 od 11. ožujka 2020. ovaj sud izrazio je pravno shvaćanje koje glasi:

„Naime, kada je u drugoj parnici odlučeno o odgovornosti tuženika samo na razini prethodnog pitanja, bez obzira što je u toj parnici uzročna veza utvrđena na temelju izvedenog vještačenja, sud tom odlukom nije vezan u novoj parnici, neovisno o tome što u njoj tužitelj postavlja zahtjev u vezi istog štetnog događaja i od tuženika zahtijeva isplatu po osnovi regresnog zahtjeva tužitelja radi isplaćenog razmjernog dijela invalidske mirovine. Ocjena suda u pogledu uzročne veze, vezala je samo sud u postupku u kojem je donesena odluka o odgovornosti tuženika za naknadu štete osiguraniku tužitelja i ona ima pravni učinak samo u postupku u kojem je o njoj odlučeno, a nema ni značaj presuđene stvari, budući da pitanje ocjene uzročne veze nije uneseno u izreku, već je sadržano samo u obrazloženju (čl. 333. ZPP)....“.

9.2. Ovo vijeće smatra da navedeno pravno shvaćanje pod 11. obrazloženja nije potrebno mijenjati. Pri tome, u odnosu na navode suda drugog stupnja da se u ovom predmetu treba primijeniti pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava u predmetu L protiv Republike Hrvatske (zahtjev 42009/10) valja navesti da se Odluka ESLJP poziva na načelo presuđene stvari, res iudicata. Navedeno načelo je u našem pravnom sustavu izraženo u odredbi čl. 333. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11-proč. tekst,148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22P). Tom odredbom propisano je da presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravomoćna ako je njom odlučeno o zahtjevu tužbe ili protutužbe, te da prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno odbacit će tužbu. Dakle, da bi bila riječ o pravomoćno presuđenoj stvari nužno je postojanje subjektivnog i objektivnog identiteta spora. I upravo u objektivnom identitetu spora postoji razlika ovog spora i spora o kojem je presudio ESLJP, na koji se poziva sud drugog stupnja.

9.3. U ovom predmetu nije sporno da su ova parnica i pravomoćno okončana parnica vođena pred Općinskim sudom u Splitu poslovni broj P-1878/08 subjektivno identične, međutim, iste nisu objektivno identične, u ovom predmetu zahtjev se odnosi na naknadu štete u vidu izgubljene zarade za razdoblje od 1. veljače 2012. do 1. travnja 2015., dok se u drugom zahtjev odnosi na izgubljenu zaradu u vrijeme od 31. ožujka 2007. do 1. listopada 2010. Dakle postoji vremenska nepodudarnost, vremenskih granica pravomoćnosti parnica. Dakle, radi se o dvije različite parnice.

9.4. Slijedom navedenog, ova dva predmeta nisu objektivno identična jer se odnose na druge vremenske periode, uslijed čega odluka suda o prethodnom pitanju (čl. 12. ZPP), u ranijoj parnici ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno, a ne i u naknadnoj, dakle ovoj parnici. To tim više, što se preostala radna sposobnost tokom vremena može mijenjati, pogotovo u odnosu na različite subjektivne ili objektivne okolnosti kao što su poboljšanje ili pogoršanje zdravstvenog stanja kao posljedica nezgode, vrste poslova koje oštećenik može obavljati, ili tržišna potražnja za određenim poslovima.

9.5. Dakle, kako ne postoji objektivni identitet dvije parnice u ovom predmetu zbog gore navedenog nepodudaranja u vremenskom periodu na koji se odnosi pravomoćnost presuda to sud u narednom predmetu, dakle, u ovom predmetu, nije bio vezan pravnim shvaćanjem prvog suda o prethodnom pitanju, već ga je mogao sam rješavati.

U odnosu na drugo pravno pitanje.

10.1. U revizijskom stadiju postupka sporno je postoji li oštećenikova obaveza obveza zapošljavanja s preostalom radnom sposobnošću, te na kome je teret dokaza navedene činjenice.

10.2. U svojoj odluci poslovni broj Rev-572/1998-2 od 14. veljače 2021. ovaj sud zauzeo je pravno shvaćanje:

„Naime, sama nesposobnost za rad nije osnova za dosuđenje materijalne štete, nego je to odraz te nesposobnosti na zaradu oštećenika, odnosno gubitak zarade zbog nesposobnosti za rad.

Pri tome treba imati u vidu da štetu ne čini uvijek iznos plaće koji oštećenik više ne ostvaruje zbog ozljeđivanja, nego to može biti razlika između te plaće ili ukupnih primanja koja bi oštećenik ostvarivao i onih koje ostvaruje na drugim poslovima ili ostvarenjem određenih socijalnih prava. Postoji i obveza oštećenika na smanjenje štete, što bi kod ovog oblika materijalne štete moglo značiti obvezu zapošljavanja s preostalom radnom sposobnošću.“

10.3. Obzirom na navedeno pravno shvaćanje koje prihvaća ovaj sud te pozivom na odredbu iz čl. 219. st. 1. ZPP koja propisuje da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev, valjalo je zaključiti da je teret dokazivanja da se tužitelj pokušao zaposliti sa preostalom radnom sposobnosti upravo na tužitelju.

10.4. Dakle, glede postavljenih pravnih pitanja nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo.

11. Slijedom navedenog, valjalo je pozivom na odredbu čl. 391. st. 7. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) riješiti kao u izreci.

Zagreb, 23. listopada 2024.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek