Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-457/2022-4

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja J. M., OIB: .... i 2. tužiteljice L. C. a. M., OIB: ..., oboje iz N., F., oboje zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M. S. & p. d.o.o. S., protiv 1. tuženika I. B. iz O. G., OIB: ... i 2. tuženice H. N. iz Z., oboje zastupani po punomoćniku G. D., odvjetniku iz S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj P-1151/2020 od 10. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 23. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj P-1151/2020 od 10. siječnja 2022.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja usvojen je tužbeni zahtjev radi isplate te je tuženicima naloženo da tužiteljima na ime glavne tražbine solidarno isplate iznos od 27.125,44 kn, te im naknade troškove postupka od 33.187,50 kn, sve sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu podnose tuženici pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP) uz prijedlog da se žalba uvaži i preinakom pobijane presude tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, a podredno ukine i vrati na ponovan postupak.

3. Tužitelji nisu odgovorili na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer protivno žalbenim navodima tuženika presuda sadrži jasne, u svemu dostatne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, kako međusobno, tako i sa stanjem spisa, pa ju je kao takvu moguće ispitati. Nije ostvarena ni jedna druga povreda postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja kao kupaca nekretnine radi isplate iznosa uloženog u otklanjanje nedostataka na stanu kojeg su kupili od 2. tuženice kao vlasnice i investitora gradnje, a koji je stan odnosno stambenu zgradu u kojoj se isti nalazi po tvrdnjama iz tužbe izgradio 1. tuženik kao izvođač radova. Predmet spora je i naknada štete nastale na stvarima za koje tužitelji tvrde da su propale uslijed prodora vode i vlage.

7. Tijekom postupka nije bilo sporno da je 2. tuženica investitor gradnje stambene građevine položene na kč. br. 645/7 k.o. O. te da je kao vlasnica tužiteljima prodala poseban dio zgrade odnosno stan u prizemlju prema kupoprodajnom ugovoru od 2. prosinca 2011. Nije posebno ni osporeno a i proizlazi iz dokaznog postupka da su se u stanu pojavili materijalni nedostaci u vidu vlaženja u više prostorija koji su se zajedničkom suradnjom tužitelja i 1. tuženika nastojali otkloniti više godina, no bezuspješno sve do 2015./2016. kada su tužitelji o svom trošku izveli uspješnu sanaciju za što su u spis priložili račune. Stoga u tužbi potražuju iznose utemeljene na priloženim računima za koje je sudski vještak J. M. utvrdila da su opravdani.

8. Izvedenim vještačenjem po imenovanoj vještakinji utvrđeno je kako uzroci vlaženja predstavljaju nestručno izveden spoj horizontalne i vertikalne hidroizolacije odnosno spoj poda loggie i praga klizne stijene, te nestručno izvedena hidroizolacija poda loggie što je dovodilo do konstantnih prodora vode tijekom kišnih razdoblja. Radilo se o radovima koji su izvođeni prije kupoprodaje nekretnine, dok oni koji su izvedeni naknadno po nalogu tužitelja, a radilo se dogradnji stepenica uz rub loggie, prema nalazu i mišljenju vještakinje nisu uzrokom vlaženja kako je to tvrdio 1. tuženik. Sud je prvog stupnja prihvatio nalaz i mišljenje kao stručan i objektivan, sve to tim više što se u svojim zaključcima podudara s nalazom sudskog vještaka A. Z. izrađenim u postupku osiguranja dokaza pod posl br. R1-140/14 i na istom je utemeljio svoju odluku.

9. Nakon što je sud utvrdio da su nedostaci postojali i uzroke njihova nastanka zaključio je da su u pitanju skriveni nedostaci iz odredbe čl. 404. ZOO budući su se nakon predaje stana u siječnju 2012. posljedice nedostataka konstantno pogoršavale. Citiranom su odredbom propisani rokovi u kojima je kupac dužan pod prijetnjom gubitka prava obavijestiti prodavatelja o materijalnom nedostatku, pa je sud prvog stupnja prihvaćajući iskaz tužitelja, te iskaze svjedoka Lea Alajbega (susjeda koji je imao ključeve stana i angažirao se oko otklanjanja nedostataka) i svjedokinje A. P. C. (agentice za prodaju nekretnine) utvrdio da su tužitelji pravovremeno obavijestili tuženike o nedostacima. Naime, nije bilo prijeporno da su tužitelji 2. tuženicu kao vlasnicu stana vidjeli u jednom navratu prilikom potpisivanja kupoprodajnog ugovora, jednako kao i oca tuženika koji je bio nazočan prilikom primopredaje stana i koji je bio zakonskim zastupnikom tvrtke R. d.o.o. (u kupoprodajnom ugovoru navedena kao izvođač radova) te da su se svi ostali kontakti koji su bili mnogobrojni odvijali isključivo sa 1. tuženikom. Tako je sud iz navedenih dokaza utvrdio da su tužitelji tijekom zime 2012. obavješteni o nedostacima od svjedoka A. koji je ulazeći u stan radi provjetravanja uočio vlagu na zidovima i da su o tome odmah izvijestili agenticu za prodaju nekretnine A. P. C. koja je mail poruke prosljeđivala 1. tuženiku i za kojeg je navela da je bio punomoćnikom 2. tuženice u postupku kupoprodaje. Time je sud prvog stupnja zaključio da su 2. tuženica putem svog punomoćnika 1. tuženika, te isti naravno osobno kao izvođač radova, bili pravovremeno obaviješteni o nedostacima koji su se pojavili jedan do tri mjeseca nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora.

10. Potom započinju intenzivni kontakti između tužitelja i 1. tuženika koji je u više navrata pokušao naći uzrok vlaženja, čak je u tu svrhu boravio u stanu tužitelja i vršio bojanje zidova, te su zajedničkom odlukom tijekom 2014. angažirali stručnu osobu tj. vještaka za graditeljstvo kako bi se utvrdili uzroci prodora vode pa je prihvaćajući zaključke iz nalaza vještaka 1. tuženik proveo i određena ispitivanja bušenjem zidova. Nakon toga kontakti između tužitelja i 1. tuženika prestaju, nedostaci nisu sanirani sve do trenutka kada to tužitelji nisu učinili o svom trošku i nakon toga ustali tužbom.

11. Kako su tuženici u odnosu na 2. tuženicu isticali prigovor gubitka prava zbog nepravovremeno odaslane obavijesti o nedostacima, o čemu je sud prvog stupnja dao gore navedene razloge, ostalo je za raspraviti i utvrditi slijedeći odlučan prigovor a taj se odnosi na nedostatak pasivne legitimacije 1. tuženika. Tuženik se branio tvrdnjom kako nije u nikakvom pravnom odnosu sa tužiteljima budući je izvođač radova bila tvrtka „R.“ d.o.o. o čemu su tužitelji bez daljnjeg imali saznanja jer je isto navedeno u kupoprodajnom ugovoru. Uz to je još i prigovarao da i pod pretpostavkom kada bi i bio izvođačem radova kako je njegova odgovornost prestala jer je proteklo vrijeme od dvije godine u smislu odredbe čl. 85. Posebnih uzanci u građenju.

12. Sud prvog stupnja utvrđuje točnim da se kao izvođač radova u kupoprodajnom ugovoru navodi imenovana pravna osoba, no unatoč tome nalazi 2. tuženika pasivno legitimiranim jer je isti u svemu sudjelovao i to uključujući gradnju stambene zgrade, prodaju stanova i na kraju u otklanjanju nedostataka zbog čega ga smatra izvođačem radova. Drugim riječima, pravnu osobu navedenu u ugovoru sud prvog stupnja ne smatra stvarnim izvođačem radova za razliku od tuženika koji se takvim i predstavljao.

13. Stoga u primjeni odredbi čl. 404., 406. i 422. ZOO prvostupanjski sud ocjenjuje da su tuženici odgovorni za materijalne nedostatke stvari i u obvezi su isplatiti tužiteljima iznos od 25.531,16 kn osnovom uklanjanja nedostataka i 1.594,82 kn osnovom naknade štete na stvarima koje su propale uslijed vlage i gljivica pa su ih tužitelji bacili (obuća, jastuci, sitan namještaj). Visinu zahtjeva utvrđuje iz priloženih računa koji su potkrijepljeni i nalazom vještakinje imenovane u postupku, te kamatu sudi od presuđenja.

14. Tuženici u žalbi ustraju kod svih prigovora iznesenih tijekom prvostupanjskog postupka. Tvrde da je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i nepravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da opstoji njihova obveza na isplatu. Prije svega, 1. tuženik nije u ikakvom ugovornom odnosu sa tužiteljima i nije izvođačem radova na građevini već je to pravna osoba „R.“ d.o.o. Sve kada bi i bio izvođačem radova njegova je odgovornost ukoliko je i postojala prestala jer je proteklo više od dvije godine jamstvenog roka za kvalitetu izvedenih radova kako je to propisano odredbom čl. 85. Posebnih uzanci u građenju.

15. Drugotuženica pak kao vlasnica i prodavateljica nekretnine također ne odgovara za nedostatke iz dva razloga. Prvo jer se ne radi o materijalnim nedostacima za koje bi odgovarao prodavatelj budući su prema tvrdnjama žalbe nastali nakon useljenja tužitelja i zbog po njihovom nalogu izvedenih stepenica na loggi što da je uzrokovalo nakupljanje vode na podu iste. Drugi se razlog odnosi na nepravovremenost obavijesti o eventualnim nedostacima zbog čega 1. tuženica smatra da su tužitelji izgubili prava iz odredbe čl. 422. ZOO. U kontekstu ovih žalbenih prigovora iznose analizu dokaznog postupka kojom u bitnome žale ukazati na nedokazanost tvrdnji iz tužbe o ostvarenju pretpostavki za dosudu naknade po osnovi materijalnih nedostataka.

16. Ovi se žalbeni prigovori ne prihvaćaju.

17. Prije svega je za reći kako je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je o tužbenom zahtjevu u odnosu na 2. tuženicu odlučivao primjenom odredbi ZOO o odgovornosti prodavatelja za materijalne nedostatke stvari. S druge strane u situaciji kada je sud utvrdio da je 1. tuženik izvođač radova nije mogao o njegovoj obvezi odlučivati primjenom tih propisa, već odredbi ZOO koje propisuju odgovornost izvođača za nedostatke djela ugovorenog ugovorom o građenju. Međutim, pogrešna primjena materijalnog prava ne može dovesti, do za 1. tuženika povoljnije pravne situacije jer je pravilnom primjenom materijalnog prava na pravilno utvrđeno činjenično stanje valjalo odlučiti na istovjetan način.

18. Ovaj sud u cijelosti prihvaća kako pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da je 1. tuženik bio izvođačem radova unatoč što je formalno u ispravama navedena pravna osoba „u vlasništvu“ njegova oca. Već se iz stranačkog iskaza 1. tuženika u kojem navodi kako je vodio sve radove na izgradnji zgrade, kao i one na prodaji stanova, može zaključiti da se smatra izvođačem radova jer nema logičkog objašnjenja zbog čega je ulagao toliki angažman u ovaj „obiteljski posao“ ako nije očekivao primjerenu naknadu za svoj trud. Tuženik takvo objašnjenje nije dao u stranačkom iskazu, naprotiv sebe apostrofira kao osobu koja je vodila glavnu riječ i donosila odluke tijekom gradnje. Daljnje 1. tuženikovo ponašanje nakon što su tužitelji prigovorili nedostacima građevine ukazuje na ispravnost takvog zaključka jer je 1. tuženik bio taj koji je osobno radio na uklanjanju nedostataka, a nitko u postupku, pa ni sam 1. tuženik, nije ustvrdio da bi to činio kao zaposlenik tvrtke „R.“ ili po nalogu te tvrtke, a niti je utvrđeno da bi bilo koji zaposlenik ili zakonski zastupnik tvrtke „R.“ bio u kontaktu sa tužiteljima u namjeri otklanjanja nedostataka. Naprotiv otac tužitelja kao zakonski zastupnik tvrtke nije bio prisutan tijekom kontakata sa tužiteljima (osim jednom kod primopredaje stana), a niti je 1. tuženik otklanjao svoju odgovornost po osnovi nedostataka na građevini ukazujući da bi za iste bio odgovoran drugi pravni subjekt. Štoviše iz njegova stranačkog iskaza slijedi kako je radio na otklanjanju nedostatka, zajednički sa tužiteljima angažirao stručnu osobu radi utvrđivanja uzroka prodora vode u stan, te se može reći da je imao ozbiljnu namjeru otkloniti nedostatke, sve dok nije došlo do poremećaja odnosa između stranaka i podnošenja tužbe. Tek tada 1. tuženik počinje otklanjati svoju odgovornost. Stoga žalbenim navodima u kojima se nudi drugačija analiza dokaznog postupka pravilnost ovih utvrđenja suda prvog stupnja nisu dovedena u dvojbu.

19. Iz navedenog slijedi da se radi o izvođaču iz odredbe čl. 620. ZOO pa se postavlja pitanje imaju li tužitelji u odnosu na izvođača radova iz ugovora o građenju ikakva prava u situaciji kada nisu bili strankama tog ugovora. Odredbom je čl. 631. ZOO propisano da ako u slijedećim odredbama nije drugačije određeno, na odgovornost za nedostatke građevine primjenjuju se odgovarajuće odredbe ugovora o djelu. Pri tome se 1. tuženik u žalbi poziva na čl. 85. Posebnih uzanci u građenju tvrdeći da su tužitelji propustili rok od dvije godine od izdavanja uporabne dozvole zbog čega su izgubili pravo na zahtjev radi otklanjanje nedostataka. Uzance u građenju nisu izvor prava kada su u pitanju prekluzivni rokovi o kojima ovisi ostvarenje prava po osnovi otklanjanja nedostataka, nego je izvor prava ZOO.

20. Imajući u vidu pravilno utvrđenje suda prvog stupnja utemeljeno na nalazu sudskog vještaka da je u pitanju skriveni nedostatak do kojeg je došlo zbog nekvalitetno izvedene hidroizolacije na podu loggie i spoju iste sa kliznom stijenom i uslijed toga do prodora vode i vlaženja u stanu do te mjere da su se stvarale gljivice na zidovima i stvarima, valjalo je ocijeniti dolazi li u primjenu odredba čl. 633. ZOO o odgovornosti izvođača za bitne zahtjeve građevine. U poglavlju II. Zakona o gradnji („Narodne novine“ broj 175/03. i 100/04 – dalje ZG) propisani su bitni uvjeti za za građevinu, taksativno navedeni u čl. 6. st. 2. ZG, dok je u članku 9. istog Zakona kao jedan od bitnih uvjeta higijene, zdravlja i zaštite okoliša navedeno da građevina mora biti projektirana i izgrađena tako da ne ugrožava higijenu i zdravlje ljudi, radni i životni okoliš, a posebice i između ostalih zahtjeva, da se u dijelovima građevine ne sakuplja vlaga ili na površinama građevine. Budući je stan tužitelja uslijed oborinskih voda vlažio i stvarale su se gljivice na zidovima i stvarima za zaključiti je kako isti nije izgrađen u skladu sa zahtjevom iz citirane odredbe.

21. Odredbom je čl. 633. st. 1. ZOO propisano da izvođač odgovara za nedostatke građevine koji se tiču ispunjavanja zakonom određenih bitnih zahtijeva za građevinu ako se ti nedostaci pokažu za vrijeme od 10 godina od predaje stvari i primitka radova. Budući se 1. tuženik u žalbi poziva na pravomoćnost uporabne dozvole 28. kolovoza 2008. kao trenutak od kada teče rok za prigovor na nedostatak dijela, za zaključiti je da od tog vremena do podnošenja tužbe 30. ožujka 2017. nije istekao desetogodišnji rok. Ako bi se na ovu situaciju u smislu odredbe čl. 631. u svezi sa čl. 605. st. 1. ZOO primjenjivao rok od mjesec dana za odašiljanje obavijesti o nedostatku koji teče od dana njegova otkrivanja, za odgovoriti je žalitelju da je i ovaj rok održan.

22. I to ne samo u odnosu na 1. tuženika, već i 2. tuženicu u smislu odredbe čl. 404. st. 1. i 2. ZOO jer je pravilnom analizom svih izvedenih dokaza utvrđeno da su tužitelji odmah po pojavi vlage i dojavi susjeda A., obavijestili 1. tuženika sa navedenim nedostatkom putem agentice za prodaju nekretnina koja je mail poruke prosljeđivala 1. tuženiku, a prema iskazu ove svjedokinje mail poruke istog sadržaja istovremeno su tužitelji uputili i 1. tuženiku osobno. Stoga žalbeni navod da ove okolnosti nisu sa sigurnošću utvrđene nije prihvatljiv jer su o tome svjedočili ne samo tužitelji, već i svjedoci koje se ne može promatrati osobama koje bi bile zainteresirane za ishod spora a radi se o A. P. C. i L. A.. Obavijest o nedostatku upućena 1. tuženiku proizvela je pravni učinak u odnosu na 2. tuženicu kao prodavateljicu jer je iz iskaza agentice za prodaju nekretnine utvrđeno da je 1. tuženik bio opunomoćenikom 2. tuženice u postupku prodaje nekretnine, pa su utoliko suprotni žalbeni navodi bez osnove. To je ujedno i odgovor na žalbene tvrdnje tuženika istaknute u pravcu kako ne postoji ni jedan dokaz da bi 2. tuženica bila obavještena o nedostatku. Činjenice se utvrđuju izvođenjem dokaza a koji se sve dokazi izvode u parničnom postupku propisano je u Glavi osamnaestoj ZPP a na sudu je da ocijeni u smislu odredbe čl. 8. ZPP koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene dokaza zasebno i svih dokaza zajedno. Stoga nema zapreke da se činjenica pravovremenog upućivanja obavijesti o nedostatku upućena tuženicima utvrđuje putem personalnih dokaza, a iz istih proizlazi kako je to sud prvog stupnja pravilno ocijenio da su tuženici odmah po saznanju za nedostatak o tome obavijestili tuženike, a radilo se u razdoblju ranog proljeća 2012.

23. I na kraju je za reći kako tuženici bez osnove u žalbi tvrde da bi uzrokom vlaženja bile nadograđene stepenice jer za tu tvrdnju nisu ponudili dokaza, dok iz nalaza vještakinje J. M. kojeg je sud prvog stupnja s pravom prihvatio proizlazi suprotno. Odnosno da naknadni radovi nisu uzrokovali prodor vlage, nego upravo oni koji su nestručno izvedeni tijekom gradnje i za koje tuženici odgovaraju tužiteljima jer su o navedenom pravovremeno obavješteni. Utoliko je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je 2. tuženica kao prodavateljica utvrđena odgovornom za nedostatke jer se takav zaključak zasniva na analizi svih dokaza i primjeni odredbi čl. 404., 406. i 410. ZOO te je dužna naknaditi troškove koje su tužitelji imali u otklanjanju nedostataka koje je ista propustila otkloniti, kao i štetu na stvarima koje su propale uslijed vlage i stvaranja gljivica (čl. 410. st. 2. ZOO). Kao što je pravilno utvrđeno činjenično stanje kada je zaključeno da je 1. tuženik kao izvođač i graditelj dužan naknaditi štetu tužiteljima kao stjecateljima nekretnine kao i iznos utrošen na saniranje nedostataka, ali ne primjenom odredbi ZOO o odgovornosti prodavatelja, već primjenom odredbe čl. 633. ZOO o odgovornosti izvođača radova.

24. Visina tužbenog zahtijeva potkrijepljena je računima o sanaciji za koje je vještakinja ocijenila da su opravdani i potrebni, te računima o nabavki novih stvari umjesto onih koje su propale o čemu su tužitelji iskazivali u stranačkim iskazima. Stoga su utvrđenja suda i primjena materijalnog prava i u ovom dijelu u svemu pravilna, kao i odluka o tijeku kamate koja je suđena od presuđenja kako je u tužbi zatraženo jer nema dvojbe da su do tog trenutka svi zahtjevi iz tužbe dospjeli.

25. Slijedom je svega navedenog žalbu tuženika valjalo odbiti i pobijanu presudu potvrditi i to u odnosu na 1. tuženika sukaldno odredbi čl. 368. st. 2. ZPP, a 2. tuženice u smislu odredbe čl. 368. st. 1. istog Zakona.

26. Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer je utemeljena na čl. 154. st. 1. ZPP, pa kako ovaj sud bez prigovora žalitelja, a koji je ovdje izostao, ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u pogledu prvostupanjske odluke o trošku (čl. 365. st. 2. ZPP) valjalo je u smislu čl. 380. st. 1. toč. 2. ZPP žalbu odbiti i taj dio odluke potvrditi.

27. Žalitelji nisu zatražili troškove žalbenog postupka pa o istom nije odlučivano.

U Rijeci 23. listopada 2024.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar, v.r.