Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-794/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Alena Goluba kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Anti Bogdaniću, odvjetniku u Biogradu na Moru, protiv tuženika 1. Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravni odjel, Zadar, Braće Vranjanina 8, 2. FZ žena Ć, 3. AB supr. Dr. S, 4. ĆZN J, 5. ĆZN Ć, 6. ĆZN Ž, 7. H T supr. Dr. A, 8. FZN, 9. ĆZN R, 10. ĆZNŠJ. I, 11. ĆZN I, 12. SZ kći Dr. C i 13. SZ K kći dr. C, tuženici ad. 2. do ad. 13. odsutna i nepoznata boravišta, zastupani po privremenoj zastupnici Antoniji Banić, odvjetnici u Zadru, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice Republike Hrvatske protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P- 2393/2022-19 od 26. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 23. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P- 2393/2022-19 od 26. lipnja 2023. u točki I. izreke te u točki II. izreke u dijelu u kojem je tuženici Republici Hrvatskoj naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 554,11 EUR / 4.175,00 kuna[1] .

II. Odbija se zahtjev tuženice Republike Hrvatske za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1.) Sud prvog stupnja donio je presudu kojom je utvrdio da je tužitelj stekao pravo vlasništva za cijelo na nekretnini [katastarska čestica 6] k. o. [katastarska općina], što su tuženici dužni priznati i trpjeti da tužitelj temeljem te presude u zemljišnoj knjizi izvrši uknjižbu prava vlasništva navedene nekretnine za cijelo na svoje ime, uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženika (toč. I. izreke). Ujedno je tuženici Republici Hrvatskoj naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 554,11 EUR / 4.175,00 kuna[1] , dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan (toč. II. Izreke presude).

2.) Protiv presude prvostupanjskog suda tuženica Republika Hrvatska podnosi žalbu iz čijeg sadržaja proizlazi da presudu pobija u dijelu pod točkom I. izreke i u dosuđujućem dijelu točke II. izreke, i to zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a predlaže presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 186,43 EUR / 1.406,25 kuna[1] .

3.) U odgovoru na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbenih navoda tuženice te predlaže žalbu odbiti i pobijanu presudu potvrditi.

4.) Žalba nije osnovana.

5.) Ispitujući presudu u pobijanom dijelu u smislu čl. 365. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP- a, na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

5.1.) Nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koja se ističe u žalbi, jer protivno žalbenim tvrdnjama tuženice Republike Hrvatske presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama te nema niti drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6.) U ovoj fazi postupka nije sporno da se predmetna čestica [katastarska čestica 6] k. o. [katastarska općina], površine 475 m2, koja se sukladno geodetskom elaboratu Geo Konture d.o.o. od 3. listopada 2022., priloženom u spis (list 24-54), ima formirati iz dijela [katastarska čestica 3] ukupne površine 980 m2, nalazi u dugotrajnom posjedu tužitelja i njegovih pravnih prednika. Na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno je da je predmetna nekretnina u sklopu veće zemljišne površine na području zvanom "[adresa] bila u posjedu tužiteljevog djeda JZ, a zatim tužiteljevog oca ŽZ, te da nakon njegove smrti predmetnu nekretninu u posjedu drži tužitelj. Navedenu činjenicu potvrdio je u svom iskazu svjedok HZ rođen 1940., koji ima neposrednih saznanja o predmetnoj nekretnini od svog djetinjstva, ali i posrednih saznanja na osnovu onoga što mu je pričala njegova majka, te mu je i iz uvida u katastar u vrijeme kada je sređivao vlasništvo nekretnine koja se nalazi u neposrednoj blizini predmetne nekretnine, a koju je kupio upravo od djeda tužitelja 1960-ih godina, poznato da je obitelj ŽZ bila u posjedu nekretnina na području "[adresa] još od 19. st. Isto tako svjedokinja TZ rođena 1946., ima neposrednih saznanja o posjedu obitelji ŽZ od svog djetinjstva, da su na predmetnoj nekretnini uzgajali masline i smokve, a sada je nekretnina obrasla u šumu jer se dugo vremena nije obrađivala. Svjedok HZ i tužitelj suglasno su iskazali da je predmetnu nekretninu nakon smrti JZ dobio tužiteljev otac ŽZ, dok je njegova sestra (tužiteljeva teta AZ) dobila druge zemlje.

6.1.) Na osnovu rješenja Državne geodetske uprave, PUK Zadar, Odjel za katastar nekretnina Biograd na Moru, Klasa: UP/I-932-07/22-02/156, Urbroj: 541-24-04/8-22-2 o od 12. srpnja 2022. (list 96-100) prvostupanjski sud je utvrdio da je [katastarska čestica 3] k. o. [katastarska općina] nastala iz matične čestice br. [katastarska čestica 0], odnosno da je iskazom promjena broj 11/2022 [katastarska čestica 0] cijepana na [katastarske čestice 3, 4, i 5]. Iz istog rješenja proizlazi da su dijelovi čest. [katastarska čestica 0] bili upisani u više posjedovnih listova, od kojih je u posjedovnom listu br. 36 k. o. [katastarska općina] kao posjednik bio upisan ŽZ pok. JZ (tužiteljev otac) za cijelo, a u posjedovnom listu br. 151 k. o. [katastarska općina] tužiteljeva teta AZ za cijelo, dok iz rješenja o nasljeđivanju iza pok. ŽZ od 13. lipnja 2005. (list 7-10 spisa) proizlazi da su između ostalog dijelovi čest. [katastarska čestica 0] i susjednih [katastarske čestice] k. o. [katastarska općina] bili izvanknjižno vlasništvo ostavitelja, te da je realni dio nekretnina površine 500 m2 do mora na temelju zakona i sporazuma nasljednika uručen tužitelju, a utužena [katastarska čestica 6], nastala iz čest.br. [katastarska čestica 3], obuhvaća upravo zemljište uz obalu i površine je 475 m2.

6.2.) Tuženica u žalbi niti ne osporava navedena činjenična utvrđenja, pa tako ni da je predmetno zemljište bilo u dugotrajnom posjedu tužiteljevog djeda i oca, a sada je u posjedu tužitelja. Tuženica prigovara nerazumljivosti presude jer da iz nje nije jasno na temelju koje pravne osnove su tužitelj odnosno njegovi pravni prednici stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine (razrješenjem agrarnih odnosa ili dosjelošću). Nadalje, iako ne osporava utvrđenje da je tužiteljev djed držao u posjedu i obrađivao predmetno zemljište, tuženica ističe da postojanje agrarne prijave tužiteljevog djeda ne znači da je upravo on stekao pravo vlasništva predmetnog zemljišta, odnosno da je u odnosu na to zemljište razriješen agrarni odnos i to upravo u korist prednika tužitelja.

6.3.) Pri ocjeni navedenih navoda žalbe treba imati u vidu da je djelomičnom presudom Sreskog suda u Biogradu n/m poslovni broj Agr 1698/31 od 13. prosinca 1940. (list 84- 93), po prijavi težaka, između ostalih i tužiteljevog djeda JZ podnesenoj protiv zemljišno knjižnih vlasnika, presuđeno da se razrješava kmetski odnos na nekretninama između težaka i vlasnika, između ostalih i na čest. br. [katastarska čestica 0] k. o. [katastarska općina] (matičnoj u odnosu na [katastarska čestica 3]), time da će se naknadno, pošto se izvrše mjerenja, izdati presuda i dosuditi u vlasništvo pojedine čestice onom težaku koji ih faktično drži i obrađuje. Nije sporno da ne postoji posebna odluka o dodjeli čest.br. [katastarska čestica 0] k. o. [katastarska općina] u vlasništvo tužiteljevog djeda JZ.

6.4.) Međutim sud prvog stupnja je pravilno uzeo u obzir da su se agrarni odnosi na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja razrješavali u dva navrata. Prvim propisom - Zakonom o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije iz 1930. pravno su raskinuti svi feudalni odnosi između bivšeg državnog erara, kao vrhovnog vlasnika i feudatara, kao koristovnog vlasnika, koji su bili upisani u zemljišnim knjigama, s tim da težaci koji su do dana stupanja na snagu navedenog Zakona neprekidno obrađivali ovakvo zemljište najmanje 30 godina, postaju vlasnici obradivih površina, time da ne mogu imati više od 10 hektara obradivog zemljišta ako broj članova njihove porodice nije veći od 6 članova (paragraf 6. Zakona). Za razrješenje agrarnog odnosa po navedenom zakonu bilo je potrebno ishoditi konstitutivni akt nadležnog tijela te je u primjeni tog zakona i donesena naprijed navedena djelomična presuda Sreskog suda u Biogradu n/m od 13. prosinca 1940. Drugim propisom – Zakonom o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja ("Narodne novine" broj 138/46 i 111/47, dalje: Zakon iz 1946.) u čl. 1. određeno je da se ukidaju svi agrarni odnosi feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja, i zemlja prelazi u slobodno vlasništvo obrađivača. Stupanjem na snagu tog Zakona iz 1946., na osnovu samog zakona, ukinuti su svi agrarni odnosi, i za to nije bila potrebna odluka suda ili drugog nadležnog tijela. Vlasništvo su obrađivači nekretnina stekli ispunjenjem zakonskih pretpostavki, a upis u zemljišnu knjigu kod takvog načina stjecanja vlasništva nije konstitutivan. 6.5.) Odredbom čl. 6. Zakona iz 1946. određeno je da na slučajeve pravomoćno razriješene na osnovu Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije od 19. listopada 1930. ne primjenjuju se propisi tog Zakona. Argumentum a contrario, navedeni Zakon iz 1946. primjenjuje se na sve agrarne odnose za koje ne postoji pravomoćna odluka donesena na temelju ranijeg Zakona iz 1930. Budući da iz preslike djelomične presude od 13. prosinca 1940., čija vjerodostojnost nije sporna u postupku, proizlazi da je odluka postala pravomoćna tek 27. 8. 1976., agrarni odnosi iz te odluke nisu pravomoćno razriješeni do dana stupanja na snagu Zakona iz 1946. Stoga i prije nastupanja pravomoćnosti navedene djelomične presude, samim stupanjem na snagu Zakona iz 1946. agrarni odnosi na koje se odnosi navedena presuda razriješeni su ex lege, tj. u trenutku stupanja na snagu Zakona iz 1946. nekretnine koje su bile predmet agrarnog odnosa po sili zakona su postale vlasništvo obrađivača. Stoga djelomična presuda od 13. prosinca 1940., koja do tada još nije postala pravomoćna, te donošenje posebne odluke o dodjeli nekretnina u vlasništvo obrađivača više nisu bili od utjecaja na stjecanje prava vlasništva nekretnina navedenih u djelomičnoj presudi.

6.6.) Imajući u vidu navedeno te činjenicu da su prednici tužitelja održali u svom posjedu sporno zemljište kao obrađivači sve do stupanja na snagu Zakona iz 1946., konkretno tužiteljev djed JZ, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je kao osoba koja obrađuje zemljište ex lege postao njegovim vlasnikom - na temelju čl. 1. navedenog Zakona, a nakon njegove smrti nekretninu je stekao tužiteljev otac ŽZ nasljeđivanjem i diobom s drugom nasljednicom (AZ), i konačno, nakon smrti ŽZ, nekretninu je nasljeđivanjem stekao tužitelj.

6.7.) Za navedeni zaključak prvostupanjski sud je iznio određene i razumljive razloge tako da je jasno da taj sud smatra da su prednici tužitelja stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine razrješenjem agrarnih odnosa, odnosno nasljeđivanjem i realnom diobom, a sam tužitelj nasljeđivanjem. Okolnost da sud prvog stupnja kao pravnu osnovu stjecanja prava vlasništva spominje i dosjelost, ne čini presudu nerazumljivom. Obrazloženje da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva i po toj pravnoj osnovi je suvišno u pobijanoj presudi, ali ne radi se o nedostatku zbog kojeg presudu ne bi bilo moguće ispitati, kako se tvrdi u žalbi.

7.) Nisu osnovani ni navodi žalbe o tome da se ocjena o razrješenju agrarnog odnosa na predmetnoj nekretnini i stjecanju prava vlasništva nije mogla donijeti bez primjene drugih propisa, posebno čl. 47. Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta (Sl. list br. 25/65, 12/67, 17/70, NN br. 52/71 i 52/73), koji je propisao da zemljište koje vlasnik nije obrađivao deset ili više godina od stupanja na snagu tog zakona i za koje vlasnici kroz to razdoblje nisu plaćali porez, ukoliko svoja prava nisu štitili pred sudom, postaje ex lege društveno vlasništvo. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženice tužiteljev djed je stupanjem na snagu Zakona iz 1946. stekao pravo vlasništva, a iz rezultata provedenog postupka ne proizlazi da je naknadno njemu ili njegovim pravnim sljednicima vlasništvo nekretnine prestalo, već upravo suprotno, da nitko nije osporavao pravo vlasništva ni tužitelju, niti njegovim pravnim prednicima.

7.1.) Protivno žalbenim tvrdnjama tuženice Republike Hrvatske [katastarska čestica 3] k. o. [katastarska općina] nije u zemljišnoj knjizi (zk. ul. br. [broj ZK uloška]) upisana kao šuma, već kao pašnjak, a i pašnjaci su dolazili pod udar Zakona iz 1946. pod uvjetom da su s posjedom obrađivača činili jednu gospodarsku cjelinu (čl. 3. st. 1.). Osim toga u stvarnosti je predmetna nekretnina bila obrađeno zemljište na kojem su se uzgajale masline i smokve, kako proizlazi iz suglasnih iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja. Okolnost da je zemlja kasnije obrasla u šumu zbog neobrađivanja ne dovodi u pitanje ostvarenje pretpostavki za stjecanje prava vlasništva prednika tužitelja na osnovu Zakona iz 1946. godine.

8.) Slijedom naprijed navedenih razloga, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

9.) Protivno žalbenim navodima tuženice Republike Hrvatske odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Budući da tuženica nije uspjela u sporu, nema pravo na naknadu parničnog troška, što uključuje i trošak izjavljivanja žalbe.

10.) Iz svih navedenih razloga valjalo je žalbu tuženice Republike Hrvatske u cijelosti odbiti kao neosnovanu i presudu prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu, tj. u točki I. izreke te u točki II. izreke u dosuđujućem dijelu potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, te zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe odbiti kao neosnovan na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a.

11.) U nepobijanom dijelu (odbijajućem dijelu odluke o troškovima postupka iz točke II. izreke) presuda prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjena.

Bjelovar, 23. listopada 2024.

Predsjednik vijeća

Alen Golub