REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-301/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, doc. dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆLE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Alenu Đapiću, odvjetniku u Solinu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2420/2020-3 od 21. prosinca 2021., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-52/2017-31 od 24. lipnja 2020., na sjednici održanoj 23. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e :

I. Revizija tužiteljice se odbija.

II. Odbacuje se dopuna revizije iz podneska tužiteljice od 20. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-52/2017-31 od 24. lipnja 2020. suđeno je:

"I. Dužan je tuženik Republika Hrvatska, OIB: 5261342138587, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici ĆLE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 41.627,88 kn sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koja teče od 3. veljače 2017. pa do isplate.

Za više traženo u iznosu od 420.904,05 kn sa pripadajućim kamatama tužbeni zahtjev tužiteljice odbija se kao neosnovan.

II. Dužan je tuženik Republika Hrvatska, OIB: 5261342138587, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici ĆLE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 10.000,00 kn sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koja teče od 27. rujna 2016. pa do isplate.

Za više traženo u iznosu od 25.000,00 kn sa pripadajućim kamatama tužbeni zahtjev tužiteljice odbija se kao neosnovan.

III. Dužan je tuženik Republika Hrvatska, OIB: 5261342138587, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici ĆLE, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi parnični trošak u iznosu od 6.850,00 kn sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koja teče od 24. lipnja 2020. pa do isplate.“

2. Presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2420/2020-3 od 21. prosinca 2021. suđeno je:

"I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu od 24. lipnja 2020. poslovni broj Pn-52/2017-31, u dijelu:

(toč. I. izreke) kojom je naloženo tuženoj isplatiti tužiteljici 41.627,88 kn sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 3. veljače 2017. do isplate, (toč. II. izreke) kojom je naloženo tuženoj isplatiti tužiteljici 10.000,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 27. rujna 2016. do isplate, (toč. III. izreke) kojom je tuženoj naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak od 6.850,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od 24. lipnja 2020. do isplate,

i kao neosnovani odbijaju navedeni zahtjevi.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje pobijana presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu:

(toč. I. izreke) za isplatu 420.904,05 kn sa pripadajućom zateznom kamatom, (toč. II. izreke) za isplatu 25.000,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom, (toč. III. izreke) kojom nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko suđenog iznosa.

III. Svaka stranka snosi svoj trošak.".

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-2186/2022-4 od 11. listopada 2023., tužiteljici je dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude, zbog pravnih pitanja koja glase:

„1. Dokazuje li se aktivna legitimacija u postupcima radi naknade štete zbog izgubljene najamnine, koje pokreću vlasnici stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci, isključivo ugovorom kojim su stekli vlasništvo ili se vlasništvo nad takvim stanom, odnosno aktivna legitimacija može dokazivati i drugim dokazima, primjerice sklopljenim ugovorom o najmu stana sa zaštićenom najamninom ili upisom u zemljišnu knjigu u smislu odredbe čl. 120. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima?

2. Imaju li vlasnici stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci na naknadu u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine?“

4. Na temelju dopuštenja revizijskog suda tužiteljica je u zakonskom roku podnijela reviziju zbog navedenih pravnih pitanja te je predložila preinačiti drugostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti ili ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu, odnosno ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija nije osnovana.

7. Prema čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 – pročišćeni tekst, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena. U reviziji prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike između zaštićene najamnine i tržišne najamnine za stan u [adresa], jer da trpi štetu zbog ograničenja prava vlasništva uslijed činjenice da je predmetni stan u zaštićenom najmu i da je onemogućena u ostvarenju najamnine u visini slobodno ugovorene tržišne cijene.

9. Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, smatrajući da je tužiteljica dokazala svoju aktivnu legitimaciju i da ima pravo na naknadu u visini između zaštićene najamnine i najmanjeg iznosa slobodno ugovorene najamnine. Posebno u odnosu na aktivnu legitimaciju tužiteljice prvostupanjski sud obrazlaže da je tužiteljica upisana u zemljišne knjige kao vlasnica predmetnog stana i da je u odnosu na taj stan donesena presuda kojom se utvrđuje zaključenim ugovor o najmu stana između ĆL kao najmoprimca i tužiteljice kao najmodavca. Nasuprot tome, drugostupanjski sud, polazeći od ustaljene sudske prakse u primjeni paragrafa 943. Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ), obrazlaže da tužiteljica nakon prigovora tuženice da ugovor o darovanju predmetnog stana bez prave predaje nije bio sklopljen u propisanoj formi, nije dokazala da je došlo do prave predaje stvari. U takvoj situaciji, drugostupanjski sud smatra ugovor o darovanju ništavim, zbog čega nisu bile ispunjene pretpostavke za stjecanje vlasništva tužiteljice na predmetnom stanu, uz posljedični izostanak aktivne legitimacije tužiteljice u ovoj pravnoj stvari.

10. Uvažavajući izloženo, kao i sadržaj prvog revizijskoj pitanja, spornim se u ovoj fazi postupka ukazuje pitanje aktivne legitimacije tužiteljice i njezinog dokazivanja. Radi davanja odgovora na ovo pitanje, ovaj je su pošao od stabilne prakse prema kojoj je u primjeni pravnog pravila iz paragrafa 943. OGZ-a zauzeto stajalište da ugovor o darovanju bez prave predaje treba biti sačinjen u formi sudskog zapisnika, odnosno javnobilježničkog akta, a kada nije sačinjen u propisanoj formi, tada taj nedostatak može nadomjestiti samo prava predaja stvari, a ne i uknjižba u zemljišne knjige (npr. Rev-542/2003, Rev-995/2004, Rev-955/2009, Rev-1350/2014, Rev- 210/2016).

11. U ovom predmetu nije sporno da je ugovor o darovanju predmetnog stana zaključen 12. veljače 1991. između ŠL kao darodavca i tužiteljice kao daroprimca i da njime nije bila predviđena predaja stvari u neposredan posjed tužiteljice. Stoga je za pravnu valjanost toga ugovora bilo nužno da bude sklopljen u formi sudskog zapisnika, što nije bio slučaj obzirom da sadrži tek ovjeru potpisa darodavca. U takvoj situaciji nedostatak propisane forme može biti nadomješten isključivo pravom predajom stvari. Prema činjeničnom stanju utvrđenom pred nižestupanjskim sudovima proizlazi da tužiteljica nije dokazala da je došlo do takve predaje stvari. U tom pogledu, napominje se da je tužiteljica ograničila svoje navode na to da je vlasništvo dokazala izvatkom iz zemljišne knjige i drugom dokumentacijom, posebice presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 1688/97 od 5. travnja 2000. kojom je nadomješten ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom. Uzimajući u obzir citiranu praksu ovog suda, upis u zemljišne knjige i navedena dokumentacija ne može nadomjestiti pravu predaju stvari, pri čemu treba napomenuti da tuženica nije bila stranka u postupku P-1688/97 koja bi bila vezana tom presudom. S druge strane, tužiteljica nije iznosila niti dokazivala činjenice koje bi govorile u prilog tome da je došlo do prave predaje stvari. Kod takvog stanja stvari, pravilno je drugostupanjski sud zaključio da je ugovor o darovanju nevaljan, čime je izostala jedna od pretpostavki stjecanja vlasništva, posljedično i aktivna legitimacija koja podrazumijeva da je aktivno legitimiran oštećenik stvarni i pravni vlasnik stana u odnosu na koji tvrdi da trpi nerazmjerno ograničenje vlasništva.

12. Zbog iznesenog, odgovor na prvo revizijsko pitanje glasi:

"U postupcima radi naknade štete nastale zbog nerazmjernog ograničenja prava vlasništva na stanu u zaštićenom najmu u visini razlike između iznosa zaštićene najamnine i tržišne najamnine, a u kojima postupcima je utvrđeno da je osnova stjecanja vlasništva ugovor o darovanju stana bez prave predaje stvari koji nije bio sklopljen u propisanom obliku, tužitelj u svrhu dokazivanja svojeg prava vlasništva, odnosno aktivne legitimacije u sporu, treba dokazati da je došlo do prave predaje darovane stvari."

13. U odnosu na recentnu presudu ovog suda broj Rev 617/2021 od 15. svibnja 2024., napominje se da u njoj izložena stajališta također polaze od naprijed navedene prakse ovog suda u primjeni čl. 943. OGZ, s time da je u tom predmetu utvrđen niz konkretnih okolnosti zbog kojih je u kontekstu tog slučaja zaključeno da je došlo do prave predaje stvari i posljedično otklonjen nedostatak propisanog oblika ugovora o darovanju. Međutim, u ovom predmetu tužiteljica nije pred nižestupanjskim sudovima iznosila okolnosti koje bi u relevantnoj mjeri bile usporedive s predmetom Rev 617/2021 da bi se mogao smatrati ispunjenim zahtjev za pravom predajom stvari. Nadalje, potrebno je napomenuti da praksa Županijskog suda u Varaždinu (Gž-1615/2021) i Županijskog suda u Šibeniku (Gž-554/2020) ne dovodi u pitanje stajališta iz pobijane odluke. U predmetu Županijskog suda u Šibeniku broj Gž- 554/20, za razliku od ovog revizijskog predmeta, tužitelj nije stekao vlasništvo stana darovnim ugovorom bez prave predaje niti je vidljivo da bi tuženica u tom predmetu isticala nedostatak u pogledu valjanosti ugovora o darovanju, pa u odnosu na taj kontekst treba promatrati shvaćanja iznesena u predmetu Gž-554/2020. Slično tome, stajalište iz presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1615/2021 od 12. siječnja 2022. izneseno je u situaciji u kojoj tuženica nije uspjela dokazati nedostatak propisanog oblika ugovora o darovanju, dok se taj sud nije izjašnjavao o dokazivanju aktivne legitimacije u kontekstu u kojem postoji takav nedostatak, što je slučaj u ovom revizijskom predmetu.

14. U odnosu na drugo revizijsko pitanje, ovaj sud načelno može uputiti na ustaljenu praksu u svezi određivanja naknade štete po osnovi izmakle dobiti u slučaju nerazmjernog ograničenja prava vlasništva na stanovima u zaštićenom najmu (npr. Rev-2364/2016, Rev-261/2020). Međutim, s obzirom da je osnovan stav iz pobijane odluke o nedostatku aktivne legitimacije tužiteljice, to navedena praksa u konačnici nema utjecaja na ishod ovog postupka.

15. Kako dakle ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnose pravna pitanja zbog kojih je dopuštena te oni ne utječu na donošenje drukčije odluke, valjalo je, na temelju odredbe čl. 393. st. 1., odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.

16. Budući da je tužiteljica dopunjavala reviziju navodima u podnesku od 20. rujna 2024., a koji je zaprimljen nakon isteka roka za podnošenje revizije, valjalo je isti kao nepravodobnu dopunu odbaciti na temelju čl. 392. st. 1. ZPP i odlučiti kao u toč. II. izreke.

Zagreb, 23. listopada 2024.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina