Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1399/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja V. M. iz Z., OIB …. zastupan po S. A., odvjetnici iz Z. protiv tuženika A. A. M., (B. M.) CP 8400, S. C. de B., P. R. N., A., OIB…, kao nasljednik iza pok. M. M. pok. A. rođ. Z. i pok. P. Z. pok. A., zastupan po I. J., odvjetniku iz H., radi utvrđenja i ispravka uknjižbe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu pod posl. br. P-116/19 od 06. svibnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 23. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda Splitu, Stalna služba u Starom Gradu pod posl. br. P-116/19 od 06. svibnja 2021.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje prava vlasništva na suvlasničkim udjelima prednika tuženika i to M. M. pok. A. rođ. Z. od 4/15 dijela i P. Z. pok. A. od 3/15 dijela, odnosno ukupno 7/15 dijela stana na II katu lijevo prema trgu, čest. zgr. 69 i č. zgr 70, zk.ul. 1642 k.o. H., a koji se sastoji od četiri sobe i kuhinje i sporedne prostorije, te predstavlja posebni dio zgrade, uz uknjižbu tog prava u zemljišnim knjigama u korist tužitelja, dok je toč. II) izreke naloženo tužitelju da nadoknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.750,00 kn.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku na način da se prihvati tužbeni zahtjev, odnosno podredno ukine i vrati na ponovno suđenje.

3. U žalbi tužitelj u bitnom navodi da je donošenjem pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da pobijana odluka nema razloga o odlučnim činjenicama pa da se ne može ispitati, kao i da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava koje su u postupku služile kao dokaz. Navodi da je pogrešan zaključak suda da predmet oporučnog raspolaganja njegovog djeda pok. M. M. nije bio predmetni stan jer da je iz oporuke od 15.04.1945. i Dosudnice pod posl. br. O-86/59 od 22.08.1950. nesumnjivo razvidno da je oporučitelj raspolagao čitavom svojom imovinom u korist njegova oca pok. J. M. i tete pok. V. M., obzirom da je za kćerke K. ( majka M. M. i Z. P.) i L. izričito naveo da su namirene mirazom. Navodi da je prvostupanjski sud o odlučnim činjenicama zaključivao i na temelju presude pod posl. br. P-378/14 ( potvrđene od strane Županijskog suda u Splitu Gž- 239/15 ), odnosno dokaza o kojem da mu nije bila dana mogućnost da se izjasni čime da je počinjena bitna povreda iz čl. 7. st. 3. ZPP-a. Navodi da je proturječan zaključak prvostupanjskog suda u svezi Zapisnika o postignutom sporazumu o diobi od 08.01.1960. jer da je iz istog razvidno da je predmetni stan sukladno oporučnoj volji pok. M. M. pripao grupi nasljednika njegovog pok. oca J. M. u samovlasništvo. Navodi da iz svih saslušanih svjedoka proizlazi da su upravo njegovi prednici tj. otac pok. J. M. i tetka pok. V. M. posjedovali predmetni stan koji im je oporučno pripao nakon smrti pok. M. M. tj. od 1950. te da su bili u dugogodišnjem samostalnom i poštenom posjedu istog. Navodi da na njegovo nepoštenje ne ukazuje Rješenje o nasljeđivanju pod posl. br. O-146/74 od 23.03.1976. iza pok. V. M. jer da u tom rješenju predmetni stan nije naveden, niti opisan. Navodi i da je presuda nezakonita jer da ga sud sukladno čl. 109. st. 1. ZPP-a nije pozvao da označi tuženika A. A. M. kao zakonskog nasljednika pok. M. M. i pok. P. Z..

4. Tuženik je u odgovoru na žalbu istakao da tužitelj neosnovano žalbenim navodima iznosi vlastito viđenje i zaključke o činjenicama i utvrđenjima prvostupanjskog suda, zbog čega da predlaže odbijanje žalbe.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem prava vlasništva na suvlasničkim udjelima prednika tuženika i to M. M. pok. A. rođ. Z. od 4/15 dijela i P. Z. pok. A. od 3/15 dijela, odnosno ukupno 7/15 dijela na stanu, na II katu lijevo prema trgu, sagrađenom na čest. zgr. 69 i č. zgr 70, upisanom u zk.ul. 1642 k.o. H., a koji se sastoji od četiri sobe i kuhinje i sporedne prostorije, te predstavlja posebni dio zgrade, uz uknjižbu tog prava u zemljišnim knjigama.

7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud utvrđuje:

- da iz Smrtnog lista pok. M. M. pok. A. rođ. Z., kao i iz Rješenja o nasljeđivanju pod posl. br. O-3189/15 iza pok. M. V., te Rješenja pod posl. br. R1- 4/13 od 28.03.2014 i Rješenje o nasljeđivanju pod posl. br. O-105/14 od 24.11.2014. iza pok. P. A. Z. proizlazi da je tuženik jedini nasljednik iza pok. M. M. pok. A. rođ. Z. i Z. P. pok. A.

- da je tužitelj uknjižen u zemljišnim knjigama kao vlasnik u cijelosti u odnosu na predmetni stan označen kao etažno vlasništvo (E-3) tj. stan na drugom katu lijevo prema trgu, koji se sastoji od četri sobe, kuhinje i sporedne prostorije, a koji se nalazi u zgradi oznake č.zgr. 69/1, kuća 72 m2 , č.zgr. 69/2, prolaz, 33 m2, i č.zgr. 70 kuća za stanovanje 173 m2, z.ul. 1642 k.o. H. na temelju Rješenja o nasljeđivanju pod posl. br. O-133/83 iza pok. oca M. J. u predmetu Z-295/90, na temelju Rješenja o nasljeđivanju posl.br. O-146/74 iza pok. M. V. i na temelju presude pod posl. br. P- 184/97 ( ukinuta tijekom ovog postupka ) u predmetu pod posl. br. Z-323/98

- da iz iskaza svjedoka T. N., M. C., H. N. i J. A. proizlazi da je tužitelj u sljedništvu svojih prednika bio u faktičnom dugogodišnjem nesmetanom posjedu spornog stana,

- da su predmetne č.zgr. 69 i 70 izvorno bile upisane u zk.ul. 165 k.o. H. na temelju kupoprodajnog ugovora od 11.01.1911. u korist J. S. fui G. da B. tj. J. S. pok. I. iz B., da su potom navedene nekretnine na temelju rješenja o nasljeđivanju iza pok. S. J. upisane u korist njegove supruge J. L. ud. S. za 108/216 dijela, J. I. pok. I. za 36/216, te J. A. pok. M., J. K. pok. M., J. R. pok. M. i J. M. pok. M. žena N. H. H. za po 9/216 dijela, te J. A. pok. A. ž. N. H., J. M. pok. A. udana u A., J. J. pok. A., J. M. pok. A., J. M. pok. A., J. L. pok. A. ž. J. M., J. S. pok. A., J. A. pok. A. i J. A. pok. A. za po 4/216 dijela prava vlasništva

- da među strankama nije sporno da J. S. i njegova supruga L. nisu imali zajedničke rođene i posvojene djece iz kojeg razloga su J. S. naslijedili supruga L. u 1/2 dijela, a u preostalom dijelu njegov brat i nećaci

- da su pok. J. L. ud. S. temeljem rješenja o nasljeđivanju pod posl. br. O- 195/96 naslijedili njeni nećaci i pranećaci i to B. M. ud. N., B. B., A., B. J., A., B. A., A. za po 10/240 dijela, M. J., A., M. B., A. za po 20/240 dijela, M. ing. M., S. za 40/240 dijela, M. V. pok. M., H., M. J. pok. M., B., J. L. rođ. M., A. za po 30/240 dijela, te Z. M. pok. A. ud. M. i Z. P. pok. A., tj. prednici tuženika za po 15/240 dijela prava vlasništva

- da su provedbom rješenja o nasljeđivanju iza pok. J. L. ud. S., kao suvlasnici za po 30/240 dijela uknjiženi tužiteljev otac M. J. pok. M., te njegova sestra M. V. ( kao prednica tužitelja i tuženika), te prednici tuženika Z. M. pok. A. ud. M. i Z. P. pok. A. za po 15/240 dijela prava vlasništva

- da je u odnosu na predmetne nekretnine provedena nacionalizacija u predmetu pod posl. br. Z-91/61 temeljem Rješenja od 09.12.1959. pod br. 06- 3561/25-59, te rješenja NO O. H. od 05.05.1960. pod br. 02-140/1-60, kojom prilikom je, uz upis društvenog vlasništva u odnosu na č.zgr. 69 i 70 k.o. H., zabilježeno da su izuzeti od nacionalizacije i ostavljeni u vlasništvo kao posebni dijelovi zgrade pojedini stanovi, pa tako i sporni stan na drugom katu lijevo prema trgu, u odnosu na kojeg se kao vlasnici upisuju M. J. pok. M., M. V. pok. M., M. L. pok. M., Z. M. pok. A. i Z. P. pok. A., svi za po 1/5 dijela prava vlasništva

- da iz priloženog spisa Službe za imovinsko pravne poslove pod br. 06- 3561/25-59 koji se odnosi na provedbu nacionalizacije u odnosu na č.zgr. 69 i 70 k.o. H., proizlazi da su dotadašnji vlasnici zgrade podnosili zahtjeve za izuzeće od nacionalizacije pojedinih stanova, te su konačno podnijeli svoj zajednički prijedlog od 11.01.1960. gdje se pod točkom 3. navodi "da se stan V. M. dodijeli grupi koju predstavlja M. J. pok. M."

- da je u postupku nacionalizacije udovoljeno navedenom zahtjevu Rješenjem NO O. H. K. za nacionalizaciju pod br. 02-140/1-1960 od 05.05.1960. koje je i provedeno u zemljišnim knjigama, a kojim je sporni stan uknjižen na više osoba, a ne isključivo na prednika tužitelja

- da Zapisnik o postignutom sporazumu u diobi č.zgr. 69 i 70 k.o. H. od 08.01.1960. ne predstavlja dokaz da je sporni stan izvršenom diobom pripao isključivo tužiteljevom ocu J. M. pok. M. jer da iz istog proizlazi da su pojedini stanovi "dodijeljeni grupi", a ne fizičkoj osobi i pojedincu, pa da se tako za stan M. V.. (očito M. V.) navodi "dati grupi M. J. pok. M."

- da iz oporuke pok. M. M. pok. G. od 15.04.1945. proizlazi da je oporučitelj odredio da polovicu svog imanja ostavlja sinu J. i kćeri V. koja da ne smije otuđiti svoj dio, već da taj dio po njenoj smrti ima pripasti njegovom sinu J., odnosno njegovoj muškoj djeci, dok za kćerke K. i L. navodi da im je pri udaji dao određeni novčani iznos koji da se ima uračunati u dio koji njima pripada

- da je temeljem navedene oporuke donijeta Dosudnica pod posl.br. O-86/59 temeljem koje su ostavštinu iza smrti M. M. pok. G. G. umrlog 29.06.1950. naslijedili sin M. J. pok. M. za 5/6 dijela i kćerka M. V. pok. M. za 1/6 dijela

- da je navedena Dosudnica u zemljišnim knjigama provedena rješenjem pod posl. br. Z-364/58 od 09.05.1958. i to u odnosu na nekretnine u k.o. B. na način da su kao nasljednici ostavitelja upisani M. J. pok. M. za 5/6 dijela i M. V. pok. M. za 1/6 dijela prava vlasništva

- da se u navedenoj oporuci, Dosudnici i rješenju pod posl. br. Z-364/88 uopće ne spominju nekretnine u k.o. H., pa tako niti predmetne č.zgr. 69 i 70 k.o. H., već isključivo nekretnine na području k.o. B.

- da je pozivanje tužitelja na predmetnu oporuku neosnovano jer da u trenutku smrti ( 29.06.1950. ) pok. M. M. pok. G. nije niti bio upisan u zemljišnu knjigu kao suvlasnik spornog stana, odnosno č.zgr. 69 i 70 k.o. H. slijedom čega da oporukom nije niti mogao raspolagati tim nekretninama, već su njegov sin i kćerka M. J. i M. V. upisani u zemljišnoj knjizi kao suvlasnici zajedno sa prednicima tuženika provedbom rješenja o nasljeđivanju iza pok. J. L. ud. S. pod posl. br. O-195/56 od 12.12.1959. a koje rješenje je provedeno u predmetu pod posl. br. Z-489/65,

- da je iz Rješenja o nasljeđivanju pod posl. br. O-133/83 i upisa u zemljišne knjige razvidno da je tužitelj naslijedio suvlasnički udio predmetnog stana iza svog oca pok. M. J. pok. M., umrlog 02.09.1983. u 1/5 dijela

- da je iz Rješenja o nasljeđivanju pod posl.br. O-146/84 i upisa u zemljišne knjige razvodno da su nasljednicima iza pok. M. V., umrle 30.11.1974. proglašeni u jednake dijelove za po 1/3 dijela njen brat M. J. pok. M. ( otac tužitelja), sestra u A. J. L. ž. S., te nećakinja M. M. rođ. Z. ( majka tuženika )

- da je tužitelj pravomoćno odbijen sa tužbenim zahtjevom usmjerenim, između ostalih i protiv tuženika u predmetu pod posl. br. P-378/14 ( odluka potvrđena od strane Županijskog suda u Splitu pod posl. br. Gžst-239/15) radi utvrđenja prava vlasništva na nekretninama u k.o. B., a u kojem postupku da se činjenično također pozivao na diobu između prednika stranaka i dosjelost kao temelj stjecanja prava vlasništva.

8. Slijedom navedenog prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi, između njegovih prednika i prednika tuženika u odnosu na sporni stan, bila izvršena dioba temeljem koje bi isti pripao u cijelosti u vlasništvo njegovom ocu jer da pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su učestvovale u postupku ostavinske rasprave, a u ostavinskom postupku pod posl. br. O-146/74 iza pok. V. M., kao i u upravnom postupku izdvajanja predmetnog stana od nacionalizacije, da prednik tužitelja pok. M. J. nije isticao nikakve prigovore u smislu da bi isti bio jedini i isključivi vlasnik spornog stana, odnosno da je provedeno razvrgnuće suvlasničke zajednice u odnosu na isti stan. Stoga da njegov posjed spornog stana u cijelosti nema potrebnu kvalitetu posjedovanja jer je isti s obzirom na dostavljena rješenja u navedenim postupcima, neprijeporno znao, odnosno morao znati da mu ne pripada pravo na posjed i u odnosu na suvlasničke dijelove prednika tuženika, posljedično čemu da sama činjenica stupanja u posjed i posjedovanja spornog stana nije dovoljna za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na suvlasničkom dijelu prednika tuženika.

9. Stoga prvostupanjski sud primjenom odredbi Općeg građanskog zakonika ( OGZ), a čije odredbe da se primjenjuju temeljem čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i to paragrafa 1461., 1463., 1464 i 1468. odbija tužbeni zahtjev tužitelja, dok odluku o trošku donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

10. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Također nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati.

11. U odnosu na žalbene navode tužitelja glede označavanja tuženika u pobijanoj presudi ističe se da predmetni postupak ( nakon prihvaćanja prijedloga za ponavljanjem postupka i ukidanja prvotne presude pod posl. br. P-184/97 ) nesporno nije vođen protiv mrtvih osoba, već protiv tuženika A. A. M. kao nasljednika prvotno tuženih pok. M. M. i pok. P. Z.. Stoga označavanje tuženika ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, niti je to razlog odbijanja tužbenog zahtjeva. Pored toga radi se o propustu tužitelja kao aktivne strane, kako to i navodi prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, pa isti zbog vlastitog propusta ne može ostvariti korist ( benefit ) u ovom žalbenom postupku pozivajući se na nezakonitost. Štoviše nezakonitost pobijane odluke zbog navedenog žalbenog razloga predstavljao bi pretjerani formalizam. Stoga je i prvostupanjski sud po službenoj dužnosti imao ovlast pravilno označiti tuženika kao nasljednika pok. M. M. i pok. P. Z. jer je protiv njega nesporno i vođen postupak, a kako je to učinio ovaj sud prilikom donošenja ove odluke jer bi sve drugo predstavljalo pretjerani formalizam.

12. Isto tako pravilno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje, te je pravilno primijenio materijalno pravo posljedično čemu je pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Stoga su svi žalbeni navodi neosnovani.

13. Tako je neosnovan žalbeni navod tužitelja da je sud pogrešno zaključio da predmetni stan nije bio predmet oporučnog raspolaganja njegovog pok. djeda M. M., kao i da Zapisnik od 08.01.1960. dokazuje postignuti sporazum o diobi predmetne nekretnine.

14. Naime, iz spisa nesporno proizlazi da je predmetna oporuka od strane tužiteljevog djeda pok. M. M., pok. G. sastavljena 15.04.1945. ( list 112 spisa), dok iz povijesnog zemljišnoknjižnog stanja predmetne nekretnine proizlazi da je otac tužitelja pok. M. J., pok. M. ( zajedno sa pravnim prednicima tuženika pok. M. M. i pok. Z. P. ) suvlasništvo na predmetnom stanu stekao nasljeđivanjem iza pok. J. L. ud. S. ( list 148-149 spisa). Nadalje iz Rješenja o nasljeđivanju pod posl. br. O- 195/56 od 13.05.1965. iza pok. J. L. ( list 184 spisa) proizlazi da je ista umrla 02.02.1946. u S. T., A..

15. Iz navedenog proizlazi da je u vrijeme sastavljanja predmetne oporuke od strane tužiteljevog djeda ( 15.04.1945.) još uvijek bila živa zemljišnoknjižna vlasnica predmetne nekretnine J. L. ( umrla 02.02.1946. ) slijedom čega prednik tužitelja zasigurno nije mogao oporučno raspolagati njenom nekretninom. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da se navedena oporuka kao i Dosudnica pod posl. br. O- 86/50 od 22.08.1950. ( list 113 spisa ) ne odnose na predmetnu nekretninu u k.o. H., već isključivo na nekretnine oporučitelja u k.o. B., a što nedvojbeno proizlazi i iz Rješenja Kotarskog suda u S. H. pod posl. br. Z-364/88 od 09.05.1958. ( list 114 spisa ) kojim su kao predmet uknjižbe prava vlasništva na temelju navedene Dosudnice od 22.08.1950. taksativno navedene nekretnine upisane u zk.ul. 11, 68, 132, 133, 153, 333, 343, 389, 423 i 428 k.o. B..

16. Stoga su posve promašeni žalbeni navodi tužitelja da bi se u konkretnom slučaju radilo o odnosu zakonskog i oporučnog nasljeđivanja.

17. Pored toga iz stanja spisa proizlazi da su suvlasnički udio na predmetnoj nekretnini iza oporučne nasljednice pok. M. V. ( teta tužitelja) kasnije temeljem Rješenja o nasljeđivanju pod posl. br. O-146/74 od 23.03.1976. ( list 159 spisa ) naslijedili njezin brat M. J. ( otac tužitelja), sestra J. L. i nećakinja M. M. ( prednica tuženika), te u tom ostavinskom postupku tužiteljev otac nije isticao nikakva posebna prava u odnosu na utuženu nekretninu iz čega se nedvojbeno može zaključiti da je znao da mu ne pripada pravo na posjed spornog stana u cijelosti kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

18. Isto tako iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljev otac pok. M. J. aktivno sudjelovao u postupku izuzimanja od nacionalizacije stanova u predmetnoj zgradi, a koji postupka je okončan na način da je Rješenjem Komisije za nacionalizaciju NO Općine H. od 05.05.1960. ( list 253-254 spisa ) predmetni stan na drugom katu, lijevo-prema trgu ostavljen u vlasništvo M. J. ( otac tužitelja), M. V. ( teta tužitelja), J. L., te Z. M. i Z. P. ( prednici tuženika ), s time da iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da su bivši suvlasnici podnijeli zajednički zahtjev za izuzimanje od nacionalizacije, da su podnositelji zahtjeva upisani kao suvlasnici predmetne zgrade u raznim idealnim suvlasničkim dijelovima, pa da su prema njihovom predloženom diobenom prijedlogu i grupirani suvlasnički dijelovi.

19. Iz navedenog nedvojbeno proizlazi da se Zapisnik od 08.01.1960. ( list 132 spisa ) odnosi na sporazumnu diobu svih suvlasnika predmetne zgrade ( a ne samo prednika tužitelja ) jer je isti po svom sadržaju identičan zajedničkom prijedlogu iz siječnja 1960. kojeg su suvlasnici podnijeli Komisiji za nacionalizaciju ( list 202 spisa ), a prema kojem predmetni stan nije pripao tužiteljevom ocu M. J. kao fizičkoj osobi, već kao „grupi“ koju predstavlja M. J., a koja grupa je nedvojbeno obuhvaćala i prednike tuženika jer je istima upravo na temelju tog diobenog prijedloga ( čiji je sadržaj identičan Zapisniku od 08.01.1960. ) ostavljeno pravo suvlasništva na predmetnom stanu naprijed citiranim Rješenjem od 05.05.1960. Niti tijekom tog upravnog postupka tužiteljev otac koji je aktivno sudjelovao nije isticao nikakva posebna prava u odnosu na utuženu nekretninu, pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio da niti Zapisnik od 08.01.1960. ne predstavlja dokaz da je između prednika stranaka izvršena dioba.

20. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud nije o odlučnim činjenicama za presuđenje u ovoj pravnoj stvari zaključivao na temelju utvrđenja iz presude pod posl. br. P-378/14 koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu pod posl. br. Gžst-239/15 ( list 116-122 spisa ), već je svoja utvrđenja temeljio na neposredno provedenim dokazima tijekom ovog postupka ( uvid u ostalu opsežnu dokumentaciju i iskaze svjedoka ), dok je navedenu odluku cijenio samo kao potkrijepu svojim utvrđenjima da između prednika stranaka nije bila izvršena i u naravi realizirana dioba. Stoga je neutemeljeno pozivanje tužitelja u žalbi na odredbu čl. 7. st. 3. ZPP-a.

21. Također je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da posjed tužitelja i njegovih prednika ( oca i tete ) nije bio pošten posljedično čemu da nedostaje jedna od pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

22. Naime, dosjelost je originarna osnova za stjecanje prava vlasništva na tuđoj stvari njezinim posjedovanjem kroz zakonom određeno vrijeme, ako je posjed bio određene kvalitete. Pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću su sposobnost stvari, odnosno da se radi o stvari u prometu, potom posjed određene kvalitete, odnosno za redovnu dosjelosti isti mora biti zakonit, istinit i pošten, dok se za izvanrednu dosjelost traži barem pošten posjed, te rok dosjedanja koji je određen zakonom. Ratio pravnog instituta dosjelosti je da se jedno faktično stanje uskladi sa pravnim stanjem.

23. Posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja, posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja, a posjed je pošten ako posjednik koji ga je stekao nije znao niti s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

24. U konkretnom slučaju je nesporno na temelju iskaza saslušanih svjedoka utvrđeno da je tužitelj sa svojim prednicima bio u samostalnom nesmetanom posjedu predmetnog stana. Međutim isto tako nesporno proizlazi da su i tužitelj sa svojim prednicima, kao i prednici tuženika suvlasništvo nad prijeporom stekli na temelju nasljeđivanja iza pok. J. L., udove S..

25. Tijekom postupka nije utvrđeno, niti je tužitelj dokazao da bi njegovi prednici sporazumnom diobom nasljedstva ili na neki drugi pravni način stekli pravo vlasništva prijepora u cijelosti, obzirom da na to ne upućuju po njemu predloženi dokazi ( oporuka pok. M. M., pok. G. od 15.04.1945. i prijedlog tj. Zapisnik od 08.06.1960. ) kako je to naprijed iznijeto.

26. Kada se uzme u obzir činjenica da su prednici tužitelja i prednici tuženih suvlasništvo nad prijeporom stekli nasljeđivanjem, kao i da su isti bili rođaci, te da im je pok. V. M. bila zajednička prednica ( istu su naslijedili i tužiteljev otac M. J. i tuženikova prednica M. M. ), to je pravilan stav prvostupanjskog suda da su tužitelj i njegov prednik znali, odnosno da su imali dovoljno razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed stana u cijelosti jer su svakako morali imati saznanja o ostalim suvlasnicima, te da isti imaju i polažu vlasnička prava nad prijeporom. Pri tom valja istaknuti da je tužitelju i njegovom predniku kao jednom od suvlasnika nekretnine svakako pripadalo pravo na posjedovanje i vršenje vlasničkih prava na cijeloj nekretnini, obzirom da između suvlasnika nije razvrgnuta suvlasnička zajednica, međutim navedeno ne znači da je time i ostvarena pretpostavka vršenja poštenog faktičnog posjeda nad prijeporom kao jedan od uvjeta za dosjelost.

27. Valja istaknuti i da se poštenje posjeda predmjeva, međutim tuženik je tijekom dokaznog postupka uspio tu predmjevu poštenja oboriti, dok dugotrajno korištenje prijepora od strane tužitelja i njengovog prednika nije jedini uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću kako je naprijed iznijeto, već i ostale pretpostavke, a posebno „bona fides“, odnosno dobra vjera, koja je kao uvjet za stjecanje dosjelošću poznata još od razdoblja principata i koja se zadržala u svim pravnim sustavima sve do danas.

28. Pravilna je odluka prvostupanjskog suda i o naknadi parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tuženik u cijelosti uspio u sporu. Pri ne proizlazi na koje se konkretno parnične tom valja istaknuti da iz sadržaja žalbe

troškove i iz kojeg razloga upire žalbom, a ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

29. Slijedom navedenog, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci, 23. listopada 2024.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec, v.r.