Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl. br. Gž-525/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja B. S. iz Z., OIB:…., zastupan po L. H., odvjetnici iz Z., protiv tuženika N. I. iz Z., OIB: ….zastupan po S. R.-P., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-4570/09 od 10. prosinca 2019., na sjednici vijeća održanoj 23. listopada 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-4570/09 od 10. prosinca 2019. u točkama I) i III) izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 94.691,00 kn zajedno sa zateznom kamatom od 01.06.2009. kao danom podnošenja tužbe do isplate, dok je toč. II) izreke odbijen tužitelj sa tužbenim zahtjevom u iznosu od 16.850,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, a toč. III) izreke naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 22.530,00 kn zajedno sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Protiv toč. I) i III) citirane prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a), te predlaže preinačenje pobijane odluke na način da se odbije tužbeni zahtjev, odnosno podredno ukidanje i vraćanje na ponovno suđenje.

3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer da je zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva izveo isključivo na temelju iskaza svjedoka predloženih od strane tužitelja, cijeneći iste kao uvjerljive i životno logične, dok da je iskaze po njemu predloženih svjedoka u cijelosti ocijenio kao neuvjerljive. Također da je prvostupanjski sud u potpunosti ignorirao njegov navod da je tužitelju kao odvjetniku, od početka vođenja spora isplatio na ime troška iznos od 10.000 eura. Nadalje navodi da iz iskaza svjedoka predloženih po tužitelju proizlazi da je tužitelj postupao protivno odredbi Tbr. 39. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika jer nije sklopio ugovor o pismenoj formi kojom je ugovorena naknada za rad u razmjeru s uspjehom u sporu, kao i da nije izdavao niti potvrdu, niti račun za izvršenu uslugu, pa da ostaje nejasno i neobrazloženo temeljem kojih dokaza je sud utvrdio da tužitelju nisu podmireni troškovi zastupanja. Navodi da je teret dokazivanja da mu utuženo potraživanje nije plaćeno bilo na tužitelju, a diskvalifikacijom dokaza na njegovu štetu u korist tužitelja da je stavljen u lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranu. Navodi da postojanje ugovora o nalogu kao nesporne činjenice ne dokazuje samo po sebi da nalogodavac nije ispunio svoju obvezu podmirenja troškova nalogoprimcu. Navodi da je tužitelj bio dužan dokazati postojanje posebnog sporazuma sklopljenog u pismenoj formi osnovom kojeg bi bilo vidljivo da je naplata troškova ugovorena na način da se ista isplaćuje nakon prestanka mandatnog odnosu. Navodi da se prvostupanjski sud nije očitovao o istaknutom prigovoru zastare, te da iz svega navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi da je pogrešna i odluka o naknadi parničnih troškova obzirom na neosnovano utvrđen uspjeh parničnih strana u sporu.

4. Odgovor na žalbu nije podnijet.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom naknade za pruženu odvjetničku uslugu zastupanja u parničnom predmetu radi naknade štete vođenom pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod posl. br. Pn-10/08.

7. Donoseći pobijanu odluku nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje:

- da među strankama nije sporno da je tužitelj zastupao tuženika u postupku pod posl. br. Pn-10/08 (ranije Pn-1199/94) pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da za vrijeme zastupanja tuženika u parnici nije tražio novac za zastupanje, a niti ga je primio, da se bavi postupcima naknade štete tako da niti jednoj stranci tijekom postupka ne naplaćuje ništa, već da mu stranka isplaćuje honorar na kraju postupka prema važećoj Odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora, s time da nikakav pisani ugovor nije postojao između njega i stranke, a niti su ga utanačili, te da je u nekoliko navrata platio za tuženika predujam za vještačenje

- da je iz navedenog iskaza tužitelja, kao i iskaza svjedokinja predloženih po tužitelju, S. D., M. Đ. i A. K., a koje sud prihvaća logičnim i životno uvjerljivi utvrđeno da tužitelj u postupcima naknade štete nije tražio predujam za troškove zastupanja, a niti troškove zastupanja po pojedinoj radnji, već da je praksa odvjetničkog ureda, koji se bavio uglavnom naknadama štete, bila da se na kraju pravomoćno završenog postupka radi obračun troškova, s obzirom na dogovor između odvjetnika i stranke, te bi se stranci nakon pravomoćno završenog postupka izdavala potvrda koja je sadržavala obračun koliko su iznosili troškovi i na što se odnose, a odvjetniku bi se refundirali i troškovi vještačenja ukoliko ih nije platila stranka

- da iz iskaza tuženik proizlazi da je njegov otac angažirao tužitelja za zastupanje jer je on bio maloljetan, da je njegov otac tužitelju prilikom potpisivanja punomoći predao iznos od 5.000,00 DEM-a za akontaciju, da je njegova majka prije podizanja tužbe ( siječanj-veljača 1994.) predala tužitelju iznos od 3.000,00 DEM-a, da je njegov stric predao tužitelju iznos od 500,00 DEM-a, da je on jednom bio kod tužitelja sa stricem Tomom kojom prilikom da su mu predali iznos od 2.000,00 kuna u kuverti, da je prije presude tužitelju predao iznos od 5.000,00 kuna, da je odvjetnik tražio i da plati troškove sudske pristojbe za što da mu je dao 10.000,00 kuna, a za vrijeme dok je spis bio na višem sudu radi žalbi da je tražio 5.000,00 kuna, da im tužitelj za primljene novce nije izdavao potvrde, te da je tužitelju otkazao punomoć u siječnju 2008.

- da nisu prihvaćeni kao vjerodostojni iskazi tuženika i po njemu predloženih svjedoka V. I., A. I. i T. I. jer da su isti nelogični, životno neuvjerljivi i proturječni - da tuženik nije dokazao da je platio tužitelju troškove zastupanja.

8. Slijedom navedenog prvostupanjski sud utvrđuje da kako je tužitelj kao odvjetnik i punomoćnik tuženika, zastupao istog i poduzimao radnje u njegovo ime,

Zakon

to da je u konkretnom slučaju sklopljen ugovor o nalogu u smislu čl. 763. st. 1. o obveznim odnosima ( NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 ), pa da tužitelj kao nalogoprimac temeljem čl. 763. st. 2. ZOO-a ima pravo na naknadu, te prihvaća tužbeni zahtjev kao djelomično osnovan u iznosu od 94.691,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate. Odluku o trošku donosi na temelju čl. 154. st. 2. i 155. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Također nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati.

10. Isto tako pravilno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje, te je pravilno djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, međutim pogrešno je primijenio materijalno pravo jer je obzirom na vrijeme nastanka odnosa trebalo primijeniti

53/91, dalje ZOO/91 ), ali unatoč odredbe Zakona o obveznim odnosima ( NN

navedenom pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

11. Među strankama nije sporno da su međusobno bile u poslovnom odnosu u smislu čl. 749. ZOO/91 temeljem kojeg se tužitelj obvezao tuženiku pružiti usluge odvjetničkog zastupanja u parničnom predmetu radi naknade štete pod posl. br. Pn- 10/08 ( ranije Pn-1199/94) pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, a koju obvezu je i izvršio kako to proizlazi iz navedenog priklopljenog predmeta pod posl. br. 12. Nije sporno niti da tužitelj ima pravo na naknadu za izvršenu uslugu odvjetničkog zastupanja. Štoviše navedeno proizlazi i iz odredbe čl. 18. st. 1. NN 9/94, 117/08, 50/09, 75/09 i 18/11, dalje ZO-a ) kojim je Zakona o odvjetništvu (

propisano da odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad, te na naknadu troškova u svezi s obavljenim radom sukladno Tarifi koju utvrđuje i donosi Komora uz suglasnost ministra pravosuđa.

13. Također nije sporno niti da je tuženik otkazao punomoć za zastupanje tužitelju tijekom vođenja predmetnog parničnog postupka radi naknade štete pod posl. br. Pn- 10/08, odnosno prije njegovog pravomoćnog okončanja.

14. Sporno je među strankama da li je tuženik u obvezi tužitelju podmiriti utuženo potraživanje, obzirom da isti i tijekom prvostupanjskog postupka i u ovoj žalbenoj fazi tvrdi da je tužitelju u cijelosti podmirio naknadu za zastupanje od podizanja tužbe do otkaza punomoći.

15. U odnosu na žalbene navode tuženika ističe se da prema čl. 8. ZPP-a sudovi odlučuju koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svojem uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Također sudovi sukladno čl. 220. st. 2. ZPP- a imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pa postupanjem prema tim ovlastima, prvostupanjski sud nije povrijedio niti jedno tuženikovo pravo.

16. Stoga nije osnovan navod tuženika da je diskvalifikacijom dokaza na njegovu štetu u korist tužitelja stavljen u lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranu jer je prvostupanjski sud proveo sve dokaze predložene po tuženiku ( saslušanje tuženika i omogućeno raspravljanje o predmetu svjedoka V. I., A. I. i T. I. ), a čime je tuženiku

spora i dana prilika da predloži dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, pa stoga temeljem okolnosti da iskazi svjedoka, koji su po njemu predloženi ( za razliku od svjedoka predloženih po tužitelju ), nisu ocijenjeni vjerodostojnim, odnosno onako kako bi on htio, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

17. Pored toga u konkretnom slučaju je prvostupanjski sud pobijanom presudom obrazložio zašto iskaze saslušanih svjedoka, predloženih po tuženiku, ne prihvaća kao vjerodostojne, a koje razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, posebno stoga što se radi o roditeljima i stricu tuženika, čime su isti životno i logično osobno zainteresirani za uspjeh tuženika u ovoj parnici.

18. Nadalje u odnosu na žalbene navode o sklapanju posebnog ugovora o naknadi nagrade za rad u smislu Tbr. 39. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, dalje Tarifa ) ističe se slijedeće.

19. Navedenim Tbr. 39. Tarife određeno je da odvjetnik i stranka mogu ugovoriti visinu nagrade za odvjetnički rad, da je ugovor valjan samo ako je zaključen u pismenoj formi, da ugovor ne obvezuje sud kod dosuđivanja troška stranci koja je uspjela u sporu, te da u imovinskopravnim predmetima odvjetnici mogu sa strankom pismeno ugovoriti nagradu za rad i u razmjeru s uspjehom u postupku odnosno u pravnim radnjama, koje će za stranku poduzeti, s time da gornja granica ugovorenog postotka ne može prijeći 30 % od ukupno ostvarenog uspjeha.

20. Također i odredbom čl. 19. ZO-a propisano je da u imovinsko-pravnim stvarima odvjetnici mogu sa strankom ugovoriti nagradu za rad i u razmjeru s uspjehom u postupku odnosno u pravnim radnjama koje će za stranku poduzeti sukladno odvjetničkoj tarifi, s time da je takav ugovor valjan samo ako je zaključen u pisanom obliku.

21. Iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi da u konkretnom slučaju između stranaka nije zaključen poseban pismeni ugovor o visini nagrade za odvjetnički rad smislu odredbe čl. 26. ZOO/91, niti da je sastavljen u pismenoj formi propisanoj Tbr. 39. Tarife jer istog niti jedna stranka nije predočila.

22. Navedeno po stavu ovog suda ne proizlazi niti iz iskaza tužitelja i svjedokinja S. D., M. Đ. i A. K., a kako to tumači tuženik, obzirom da iz suglasnih iskaza tužitelja i navedenih svjedokinja proizlazi, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, da je praksa tužiteljevog odvjetničkog ureda, koji se bavio uglavnom naknadama štete, bila da stranke nisu unaprijed plaćale trošak zastupanja, već na kraju pravomoćno završenog postupka temeljem međusobnog dogovora, a nakon čega bi se stranci izdavala potvrda sa obračunom troškova i na što se isti odnose.

23. Dakle iz iskaza tužitelja i navedenih svjedokinja može se jedino zaključiti da je između stranaka ugovoren način plaćanja odvjetničke usluge po ispunjenju naloga, odnosno po okončanju parničnog postupka u kojem je tužitelj zastupao tuženika, a ne i da je između njih zaključen poseban ugovor o naknadi kako to pogrešno tumači tuženik.

24. Pored toga ugovor kojim se ugovara nagrada odvjetniku prema uspjehu u pružanju pravne pomoći u imovinskopravnim stvarima, pravno je valjan samo ako je zaključen u pismenoj formi sukladno naprijed citiranoj odredbi čl. 19. Zakona o 39. Tarife. Kako u konkretnom slučaju nedvojbeno takav ugovor odvjetništvu i Tbr.

nije zaključen u pismenoj formi, to bi u situaciji da je takav ugovor i eventualno zaključen usmeno, tužitelju za izvršene odvjetničke usluge pripadala jedino i isključivo nagrada za obavljeni rad sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

25. Naime, potpisivanjem punomoći odvjetnik i stranka zaključuju ugovor o nalogu u smislu čl. 749. ZOO/91 kojim se odvjetnik obvezuje za stranku poduzeti određene pravne radnje u određenom sudskom postupku, prema nalogu stranke, a stranka se obvezuje odvjetniku platiti naknadu za njegov rad, te odvjetnik ima pravo zahtijevati od stranke nagradu za svoj rad kada ispuni nalog, tj. završi zastupanje stranke u određenoj pravnoj stvari, odnosno kada otkaže zastupanje ili stranka opozove punomoć odvjetniku. U slučaju zastupanja stranke u sudskom postupku posao je obavljen kada je zastupanje završeno donošenjem pravomoćne sudske odluke, odnosno eventualno i prije otkazom ili opozivom punomoći. Završetkom zastupanja odvjetnik kao nalogoprimac ima pravo od stranke zahtijevati naknadu, odnosno nagradu za obavljeni posao.

26. Kako je u konkretnom slučaju tuženik otkazao punomoć prije okončanja sudskog postupka, te kako tijekom postupka nije utvrđeno da bi stranke ugovorile plaćanje naknade nakon svake obavljene radnje, već naprotiv nakon završetka postupka, to je tužitelj temeljem čl. 776. st. 1. ZOO-a stekao pravo zahtijevati pravo na nagradu za svoj rad u trenutku otkazivanja punomoć.

27. Obzirom da je između stranaka nesporno zaključen ugovor o nalogu, to prema odredbi čl. 762. st. 1. ZOO/91 nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj rdtrud, a visina naknade propisana je odredbom čl. 761. ZOO/91 na način da se ta naknada treba ugovoriti ugovorom o nalogu, a ako ta naknada nije ugovorena tada je nalogodavac dužan platiti naknadu u uobičajenoj visini, a ako o tome nema običaja onda pravičnu naknadu. S obzirom da je tužitelj odvjetnik i da je kao odvjetnik zaključio ugovor o nalogu sa tuženikom, naknada za njegov rad kao odvjetnika propisana je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i upravo u skladu s tom Tarifom potrebno je utvrditi visinu naknade koja pripada tužitelju prema zaključenom ugovoru o nalogu.

28. Nije osnovan niti žalbeni navod tuženika da je u konkretnom slučaju teret dokaza da utuženo potraživanje nije plaćeno bilo na tužitelju, jer bi u tom slučaju negativnu činjenicu da nije primio naknadu za svoj rad, a tužitelj bio dužan dokazivati

što nije moguće.

29. Upravo suprotno, teret dokaza da je utužena naknada za odvjetničko zastupanje plaćena bila je na tuženiku koji je tu činjenicu i iznio u smislu čl. 219. st. 1. ZPP-a, a koji pak tu činjenicu tijekom postupka predloženim dokazima nije dokazao kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

30. Naime, kao što je naprijed iznijeto, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio nevjerodostojnim iskaze tuženika i svjedoka V. I., A. I. i T. I. tj. roditelja i strica tuženika, a koji su saslušani na okolnost podmirenja predmetne naknade za zastupanje. Također na činjenicu podmirenja predmetne naknade ne ukazuje niti Potvrda od 10.01.2008. ( list 103 spisa ) obzirom da je ista sastavljana jednostrano po tuženiku i supotpisana od njegovih roditelja.

31. Pored toga iz priklopljenog predmeta pod posl. br. Pn-10/08 proizlazi da je tuženik izvijestio sud da otkazuje punomoć tužitelju pismenim podneskom od 11.01.2008. ( list 162 tog spisa ), te je istovremeno dostavio punomoć kojom je ovlastio novog punomoćnika za zastupanje ( list 165 spisa), da bi nakon toga tužitelj kao punomoćnik tuženika dostavio sudu 3 pismena podneska tj. požurnice i to 13.03.2008. ( list 166 spisa ), 31.10.2008. ( list 173 spisa ) i 07.04.2009. ( list 181 spisa ) kojima predlaže zakazivanje rasprave, nakon čega ga je sud pismenim dopisom od 30.04.2009. ( list 182 spisa ) izvijestio da je postupak pravomoćno okončan rješenjem o povlačenju tužbe.

32. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj kao punomoćnik tuženika u navedenom parničnom postupku nastavio poduzimati radnje i nakon otkaza punomoći od strane tuženika, a iz čega se nedvojbeno, po stavu ovog drugostupanjskog suda, može zaključiti da tužitelj od strane tuženika nije uopće bio obaviješten o otkazu punomoći za zastupanje jer u suprotnom zasigurno ne bi nastavio poduzimati navedene radnje ( slanje požurnica ) u sudskom postupku. Posljedično tome može se zaključiti i da stranke međusobno nakon otkaza punomoći nisu niti razriješile pitanje plaćanja naknade jer nema nikakvog životnog i logičnog razloga da tuženik ne bi obavijestio tužitelja o otkazu punomoći tijekom sudskog postupka, da je prethodno tužitelju podmirio naknadu za dotadašnje zastupanje.

33. Nije osnovan niti prigovor zastare. Naime, kao što je naprijed iznijeto u konkretnom slučaju je tužitelj stekao pravo zahtijevati isplatu pripadajuće naknade za svoj rad u trenutku otkazivanja punomoć, a od kada je i počeo teći petogodišnji zastarni rok iz čl. 371. ZOO/91.

34. Budući da je u konkretnom slučaju tuženik otkazao tužitelju punomoć u siječnju 2008., a koja činjenica proizlazi iz pismenog podneska tuženika od 11.01.2008. kojim je izvijestio sud u predmetu pod posl. br. Pn-10/08 o otkazu punomoći i angažiranju novog punomoćnika, te njegova iskaza, a o čemu je tužitelj obaviješten dopisom suda od 30.04.2009., to od tada do utuženja tj. 01.06.2009. nije protekao petogodišnji zastarni rok.

35. Žalbeni navod tuženika u svezi visine dosuđene naknade za zastupanje i visine ostvarenog iznosa naknade štete temeljem izvansudske nagodbe nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke jer se radi o posve različitim odnosima ( tuženik je samovoljno i dobrovoljno u izvansudskom postupku pristao na iznos naknade štete ).

36. Pravilna je odluka prvostupanjskog suda i o naknadi parničnog troška, s time da tuženik u žalbi ne navodi zbog čega odluka o trošku ne bi bila pravilna, a ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

37. Slijedom navedenog, a primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude

38. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točci II) izreke.

U Rijeci, 23. listopada 2024.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec