REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3160/2019-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja prvog tužitelja KS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], K, druge tužiteljice ZS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i trećeg tužitelja MS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koje sve zastupa punomoćnik Krešimir Škarica, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje d.d., OIB 38922958547, iz Zagreba, Martićeva 73, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Rukavina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Špehar & Špehar u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1286/2019-2 od 19. ožujka 2019. kojom je preinačena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1862/2014-16 od 31. prosinca 2018., u sjednici održanoj 22. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja te se:

- preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1286/2019-2 od 19. ožujka 2019. u dijelu kojim je odbijanjem tužbenog zahtjeva preinačena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1862/2014-16 od 31. prosinca 2018. u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za naknadu štete prvog tužitelja u iznosu od 10.000,00 € (75.345,00 kuna) , druge tužiteljice u iznosu od 10.000,00 €

1 Fiksni tečaj 1 €= 7,53450 kuna. Republika Hrvatska je 1. siječnja 2023. uvale euro koji je od tog dana kao nova službena valuta zamijenio hrvatsku kunu i postao zakonsko sredstvo plaćanja. (75.345,00 kuna), te trećeg tužitelja u iznosu od 10.000,00 € (75.345,00 kuna), i u tom dijelu sudi:

Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1862/2014-16 od 31. prosinca 2018. u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za naknadu štete prvog tužitelja u iznosu od 10.000,00 € (75.345,00 kuna), druge tužiteljice u iznosu od 10.000,00 € (75.345,00 kuna), te trećeg tužitelja u iznosu od 10.000,00 € (75.345,00 kuna).

II. Djelomično se odbija kao neosnovana revizija tužitelja te se potvrđuje presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1286/2019-2 od 19. ožujka 2019. u dijelu kojim je odbijanjem tužbenog zahtjeva preinačena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1862/2014-16 od 31. prosinca 2018. u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za naknadu štete prvog tužitelja u daljnjem iznosu od 19.199,01 € (144.654,94 kuna), druge tužiteljice u daljnjem iznosu od 9.908,42 € (74.654,99 kuna), te trećeg tužitelja u daljnjem iznosu od 9.908,42 € (74.654,99 kuna), sve s pripadajućom zateznom kamatom;

r i j e š i o  j e :

I. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja te se ukidaju presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1286/2019-2 od 19. ožujka 2019. i presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1862/2014-16 od 31. prosinca 2018. u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete, kao i u odluci o parničnom trošku te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupanja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženiku, po osnovi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje zbog smrti bliske osobe, isplatiti prvom tužitelju iznos od 29.199,01 € (220.000,00 kuna), drugoj tužiteljici i trećem tužitelju iznose od po 19.908,42 € (150.000,00 kuna) s pripadajućom kamatom od 12. siječnja 2009. do isplate. Odlukom je o trošku naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu 14.124,02 € (106.417,50 kuna) s pripadajućom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Drugostupanjskom je presudom u točki I. izreke preinačena prvostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev tužitelja, kako u odnosu na naknadu štete, tako i u odnosu na naknadu parničnog troška, u cijelosti odbijen. Odlukom su o parničnom trošku sadržanoj u točkama II. i III. izreke obvezani tužitelji nadoknaditi tuženiku trošak koji se odnosi na prvostupanjski postupak u iznosu od 10.153,29 € (76.500,00 kuna), kao i nadoknaditi mu trošak žalbe u iznosu od 1.078,37 € (8.125,00 kuna).

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) podnose tužitelji pobijajući je u cijelosti, s prijedlogom da se revizija prihvati, a pobijana presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

4. Tuženik je odgovorio na reviziju tužitelja istaknuvši da revizija prvog tužitelja nije osnovana te ju je predložio odbiti, dok je u odnosu na ostale tužitelje nedopuštena te ju je u odnosu na njih predložio odbaciti, sve uz zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija prvog tužitelja je dopuštena kao redovna revizija po vrijednosnom kriteriju u smislu odredbe članka 382. stavka 1. točke 1. ZPP jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prvog tužitelja prelazi iznos od 200.000,00 kuna (26.544,56 €), dok je revizija drugog i trećeg tužitelja dopuštena na temelju odredbe članka 382. stavka 2. točaka 2. i 3. ZPP.

5.1. Revizije svih tužitelja su djelomično osnovane.

6. U odnosu na reviziju druge tužiteljice i trećeg tužitelja valja kazati da, prema odredbi članka 382. stavka 2. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (izvanrednu reviziju), primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

7. U reviziji koju podnosi na temelju odredbe članka 382. stavka 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, kao i izložiti razloge zbog kojih smatra da je naznačeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članak 382. stavak 3. ZPP). Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da pitanje sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

8. Revidenti u reviziji naznačuju najprije jedno pravno pitanje, i to:

Primjenjuje li se u ovom konkretnom slučaju, kao i u svim činjenično i pravno usporedivim situacijama s međunarodnim elementom kakav je u ovom slučaju, kao mjerodavno pravo radi naknade štete članovima uže obitelji zbog smrti putnice (njihove pravne prednice) stradale u prometnoj nezgodi na području Republike Hrvatske, odredba članka 3. Haške konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode na cestama iz 1971., pravo države na čijem se području dogodila prometna nezgoda, kao što je to primijenio Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 744/11-3 od 13. rujna 2016. (a koje shvaćanje je zauzeto i u ranijim odlukama revizijskog suda broj Rev 452/09-2 od 20. ožujka 2012., Rev 878/08-2 od 18. veljače 2010., Rev 1166/04-2 od 14. lipnja 2006., Rev 1000/09-2 od 28. travnja 2010., Rev 218/08-2 od 13. svibnja 2009., Rev-x 802/13-2 od 26. ožujka 2014.) ili se primjenjuje odredba članka 4. stavka 1.a alineja 2., odnosno pravo države registracije vozila (kao iznimke od primjene članka 3. Haške konvencije)?

8.1. Za slučaj da se revizijski sud opredijeli za primjenu prava države registracije vozila, revidenti naznačuju slijedeća pitanja:

8.1.1. Ako nacionalno pravo države članice EU koje se primjenjuje (u konkretnom slučaju pravo Slovačke Republike) dopušta članovima obitelji žrtava prometne nezgode zahtijevati naknadu pretrpljene neimovinske štete od štetnika, mora li ta naknada u ovakvim činjenično i pravno usporedivim situacijama biti pokrivena obveznim osiguranjem motornog vozila, kao što je u svojim odlukama C- 22/12 i C-277/12 HSOS i TS te NSBaltikus ASS obrazložio Sud EU i obuhvaća li u takvim slučajevima zaštita iz Prve direktive (Direktiva vijeća 72/166 EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu uporabe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti) sve osobe koje na temelju nacionalnog prava o građanskopravnoj odgovornosti imaju pravo na naknadu štete uzrokovane motornim vozilima i to sve imajući u vidu da se konkretna nezgoda dogodila u vrijeme kad je Slovačka Republika već bila članica EU;

8.1.2. U situaciji kada odredbe Direktive vijeća 72/166 EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu uporabe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (konkretno se radi o članku 3. stavku 1. te Direktive) i odredbe Druge direktive Vijeća 84/5/EEZ od 30. prosinca 1983. o usklađivanju zakona država članica na području osiguranja odgovornosti motornih vozila (konkretno članka 1. stavaka 1. i 2. Druge direktive) nisu implementirane u nacionalno pravo koje se primjenjuje u konkretnom slučaju (slovačko nacionalno pravo) te su im odredbe nacionalnog prava koje se konkretno primjenjuju čak i u suprotnosti, primjenjuje li se načelo estoppel i je li sud koji sudi u ovom činjenično i pravno usporedivom predmetu, dužan interpretirati to nacionalno pravo na način da nacionalnoj normi dade onaj značaj koji zahtijeva europska norma (dakle, direktiva) sukladno klauzuli lojalnosti iz članka 4. stavka 3. Ugovora o Europskoj uniji kao što je obrazložio Europski sud u odlukama 6/64 Costa v.s. E.N.E.L, 106/77 CS, 14/83 RS i Z, C-106/89 Marleasing, C-105/03 Pupino, C-62/00 Marks&Spencer), odnosno da pronađe kompatibilno rješenje koristeći se cjelokupnim nacionalnim pravom?

9. Prvo naznačeno pitanje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog toga što je o spornom pitanju u vezi s tumačenjem Haške konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode od 4. svibnja 1971. ("Narodne novine - MU" broj 4/94 - dalje: Haška konvencija) praksa revizijskog suda neujednačena (napominje se da je u odluci ovog suda broj Rev- 1738/2019-6 od 16. srpnja 2024. pogrešno navedeno da je o ovom pitanju praksa revizijskog suda ustaljena, ali detaljnije o tome slijedi u nastavku). Druga dva naznačena pitanja su, prema ocjeni revizijskog suda, također važna zato što se tiču primjene europskoga prava u stranom mjerodavnom pravu o kojim se pitanjima revizijski sud do sada nije izjašnjavao, pa je s aspekta promjene pravnog sustava vezanog uz članstvo pojedinih država članica Europske unije (konkretno Slovačke Republike, ali i Republike Hrvatske) i njihovih obveza u vezi s primjenom europskog prava potrebno preispitati sudsku praksu u konkretnoj pobijanoj presudi.

10. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe, supruge prvog tužitelja te majke ostalih dvoje tužitelja činjenično utemeljen na tvrdnji da je tužiteljima šteta nastala kao posljedica prometne nezgode koja se zbila **.**.2008. na autocesti A1 u Republici Hrvatskoj (na području grada [adresa]) u kojoj je prednica tužitelja smrtno stradala kao putnica u autobusu marke "Renault Karosa" LC956 slovačkih registarskih oznaka [registarska oznaka].

11. Između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da je u spomenutoj prometnoj nezgodi sudjelovalo samo jedno vozilo - autobus stranih (slovačkih) registarskih oznaka osiguran kod inozemnog osiguratelja i da je jedini krivac za nezgodu vozač autobusa. Također nije sporno da je u toj nezgodi smrtno stradala ČS, slovačka državljanka s prebivalištem u [adresa], dok je utvrđeno da je prvi tužitelj bio njezin suprug, a ostali tužitelji su njezina djeca (u vrijeme nezgode u dobi od 41 i 36 godina). U postupku nije sporna ni pasivna legitimacija tuženika, odnosno činjenica da je tuženikova legitimacija utemeljena na odredbi članka 34. stavka 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) koja, među ostalim, jamči pravo na naknadu štete nanesene uporabom vozila inozemne registracije, za koje postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti, pri čemu tuženik postupa u svojstvu obrađivačkog ureda.

12. Na temelju ovakvog činjeničnog supstrata, nižestupanjski su sudovi, imajući na umu međunarodni element prometne nezgode, a u primjeni kolizijskih pravila Haške konvencije, zauzeli pravno shvaćanje prema kojem se na temelju odredbe članka 4. stavka 1.a alineja 2. u konkretnom slučaju kao mjerodavno pravo primjenjuje slovačko pravo. Pritom su sudovi cijenili da navedena odredba Haške konvencije predstavlja pravilo prema kojem se odgovornost prema žrtvi koja je bila putnik u vozilu prosuđuje prema pravu države registracije vozila, ali samo pod uvjetom da se uobičajeno boravište putnika nalazi u nekoj drugoj državi, a ne u državi u kojoj je nastupila nezgoda, i to stoga jer je pravo države registracije vozila ono pravo koje je sa spornim odnosom i oštećenikom u bližoj vezi od prava države u kojoj se nezgoda dogodila budući da je ono najčešće zajedničko pravo stranaka. U tom je smislu ocijenjeno da se iznimka od članka 3. (u vezi s člankom 8. točka 6.) Haške konvencije primjenjuje i prema svim tužiteljima kao srodnicima neposredno oštećene osobe koja je smrtno stradala u prometnoj nezgodi.

13. Prvostupanjski je sud u primjeni slovačkog prava prihvatio tužbeni zahtjev, dok je drugostupanjski sud preinakom prvostupanjske presude zahtjev odbio imajući na umu da je člankom 4. stavkom 2. slovačkog Zakona o obveznom ugovornom osiguranju i odgovornosti za štetu počinjenu prijevozom motornih vozila broj 381/2001 (dalje: Zakon broj 381/2001) i izmjenama i dopunama nekih zakona, propisano pravo osiguranika potraživati od osiguranja od odgovornosti naknadu štete od osiguravatelja za oštećenika s dokazanim pravom na naknadu: a) štete za zdravlje i troškove pri usmrćivanju, b) štete nastale oštećenjem, uništavanjem, otuđenjem ili gubitkom predmeta, c) troškove nastale zajedno s pravnim zastupanjem kod nastanka troškova (sukladno a i b), i d) izgubljenu dobit. Pritom je drugostupanjski sud ocijenio da odredbe Zakona broj 381/2001 predstavljaju poseban propis u odnosu na Građanski zakonik - zbirka zakona 47/1992 (dalje: Građanski zakonik) na koji se poziva sud prvog stupnja u pogledu prava oštećenika da neposredno od osiguratelja zahtijeva naknadu štete.

14. Međutim, slovački Građanski zakonik u poglavlju o naknadi štete (članci 420. do 450.), ne sadrži odredbe o zaštiti prava osobnosti, već su te odredbe izdvojene u posebno poglavlje u početnom dijelu zakona (članci 11. do 16), dok je u člancima 444., 445., 448. i 449. Građanskog zakonika određeno što je predmet naknade u slučaju "štete po zdravlje" i "štete u slučaju usmrćivanja". U takvim je okolnostima drugostupanjski sud ocijenio da odredba članka 4. stavka 2. točka a Zakona broj 381/2001, ima u vidu upravo štetu kakva je određena člancima 444. do 449. Građanskog zakonika. To, prema shvaćanju drugostupanjskog suda, znači da se neposredno od osiguratelja može zahtijevati naknada troškova sahrane i renta za izgubljeno uzdržavanje (troškovi pri usmrćivanju), troškovi liječenja, naknada za gubitak zarade, te naknada za bol oštećenika i narušavanje njegovog društvenog života (šteta po zdravlje).

15. Slovačko pravo, prema ocjeni suda drugog stupnja, smrt bliskog srodnika tretira kao povredu prava na zaštitu privatnog i obiteljskog života, a ne kao povredu prava na zaštitu zdravlja, pa se, po tumačenju tog suda, naknada za bol kod štete po zdravlje, u smislu odredbe članka 444. Građanskog zakonika, odnosi samo na bol neposredno ozlijeđene osobe, a troškovi pri usmrćivanju odnose se samo na imovinsku štetu. Imajući sve to u vidu, sud je drugog stupnja zaključio da obveza osiguratelja na isplatu naknade štete oštećeniku u smislu Zakona broj 381/2001 i slovačkog Građanskog zakonika, ne uključuje naknadu neimovinske štete zbog smrti bliskog srodnika, već se prema slovačkom pravu ta naknada može ostvarivati samo od štetnika. U takvim je okolnostima drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev.

16. Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova dano u tumačenju kolizijskih odredaba Haške konvencije o izboru mjerodavnog prava prema kojem u okolnostima konkretnog slučaja kao mjerodavno pravo treba primijeniti slovačko, a ne domaće pravo doista je, kako to ukazuju revidenti, suprotno pravnom shvaćanju revizijskog suda izraženom u presudi broj Rev 744/2011-3 od 13. rujna 2016. (kao i u nizu drugih odluka navedenih u reviziji). Međutim, ta je odluka ukinuta odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske broj U-III-5424/2016 od 12. prosinca 2019.

16.1. Ovom je ustavnosudskom odlukom ukazano Vrhovnom sudu na neujednačenost prakse revizijskog suda o spornom pravnom pitanju te je naglašeno da je sudska praksa revizijskog suda izražena u odluka donesenim u razdoblju od 2006. do 2014., i to u odlukama broj Rev 452/09, Rev 878/02, Rev 1166/04, Rev 1000/09, Rev 218/08 i Rev-x 802/13, bila stabilna o pitanju primjene odredbe članka 4. Haške konvencije na način da pravo države registracije vozila ili uobičajenog boravišta oštećenika nije primjenjivo na takozvane posredne oštećenike, odnosno bliske srodnike putnika koji je preminuo u prometnoj nezgodi jer se ta odredba primjenjuje samo na krug adresata koje izričito navodi, a to su vozač i vlasnik vozila, žrtva koja je bila putnik i žrtva koja se nalazila na mjestu nezgode izvan vozila.

16.2. S druge strane, Ustavni je sud utvrdio (odjeljak 17.) da je od dana donošenja presude broj Rev 744/2011-3 od 13. rujna 2016. do dana odlučivanja po ustavnoj tužbi, Vrhovni sud odstupio od naprijed navedene stabilne prakse u bitno istovjetnoj situaciji, te je u rješenju broj Rev 1194/2014-3 od 12. prosinca 2017. iznio novo pravno shvaćanje u kojem je, među ostalim, navedeno:

"Člankom 4. stavkom 1.a alineja 2. Haške konvencije regulirana je iznimka kojom se odstupa od članka 3. Konvencije i to ako je samo jedno vozilo sudjelovalo u prometnoj nezgodi i ako je registrirano u nekoj drugoj državi, osim one na teritoriju na kojem se dogodila prometna nezgoda, unutrašnje pravo države registracije primjenjuje se na odgovornost prema oštećenom ako je bio putnik, ako se njegovo redovno boravište nalazi u nekoj drugoj državi, osim one na teritoriju kojem se dogodila prometna nezgoda.

Stoga, citirana odredba Haške konvencije jasno postavlja pravila da se odgovornost prema žrtvi koja je bila putnik u vozilu prosuđuje prema pravu države registracije vozila, ali samo pod uvjetom da se uobičajeno boravište putnika nalazi u nekoj drugoj državi, a ne državi u kojoj je nastupila nezgoda, i to upravo iz razloga jer je pravo države registracije vozila ono pravo koje je sa spornim odnosom i oštećenom u bližoj vezi budući da je ono najčešće zajedničko pravo stranaka, pravo države u kojoj se nezgoda dogodila.

Iz toga proizlazi da bi se u konkretnom slučaju, prema odredbi članka 4. stavka 1.a alineja 2. Haške konvencije, u slučaju kada se nezgoda u kojoj je sudjelovalo samo jedno vozilo dogodila u jednoj državi, a neposredno oštećena osoba koja je smrtno stradala i njezini srodnici koji postavljaju zahtjev za naknadu štete imaju redovno boravište u drugoj državi, za odgovornost za štetu zbog prometne nezgode mjerodavno bi bilo pravo države registracije vozila. To znači, da se iznimka iz navedenog zakonskog članka primjenjuje prema srodnicima (tužiteljima) neposredno oštećene osobe koja je poginula u prometnoj nesreći".

16.3. Ustavni je sud u navedenoj odluci nadalje utvrdio (odjeljak 17.4. ustavnosudske odluke) da Vrhovni sud u kasnijoj odluci broj Rev 432/2015-2 od 12. ožujka 2019. nije ponovio pravno shvaćanje izneseno u presudi broj Rev 1194/2014-3 od 12. prosinca 2017. jer je ponovno utvrdio da se na bliske srodnike preminulog putnika u vozilu ne primjenjuje pravo države registracije vozila.

16.4. U takvim je okolnostima Ustavni sud ukinuo revizijsku odluku broj Rev 744/2011-3 od 13. rujna 2016. ocjenjujući da su Vrhovni sud, jednako kao i nižestupanjski sudovi, propustili postupiti sukladno članku 31. stavku 4. Bečke konvencije u vezi s člankom 134. Ustava, te protumačiti mjerodavne odredbe Haške konvencije sukladno obvezujućim pravilima za tumačenje međunarodnih ugovora i navedenom Eksplanatornom izvješću, zbog čega su povrijedili pravo stranaka na pravično suđenje u aspektima zabrane proizvoljnosti i postupovnog jamstva na obrazloženu sudsku odluku.

16.5. Odlučujući po odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5424/2016 od 12. prosinca 2019. kojom je ukinuta spomenuta revizijska odluka broj Rev 744/2011-3 od 13. rujna 2016., Vrhovni je sud rješenjem broj Rev-122/2020-3 od 29. studenoga 2022., slijedeći uputu Ustavnog suda, ukinuo obje nižestupanjske presude smatrajući da se one ne mogu ispitati zato što su nižestupanjski sudovi propustili ocijeniti članak 4. Haške konvencije uz uvažavanje shvaćanja iznesenog u navedenom Eksplanatornom izvješću.

16.6. Na sličan način je revizijski sud postupio i u rješenju Rev-1738/2019-6 od 16. srpnja 2024. kojim je u činjenično i pravno podudarnim okolnostima ukinuo nižestupanjske odluke uz uputu da se predmet spora, uključujući i pitanje primjene mjerodavnog prava, sagleda i u okviru pravnog shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci poslovnog broja U-III-5424/2016 od 12. prosinca 2019. kojom je upućen na potrebu razmatranja i eventualnog tumačenja Haške konvencije u svjetlu Eksplanatornog izvješća za koje je naglašeno da ne čini sadržaj tog spisa. No suprotno sadržaju odluke Ustavnog suda i sadržaju spomenutih revizijskih odluka na koje se poziva Ustavni sud, u ovoj je revizijskoj odluci netočno navedeno da je ustaljena praksa revizijskog suda, još od spomenute odluke broj Rev-452/2009 od 20. ožujka 2012., u tumačenju članaka 3. i 4. Haške konvencije, da u sporovima radi nakade štete zbog smrti bliske osobe u slučajevima u kojima je jedno vozilo (registrirano u drugoj državi, osim one na teritoriju koje se dogodila prometna nezgoda) sudjelovalo u prometnoj nezgodi, pri čemu je pokojni oštećenik koji je bio putnik imao redovno boravište u drugoj državi, osim one na teritoriju koje se dogodila prometna nezgoda (kao i tužitelji), primjenjivo unutrašnje pravo države na čijem se području dogodila prometna nezgoda (lex loci delicti commissi). Ova je tvrdnja suprotna sadržaju presude broj Rev 1194/2014-3 od 12. prosinca 2017., kako je već naglasio i Ustavni sud kada je upozorio na neujednačenu praksu revizijskog suda. Jednako je tako netočno navedeno da je u odluci revizijskog suda broj Rev- 912/2019-3 od 7. studenoga 2023. izraženo isto pravno shvaćanje zato što ta odluka nije donesena u činjenično i pravno podudarnim okolnostima, već u okolnostima u kojima se štetni događaj, prometna nezgoda, dogodila na području Republike Srbija, u sudaru dvaju motornih vozila od kojih je jedno bilo njemačkih registracijskih oznaka osigurano u Njemačkoj, a drugo osiguranika tuženika registrirano u [adresa], u kojoj su sudionici bili državljani Republike Hrvatske i Njemačke, što su bitno drugačije okolnosti od okolnosti u konkretnom slučaju kada je u prometnoj nezgodi koja se dogodila na području Republike Hrvatske sudjelovalo samo jedno vozilo, a tužitelji imaju (kao što je imala i njihova prednica) redovno boravište u drugoj državi u kojoj je to vozilo registrirano.

17. Imajući na umu naprijed navedeno, dakle činjenicu neujednačenosti prakse revizijskog suda, u skladu je s ustavnom zadaćom Vrhovnog suda kao najvišeg suda (članak 116. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske - "Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav RH), neujednačenu praksu ujednačiti kako bi se osigurala jednakost sviju pred zakonom, postigla pravna sigurnost i povjerenje javnosti u pravosudni sustav koje je jedno od bitnih sastavnica države utemeljene na vladavini prava. To konkretno znači da je valjalo dati argumentirane razloge za ustrajanje u prihvaćanju jednog od suprotstavljenih pravnih shvaćanja revizijskog suda (ako se ono prihvaća) ili na istovrstan način obrazložiti zbog čega se više ne bi trebalo držati drugog zauzetog stajališta te zašto ga treba preispitati i izmijeniti, sve kako bi se izbjegla arbitrarnost u odlučivanju jer ona ima za posljedicu povredu konvencijskog i ustavnog prava na pravično suđenje zajamčenog odredbom članka 6. stavka 1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pročišćeni tekst ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP), odnosno članka 29. stavka 1. Ustava RH.

18. Naime, prema ocjeni revizijskog suda, odstupanje od sudske prakse (konkretno od jednog od suprotstavljenih shvaćanja revizijskog suda) zbog potrebe poboljšanja nekog tumačenja u primjeni prava i inače je prihvatljivo ukoliko se argumentirano obrazloži. Na to štoviše ukazuje i domaći Ustavni sud (primjerice, U-III-271/2021 od 21. prosinca 2021.) ističući da je "mogućnost odstupanja u sudskoj praksi inherentna posljedica svakog sudbenog sustava" jer bi "nepostojanje dinamičkog i razvojnog pristupa moglo spriječiti reforme i poboljšanje" tim više što, prema stajalištu Ustavnog suda, članak 29. stavak 1. Ustava odnosno članak 6. stavak 1. EKLJP ne jamče stečeno pravo na dosljednost sudske prakse. Ova se praksa Ustavnog suda naslanja na praksu Europskog suda za ljudska prava, primjerice u predmetu Najedet Şahin i Perihan Şahin protiv Turske, zahtjev broj 13279/05, presuda od 20. listopada 2011. prema kojoj "zahtjevi pravne sigurnosti i zaštite legitimnog povjerenja javnosti nemaju značaj stečenog prava na nepromjenjivost sudske prakse jer razvoj prava nije, sam po sebi, u suprotnosti s načelom dobrog sudovanja zato što bi u suprotnom propust održavanja dinamičnog i evolutivnog pristupa mogao priječiti reforme ili poboljšanja" (odjeljak 58.).

19. U postupanju u vezi s prihvaćanjem jednog od dva suprotstavljena pravna shvaćanja revizijskog suda u pogledu spornih pravnih pitanja, a odstupajući od drugog, valja i inače, a i u skladu sa spomenutom uputom Ustavnog suda, najprije poći od tumačenja Haške konvencije u pogledu primjene mjerodavnog materijalnog prava u okolnostima konkretnog slučaja, dakle kod odlučivanja o zahtjevu za naknadu štete supružnika i djece (posrednih oštećenika) poginule osobe (neposredne oštećenice) koja je šteta nastala u prometnoj nezgodi koja se dogodila na području jedne države, u kojoj je sudjelovalo samo jedno vozilo, a tužitelji imaju (kao što je imala i njihova prednica) redovno boravište u drugoj državi u kojoj je registrirano to vozilo. Naime, posebna kolizijska pravila Haške konvencije isključuju primjenu Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 - dalje: ZRSZ) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja, a koji u odredbi članka 28. uređuje opća kolizijskopravna rješenja, među ostalim, i za odnose izvanugovorne odgovornosti za štetu. Temelj za primat Haške konvencije u odnosu na ZRSZ je u odredbi članka 3. ZRSZ ("Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na odnose iz članka 1. ovog Zakona ako su regulirani drugim zakonom ili međunarodnim ugovornom") u vezi s člankom 141. Ustava RH koji propisuje izravnu primjenu ratificiranih i objavljenih međunarodnih ugovora.

19.1. Prvo je sporno pitanje u vezi s tumačenjem Haške konvencije u okolnostima konkretnog slučaja: je li pravo koje je mjerodavno za odgovornost prema izravnom oštećeniku mjerodavno i za bliske srodnike neposrednog oštećenika (posredne oštećenike), dok je drugo pitanje: prema kojem pravu kao mjerodavnom treba ocijeniti osnovanost tužbenog zahtjeva bliskih srodnika.

20. Temeljno pravilo Haške konvencije o spornim pravnim pitanjima sadržano je u odredbi članka 3. i propisuje da je za štetu zbog prometne nezgode mjerodavno unutarnje pravo države na čijem se području dogodila prometna nezgoda. Ovim je pravilom kodificirano tradicionalno kolizijskopravno načelo lex loci delicti commissi.

20.1. Haška konvencija, međutim, propisuje iznimke u primjeni spomenutog načela u slučajevima kada je neko drugo pravo bliže povezano sa štetnim događajem. Među ostalim slučajevima u kojima Haška konvencija odstupa od temeljnog pravila, jest i slučaj iz članka 4.a alineja druga, a riječ je o okolnosti ako je samo jedno vozilo sudjelovalo u nezgodi i ako je registrirano u nekoj drugoj državi osim one na čijem se teritoriju dogodila prometna nezgoda, unutrašnje pravo države registracije toga vozila primjenjuje se na odgovornost prema oštećenom koji je bio putnik, ako se njegovo redovno boravište nalazi u nekoj drugoj državi osim one na čijem se teritoriju dogodila nezgoda.

20.2. Propisujući doseg primjene mjerodavnog prava, Haška konvencija u odredbi članka 8. izrijekom navodi pitanja koja se moraju prosuđivati prema pravu na koje kao mjerodavno upućuju njezine kolizijske odredbe. Među ostalim, u točki 6. članka 8. propisuje da mjerodavno pravo određuje i krug osoba koje imaju pravo na naknadu štete koju su osobno pretrpjele.

20.3. Iz navedenog proizlazi da Haška konvencija u svojim odredbama ne daje izravan odgovor na naprijed navedena sporna pitanja. No pitanje tumačenja međunarodnih ugovora regulira Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora iz 1969. ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 12/96, 16/93 i 9/98 - dalje: Bečka konvencija) čija su pravila, sukladno odredbi članka 134. Ustava RH, dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po svojoj su pravnoj snazi iznad zakona, na što ukazuje i Ustavni sud u naprijed spomenutoj odluci.

20.4. Bečka konvencija u odredbama članka 31. stavka 1. i članka 32. daje opća pravila tumačenja međunarodnih ugovora kroz koja prihvaća metode sistematskog, svrhovitog (teleološkog) i historijskog tumačenja međunarodnih ugovora, a obuhvaća tumačenje samog ugovora, ali i njegove preambule, priloga, konteksta, svakog sporazuma ili isprave koje su stranke sklopile u vezi s ugovorom. U odredbi članka 32. Bečka konvencija dopušta pozivati se na dopunska sredstva tumačenja, a to uključuje pripremne radove i okolnosti pod kojima je ugovor sklopljen da bi se potvrdio smisao koji proistječe iz primjene članka 31. Bečke konvencije ili da bi se odredio smisao kad je tumačenje prema članku 31. dvosmisleno ili nejasno ili kada dovodi do ishoda koji je očito besmislen ili nerazuman.

21. Kad je riječ o primjeni međunarodnih ugovora, valja imati na umu da se radi o propisima visokog stupnja općenitosti kojemu je svrha postići jednoobraznu primjenu općeg pravila na razini potpisnica ugovora čime se osigurava poštivanje sklopljenog međunarodnog ugovora i ostvarivanje općeg pravnog načela pacta sund servanda sadržanog u odredbi članka 26. Bečke konvencije.

22. S tim u vezi treba istaći da je predmetna Haška konvencija donesena na 11. sjednici Haške konferencije o međunarodnom privatnom pravu, a to je međunarodna organizacija osnovana s ciljem ujednačenog reguliranja materije međunarodnog privatnog prava na području država članica te organizacije te potpisnica međunarodnih ugovora koje donosi. Njezin je nacrt raspravljen i usvojen zajedno s Eksplanatornim izvješćem Erica W. Essena, švedskog suca kojeg su Stalni ured i članice Haške konferencije odredile kao izvjestitelja i povjerile mu izradu navedenog Izvješća. Prema stajalištu Stalnog ureda Haške konferencije, navedeno Eksplanatorno izvješće predstavlja autoritativni izvor za tumačenje Haške konvencije.

23. U takvim okolnostima valja ocijeniti da spomenuto Eksplanatorno izvješće predstavlja dopunsko sredstvo tumačenja Haške konvencije u smislu odredbe članka 32. Bečke konvencije upravo da bi se odredio smisao nedovoljno jasnih odredaba o kojima je konkretno riječ. Stoga je u primjeni Haške konvencije valjalo, uz tumačenje utemeljeno na odredbi članka 31. Bečke konvencije, uzeti u obzir i tumačenje iz spomenutog Eksplanatornog izvješća o primjeni predmetnih odredbi Haške konvencije.

23.1. Prema tom Izvješću, sva pitanja vezana uz odgovornost za štetu uzrokovanu prometnom nezgodom trebaju se prosuđivati u skladu s pravom prema kojem se prosuđuje odgovornost štetnika, odnosno odgovorne osobe jer je svrha odredbe članka 4. Haške konvencije "omogućiti rješenje za poteškoće koje se pojavljuju u primjeni lokalnog prava u slučaju kada su sve stranke nezgode povezane s državom različitom od one u kojoj se nezgoda dogodila", a to znači primjenu prava koje je s odštetnim zahtjevom bliže povezano od prava države na čijem se području nezgoda dogodila. Izvješće stoga izrijekom navodi da se sve posredno oštećene osobe u potpunosti izjednačuju s neposrednim oštećenikom u pogledu određivanja mjerodavnog prava.

24. U tom su smislu nižestupanjski sudovi u primjeni odredbe članka 4. alineje druge Haške konvencije pravilno zaključili da se slučajevi odgovornosti za štetu prema posrednim oštećenicima prosuđuju po pravu države registracije vozila pod uvjetom da je njihovo uobičajeno boravište u drugoj državi, a ne u državi mjesta nezgode upravo stoga što je pravo države registracije vozila pravo koje je u bližoj vezi sa spornim odnosom i oštećenicima zato što je ono najčešće zajedničko pravo stranaka. Jednako su tako pravilno ocijenili da se u konkretnom slučaju kada se nezgoda u kojoj je sudjelovalo samo jedno vozilo dogodila u jednoj državi, a neposredno oštećena osoba (prednica tužitelja) koja je smrtno stradala i njezini srodnici (suprug i djeca) koji podnose tužbu radi naknade štete imaju redovno boravište u drugoj državi, za odgovornost za štetu nastalu u toj prometnoj nezgodi mjerodavno pravo države registracije vozila jer se iznimka iz spomenute konvencijske odredbe primjenjuje i prema srodnicima neposredno oštećene osobe koja je poginula u predmetnoj nezgodi.

25. Ovakvo je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim u presudi poslovni broj Rev 1194/2014-2 od 12. prosinca 2017., dok je nepodudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim, među ostalim, i u presudi broj Rev 432/2015-2 od 12. ožujka 2019., kao i naprijed spomenutim revizijskim odlukama donesenim u razdoblju od 2006. do 2014.

26. Međutim, imajući na umu naprijed navedenu argumentaciju, a s obzirom na neujednačenu prasku revizijskog suda na koju je ukazao i Ustavni sud RH, revizijski sud, u okviru ustavne uloge osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ustraje u pravnom shvaćanju izraženom o spornim pitanjima u presudi broj Rev 1194/2014-2 od 12. prosinca 2017. jer je to pravno shvaćanje, iako se izrijekom ne poziva na spomenuto Eksplanatorno izvješće Haške konferencije, izraženo upravo u skladu sa sadržajem Izvješća, a to je Izvješće kao autoritativni izvor prihvaćeno zajedno s Haškom konvencijom i u osnovi ima značenje autentičnog tumačenja koje predstavlja pravu volju donositelja ovog akta. S obzirom, dakle, na činjenicu da je ovo Izvješće usvojeno zajedno s nacrtom same Haške konvencije, ono nema retroaktivni učinak, pa tako nema utjecaja na započete postupke jer je usvojeno zajedno s Konvencijom, što znači da mu je donositelj isti kao i donositelj Konvencije, a Izvješće se primjenjuje od istog trenutka od kada se primjenjuje i Konvencija čime su izbjegnute najčešće primjedbe na autentična tumačenja. U tom smislu ovo Izvješće predstavlja ozbiljan i relevantan izvor tumačenja Haške konvencije.

26.1. Kako je pravno shvaćanje revizijskog suda izraženo u presudi broj Rev 1194/2014-2 od 12. prosinca 2017. u skladu s tim tumačenjem, revizijski sud ustraje u toj praksi smatrajući da ona doprinosi razvoju sudske prakse kroz poboljšanje prava jer osigurava ostvarivanje općeg pravnog načela pacta sund servanda. U isto vrijeme, revizijski sud odstupa od prakse koja nije uzimala u obzir spomenuti autoritativni izvor tumačenja Haške konvencije, kao ni obvezujuća pravila tumačenja međunarodnih ugovora jer u takvim okolnostima ta praksa ne djeluje snagom uvjerljivosti niti doprinosi jednoobraznoj primjeni općeg pravila što je svrha međunarodnih ugovora.

26.2. Uz to, ne manje važan razlog za ustrajanje u spomenutoj praksi koju prihvaća, revizijski sud nalazi i u činjenici što je ovakvo pravno shvaćanje u skladu s pravnim shvaćanjem domaće pravne doktrine danim u stručnim pravnim mišljenjima o izboru mjerodavnog prava prema kolizijskim odredbama Haške konvencije koja su dali prof. dr. sc. Vesna Tomljenović, nositeljica Katedre za europsko i međunarodno privatno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci 30. listopada 2009., doc. dr. Davor Babić s Katedre za međunarodno privatno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 30. studenoga 2009., kao i s pravnim mišljenjem o primjeni članka 4. Haške konvencije prof. dr. sc. Hrvoja Sikirića s Katedre za međunarodno privatno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 30. travnja 2007., koja čine dio sadržaja spisa. Ova su pravna mišljenja imala na umu odnos općih i posebnih kolizijskopravnih rješenja za odnose izvanugovorne odgovornosti za štetu, zatim sadržaj i pravni domašaj predmetne Haške konvencije kroz metode njezina tumačenja prema relevantnim obvezujućim izvorima tumačenja međunarodnih ugovora, primarno spomenute Bečke konvencije pri čemu su cijenila sadržaj i značenje spomenutog Eksplanatornog izvješća. Sva tri su mišljenja argumentirana jasnim, ozbiljnim, relevantnim, razboritim i dostatnim razlozima koji im daju snagu uvjerljivosti na temelju koje se i prihvaćaju.

27. Treba, s druge strane, kazati da dio sadržaja predmetnog spisa čini i pravno mišljenje doc. dr. sc. Vjekoslava Puljka s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Osijeku od 15. travnja 2009. prema kojem je mjerodavno pravo u konkretnom slučaju pravo mjesta gdje se prometna nezgoda dogodila zato "što je isto predviđeno Haškom konvencijom u članku 3., a ne bi se moglo primijeniti pravo redovnog boravišta oštećenog, kako je to predviđeno člankom 4. Konvencije. Oštećenik je u konkretnom slučaju preminuo, te odštetni zahtjev podnose tužitelji na koje se ne primjenjuje članak 4. Konvencije. Drugi je razlog taj što slovačko pravo ne poznaje i ne dopušta postavljanje imovinsko -pravnog zahtjeva za naknadu bolnine, a što hrvatsko pravo prihvaća te bi hrvatski sudac uspoređujući ova dva prava morao ocijeniti odgovornost za štetu i opseg naknade štete u okviru prava koje je povoljnije, odnosno primijeniti hrvatsko pravo i na druga pitanja za koja ocijeni da bi primjena takvog prava bila prikladna."

27.1. Revizijski sud, međutim, ne prihvaća ovo pravno mišljenje jer se ono temelji na osobnoj interpretaciji autora koja nije utemeljena na obvezujućim pravilima za tumačenje međunarodnih ugovora na kojima su utemeljena mišljenja prof. dr. sc. Tomljenović, doc. dr. sc. Babić i prof. dr. sc. Sikirić, a niti uzima u obzir kako postojanje, tako ni sadržaj spomenutog Eksplanatornog izvješća koje je usvojeno zajedno s nacrtom same Haške konvencije i koje predstavlja dopunsko sredstvo tumačenja Haške konvencije u skladu s odredbom članka 32. Bečke konvencije. U tom smislu ovo mišljenje, primarno zbog izostanka relevantnih i dostatnih razloga, ne djeluje snagom uvjerljivosti potrebnom za njegovo prihvaćanje, za razliku od mišljenja prof. Tomljenović, doc. Babić i prof. Sikirić.

28. Imajući na umu naprijed navedeno, nisu prihvatljivi ni revizijski navodi revidenata kojima se ustraje u primjeni članka 3. Haške konvencije u određivanju mjerodavnog prava u konkretnom slučaju, odnosno hrvatskog prava kao mjerodavnog za ocjenjivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva. Takvo bi tumačenje dovelo do nejednakosti u primjeni prava jer kad bi se iznimka iz članka 4.a alineje druge Haške konvencije primjenjivala samo na zahtjeve neposredno oštećenih osoba, a ne i na posredno oštećene osobe, tada bi se zahtjevi za naknadu štete posrednih i neposrednih oštećenika nastale u istom štetnom događaju prosuđivala po različitom mjerodavnom pravu što je osobito nelogično i neprihvatljivo u slučajevima kao što je predmetni u kojima posredno i neposredno oštećene osobe imaju redovno boravište u istoj državi. To bi bilo protivno svrsi odredbe članka 4. Haške konvencije, a to je primjena prava koje je s odštetnim zahtjevom najbliže povezano.

29. Prema tome, u slučaju kada se prometna nezgoda s međunarodnim elementom dogodi u jednoj državi pri čemu u toj nezgodi sudjeluje samo jedno vozilo koje je registrirano u državi različitoj od države u kojoj se dogodila nezgoda, tada se na zahtjeve za naknadu štete nastale u toj nezgodi neposrednim i posrednim oštećenicima čije je redovno boravište u istoj državi, i to državi registracije vozila, primjenjuje unutarnje pravo države registracije vozila. U konkretnom slučaju to znači da se na zahtjeve tužitelja za naknadu štete koju su pretrpjeli zbog smrti supruge, odnosno majke u predmetnoj prometnoj nezgodi koja se dogodila u Republici Hrvatskoj primjenjuje slovačko i njemu nadređeno pravo Europske unije jer je u trenutku nesreće 2008. Slovačka Republika već bila članica EU. To je ujedno i odgovor na prvo pitanje druge tužiteljice i trećeg tužitelja.

30. Preinačujući prvostupanjsku presudu drugostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev smatrajući da prema slovačkom pravu obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti ne pokriva neimovinsku štetu zbog smrti bliskih srodnika, već se ta naknada može ostvariti samo od štetnika, dok se neposredno od osiguratelja može zahtijevati naknada troškova sahrane i renta za izgubljeno uzdržavanje (troškovi pri usmrćivanju), troškovi liječenja, naknada za gubitak zarade te naknada za bol oštećenika i narušavanje njegovog društvenog života (šteta po zdravlje). Drugostupanjski sud pritom, za razliku od suda prvog stupnja, pri odbijanju tužbenog zahtjeva ne primjenjuje europsko pravo.

31. Kada je riječ o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, europsko pravo, putem direktiva, nameće državama članicama odgovarajuće obveze, i to donošenjem odgovarajućeg zakonodavstva. Direktive relevantne za konkretni slučaj su: Prva direktiva, odnosno Direktiva Vijeća 72/166/EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (dalje: Prva direktiva), zatim Druga direktiva, odnosno Direktiva Vijeća 84/5/EEZ od 30. prosinca 1983. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila (dalje: Druga direktiva), potom Treća direktiva, odnosno Direktiva Vijeća 90/232/EEZ od 14. svibnja 1990. o usklađivanju država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila (dalje: Treća direktiva) i Četvrta direktiva, odnosno Direktiva broj 2000/26 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. svibnja 2000. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila (dalje: Četvrta direktiva), sve četiri izmijenjene Direktivom 2005/14/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. Ove direktive nameću državama članicama, donošenjem odgovarajućih propisa, obvezu osiguranja pokrivenosti registriranih vozila koja sudjeluju u prometu obveznim osiguranjem od odgovornosti.

31.1. Tako Prva direktiva u članku 3.1. propisuje da "svaka država članica poduzima sve potrebne mjere (...) kako bi građanskopravna odgovornost u pogledu upotrebe vozila koja se uobičajeno nalaze na njezinu području bila pokrivena osiguranjem. Na temelju tih mjera određuje se opseg pokrivene odgovornosti i uvjeti pokrića". Članak 1.1. Druge direktive propisuje da "osiguranje iz članka 3. stavka 1. Prve direktive obvezno pokriva i oštećenje stvari i tjelesne ozljede", dok članak 1.1. Treće direktive propisuje da "osiguranje iz članka 3. stavka 1. Prve direktive pokriva odgovornost za tjelesne ozljede svih putnika osim vozača, nastale upotrebom vozila".

32. U ovom je postupku sporno nameću li citirane odredbe direktiva pokriće naknade neimovinske štete obveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti, i to ne samo prema neposrednom oštećeniku, već i prema posrednim oštećenicima, konkretno članovima obitelji (suprugu i djeci) neposrednog oštećenika (osobe poginule u prometnoj nezgodi), odnosno uključuje je li pojam "tjelesne ozljede" naveden u direktivama i neimovinsku štetu za smrt bliske osobe članovima obitelji neposrednog oštećenika.

33. Sud Europske unije je u više svojih odluka interpretirao pojam "tjelesne ozljede", primjerice u predmetima C-22/12 Haasová EU:C:2018:692 i C-277/12 H EU:C:2013:685. U skladu s praksom Suda EU, relevantne direktive o obveznom osiguranju nalažu državama članicama pokriće obveznim osiguranjem svih oblika štete, uključujući i neimovinsku štetu zbog smrti bliske osobe, ali uz ispunjenje preduvjeta da je "naknada na temelju građanskopravne odgovornosti osiguranika predviđena nacionalnim pravom koje je primjenjivo na spor". Pritom pravo Europske unije ne zahtijeva od država članica da nalože pokriće obveznim osiguranjem onih oblika štete koje nacionalno građansko pravo ne poznaje zato što je reguliranje građanske odgovornosti u ovlasti država članica.

34. Kada je riječ o građanskom pravu nacionalne države, tada valja razlikovati, s jedne strane, pravila i norme koje uređuju građanskopravnu odgovornost za naknadu štete, te s druge strane, pravila i norme nacionalnog građanskopravnog zakonodavstva koje određuje pokriće obveznim osiguranjem. Slovačko pravo, međutim, poznaje odgovornost za neimovinsku štetu članovima obitelji preminulog oštećenika u Građanskom zakoniku ali, suprotno pravu EU, ta odgovornost nije pokrivena obveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti.

35. Naime, slovački Građanski zakonik u članku 11. propisuje da "fizička osoba ima pravo na zaštitu vlastite osobe, osobito svojeg života i zdravlja, časti i ljudskog dostojanstva, kao i privatnog života, imena i slobode govora". U članku 13. stavku 1. propisuje da "fizička osoba osobito ima pravo zahtijevati prekid nezakonitih povreda prava na zaštitu njezine osobe, uklanjanje posljedica tih povreda i priznavanje odgovarajuće naknade", dok u stavku 2. propisuje "ako fizičkoj osobi nije u dovoljnoj mjeri priznata naknada u smislu stavka 1., osobito ako je povrijeđeno njezino dostojanstvo ili društveni ugled, ona također ima pravo na naknadu neimovinske štete". Člankom 15. istog Zakonika propisano je da "nakon smrti fizičke osobe polaganje prava na zaštitu njezine osobnosti pripada bračnom drugu i djeci, a ako ih nema, njezinim roditeljima".

36. Posebnim dijelom slovačkog Građanskog zakonika, i to člancima 420. te 442. - 449. uređuje se pitanje naknade štete. Tako članak 420. propisuje da "svatko odgovara za štetu koju je prouzročio povredom pravne obveze". Odredba članka 448. propisuje nadalje da je fizička osoba kojoj je preminuli oštećenik bio dužan plaćati uzdržavanje u trenutku smrti ovlašten na doplatak za štetu preživjelih. Ovo ovlaštenje te opseg doplatka za štetu preživjelih odredit će se u skladu s općim odredbama socijalnog osiguranja. Odredba članka 449. propisuje da u slučaju štete po zdravlje, naknada štete također uključuje naknadu svrhovitih troškova povezanih s liječenjem, u stavku 2. propisuje da, u slučaju smrti, naknada štete također uključuje naknadu primjerenih troškova povezanih s pogrebom osim ako su bili pokriveni naknadom za pogrebe dodijeljene temeljem odredaba o zdravstvenom osiguranju, dok stavak 3. propisuje da se troškovi liječenja pogreba naknađuju osobi koja ih je podmirila.

37. S druge strane, slovački Zakon broj 381/2001 (o obveznom osiguranju) u članku 4.2. uključuje pokriće obveznim osiguranjem samo onih dijelova Građanskog zakonika koji reguliraju naknadu štete u posebnom dijelu, a ne i one dijelove koji su sadržani u općem dijelu (spomenute odredbe članaka 11., 13. i 15. Građanskog zakonika), pa ove odredbe dakle, nisu pokrivene obveznim osiguranjem.

38. Naprijed navedeno upućuje na zaključak da je Slovačka Republika propustila pravilno odnosno potpuno implementirali direktive o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti jer one zahtijevaju da svaki oblik građanske odgovornosti koje nacionalno pravo poznaje bude pokriven obveznim osiguranjem. To znači, kada slovačko pravo u svom Građanskom zakoniku, neovisno o tome u kojem svom dijelu, poznaje institut neimovinske štete zbog smrti bliske osobe, tada prema spomenutoj praksi Suda EU, taj vid štete mora biti pokriven obveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti.

39. Iz ranije sudske prakse slovačkog Vrhovnog suda (presude broj Cdo-168/2009 od 20. travnja 2011. i Cdo 301/2012 od 31. ožujka 2016.) koja je praksa inače nastala u okolnostima neujednačene prakse slovačkih nižestupanjskih sudova (presuda Županijskog suda u Košicama broj C/50/2004 od 1. veljače 2012. i Co/12/2009 od 3. ožujka 2010., Županijskog suda u Žilini Co/141/2001 od 1. ožujka 2011., Županijskog suda u Banskoj Bistrici broj Co/39/2012 od 3. prosinca 2012. i C/67/2009 od 3. travnja 2012.), a koju je cijenio sud prvog stupnja kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva, upućuje da ovaj sud europske propise o osiguranju smatra ovisnim o nacionalnim slovačkim propisima o osiguranju, a ne o slovačkom građanskom pravu. Tako se u presudi broj Cdo-168/2009 navodi da se obveza osiguratelja na isplatu naknade štete iz obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti ne odnosi na pravo na naknadu štete iz članka 13. stavka 2. Građanskog zakonika. Međutim, kod tumačenja Suda EU o tome da predmetna naknada mora biti pokrivena obveznim osiguranjem ako je pokrivena nacionalnim pravom, valja zaključiti da se to tumačenje Suda EU referira na nacionalno pravo u dijelu koje regulira građanskopravnu odgovornost, a ne na nacionalno pravo koje regulira obvezno osiguranje.

39.1. Međutim, slovački je Vrhovni sud u odluci broj 6MCdo/1/2016 od 31. srpnja 2017., naslanjajući se na praksu Ustavnog suda Slovačke Republike iznesenu u odluci broj 666/2016-36 od 11. listopada 2016., odstupio od svoje ranije prakse izražene u odlukama broj Cdo 168/2009 i Cdo 301/2012, te zauzeo pravno shvaćanje prema kojem izraz "šteta" ("škoda") iz Zakona broj 381/2001 (o obveznom osiguranju) treba tumačiti ekstenzivno tako da ovaj pojam uključuje i nematerijalnu štetu čija naknada pripada bliskim osobama smrtno stradalih osoba u prometnim nezgodama i to zbog građanskopravne odgovornosti za povredu prava na privatni i obiteljski život. Pritom je ocijenjeno da kada postoji građanskopravna odgovornost za štete nastale uporabom motornih vozila, tada ta odgovornost mora biti i pokrivena obveznim osiguranjem (odjeljci 28. i 29.). Štoviše, u odnosu na razloge odstupanja, ocijenjeno je da je ranija određena zadrška u pogledu mogućnosti da društvo za osiguranje može biti tuženo za naknadu neimovinske štete na temelju odgovornosti propisane nacionalnim pravom, očito bila posljedica nesklonosti poštovanju činjenice da pravo EU ne pravi razliku između pojmova "šteta" ("škoda") i "šteta" ("ujma") ili između imovinske štete ("materiánymi škodami") i neimovinske štete ("nemajetkpvými ujmami), i s time povezane nespremnosti interpretiranja nacionalnog prava u duhu europskog prava (odjeljak 36.).

40. Ovakvom je praksom slovački najviši sud ocijenio kakav učinak na ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva ima činjenica što Slovačka Republika u svoje nacionalno zakonodavstvo nije pravilno odnosno potpuno implementirala direktive o obveznom osiguranju i da zbog toga naknada neimovinske štete zbog smrti bliske osobe nije pokrivena obveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti. Pritom je prihvatio interpretirati slovačko nacionalno pravo u duhu europskog prava koristeći, dakle načelo interpretativnog, odnosno neizravnog učinka neimplementiranih direktiva, otklanjajući mogućnost primjene izravnog učinka neimplementiranih direktiva. Valja podsjetiti da je interpretativni učinak svojstvo prava Europske unije na temelju kojeg su nacionalni sudovi dužni interpretirati nacionalno pravo u svjetlu europskog prava jer se nacionalno pravo interpretira u svjetlu cjelokupnog prava EU, uključujući i direktive, dok je izravni učinak prava EU svojstvo normi europskog prava da izravno dodjeljuju subjektivna prava pojedincima na koja se oni mogu pozivati pred nacionalnim sudovima.

40.1. Ovakav je pristup slovačkog najvišeg suda u skladu s praksom Suda EU (C- 282/10, predmet Dominquez EU:C:2012:33) koji je u navedenom predmetu pojasnio redoslijed razmatranja argumentacije iz prava EU. Prema tom redoslijedu, sudac najprije treba pokušati primijeniti interpretativni učinak, a tek ako to nije moguće, onda koristi izravan učinak. U slučaju, pak, da ni to nije moguće, onda pojedinci koji su oštećeni time što država nije ispravno provela europsko pravo imaju pravo na naknadu štete od države.

40.2. Interpretativni učinak, međutim, ima ograničenje koje se sastoji u tome da interpretacija ne smije biti contra legem, kako u pogledu pojedinih odredaba domaćeg (konkretno slovačkog) prava, tako i u pogledu ukupnosti slovačkoga pravnog sustava.

40.3. Naprijed navedena praksa slovačkog Ustavnog i Vrhovnog suda, za razliku od ranije prakse, upravo i ukazuje da interpretacija slovačkog nacionalnog zakonodavstva u vezi sa spornim pitanjima nije contra legem, već je rezultat spremnosti slovačkih sudova na interpretiranje nacionalnog prava u duhu europskog prava, za razliku od ranije nespremnosti.

40.4. Treba kazati i to da je ustaljena praksa Suda EU da se kroz interpretativni učinak ne može uvoditi kaznena odgovornost pojedinaca jer bi se tim kršila načela zabrane retroaktivnosti i pravne sigurnosti (predmet C-80/86, Kolpinguls Nijmegen, EU:C:1987:431), o čemu se u konkretnom slučaju i ne radi. S druge strane, u pogledu prakse vezane uz uspostavu građanskopravne odgovornosti, u predmetu C- 106/89, Marleasing EU:C:1990:395, Sud EU je dopustio interpretativan učinak na štetu pojedinca čime je kroz interpretaciju nametnuta obveza jednom pojedincu koja nije bila predviđena nacionalnim pravom. U nekim od kasnijih predmeta nije dozvolio državi pozivanje na interpretativni učinak protiv pojedinca (predmet C-168/98 Arcaro: EU:C:1996:363). Međutim, u konkretnom su slučaju slovački sudovi, prihvatili tumačenje Suda EU iz spomenutog predmeta Haasová, kako se značenje pojma "štete po zdravlje" ("ujmu na zdravi" - slovački, "personal injures" - engleski), mora tumačiti u skladu sa svrhom direktive, a to je ojačati zaštitu žrtava u prometnim nesrećama te kako je pojam "tjelesna ozljeda / osobna šteta" iz direktiva dovoljno širok da obuhvaća svaku štetu koja je nastala povredom integriteta osobe, što uključuje kako fizičke, tako i duševne bolove" (Haasová, paragraf 47, Drozdovs, paragraf 38.) K tome su prihvatili široko tumačenje odredbe direktiva o ovlaštenosti članova obitelji na naknadu štete koja je prouzročena smrću osobe, putnika u prometnoj nesreći u kojem je navedeno: "ni na temelju jednog elementa Prve, Druge i Treće direktive nije moguće zaključiti da je zakonodavac Unije zaštitu zajamčenu tim direktivama želio ograničiti samo na osobe koje su izravno uključene u događaj koji je doveo do štete (Haasová paragraf 54, Drozdovs paragraf 46), kao i da direktive nalažu da obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti pokriva i neimovinsku štetu koju su pretrpjeli članovi bližnje obitelji žrtava prometne nesreće". U takvim okolnostima kada se sudska praksa najvišeg suda Slovačke Republike koja se, k tome, naslanja na prasku slovačkoga Ustavnog suda, tumači u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem europskog prava i u duhu europskog prava, ne može se zaključiti da su naprijed navedenim interpretativnim tumačenjem prekoračene dopuštene granice interpretacije uspostavljanjem odgovornosti za štetu osiguravajućeg društva.

41. Stoga je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je uvažio žalbu tuženika i ocijenio da tužbeni zahtjev nije pravno osnovan, dok je sud prvog stupnja, iako iz ponešto drugačijih razloga nego što su oni dani u ovom obrazloženju, pravilno ocijenio da postoji odgovornost tuženika za štetu koju tužitelji trpe. Međutim, sud je prvog stupnja pogriješio u primjeni materijalnog prava odlučujući o visini tužbenog zahtjeva kada je dosudio tužiteljima pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe po kriterijima koji predstavljaju mjerodavno materijalno pravo u Republici Hrvatskoj, iako se prvostupanjski sud pozvao na slovačke propise, ali nije slijedio primjenu tih propisa na način kako ih primjenjuju slovački sudovi iako je imao u spisu presude tih sudova koje predstavljaju sadržaj stranog mjerodavnog prava i o pitanju visine predmetne štete. Međutim, kako je naprijed detaljno obrazloženo, hrvatsko pravo nije primjenjivo u konkretnom slučaju ne samo u pogledu osnovanosti, već ni u pogledu visine tužbenog zahtjeva.

41.1. Neovisno o tome, sud je prvog stupnja pravilno utvrdio da tužiteljima pripada pravo na naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe, i to prvom tužitelju zbog smrti supruge zato što je njezinom smrću izgubio životnu partnericu s kojom je bio u dugotrajnoj bračnoj zajednici i stvarao obitelj te zajednički kroz dugo razdoblje dijelio sve životne sadržaja od radosti do tuge zbog čega takav gubitak ima za posljedicu duševne bolove. S druge strane, u životima druge tužiteljice i trećeg tužitelja je gubitkom majke po prirodi stvari u njihovim životima nastala praznina jer su s majkom bili emotivno čvrsto povezani zbog čega, bez sumnje, duševno pate, i to svi u intenzitetu koji opravdava dosuđenje pravične novčane naknade neimovinske štete.

42. Na temelju sadržaja slovačkog prava kao stranog mjerodavnog prava, a koje je sadržano u navedenim presudama slovačkih sudova, revizijski ocjenjuje da je tuženik u obvezi naknaditi svakom od tužitelja neimovinsku štetu zbog smrti bliske osobe, supruge prvog tužitelja i majke ostalih dvoje tužitelja, u iznosima od po 10.000,00 € (75.345,00 kuna) za svakog tužitelja jer se, prema mjerilima sadržanim u presudama slovačkih sudova, taj iznos smatra primjerenim duševnim bolovima koje tužitelji trpe zbog smrti bliske osobe. Do tog iznosa je tužbeni zahtjev svakog od tužitelja osnovan, dok je u preostalom dijelu, i to dijelu kojim je prvi tužitelj zatražio isplatu daljnjeg iznosa od 19.199,01 € (144.654,94), a druga tužiteljica i treći tužitelj isplatu daljnjih iznosa od po 9.908,42 € (74.654,99 kuna),sve s pripadajućom kamatom, tužbeni zahtjev neosnovan.

43. Stoga je reviziju tužitelja, u dijelu odluke o glavnom zahtjevu valjalo djelomično prihvatiti, a djelomično odbiti te presuditi kao u izreci presude na temelju odredbe članka 393. i 395. stavka 1. ZPP.

44. U odnosu na dio pobijane presude kojim je odlučeno o sporednom zahtjevu tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete, valja kazati da iz dostupnog sadržaja stranog mjerodavnog prava koji je sastavni dio predmetnog spisa nema obavijesti o sadržaju slovačkog prava u odnosu na pitanje kamate na ovu tražbinu, niti su nižestupanjski sudovi tu obavijest tražili, a prvostupanjski je sud na kamatu pogrešno primijenio hrvatsko pravo. U tom smislu, zbog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o kamati, činjenično stanje nije potpuno utvrđeno, pa je u dijelu odluke o kamati na dosuđeni iznos valjalo ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje na temelju odredbe članka 395. stavka 2. ZPP.

45. U nastavku će postupka s tim u vezi sud dopuniti činjenično stanje utvrđenjem činjenica odlučnih za ocjenu zahtjeva za isplatu kamate na dosuđene iznose naknade neimovinske štete prema slovačkom pravu čiji će sadržaj zatražiti na način propisan SRZ te će nakon toga ponovno odlučiti o osnovanosti ovog dijela zahtjeva.

46. Kako je pobijana presuda djelomično ukinuta, to za sada nije poznat ishod postupka, pa je valjalo ukinuti i odluku o parničnom trošku te ostaviti da se o troškovima postupka u povodu revizije odluči u konačnoj odluci (članak 164. stavak 4. ZPP).

Zagreb, 22. listopada 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil